Dr. Bisera Suljić-Boškailo: Podijelili smo se tako da osta niko ni sa kim iako znamo dobro da je žrtva uvijek bio onaj ko je sam. A zar nam nije dovoljno da pogledamo šta i najniže biće na svijetu skupa može? Pogledajmo samo mušicu ispred čijih hordi ovih dana i veliki bježi... A šta mi nismo sve mogli samo da smo skupa kao jedno biće!? Šta sve nismo mogli?

Došao je onako Božjim darom obdaren, okićen aurom, i krenuo u ono što je bilo nepoznato, zabranjeno, opasno... Narod ga je oduševljeno pratio dok im je otvorao bocu i puštao ono što je vijekovima čamilo u mraku te zatvorene boce. Taj „drznik“ se usudio da pusti na slobodu bošnjački slobodarski duh koji je vijekovima bivao učen da je drugorazredan, da je niko...

Divili su mu se tada, bodrili ga, voljeli ga, sve do onog dana kada se oslobođeni duh iz boce tog njegovog naroda ne poče gubiti u bogastvima porostranstava i ljepote slobode na koje je on ukazivao. Razburkala se tad glad za svojim kraljevstvom u tom osiljenom slobodarskom duhu, glad za tim bogastvom o kom je on pričao da sandžačkom narodu pripada, jer su oni moćni, jer su od kraljevske loze, jer su iz zdrave, jake i moćne krlje. Rastao je taj duh sve više se sileći. Šta je sada neko prema njemu kad je on ta sila iz te kraljevske loze, i šta mu više ko može, i šta mu više ko treba, i šta mu ko smije?, mislili su prvi „izdajnici“ i krenuli da stvaraju svoje sopstveno carstvo gdje će i oni sada biti vladari, novi kraljevi. I tako se odvojiše prvi iz mase i vinuvši u svoje visine. No, bez krila se ne može dugo visinama i oni ubrzo uvidješe da će pasti glavački o tvrdu zemlju.

Sandžak je pun vrijednih ljudi, ali i u Sandžaku nije svako rođen da bude general. No, ko će da prizna da on nije stvoren da bude general? Kako to priznati kada ih je i sam „učitelj“ postavljao za „predsjednike i generale“ nadajući se njihovoj predanosti radu, ako već ne sposobnosti. I stara mudra da je bolje imati pametnog neprijatelja, već glupog prijatelja se obistini...

Izbjegli „kraljevići“ proglasiše svog „pjenika o slobodi bošnjačkog duha“ neprijateljem broj 1, a njegovi branioci prozvaše te „otrgnute“ izdajnicima. I bi tu jedan izdajnik, pa drugi, pa treći, pa sto i jedan, i još više, i više, tako da na kraju bi sve manje onih koji slušahu svog učitelja i „oslobodioca duha“, a sve više „novih kraljevića“.

Izdajnik! - čula se sve češće riječ koja je kao da je dozivala zle duhove koji su sve više sandžački narod razdirali i sad bi izdajnik ne samo oni što izdaše tog što pjevaše o slobodi, već i svako ko ne htjede sa njima u to novostvoreno carstvo sad novih kraljevića. Svako ko ne bi i za njih bi izdajnik, pa tako postaše izdajnici i otac i brat i sin...

Izdajnik! Izdajnik! Izdajnik posta nova riječ koja je počela vladati sandžačkim prostorima, tako da na kraju svi postaše nekome izdajnici.

A druga carstva sad sretno upirahu prste u njih. Nekada su bili to složni i neuništivi ljudi, nekada kada im je slobodarski duh bio zatvoren i kada nisu znali za ta slobodna prostranstva i da su „kraljevske loze“. Nekada su pomagali jedni drugima i mnogi su se divili njihovoj slozi, vrednoći i ponosu...

Jesmo li ih izdali!?!

Danas nije više tako, danas je novo vrijeme došlo i narod koji je bio zakočen vjekovima u vremenu nespreman dočeka vremensku oluju novog vijeka. Uz to još zaslijepljeni stvaranjem svojih kraljevstava ne vidješe u svom jadu da je novo vrijeme već preskočilo prag i da im nije samo on, taj što im pokaza slobodu, kriv i krvnik, već je to novo vrijeme koje odnosi onog ko je zaustavljen u vremenu i baca ga nemilostrdno sa svojim naletima.

Evropske i svjetske najveće sile koje su uvijek išle sa vremenom i koje su stvorile odbrambene mehanizme i krila da u ovoj vremenskoj oluji se održe, padaju, a ne mi koji smo goli i nespremni dočekali ovo vrijeme, mi koji i dalje sanjamo o onom mirnijem našem vremenu i nikako da se probudimo i vidimo gdje smo. Mi koji smo više u sapunicama koje nam nude beskprekidno, kako bismo i dalje sanjali, kako se ne bismo probudili dok nas ne uhvati taj nalet oluje i uništi nas posve.

Eto, nas niko nije mogao uništiti do mi sami. Nama su pronašli najjače oružje protiv nas. Samouništenje su nam lansirali, a mi još nismo svjesni da nam se dešava to što nam se dešava da slabimo i polako nestajemo. I umjesto da se skupa dohvatimo za ruke i krenemo zajednički da se borimo protiv oluje i raznih naleta novog vremena, mi se sve više dijelimo. Podijelili smo se tako da osta niko ni sa kim iako znamo dobro da je žrtva uvijek bio onaj ko je sam. A zar nam nije dovoljno da pogledamo šta i najniže biće na svijetu skupa može? Pogledajmo samo mušicu ispred čijih hordi ovih dana i veliki bježi... A šta mi nismo sve mogli samo da smo skupa kao jedno biće!? Šta sve nismo mogli?

I zato smo svi mi sada sandžački izdajnik - i oni što se naoružavaju da brane tog svog učitelja slobodnog sandžačkog duha i oni što su protiv njega. Izdajnici smo sada postali svi, jer smo se razdijelili zbog sitnih interesa, ne znajući da će u svemu samo mali nešto dobiti, a svi ostali će biti samo moba. Izdajnici smo jer ne možemo da shvatimo najjednostavniju računicu, a to je da su dva i danas više od jednog, a tri više od dva, a četiri jači od tri, a pola miliona skupa gotovo neuništivo. I zato smo sada svi mi sandžački izdajnik. Mi svi smo to jer ostavljamo novim generacijama ne samo materijalnu pustoš, već pustoš našeg duha zbog male računice i još radi malih izgubljenih duša...

P.S. Ovo je zapis u bijegu iz svog zavičaja Sandžaka - bijegu od jada koji je spopao moj narod, bijegu da te ne dokači riječ IZDAJNIK koju ti prilijepe čim im se nešto ne dopadneš, ili pak samo ako sjedneš sa nekim ko je „za“, ili, pak, „protiv“ raznih kraljeva i kraljevića.
Sarajevo, 04.maj 2013.g.