Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

BOSNA BEZ NACIJE
Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 31. March 2013. 15:03:26
Fatmir BAĆI: Kao prvo, sudeći po spomenutim definicijama, koncept Države i Naroda možemo sresti u najranijim periodima zapadnjačke civilizacije, konkretnije u djelima Homera, koji nikada nije povukao liniju podjele između demos-a i ethnos-a, a isti koncept postoji također i u djelima Aristotela i prisustvo ovih termina u rimskoj kulturi, odakle su i uzeti termini koje i dan danas koristimo. Isto kao i demos prijašnjeg perioda, tako i današnja Država bilježi jednu objektivizaciju veza i odnosa jedne zajednice iznad načela teritorije unutar koje se sprovodi autoritet njenih upravitelja, odakle je proizašao termin „demo“ kod Mikenaca: teritorijalni i administrativni prostor.
Živimo u jednom vremenu koje u svojoj strukturi sadrži niz političkih formatiziranih diktata, koje vrše pritisak na koncepte i konceptualizacije, semantiku i semantizacije, znanje i prepoznavanja, polazne i krajnje tačke, na formu mišljenja, pa čak i na same načine mišljenja, te nas na taj način tjeraju da budemo jednoumno ustrojeni i konvencionalno „podešeni“. Taj čelični dres što su navukli po svim meridijanima, teži da dovede čovjeka do politički stiliziranog mišljenja, u kojem Onaj drugi, drugačiji, onaj s „divljim mišljenjem“, dakle sva dualizirana priroda čovjeka, onaj istiniti čovjek koji se žestoko suprotstavlja bilo kakvom monističkom konvencionalizmu bude potlačen, te se kao takav upusti u događaj, u savremenu „teatarsku predstavu“ kao da je gladijator.

Naravno, povijest je zapaženo prethodila i napredovala kroz razvoj situacija i događaja; sva je „igra“ sada prebačena na jednu super-infrastrukturu koja, onako golim okom gledano, slobodno možemo priznati da je nešto, ili mnogo teatralnija nego što je bila daleko prije u drevnim događajima, dok prethodno ugovorena smrt i dalje ostaje ista, nimalo teatralna, a nikako ni izmišljotina nije, dok sàm protagonista smrti i dalje traje da bude onaj što je još od starina bio, ona ista osoba: Onaj drugi.

U vremenu političke globalizacije i globalne politizacije, Nacija, bez sumnje, bilo to u faktičkom smislu postojanja, bilo u semantičkom ishodu shvatanja, sačinjava jedno od lica Ovog drugog, gdje teatralna dramatizacija čitave njegove sudbine, slijedi istu strukturu dramatizacije gladijatorove sudbine iz duboke prošlosti.

Vjerujem da svi prizivamo spoznaju amfiteatra, i vjerujem da svi imamo spoznaju onoga što se događalo u njihovoj drevnoj „teatarskoj“ areni; vjerujem također, da se svi podsjećamo izreke koja se ponavlja već stoljećima: Ave, Caesar, morituri te salutant! (Zdravo, Cezare, pozdravljaju te Oni koji će umrijeti!), koja istovremeno, i kao sama izreka, govori puno toga. Zapravo isti su ti gladijatori koji svoju stvarnu istinitu smrt, teatralno pripisuju Onom drugom, kao da se ustvari ne radi o njima, nego kao da se radi o nekom drugom koji nije tu na samom platou arene, a da sa njima samim pomenuta smrt nema nikakve veze.

Kao prvo, ona predstavlja prethodno „potpisani“ smrtni ugovor, ugovor jedne nimalo „teatralne“ smrti - taj ugovor za koji su gledaoci bili svjesni, i više nego sigurni, čak i prije nego je njihova noga kročila u amfi-teatar, što veoma jasno objašnjava ne samo njihove ovacije u trenutku gore spomenute izreke, već i samo njihovo prisustvo u amfi-teatru.

Kao drugo, ona daje do znanja da spomenuti ugovor nije „potpisan“ sa samom smrću kao u slučaju jednog biološkog prestanka procesa, niti u formi jednog brutalnog samoubistva, niti u formi jednog slatkog samoubistva (eutanazije), već se radi o jednoj otvoreno traženoj smrti, prethodno uslovljenoj, dakle i ugovorene i upravljane smrti od strane civitasa.

Kao treće, ona izražava činjenicu da je „onoj“ smrti prethodila jedna druga smrt: smrt individualnosti. Spomenuti izraz ne ostavlja nimalo mjesta za sumnju u ovom smjeru; dok sve izlazi iz usta nekih koji su svakako „Ja“ (Ave... – Zdravo... ), ona nimalo ne upozorava o „njihovoj“ smrti, već smrti „njih“, smrti nekih i nekoliko „njih“ (salutant), ukazujući da se neobično nalazimo ispred jedne ne samo obične „formalizacije“, „teatralne“, nego da smo zapravo i ispred jedne „empirijske“ potvrde smrti Onoga drugog.

Što se tiče „dramatičnog“ aspekta, strukture drame iz antičkog perioda, čak bi se i sam Aristotel našao u teškoj situaciji, jer spomenuti izraz pored početnog znaka, istovremeno je označavao i katarzu, tako da u jednom amfi¬-teatru dramatična situacija unutar arene nije bio sami događaj smrti, što se prethodno znalo, već poenta je u tome ko će umrijeti.

Postavljena u areni političke globalizacije i globalne politizacije, sudbina Nacije historijski slijedi identičnu „teatarsku“ dramatizaciju, podijeljenu na dvije faze, dok njen svršetak nije nimalo „teatralan“. I ne samo to, osim vanjske dramatične strukture, sudbina Nacije prolazi kroz iste strukturalne događaje teatarske predstave; isto kao gladijator u areni koji se kasnije počeo oglašavati njegovim uzvikom „Moriturus te saluto!“ (Pozdravljamo te mi koji ćemo umrijeti!), postaje mentalni sklop koji je sasvim svjestan da treba umrijeti, da to na kraju krajeva, i zaslužuje.

Na areni političke globalizacije i globalne politizacije našeg vremena svjedočimo da se Nacija izražava u prvom licu, mentalni sklop koji postaje svjestan da treba umrijeti, da zaslužuje takav svršetak, te na ovaj način mijenja prirodu „smrti“, od ubistva u samoubistvo, bar na prvi pogled naravno, jer postoje i ubistva koja su teatralizirana kao samoubistva.

U ovom smjeru će biti dovoljno da se prisjetimo ne samo primjera, dvije Njemačke, dvije Koreje i dva Sudana, već i mnogobrojnih separatističkih pokreta koji oživljavaju u današnjoj Europi, gdje možemo vidjeti ljude iste Nacije kako se divlje i patološki mrze.

Bez obzira na to da, hvala Bogu, ovaj posljednji primjer nije dio svebošnjačkog načina života, opet bi, mislim bilo po zdravom redu da ipak postavimo pitanje: „Zašto, i pored velikog odcepljenja ljudi i teritorija, takva mržnja nije prisutna među Bošnjacima, da li je to zbog žitkog ili gustog tkiva nacionalnog ubjeđenja, da li zbog slabosti same zajednice i jakih pojedinaca ili suprotno, ili je to sve skupa zbog izgubljenog sjećanja na sebe?“. Ovakva pitanja nisu radi toga da bi se probudila neka frka, niti frka radi frke, ali da bi se dokazalo da Bošnjaci imaju usmjerenu volju i složen projekat prema jasnom cilju, i kao takvi, da gaje svoju nekretninu unutar sebe, koja i ako se dokazala sa jakim osobinama za opstanak, nije u stanju sa takvim kvalitetima u posjedu da pokrene novu dinamiku da bi se i ujedinila.

U mjeri u kojoj jedan dubok i analitički ispravan odgovor prema ovim pitanjima i strujama koje bi žuborile poslije samih odgovora, dinamikom koja će da je slijedi, očekivanja i iznenađenja na našem putu u buduće, mnoge od pojava koje vidimo ili ne vidimo da se kreću unutar konteksta svebošnjačkog odgovora, valja staviti pod jasnom urbanom arhitekturom ideja i znanja, da bi izvukli svijetlu stranu naših osobina. Valja istaći, da se radi o odgovorima koji treba harmonično da sadrže u sebi, i to na suštinski način, daleku i blisku prošlost, sadašnjost i budućnost ne samo Bosne, već prije i iznad svega samih Bošnjaka, jer će Bosna kao Nacija nestati onoga trena kada nestane i posljednji Bošnjak.

Odgovori na postavljena pitanja ne bi nam samo jasno pomogli da shvatimo u potpunosti samu suštinu unutar spomenutog okvira, već bi razjasnili smjer i stav koji trebamo zauzeti prema samim odgovorima i perspektivama njihove primjene – bilo da se radi o prihvatljivom ili neprihvatljivom stavu, prikladnom ili suprotstavljajućem. Da bismo mogli dati odgovor na ova pitanja dubinski i kroz analitičke istine, jedini način je da pokrenemo binarnu, diakronalnu/sinkronalnu mašineriju, dakle od drevnih bosanskih pojmova i koncepcija i njihove primjene, pa sve do promjene i aktuelnog značenja, i tek poslije da izvršimo klasifikaciju prema vremenu i događaju.

Ta klasifikacija koja neće samo neutralizirati haos, oslanjajući se na opće ili posebno suprotstavljanje, već će jasno iznijeti prisustvo dubokih dihotomija, onih dihotomija uprljanih od strane nekih hegemonističkih sinteza koje su u svojoj suštini izmišljene protiv naših interesa od strane naših okupatora i nemaju nikakvu istinu, osim toga što su plod homogenističkih diktatura i diktata, epistemoloških diktatura i političkih diktata.

Na ovom prostoru ću pokušati da detaljno slijedim jedan takav metodološki i analitički okvir, sa ciljem da ponudim jedan pristup o kojem, koliko je meni poznato, niko nije nimalo govorio – niti istraživao – da bi barem zvučalo prihvatljivo za ostale: ovo je jednostavno jedna meditacija pokrenuta nekim pojavama: uznemiravanja, pitanja i raskršća koja, iako u prvom pogledu imaju individualni vrelo događanja, mislim da možemo zapaziti unutar cjelokupne ideografije svebošnjačkog pitanja.

Status quaestionis

Na areni političke globalizacije i globalne politizacije, „politika“ se bez najmanje sumnje ne predstavlja kao dominirajući element, već kao homogenizirajući. Ovo je jedan od glavnih razloga zbog kojih nam ne predstavlja kao čudna činjenica, da se krajnja sudbina jedne Nacije vidi na onim mjestima gdje koncept Države ne samo da vlada iznad koncepta Nacije, već je preokrenut u jedan ako ne u sasvim besmislen koncept, onda u najmanju ruku, u njegov koncept surogat.

Očigledan primjer značenja u ovom smjeru možemo bez sumnje naći kod jedne od najvažnijih institucija za razvoj svjetske politike našeg vremena: Organizacija Ujedinjenih Nacija, koja priznaje i prima kao svoje članice države Južnog Sudana i Sjevernog Sudana, ali ne i sudansku Naciju; države Sjevernu Koreju i Južnu Koreju, ali ne i korejsku Naciju.

Razlog je jednostavan, mislim: politika se ne može konceptualizirati, čak i više od toga, ona se ne može shvatiti preko iskustva i savjesti zapadnjačke politike osim pod svjetlom Države, i to u toj mjeri, da se može reći slobodno da spomenuto zapadno iskustvo i savjest nisu u mogućnosti konceptualizirati jedno političko uređenje izvan koncepta Države.

A takva jedna pojava i taj način shvatanja, koja nam se postavlja i kao granica i ograničenje političkih mišljenja i percepcija, što vrijedi i može se naći ne samo kod najradikalnijih marksističkih teoretičara, već i kod neoliberalnih „proroka“ globalizacije, a suština toga nije država već superdržava, koja je prema njima i „ujedinjavajući“ element spomenut u poznatoj izreci Heraklita „jedinstvo u različitosti“.

Dvije stvari su mi skrenule pažnju na gore spomenuti proces: prvo, namjera da se posmatraju ne samo gore spomenuta dešavanja, već i sami koncept Države i Nacije kao nešto „moderne“ pojave; i kao drugo, namjera za stvaranje jedne Države bez Naroda.

Ethnos vs demos

Jedini način da vidimo istinitost ili neistinitost prve tačke je da krenemo od relevantnih formulacija koje se danas postavljaju u povezanosti sa Državom i Nacijom. Konkretnije:
Država: jedan institutcionalni i administrativni entitet koji upravlja i uređuje život preko zakona unutar jedne određene teritorije;
Nacija: Zajednica ljudi koji dijele isto porijeklo, jezik, vjeru, kulturu, tradiciju, navike i običaje.
Gledajući pod prizmu „klasičnih“ definicija, Država i narod nisu nimalo moderni koncepti i čak štoviše, događaji današnjice se suštinski ne razlikuju od događaja naših prethodnika, već su samo nijanse u pitanju.

Kao prvo, sudeći po spomenutim definicijama, koncept Države i Naroda možemo sresti u najranijim periodima zapadnjačke civilizacije, konkretnije u djelima Homera, koji nikada nije povukao liniju podjele između demos-a i ethnos-a, a isti koncept postoji također i u djelima Aristotela i prisustvo ovih termina u rimskoj kulturi, odakle su i uzeti termini koje i dan danas koristimo. Isto kao i demos prijašnjeg perioda, tako i današnja Država bilježi jednu objektivizaciju veza i odnosa jedne zajednice iznad načela teritorije unutar koje se sprovodi autoritet njenih upravitelja, odakle je proizašao termin „demo“ kod Mikenaca: teritorijalni i administrativni prostor.

Teritorijalna dimenzija demos-a, isto kao i ona Države, je direktno povezana sa njenom političkom dimenzijom; pojam demos-a prema ovoj definiciji je potpun sve dok stoji u suštinu ideala građanina / spartanskog vojnika; upravo zbog takve nijanse, termin „demos“ bio je srž i definicija političke zajednice, koja je sačinjavala ljudsku suštinu polis-a, što je također jasno izraženo i kod civitas romana.

Međutim, isto kao i ethnos prethodnog perioda, tako i Nacija našeg vremena bilježi subjektivizam povezanosti i odnosa uopće, znači samu volju ljudi za suživot, ljudi koji se međusobno vežu radi nečeg visinski sublimnijeg od jedne cjeline elemenata koji ne formiraju jedan paket inter pares, već supra pares, i kao takva neovisna od principium territorialis, ili od pripadnosti jednom demos-u.

Tačno ova prva razlika je veoma mnogo uticala u određenim historijsko-političkim momentima pri vladanju koncepta Države iznad koncepta Nacije, demos-a iznad ethnos-a, uvijek na teret sudbine ovog drugog. Upravo to je ujedno i prednost data principium territorialis-u koja je davala za pravo Rimu da gleda na principium nationalis kao beznačajnim i inferiornim napram civitas romana, koji je, isto kao i helenski polis, bilježio okruženu teritoriju –territorium – od prirode – terra, onu teritoriju koja je pripadala territor-u, imperium-u.

Zapravo, ovaj principium territorialis sačinjava i bazalnu osnovu Države današnjice, u vremenu kada se sjena imperium romanum-a već godinama šeta među nama i podržava okvire projekta globalne Države, i tačno je to jedan od razloga koji nas je natjerao da skrenemo pažnju na primjer gladijatora, čovjeka koji nije bio dio civitas-a, niti zajedničkih institucija.
Isto načelo ne stoji samo na osnovama svih primjera koje smo spomenuli ranije, gdje je načelo nacionalne nezavisnosti sasvim otvoreno i u potpunosti zamijenjeno načelom teritorijalne nezavisnosti, ali gdje se prema istom principu gaju doniraju i separatistički pokreti, pošto iza njih ne stoje samo jaki politički i ideološki razlozi i motivi, već i dobro ispleteni ekonomski interesi.

Sa ove tačke gledišta, vjerujemo da je više nego jasno obznanjeno da jedna od suštinskih promjena na osnovu koje se grade i brane razlike između Države i Nacije, da je sve vezano sa stavom prema zemlji, gdje u prvom slučaju imamo njenu (zemljinu) pripadnost prema nama, dok u drugom slučaju imamo našu pripadnost toj zemlji.

Zemlja kao takva je značajno osjetljiva svojina, svakako prihvatljivo i lahko shvatljivo u etimološkoj vezi koja postoji između natio i natura; međutim, jedan takav stav stoji u suštini razlike između građanin/čovjek (jer prvi (građanin) određuje se takvim sa nekom vrstom robovanja koji se kreće i stoji prema territorium-u, dok je drugi (čovjek) u stalnom pokretu i promjeni i stoji iznad terra, iznad natura, prirode), isto kao što civilizacija predstavlja smrznuto stanje i zatvorenu strukturu, a kultura sa druge strane je sama po sebi dinamika i pokret, i predstavlja otvorenu strukturu.

Gore spomenuti okvir je ostavio jaki i veliki utisak, čak i u Bosni, da za izgradnju jedne Države u današnje vrijeme nije nimalo potrebno da se pridržavamo principium nationalis-a, same Nacije, koja se od strane državokratije jednostavno predstavlja u ovom slučaju kao jedan prazan i surogat koncept Države, dok u međuvremenu lično smatram, da tačno jedno takvo ubjeđenje stvara mogućnost za plitki tretman pojedinaca i zajednica, i da zapravo to jeste glavni uzrok krvavih konflikata današnjice koje svjedočimo.

Kao prvo, zbog jednog bitnog životnog i psihološkog razloga. Ukoliko se stvaranje jedne Države podudara sa ujedinjenjem etničkih skupina po zahtjevu i pritisku jednog tertium-a (trećega), onda kod samih etničkih skupina, stavljene pod pritiskom da zajednički žive sa drugima na osnovu političko-ekonomskih zakona, neće postojati šansa da se postigne zajedničko shvatanje, niti jedna homogena cjelina, koja ima svoje duboke korijene ne prosto i samo historijske, već iznad svega, vjerske, kulturne, kolektivno psihološke itd.

I upravo zbog toga razloga, uvijek će se jedna etnička grupa osjećati potlačenom i pod prijetnjom druge grupe koja se privremeno nalazi na vlasti, i ovo sačinjava jednu od onih prilika koje primjećujemo dok sjedimo ukrštenih nogu u areni životnih događaja.
Neko ovdje može dati primjer činjenicu da je trenutno najmoćnija država na svijetu, Sjedinjene Američke Države, osnivana na multietničkoj realnosti i koju sačinjavaju dijametralno suprotne kulture. Jedan takav primjer donešen u formi prigovora ne bi bio opravdan sa historijskog aspekta i kroz analizu same pojave o kojoj je riječ, iz sljedećih razloga:
1) SAD su zaista osnovane od strane ljudi koji su bili iz različitih mjesta, nacionalnosti i kultura, ali su imali jedan zajednički element: minimalne egzisticijalne mogućnosti i neizbježnu zajedničku dinamiku za osiguravanje osnovnih životnih potreba, ali i osjećaj osvete, jer su mjesta odakle su dolazili ostavljali bez mogućnosti povratka, time i bez osigurane budućnosti u ti mjestima;
2) naseljavanje tih oblasti je opravdano jednim pragmatičnim pristupom i iz želje da se izgradi na mjestima gdje je bilo mnogo prostora i za mnoge druge ljude;
3) na samim počecima su osnivane male države koje su odustale od svoje individualnosti, sa ciljem da budu punopravno primljene od strane novoformiranih država;
4) čak i dan danas, ukoliko neko ima cilj da bude punopravno primljen, prije svega mora pokazati da posjeduje sva načela vezana za suživot.

Kao drugo, iz razloga pragmatične prirode. Formiranje građanina i njegovog osjećaja pripadnosti nečemu, znači prihvatanju i poštivanju institucionalnih sfera koje sadrži u sebi, čak je nešto tako zaista i obavezno, prethodno postojanje kulture, etičkih načela, tolerancije i otvaranje prema Drugome, koje se formiraju i budu stavljene samo pod jedan čisto Nacionalni kontekst i sačinjavaju jedro spomenutog konteksta.
U ovom smjeru, ethnos sa svom njegovom socio-antropološkom pozadinom (kultura, jezik, vjera, osnovne ćelije društva, etika itd.), ne može da ne utiče, pa i još više ethnos je dužan modelirati do negdje, samo ponašanje zajednice i političke stavove. Ukoliko se udubimo u ovaj pristup, ethnos nije prikazan samo kao obaveznim, već i dijalektičim elementom prema kojem se treba držati i na kojeg se démos treba oslanjati.

Vjerujemo da ova dva razloga treba uzeti u obzir i smatrati orijentirom, posebno u ovom vremenu kada ne samo Nacija već i nacionalna Država predstavljaju, u svakom pogledu, entitete koje se tope unutar okvira očekivane nove političke konfiguracije.
Taj smjer novog svjetskog poretka koji se namjerava nametnuti preko globalističkog projekta, kao i svaki drugi “status” (smrznuto stanje) biće privremen, imat će svoj početak, razvoj i kraj, da bi na kraju iza sebe ostavio, niti manje niti više, osim jedne emblematične sjene territorium-a, strogo odvojene od zemlje i od prirode, a nipošto sjedinjenje zemlje sa prirodom. Tada neće biti potrebe za ponovne antropološke odrednice i obrade, iz čistog razloga što, podsjećamo, tada neće postojati anthropos, čovjek.



Ostali prilozi:
» IMA LI SELAMETA OD AMANETA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. October 2017 02:27
» ISNAMOV TRAG IZ KAMENOG PERA ZA VJEČNA VREMENA
Šefka Begović-Ličina | 22. October 2017 03:44
» POSLJEDNJI SELAM OD TVOJE PTICE
Šahin Šišić | 22. October 2017 01:22
» HEDIJA ISNAMA TALJIĆA BOSNI I BOŠNJACIMA
Akademik dr. Ferid Muhić | 20. October 2017 21:16
» DOBRE SLUGE, GROZNI GOSPODARI
Sead Zubanović | 19. October 2017 17:17
» ČETIRI BOŠNJAČKA VELIKANA
Elmedina Muftić | 18. October 2017 19:07
» ALIJA IZETBEGOVIĆ, DRŽAVA BIH I BOŠNJACI
Aziz Hurem | 18. October 2017 18:45
» LUKAVSTVO I DISKRIMINACIJA SRBA, U MOSTARU, KRAJA NEMA
Mr. Milan Jovičić | 18. October 2017 18:00
» POSLJEDNJI SELAM ŠEMSUDINU KUČEVIĆU
Dr. Harun Hadžić | 17. October 2017 02:03
» ŠTA TO BJEŠE DOMOVINA ...?
Velija Murić | 16. October 2017 02:07
» ISNAM TALJIĆ - ČOVJEK KOJI SE PRESTAO SMIJATI
Said Šteta | 13. October 2017 13:17
» SRPSKI MIGOVI PROTIV HRVATSKIH FANTOMA
Nedžad Ahatović | 12. October 2017 21:08
» JEDAN POGLED IZ BOSNE POVODOM ERDOGANOVE POSJETE SRBIJI I SANDŽAKU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. October 2017 18:51
» VAŠAR SEZONE
Elmedina Muftić | 12. October 2017 18:22
» BOŠNJACI I MEDIJI
Džebrail Bajramović | 11. October 2017 02:00
» DAN KADA SU POBIJEDILI NAJBJEDNIJI
Aziz Hurem | 11. October 2017 01:02
» MRŽNJA JE OTROV
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. October 2017 16:25
Ostali prilozi istog autora:
» KASNO – PA – RANO
30. September 2017 14:59
» PTICE...
27. September 2017 01:55
» IPAK, NE PIŠU...
14. September 2017 21:53
» U IME CIVILIZACIJE
24. August 2017 14:13
» ZALOG SVJETLOSTI
09. December 2016 17:38
» FENOMENOLOGIJA SLOBODE
29. July 2016 01:11
» JEDNOSTAVNA KNJIGA
29. May 2015 18:58
» DIJALOG TO JE ČOVJEK
01. April 2015 14:45
» ZEMLJA DOMOVINA
13. December 2013 15:21