Avdo METJAHIĆ: Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Bošnjaci su došli u podređen položaj, oduzeta im je politička i kulturna autonomija, te su svedeni na vjersku manjinu. Agrarnom reformom 1918. i 1919. godine, Bošnjacima su oduzeti zemljišni posjedi, uz nekakvu naknadu, koja nikad nije ni isplaćena. Mnogi su Bošnjaci preko noći postali socijalni problem, bez ikakavih sredstava za život, i sve što im je ostalo trebalo im je za put u Tursku. Napuštali su Bošnjaci i ostali muslimani Balkana, svoju rodnu grudu, sve zbog terora i pljačke koja je dolazila od pravoslavaca, odnosno Srba i Crnogoraca.

Vrlo je rijedak slučaj kroz historiju, da je jedan narod proširio i uspostavio svoj teritorij uz pomoć i podršku svojih saveznika, kao što je to postigla Srbija i Crna Gora posljednje stoljeće ipol. Taj njihov uspjeh nije postignut ratnim pobjedama, nego uvijek za pregovaračkim stolom, lažima i nametanjima istog, pred razne međunarodne komisije i skupove, posebno od Berlinskog kongresa pa sve do Daztonskog sporazuma.

U svim takozvanim bunama i ratnim pohodima, uvijek je sudjevolava slavenska družba pod pokrovireljstvom “bratuški”, Rusa, koji su Srbe i Crnogorce podgrijavali, huškali i nadgledali kako nanose zlo i patnju narodima na prostoru Balkana. Prisustvo Rusa na Balkanu je počelo još od “cara Šćepana malog” i nikad nije jenjavalo do današnjih dana. Jedino razdoblje da “bratuški” bar zvanično nije bilo prisutno u CG i Srbiji, odnosno Jugoslaviji, bilo je razdoblje od 1948. godine do početka devedestih godina prošlog vijeka, pa iako su ih Srbi i Crnogorci počesto dozivali “hoćemo Ruse” a tvrdili da hoće gusle.
U Enkciklopediji Jugoslavije koja je štampana 1956. godine, govori o prisustvu Rusa u svim pobunama koje su se dešavala na Balkanu, posljednjih dvjesto godina, i kaže da su svim nesrećamana tim prostorima baš Rusi kumovali. Poznato nam je i to dobro, namjera cara ruskog Petra velikoga i zamisao izlaska na Jadransko more, što se nikad nije ostvarila, ali jest ostvarili su se jedanaest genocida nad Bošnjacima, naravno i Albancima, koji su režirani u kuhinji “bratuške” i sprovedeni preko Srba i Crnogoraca.
Balkanski ratovi 1912. i 1913. započeti su sa ciljem ostvarenje veliko srpskog programa, “načertanije” i kolonizacije teritorija Kosova, jednog dijela Sandžaka i takozvane jugoslovenske Makedonije. Kolonizacija BiH i jednog dijela Sandžaka ostvarena je poslije Prvog svjetskog rata, formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine.
U balkanskim ratovima 1912 -1914. godine, Srbi i Crnogorci nastavljaju otimačinu albanskim i bošnjackih teritorija, koje su posljednjih skoro pet stotina godina bili pod upravom otamanskog carstva. Ulaskom Srba i Crnogoraca na osvojenim i okupiranim teritorijama, počinjen je zločin genocida, nad Albancima i Bošnjacima, a nisu bili pošteđeni ni Makedonci.
Srpsko-crnogorsko orgijanje rezultiralo je najtežim zločinima, koje su mogli izmisliti samo oni narodi čiji lideri imaju bolesnu psihu. Palili su sve pred sobom i ubijali nedužno stanovništvo, na najbrutalniji način, kamama, sjekirama i tupim predmetima.
Jedan hroničar iz tog vremena napisa i ovo: “Takav zločin nije bio zabilježen u Europi od Selidbe naroda”. Progoni i teror se nastavio i poslije uspostavljanja srpske i crnogorske vlasti na tim okupiranim teritorijama, što je dolazilo do masovnog iseljavanja i izmjene demografske strukture, te provođenje kolonizacije na otetim posjedima prognanika. Proširenjem teritorija za Srbiju i Crne Goru, predstavlja početak realizacije velikonacionalističkog plana “Načertanija” Ilije Garašanina iz 1844. godine.
Koristit ću se popisom stanovništva u BiH i Sandžaku, koji je sproveden 1910. godine od Austro-ugarskih okupacionih vlasti. Ovim popisom Bošnjacima muslimanima je pripadalo 91,1 posto, Srbima 6,0 posto, a pripadnicima katoličke vjere, odnosno Hrvatima pripadalo je 2,6, posto zemljišnih posjeda.
Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Bošnjaci su došli u podređen položaj, oduzeta im je politička i kulturna autonomija, te su svedeni na vjersku manjinu. Agrarnom reformom 1918. i 1919. godine, Bošnjacima su oduzeti zemljišni posjedi, uz nekakvu naknadu, koja nikad nije ni isplaćena. Mnogi su Bošnjaci preko noći postali socijalni problem, bez ikakavih sredstava za život, i sve što im je ostalo trebalo im je za put u Tursku. Napuštali su Bošnjaci i ostali muslimani Balkana, svoju rodnu grudu, sve zbog terora i pljačke koja je dolazila od pravoslavaca, odnosno Srba i Crnogoraca.
Hegemonistička velikosrpska i crnogorska politika nije se, ama ni zehre promjenila posljednjih sto godina, a osnovni cilj im je uvijek bio; osvajanje tuđih teritiorija, preko Drine u BiH, ili od strane CG u Hercegovinu, te progonom nesrpskog stanovništva i stvaranjem velike Srbije sa poznatom krilaticom: "Svi Srbi u jednoj državi".
U novostvorenoj kraljevini KSHS, prvi zakonski akti bili su; agrarna reforma, u cilju “promjene demografske i vlasničke strukture stanovništva”. Reforma je u BiH provedena nad Bošnjacima islamske vjeroispovjesti, od kojih je oduzeta nepokretna imovina od 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta i podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji. Ništa bolje nisu prošli muslimani u Sandzaku, Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori. U dokumentima koji su nam pristupačni, imamo uvid da je muslimanima, Bošnjacima i Albancima, te ostalim pripadnicima islamske vjeroispovjesti u KSHS oduzeto ¾ zemljisnih posjeda, što je ove narode dovelo do prosjačkog štapa i bili su većina prinuđeni da odsele za Tursku. Drugi podatak govori da je u ostalim djelovima KSHS, a to je Hrvatskoj, Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma provedena, samo nad krupnim veliko-posjednicima, gdje je oduzeto 406.981 hektar zemljišnih posjeda, što iznosi 1/4 ukupno, te je sve podijeljeno na pravoslavne obitelji iz Crne Gore, i siromašnih djelova Srbije.
Jedan pisani dokumenat govori sljedeće: “Otetu zemlju bošnjačkih obitelji dobile su srpska domaćinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljišnje knjige upisali su se kao vlasnici koji ništa nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to što pripadaju povlaštenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu načertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu su nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu priključiti Velikoj Srbiji”.

Nakon srpsko-crnogorskog genocida u Šahovićima (1924.) nema više Bošnjaka, i selo je pokršteno u Tomaševo.

Zemljo-posjednicima islamske vjeroispovjesti u Makedoniji, Kosovu te Sandžaku i Crnoj Gori oduzeto je 231.098 hektara zemljišta, koje je podijeljeno na 48.267 srpskih obitelji, čime je izmijenjena vlasnička i etnička struktura stanovništva na tim prostorima. Ovim procesom agrarne reforme, nastavlja se iseljavanje autotonog stanovništva za Tursku a jednim manjim dijelom za Albaniju.
Ovo su rezultati koji oslikavaju samo početni dio nasilja nad dva naroda, koja su nasilno integrisana u KSHS, a to je Bošnjacima i Albancima, što bi nam trebalo mnogo prostora, za iznošenje svega onog što se izdešavalo ismeđu dva svjetska rata. U tom vremenu život muslimana, bio je toliko jeftin, da su se iživljavali nad njima Srbi i Crnogorci, a jedan takav dokaz je i Šahoviće 1924. godine, gdje je divljanjem crnogorskog srbovanja izgubilo živote preko dvije hiljade nevinih Bošnjaka, muslimana, i to na sam bajram. O ovim zločinima bilo je zabranjeno govorit, a kamoli pisati, ali u svojoj knjizi “Land Without Justice” Milovan Đilas, donosi jedan dio istine o tim pokoljima, a odbjegli Bošnjaci su ostavili svojim potomcima najmračnije slučajeve tog događaja, a jedan od njih je i ovaj: “ Vraćanjem vjernika sa kurban bajramskog namaza svom domu, jedan domaćin je priklao za kurban jednog ovna i objesio ga na jednoj voćki pred kućom, da bih ga odrao. U tom vremenu u selo ulazi razjarena pravoslavna masa ubica, ubijajući sve pred sobom, ne štedeći nikog, kog zateku u nekadašnjoj Šahovića kapetaniji. Pred domaćinom koji je drao kurban, stvorila se masa razjarenih pravoslavaca, vežu ga i objese pored “kurbana”, živom mu raspore prsa i stomak, te mu izvade srce, koje bacaju psima, ali psi ne jedu insasko meso, pa je ostala kod pravoslavaca izreka: “ni pas neće tursko srce”. Taj fenomen genocidnog zločina ne smije se zaboraviti, pa iako ga u Crnoj Gori sve ove godine zatrpavaju debelom prašinom i prijetnjom da se ne govori. Oni koji kriju i negiraju zločin sasvim je izvjesno da će ga i ponoviti. Zato narode moj, nemoj da šutiš, već pričaj, piši, budi oprezan i ne dozvoli da ti genocidna kama opet visi nad glavom.

Pojedinačnih i grupnih ubistava bilo je mnoštvo između dva rata, a poznati su i tojagaši koji su mrcvarili svoju žrtvu do iznemoglosti.
Ovo je vrlo širok pojam, kojeg bi trebali da odrade bošnjacki historičari, ali kad će se to desit, sa nestrpljenjem očekuijemo. Jedno sam siguran, da će BANU riješit to pitanje, čim bude imalo dovoljno sredstava, koja su potrebna, da bih se odradilo ovo što sam spomenuo, u ovom mom kratkom pisanju. Siguran sam da će ova bošnjačaka grupa intelektualaca, akademika iz BANU odradit posao kojeg bi da im spori druga grupa tzv. intelektualaca na čelu sa Šaćirom Filandrom, ali to više nije moguće.
Kad smo došli do ovakvog nahođenja i onih koji cijepaju bošnjačko jedinstva, pa zašto im nebi sve do jednog isturili na vidjelo neka se zna ko rovari među Bošnjacima.
Poslužit ću se dijelom teksta kojeg napisa prije možda sedam osam godina u listu “Sabah”, dr. Šaban Nurić, u komentaru: NOVI VAL, INTELEKTUALCI IZGUBLJENIH DUŠA, gdje kaže: “Hoću nešto da kažem o intelektualcima i njihovoj ulozi u razvoju i povećanju izgleda da se održi bosanskohercegovačko društvo, a da se oni kao modulatori tog održanja umetnu u pozitivnoj i kreativnoj ulozi. Ovaj ogled je fokusiran upravo na jedan od rijetkih aspekata, gdje kreativno misleći intelektualni dio BiH zajednice, koji živi dole u zemlji i ovaj razbacani, ne svojom voljom, po svijetu, mogu i moraju da djeluju zajedno, sinhronizovano, bez dosada uobičajenih filistarskih ponašanja i surevnjivosti”.
Dr. Nurić, ovim komentarom pogađa u sridu i lijepo nam definiše problem bošnjačke intelektualne elite, koja se ponaša kao “rogovi u vreći”. Ovo se odnosi na bošnjačke članove, Akademiju nauke i umjetnosti BiH, kojoj pripada i jedan dio bošnjačkih intelektualaca, koji svojom zlom papeti i jezikom, ruše jedinstvo svog naroda, pa u svom komentaru nastavlja:
“Nije bila rijetkost ni neosnovano uvođenje ljudi u Akademije nauka i umjetnosti, korumpiranim putevima i rasprodajom onoga što se nikada u historiji nije prodavalo, a što se, naučna ili umjetnička besmrtnost zove i svrstava pod pojam, akademik. . .
Navedena inventura bi otvorila prostor za diferencijaciju u intelektualnom sloju, na one koji to stvarno jesu i kojima pripada taj laskavi kastinski oreal i na one koji su svojim kvaziintelektualnim djelovanjem obespravili i obesnažili istinsku misao, nauku i umjetnost, kao i njihove željene funkcije i motornu ulogu u društvenom razvoju”.

U jednom našem razgovoru upitao sam dr. Nurića, koji su to naši akademici, koje odbacije jedna grupa takozvanih bošnjackih intektualaca? Odgovorio je, da je to u prvom redu dr. Muhamed Filipović, ali da ih ima još, koji su od velike vrijednosti za Bošnjake i BiH.
Nebi bilo pravilno i bošnjački, a da za kraj ovog mog pisanja, ne citiram i poriku dr. Nurića koja glasi: “Poštovana inteligencijo, okupite se, razgovarajte, jer samo onaj ko razgovara ima šansu da se i dogovori. Od vas narod očekuje da se oglasite gdje god bili. Ako se ne oglasite na vrijeme, za kasnije će vam ponestati glasa, a gubljenje glasa, posebno dobrog, je prvi korak do gubljenja duše”.

Ono što je bila tema mog pisanja ovoga puta jeste teška sudbina mog bošnjačkog naroda, kojoj kumuju Srbi i Crnogorci, i da je na bošnjačkim intelektualcima koji imaju “duše” i patrotskog naboja u sebi, da iznesu na vidjelu novim generacijama istinu, koja se skrivala od nas više nego jedno stoljeće.

Na Bošnajčkoj akademiji nauke i umjetosti (BANU), ostalo je da odradi i prikaže istinu o nama kao narodu, i da prikupe u svom krugu ljude intelektualce, koji će radit za svoj narod svim svojim kuvetom. Na nama Bošnjacima diljem svijeta je, da pomognemo BANU, moralno i materijalno, time damo doprinos u radu i napretku nacionalne akademske institucije. To će biti najbolji odgovor svima onima koji smeta sve što je bošnjačko.