Sahit KANDIĆ: Kristalno jasan je logički zaključak da srbijansko politikansko vođstvo neće odustati od dezavuiranja svjetske javnosti i daljih prljavih diplomatskih kalkuliranja zbog brojnih neotkrivenih masovnih bošnjačkih grobnica diljem Srbije, mnoštva nađenih i onih neotkrivenih hladnjača/ledara sa kosovskim Albancima, enormnim silovanjima i mučenjima, te dakako suočavanja sa eksperimentima koji su vršeni u laboratorijima na Banjici u blizini beogradske bolnice VMA a o čemu je nedavno za neke strane medije svjedočio i abdićevac Safet Pašagić koji je odatle prebjegao u SAD. Znači, ako je i bilo transplantacija, zna se ko je to mogao izvesti pa čak i uradio – Beograd. Taj neslavni Beograd koji nečiste savjesti i perfidne politike u stilu “Napad je najbolja obrana” ipak mirno spava! Sa svih ovdašnjih balkanskih stratišta samo je ka Beogradu slobodno i lahko to bilo izvodljivo nesmetano prokrijumčariti.

Potaknut sumanutom srbijanskom medijskom propagandnom ujdurmom u kojoj nedvojbeno prednjači B92, a koju je nesvjesno potakla Karla del Ponte u svojim memoarima “krštenim” kao ”Lov, ja i ratni zločinci“gdje se bukvalno kaže da su “preko skupine povjerljivih novinara, došli do podataka kako su tijekom ljeta 1999. godine kosovski Albanci kamionima transportirali, do sjeverne granice Albanije, 300 otetih ljudi”, navodno nesrba. Zato evociram konstelaciju i razvoje događanja iz tog vremena.

Najprije pod okriljem Jugoslavije a onda i njenog krnjeg ostatka, Kosovo je iscrpno dugo bitisalo u flagrantnom aparthejdu srpskog hegemonizma. Brutalno izbačeni iz svih javnih ustanova pun decenij, pod sistematskim terorom zlostavljanja i protjerivanja, uglavnom pripadnici albanskog a i drugih nesrpskih naroda su masovno ilegalno bježali sa Kosova. U tom desetljetnjem totalitarnom ambijentu kojim je dirigirao Miloševićev represivni aparat oličen u 130 000 regularnih, dobro opremljenih i obučenih pripadnika MUP-a Srbije, su sprovođene monstruozne represalije na ovim prostorima, a kao refleksija na to i kao narodni trabant iznikla je Oslobodilačka vojska Kosova. Ona je koncem 1997. godine, svoje postojanje, organiziranost, geografsku raširenost te samokontrolu, premijerno simbolički najavila sinhronizirano izvedenim detonacijama na devet (9) različitih lokacija diljem Kosova, u približno istom vremenskom intervalu, i to bez ljudskih žrtava ili materijalne štete. Tek nakon toga su uslijedile gerilske akcije protivu srb(ijan)ske milicije, a potom uz postupno jačanje svojih redova ove snage otpora su pružale rezistenciju i samoj Vojsci koja je nekada važila za jednu od pet najjačih u Europi, a kasnije uz to i njenim brojnim ostrvljenim zločinačkim paravojnim formacijama i pljačkaškim bandama sa dugogodišnjim iskustvom rovarenja po Hrvatskoj i Bosni a koje je srbijanska Državna bezbijednost, također, uspješno involvirala i ovdje na Kosovu.

U dotičnom periodu Vojska Srbije je sa pojačanim režimom gustih kordona strogo čuvala pogranični pojas sa Albanijom, potpuno kontrolirajući sve te strateške kote a i same komunikacije u unutrašnjosti Kosova. Smjenjivali su se međusobno forme vanrednog stanja i drugi nasilni oblici uspostave ograničenja od nedemokratski instaliranog paradržavnog institucijalnog sustava u svim sferama koje ga čine. A dakako da u takvom ambijentu ni oni najsposobniji, najelitniji i najiskusniji nisu mogli tako lahko sa ovih prostora doprijet do Albanije, a kamoli “šetkati” i bijelo roblje za trgovinu organima.

Sahit Kandić i pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova na kosovsko-albanskoj granici Kosare 1999. godine

Na borbenoj liniji sa kosovsko-albanske granice je djelovala 138 brigada “Agim Ramadani” a koja je isključivo bila sastavljena od Kosovara iz raznih europskih zemalja koji su vođeni plemenitim patriotskim osjećanjima došli da brane svoj vatan, tako da; i da je bilo skrnavljenja njihovih slobodarskih ideala bilo kakvim nuspojavama poput ovih koje vlaški mediji propagiraju sigurno da bi izazvalo nekontrolirani revolt samih tih boraca OVK koji su se mobilizirali isključivo motivirani slobodarskim idealima. Pa i da nije te činjenice i zdrave logičke pretpostavke, nemože se prenebregnut ni fakat da je tijekom NATO-bombardiranja i neposredno nakon tog perioda upravo ta vojna alijansa apsolutno kontrolirala sve albanske zračne luke poput Rinasa i drugih strateških komunikacija, i to zbog same bezbjednosti iskrcavanja sopstvenih snaga, opreme i druge pozadinske skrbi tog internacionalnog faktora. Pored tih rigoroznih bezbjednosnih nadzora od stručnih sektora NATO-alijanse zdravom razumu nije zamislivo transportiranje nikakvog transplantacionog materijala, pa čak i zbog nedostatka nužnih medico-uvjeta za očuvanje i transport tog vrlo senzibilnog materijala na relacijama koje propagira bestijalna srpska udbaško-medijska bulumenta.

Nedavno je Vlada Kosova pokrenula kampanju ažuriranja podataka o ratnim veterenima, vojnim ratnim invalidima, poginulim borcima itd. U opticaj je pušteno oko 30 000 obrazaca za popunu, a to znači da totalna obujmljenost svih tih lica, bez obzira na vrijeme njihovog mobiliziranja i dužinu ratnog sudioništva, ne premašuje tu brojku. Znači da je u tom ratnom vremenu na Kosovu postojao opći nesrazmjer u potencijalu opće borbene moći dviju zaraćenih strana, a što se jasno ogleda kroz notornu brojnost angažiranog ljudstva, raspoložive borbene tehnike, stručnu obučenost kadrova i tako dalje, a koja se očituje kroz usporedbe brojnosti tadašnjeg redovnog sustava srpske milicije spram totalnog broja od samo 28 000 pripadnika Oslobodilačke vojske. Suvišno je ponavljat da je u borbi protivu OVK i stalnih civilnih žrtava tu bila potpuno uključena i regularna srpska Vojska sa svim rodovima i bogatim arsenalom najsofisticiranije borbene tehnike, kao i dobro opremljeni rezervni sustavi, te raznovrsne paravojne formacije poznate po najgnusnijim zločinačkim egzekucijama ratnih golgota u regionu.

Dakle, kao izravni sudionik i akter borbenih organiziranja i dejstava – jamčim, a i na osnovi gore ilustriranog sasvim je jasno, da pripadnici OVK ili bilo ko drugi s’kosovske strane nije mogao na tom prostoru i u tom vremenu baviti se fenomenom trgovine ljudskim organima. Dok, kao profesionalni prevodilac tvrdim da su dotični mediji u svojim prilozima objavljenim i na youtube.com apsolutno vješto lažirali izjave brojnih “svjedoka” kao i članova obitelji Katuçi koji su i vlasnici “žute kuće”. A dapače, i kao iskusni novinar i medijski poslenik konstatiram flagrantno propagandističko lansiranje montiranih hipoteza. No jasno se očituje paradoks da srbo-četnički zločinački režim održava vrlo dinamičnu inicijativu i u aktuelnim trendovima globalnog javnog mnjenja je izbalansirana krivnja počinitelja zločina i notorne žrtve zahvaljujući prije svega demagoškoj politici bjelosvjetskih hohštaplera poput Dicka Marttya, Karle del Ponte i brojnih kriminalno-špijunskih službi, te ubica i šarlatana poput Jugoslava Petrušića & Co. A sve to nam se dešava samo zato što naši aktuelni politički predstavnici nisu dorasli izazovima ovog vremena i prostora, pa umjesto dinamične i kreativne akcije da u ime božije pravde i istine odlučno djeluju, oni su “zaglibili” u općoj defanzivi.

U prilog tomu je nedavno konstatirala i odvjetnica Vasvija Vidović koja kaže da “ova, kao i mnoge haške optužnice koje su u konačnici imale oslobađajući ishod, proizvod su politike pokušaja izjednačavanja krivice za događaje u proteklom ratu” dodavši da je ”Karla del Ponte podigla niz optužnica, među kojima protiv Limaja, Haradinaja, Nasera Orića, Sefera Halilovića, Gotovine, Čermaka, Markača i drugih, gdje se na kraju pokazalo da nije imala uporišta u dokazima za njihovo podizanje. Tragično je što su ljudi godinama ležali u pritvoru - ističe Vidović.

Kristalno jasan je logički zaključak da srbijansko politikansko vođstvo neće odustati od dezavuiranja svjetske javnosti i daljih prljavih diplomatskih kalkuliranja zbog brojnih neotkrivenih masovnih bošnjačkih grobnica diljem Srbije, mnoštva nađenih i onih neotkrivenih hladnjača/ledara sa kosovskim Albancima, enormnim silovanjima i mučenjima, te dakako suočavanja sa eksperimentima koji su vršeni u laboratorijima na Banjici u blizini beogradske bolnice VMA a o čemu je nedavno za neke strane medije svjedočio i abdićevac Safet Pašagić koji je odatle prebjegao u SAD. Znači, ako je i bilo transplantacija, zna se ko je to mogao izvesti pa čak i uradio – Beograd. Taj neslavni Beograd koji nečiste savjesti i perfidne politike u stilu “Napad je najbolja obrana” ipak mirno spava! Sa svih ovdašnjih balkanskih stratišta samo je ka Beogradu slobodno i lahko to bilo izvodljivo nesmetano prokrijumčariti. A svako imputiranje tog grijeha Kosovarima ili bilo kom drugom je nesuvisla hipoteza, a dakako i krajnje je degutantno da se za tu puku izmišljotinu od srpskog režima čak veoma strogo kažnjavaju naši mladi fudbalski fanovi iz srca Sandžaka!