Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Željko Komšić se svrstava uz onaj zlokobni projekat čiji je cilj da se bosanstvo gradi na bošnjačkom zgarištu, odnosno, da Bošnjaci žrtvuju sebe za ideju koja nema nikakvog smisla ako nije imenitelj jednakog interesovanja svih bh. naroda i građana za realnom količinom zajedništva. Ne postoji to bosanstvo koje Bošnjaci mogu nametnuti drugima, jer je bosanstvo zauvijek prostor dobrovoljnog i zajedničkog, a ne prisilnog i separatnog. ***** Komšićeva stranka je samo jedna klopka za Bošnjake, ali, mnogo su opasnije ove klopke pod krovom bošnjačkih institucija i adresa, koje, najvjerovatnije, i ne slute da su izmanipulirane.

Trebala je u ovu subotu, 20. aprila, u jednoj sarajevskoj općini biti održana tribina pod naslovom „Bošnjaci na nišanu“, s akcentom na žestoke propagandne operacije koje se vode s ciljem da Bošnjaci prihvate nepostojeće bosanstvo za svoju a(nti)nacionalnu odrednicu. Kao što je poznato, u postojećim zakonskim relacijama – biti Bosanac znači biti nula – jer onaj ko se izjasni kao Bosanac sebe svrštava u kategoriju ostalih, tj. manjina, zajedno sa Romima i Jevrejima. Tribina je dogovorena mjesec dana prije. A onda je na adresu predavača od organizatora došla sljedeća obavijest: „Sinoć smo imali sastanak Upravnog odbora oko ove tribine, pa su neki članovi dali prijedlog oko novog termina, ali naravno to u kosultaciji sa Vama. Dali su prijedlog da se nekad u junu, ili možda augustu ili septembru održi ova tribina radi toga što imamo dosta mjeseci do popisa, a u tom periodu bi bilo daleko korisnije, uvjerljivije i bolje, kako ovi članovi smatraju. Šta mislite?“

A predavač im je odgovorio: „Ja mislim da je trebalo raditi i jučer i zakjučer, jer se dobra njiva ne može napraviti od jednog hašovanja. Sa narodom treba raditi stalno, a ne samo kad zagusti, a ponajviše zbog toga što naši neprijatelji rade stalno, pa i kad je riječ o popisu. Dok mi u jesen napravimo tu tribinu, oni će za ovih pola godine obrlatiti još Bošnjaka da ne budu Bošnjaci. Nema toga, brate, ovo je rat, stalno gruha (što reče rahmetli Nedžad Ibrišimović), nema se tu šta čekati, mi smo dužni stalno narod držati budnim, u pripravnosti i u svijesti da su oko nas dušmani, i da nas samo jedinstvo može sačuvati. Nema pogrešnijeg mišljenja u Bošnjaka od toga da nešto, što se tiče naše odbrane, treba odgađati. Dušmani ne odgađaju naš nestanak, oni stalno šicaju, a mi bismo da kahvenišemo i da to što smo trebali raditi prije šest mjeseci sad pomjerimo za narednih šest mjeseci.“

U međuvremenu je osnovana Demokratska fronta Željka Komšića kao stranačko otjelotvorenje klopke za Bošnjake, koji treba da povjeruju kako svi mi možemo biti Bosanci kao Željko. ...Ali samo u Sarajevu. Kad Željko ode u Grude, tamo ne može pronaći ni jednog svog glasača, ni jednog svog „Bosanca“. Jer Željka, Hrvata, već dva puta, biraju Bošnjaci, i tako uzurpiraju pravo Hrvata da sebi biraju svog člana Predsjedništva. Kad Željko ode u Višegrad ili Brčko, tamo može pronaći postrojene četnike, kako oštre kame i najavljuju nove pokolje Bošnjaka, ali Željko Komšić, po ugledu na ministra sigurnosti Fahrudina Radončića, neće iskoristiti svoje dužnosti i obaveze da na ovaj paravojni militarizam reagira. Kakva je onda svrha tog navodnog bosanstva Željka Komšića? Nema druge svrhe osim da se Bošnjaci razbošnjače. Pravi patriotizam bi bio da nam Hrvat Željko Komšić u bosanstvo uvodi Hrvate iz zapadne Hercegovine, namjesto što svoju hrvatsku ruku meće u bošnjačku seharu, i iz bošnjaštva odvodi Bošnjake da budu manjina u vlastitoj zemlji, da nestanu ili da se rastoče u srpsko-hrvatski anacionalni derivat.

Muhur na ugroženost
U dva navrata sam, u tekstovima „Bošnjaci prave hrvatski entitet“ (08.10.2010.) i „Bošnjaci napraviše hrvatski entitet“ (29.04.2011.) upozoravao na diskriminatorsku politiku SDP-a koji je, preko Željka Komšića, mobilizirao i ojačao velikohrvatske pozicije u pogledu planova za tzv. trećim entitetom. Naime, niko kao Željko Komšić nije tako blagorodno djelovao na legitimiranje velikohrvatskog ekstremizma, po osnovu objektivnog ugrožavanja hrvatske jednakopravnosti u izboru člana Predsjedništva BiH. Da se razumijemo, ta funkcija u Predsjedništvu nije nikakva vlast, paradna je, ali baš zato što je paradna, ona na simboličkoj razini prodire u dubinu nacionalnih osjećanja. Primjerice, Bakir Izetbegović sa pozicije člana Predsjedništva ne može pomjeriti ni fildžan u Sarajevu, ali kad relativizira velikosrpsku odgovornost, onda to izazove buru negodovanja. Jer, on je taj vrh bošnjačkog političkog trenutka, ma koliko bio nedorastao za funkciju koja mu je pripala. Zamislimo kako su se Hrvati mogli osjetiti povrijeđenim kada je na funkciju koja u Predsjedništvu pripada Hrvatu, došao Hrvat kojega su izglasali bošnjački glasovi?!

Osnivanjem stranke koja se zove Demokratska fronta, Željko Komšić se svrstava uz onaj zlokobni projekat čiji je cilj da se bosanstvo gradi na bošnjačkom zgarištu, odnosno, da Bošnjaci žrtvuju sebe za ideju koja nema nikakvog smisla ako nije imenitelj jednakog interesovanja svih bh. naroda i građana za realnom količinom zajedništva. Ne postoji to bosanstvo koje Bošnjaci mogu nametnuti drugima, jer je bosanstvo zauvijek prostor dobrovoljnog i zajedničkog, a ne prisilnog i separatnog. Stoga je logički neodrživa ma kakva postavka da će Bošnjaci, upisivanjem u Bosance, ili glasanjem za Demokratsku frontu, ustoličiti to bosanstvo i sve bosanske ljude pretvoriti u Bosance.

Da li to baš tako? Hrvati su imali separatističku alternativu, ali, tu alternativu bilo je nemoguće aktivirati, i legitimirati, bez ovog izbornog nasilja nad hrvatskim pravima u izvedbi Željka Komšića. Ispostavlja se da su ovdje svi našli svoj interes: Željko Komšić, jer je dvaput bošnjačkim glasovima biran za hrvatskog člana Predsjedništva; Bošnjaci koji su birali Komšića, jer su u svojoj iskompleksiranosti umislili da čine epohalni doprinos ustoličenju bosanstva; napose, velikohrvatski stratezi koji su konačno dobili muhur na ugroženost, na osnovu čega su mogli operacionalizirati poslove oko tzv. trećeg entiteta. Direktno rečeno, niko u Bosni i Hercegovini nije više od Željka Komšića puhnuo u jedra tzv. trećem entitetu. Jer niko kao Željko Komšić nije bio u poziciji da tako temeljito legitimira hrvatsku ugroženost, izbacujući hrvatske većinske glasove iz najvažnijeg državnog organa. Posve je nebitno da li je Željko Komšić to uradio u znanju ili neznanju, da li je sebe našao u izgradnji tzv. trećeg entiteta, ili je taj velikohrvatski interes tek kolateralna šteta njegove ambicije da uzurpacijom bošnjačkih i degradacijom hrvatskih glasova dvaput zasjedne u Predsjedništvo - ali je činjenica da je politika Željka Komšića više doprinijela profilaciji velikohrvatskih nego bosanskih patriotskih interesa. Naime, bosanstvo je kod Željka Komšića, u praktičnom smislu, bilo samo paravan za realizaciju velikohrvatskih ciljeva. Opet se ograđujemo: možda je Željko Komšić stvarno iskren u svome zagovaranju i viđenju bosanstva, ali, njegovo je djelovanje kontraproduktivno za ovu multilateralnu patriotsku ideju, koje je smislena tek uz uvažavanje jednakopravnosti svih bh. naroda. Taj temeljni princip bosanstva – jednakopravnost – najbrutalnije je pogažen upravo od Željka Komšića. Istinski bosanski patriota nikada ne bi dopustio da ma koji narod bude uskraćen za svoja prava, kao što je u ovom slučaju uskraćen hrvatski narod, niti bi sebi dopustio da bude moneta preko koje će se legitimirati ma čiji separatistički ciljevi, kao što su Komšićevim boravkom u Predsjedništvu osvježeni ciljevi zločinačke paradržavne tvorevine tzv. Herceg-Bosne.

Bosančenje Bošnjaka
Od Željka Komšića potiče dvostruko zlo, prvo, u pogledu oživljavanja tzv. Herceg-Bosne, a drugo, u pogledu udara na bošnjački nacionalni identitet. Osnivanjem stranke koja se zove Demokratska fronta, Željko Komšić se svrstava uz onaj zlokobni projekat čiji je cilj da se bosanstvo gradi na bošnjačkom zgarištu, odnosno, da Bošnjaci žrtvuju sebe za ideju koja nema nikakvog smisla ako nije imenitelj jednakog interesovanja svih bh. naroda i građana za realnom količinom zajedništva. Ne postoji to bosanstvo koje Bošnjaci mogu nametnuti drugima, jer je bosanstvo zauvijek prostor dobrovoljnog i zajedničkog, a ne prisilnog i separatnog. Stoga je logički neodrživa ma kakva postavka da će Bošnjaci, upisivanjem u Bosance, ili glasanjem za Demokratsku frontu, ustoličiti to bosanstvo i sve bosanske ljude pretvoriti u Bosance. U ime te jugonostalgičarske šizofrenije, Bošnjaci su dvaput dovodili na vlast SDP, računajući kako će odjednom cijela BiH postati „Jugoslavija u malom“, ali se ispostavilo da ta samoobmana nije odmakla dalje od frtalja bh. teritorije. Od kadrovske ponude SDP-a, Željko Komšić se profilirao kao prototip Bosanca – hem nije musliman, hem borac Armije, hem govori bosanski, hem hoće odbrusiti svima – tako da njegova nova politička stranka nužno preuzima program te harizme. A harizmi ima raznih, zavisno od konzumenata. Komšić je taman projektovan za narodnjačke ukuse, jer ne djeluje pismeno, nije intelektualan, priprost je i jednostavan, po ugledu na narodne heroje iz Jugoslavije koji su opanke ušetali u vile i kabinete. Ta ruralna, prigradska pojavnost Željka Komšića nema veze sa njegovim ljudskim i patriotskim kvalitetima, ali ima sa afinitetima širokih slojeva da u jednoj narodnjačkoj, neotesanoj pojavi ugledaju spasitelja. Upravo na frekvenciji tog Komšićevog turbo-folka realizira se projekat zamjenjivanja jednog naroda jednim nenarodom, odnosno, zamjenjivanja Bošnjaka sa Bosancima, jer ti budući Bosanci i jesu oni koji zbog kompleksa, neznanja, samomržnje, grozničavo traže da budu neko drugi - da postanu Željko. A kad su već obilježeni muslimanskim imenom, pa ne mogu biti Željko, onda će makar glasati za Željka i Željkove, pa će uzinad tim zaostalim Bošnjacima da postanu Bosanci, i da demokratski pojedu pola kile švargle, sve uzinad. Kompletan projekat bosančenja Bošnjaka odmotova se po ivicama bošnjačke traume identiteta, koja je šovinistički odgajana, kao onaj rasistički pritisak u ime kojeg je Michael Jackson odlučio da postane bijelac pa si je odsjekao pola nosa i popola usana. Tako i hudi Bošnjaci, pod pritiskom srpsko-hrvatskog šovinizma, grozničavo traže nove identitete, te prihvataju podvalu da je ne biti Bošnjak, ne biti musliman, izraz savremenosti. Zapravo je suprotno! Nema gore stramputice od one koja lijek pronalazi u bolesti. Kao što se narkoman liječi novom dozom heroina, tako se i iskompleksirani Bošnjak liječi opredjeljenjem da bude Bosanac i, naravno, da glasa za SDP i Željka Komšića.
Srpsko-hrvatskim kreatorima ove lakrdije sa Bošnjacima i nije teško upravljati događajima, kad je kod samih Bošnjaka formirana ozbiljna masa proletera koji slijepo vjeruju da je krasno da nam Željko bude Gospa, ili Tito, kako se već kome sviđa. A i Željko bi da bude titovan, pa se u stranci okružio sa udbaškim legendama, osobama čije je ime simbol progona Bošnjaka i montiranih sudskih procesa iz vremena komunizma. Za jednog od takvih on kaže da – „tako mnogo zna o kriminalcima i kriminalu u BiH da će mu to biti jedan od zadataka u stranci“. Evo, samo iz ovog citata sazanjemo da Željko Komšić pojma nema o domokratskim normama, jer računa kako će „zadatak u stranci“ biti bavljenje kriminalcima, namjesto da taj posao rade policijske i pravosudne strukture. Kao da mu je uzor Fahrudin Radončić, ministar sigurnosti, koji sebi uzima za pravo da najavljuje hapšenja i protjerivanja muslimanskih diplomata, a ni jedno, ni drugo, nije u njegovoj nadležnosti. Tako bi i Željko Komšić, po uzoru na rigidne komuniste, da unutar partije određuje ko je kriminalac, i da partijske direktive prosljeđuje državnim organima. Ovo nam samo ukazuje koliko je Željko Komšić osoba suženih kapaciteta, baš kao i Bošnjaci koji su u njemu ugledali otjelotovorenje težnji da im Željko zamijeni svakog Mehmeda, Džemala, Hamdiju i Aliju.

Operacija bosančenja Bošnjaka mnogo je složenija od pukog nagovaranja Bošnjaka da se izjasne kao Bosanci. Ta operacija hoće da ima svoja stranačka uporišta, kao što su SDP, SBB, a sada i Demokratska fronta, odakle će Bošnjaci, svojom voljom, po inerciji linije ličnih interesa, sprovoditi svoj nestanak. Zanimljivo je pratiti mreže Bošnjaka na javnoj sceni. Recimo, Sejfudin Tokić, kao čelnik kampanje „Bitno je biti Bošnjak“, nastupa u istom timu sa Seferom Halilovićem, kojega Radončićev „Dnevni avaz“ obilato koristi za blaćenje našeg ratnog rukovodstva, optuživanje za tzv. terorizam i sl. Medžlisi i mreža bošnjačkih organizacija organiziraju seriju tribina „Bitno je biti Bošnjak“, ali se tu pojavljuju samo dva-tri čovjeka, kao da se plaše da bi neko drugi mogao pobrkati račune o zatvaranju nacionalnog bošnjaštva (koje je šire od etničkog bošnjaštva) u vjerski okvir. A redukcija bošnjaštva - prvo po osnovu upisivanja Bošnjaka u Bosance, a drugo, po osnovu tjeranja ateista i Bošnjaka iz mješovtih brakova iz bošnjaštva – prvorazredni je srpsko-hrvatski interes. I tako redom. Tu negdje spada i otkazivanje tribine, s početka teksta.

Ako se stvarnost može čitati iz one narodne „S kim si takav si“, onda nema sumnje da su mnogi nečasni likovi debelo povezani sa likovima koji nam se predstavljaju kao spasitelji i dušebrižnici. Sve ovo ne mora značiti ništa, ali može značiti sve. Komšićeva stranka je samo jedna klopka za Bošnjake, ali, mnogo su opasnije ove klopke pod krovom bošnjačkih institucija i adresa, koje, najvjerovatnije, i ne slute da su izmanipulirane. ( „Saff“, broj 338, 19. april 2013.)