Osman Destanović (alias mali Josif Džugašvil) Ova olupina od čovjeka uvidjevši da tone sve dublje i dublje, kao i svaki gubitnik gleda da povuče što više sa sobom, odnosno da što više napakosti ljudima koji su ga najzad raskrinkali i uvidjeli njegovu negativnu djelatnost čitavih ovih godina, da je sve bilo podređeno njegovim osobnim i bolesnim ciljevima. Posljednja nada mu je privatizovano udruženje UDBK, koje je to te mjere diskreditovao uzudž i poprijeko, zavdio nardo do te mjere da ga svi zaobilaze i izbjegavaju kao gubavca. Zato i ovaj rašominijada oko nekakve Skupštine. Udruženje nisu politička stranke pa da se tamo neka Generalna skupština saziva. Upravni odbor ili kako li se već zove, postavlja i rezriješava dužnosti svakog člana pa i predsjednika. Ovom nesretniku je to udruženje eliksir života. Treba ga pustiti da se sam sa sobom dopisuje, kači svoje slike... Za njega je najveća kazna ignorirati ga. Ne pridajući mu nikakvu pažnju. Jednostavno odnositi se kao da ne postoji. Sve drugo je kontraproduktivno, i svaka daljnja rasprava sa njim je kap eliksira života u njegovoj čaši. Pustite ga neka se na stranici samoreklamira i sam sa sobom vodi diskusije. Ionako je njegova psiha poremjćena do te mjere da on više i zaista misli da se iza njegovih nesretenih nikova (likova) nalaze neki drugi ljudi.

Napisati nešto o ovakvom profilu ljudi sa ovakvim psihosociopatskim poremjećajima je zaista Sizifov posao čak i za profesije koji se ovim devijacjma profesionalno bave. Nedokučivo je svakom psihologu stupanj poremećenosti psihe ovakvih nesretnika, ma koliko vam oni u prvom kontaktu izgledali najnormalnijim, na prvi pogled veoma fini, obazrivi koji paze na svaku izgovorenu riječ. Takav „rentgenski snimak“ dubine duše, ljudske psihe i sive mase jednostavno ne postoji jer su oni veoma kreativni u svojoj mimikriji da bi se moglo zaviriti u njihovu psihu.
Tako i sa ovim zastavnikom prve klase koji još uvijek zaudara na vojnički grah sa slaninom čim otvori usta, a kojeg je nekontrolisano decenijama ždrao. Njegove je psihosocioptakske poremjećaje vješto sakrivala uniforma, a da on to uopšte nije ni znao. Jednostavno se uvijek (s)nalazio da bude u društvu običnih redova kojima je bio strah i trepet zbog svoje plahe, zle, neuravnotežene I veoma konfliktne naravi. Njihovo strahopoštavnje je samo podhranjivalo već odavno nagriženi ego, bolesnu taštinu...

Samo se nad podređenima iživljavao, dok je nadležnima kao i svaki nedefinisani ljudski beskičmeni karakter lizao čizme.
Po pričama nekih njegovih poznanika dok je službovao na Kosovu, bio je udarna igla u „obrađivanju“ običnih redova koji su eto bili muslimani, Bošnjaci, i ini postili skrišom ramazan... Neke je čak zlostavljao do te mjere da su psihotorture u kazamatima Guantánama bili izlet u Diznilend. Nije naodomet znati da je u to vrijeme komandir garnizona u Prištini bio glavom i bradom monstrum iz Kalinovika.

U vojničkom žargonu viših zapovjednika obavještajnih krugova su ovakve žbirove nazivali „usisivačima“ apropo prvi ešalon žbirova koju su se bavili perifernim najprljavim poslovima: uhođenje običnih redova, skrivajući se po WC-ima poslije povečerja osluškujući šta regruti pričaju, i tome slično. Pri svakoj eliminaciji iz bilo kojih pobuda „usisivači“ su imali funkciju jednog šahovskog pijuna (pa makar se oni predstavaljali kao lauferi).

No da se malo podsjetimo na križni put ovog bošnjačkog mučenika.
Nedugo pošto je ovaj zastavnik sa generalskim ambicijama dobio vojničku cokulu u tur, i to baš od onih čije je te iste cokule za života celivao, počinje njegovo mučeništvo i ime panbošnjaštva. Tragediju antičkih razmjera koju je on doživio ga je toliko ogolila da je preko noći postao niko i ništa. Njegov zaštitni oklop uniforma i zastavnički širiti su nestali, nestala je jedna ideologija. Jednostavo neko bez ideje, bez svojih kumira.... Čekala ge je jedna mentalna sudbina Robinsona Krusoa.

U jednom vakuumu od par nedjelja se gubi svaki trag ovom čovjeku, da bi naprasno izronio iz nekog gliba te „navodno“ svoje usluge ponudio Armiji RBiH. Naravno da je istina na sasvim suprotnoj strani od one koju voli uz flašu mlake pive kazivati, pa čak i tada kad nije ni priupitan, on je tu pjesmicu rado recitovao. Kao takav sa veoma sumnjivom prošlošću biva naravno odbačen kao nepodoban. Čak ni njegovi petoparački izgovori da je razlog još jedne cokule u tur koju je dobio, pripadnost u JNA. Bilo je puno boraca od desetara, pukovnika pa sve do generala koji su poslije prvog metka ispaljenog u BiH uzeli oružje u ruke, pa im to nije smetalo da krvare za Bosnu.

No njegov križni put, nastavlja u inozemstvu, tačnije Njemačka mu daje ustrehljenje. U početku nastavlja borbu za bošnjaštvo pijući, ili bolje rečeno ločući po raznim mehanama i turbofolk diskotekama.

No njegova bolest za bilo kakvom vlašću, medijskom pažnjom, manijačkom skolnošću i mišljenju nabeđenog vođe postaje sve rezistentnija i rezistentnija.

Regrutovavši svoj „vod“ kojim će i dalje komandovati drug zastavnik osniva udruženje koje je je svima nama poznato kao UDBK. Pronalazi novu odskočnu dasku za svoje bolesne ambicije koje su njegovim dokoličarstvom i ugodnim životom od socijalne pomoći eksplodirale.. Patriotizam koji je navodno širio je bilo njegovo posljednje utočiište. Kao što je i stara krilatica da je patriotizam posljednje sklonište za hulje, tako i ova nesreća bošnjačka. Dobroćudnom i naivnom narodu, ali i njegovom okruženju koje je svih ovih godina zloupotrebljavao za svoje bolesne ciljeve potura kukavičje jaje.

Nezavisno od nekih projekata koji su realizovani što je za svaku pohvalu, ali na sve se to baca velika sjenka djelovanjem ovog čovjeka u detsruktivnom smjeru koje je bile više nego katastrofalno.
Po samom osnivanju UDBK, brzo je pokazao svoje simptome, ali nažalost dobroćudno naivan narod to nije uspio prepoznati. Dovodi u posjetu sa Kosova tadašnjeg ministra zdravstva Sadika Idrizija, i novinara RTK redakcije na bosanskom jeziku. Putne troškove i hotelski smještaj su normalno platili iz kase UDBK. U biti jednom dobrotvornom drušvu i ne trebaju ovakve posjete, a pogotovu ne sa plaćenim troškovima. A taj novac se mogao usmjeriti u neki socijalni projekt na Kosovu.
No ne dugo zatim, nezadovoljan Osman nam Destanović (alias mali Josif Džugašvili), što mu redakcija RTK nije posjvetila minutažu koju je on priželjkivao, počeo ja sa uvredama. Još par karika u lancu posjeta na račun UDBK, kojim se htio okititi je upućivanje poziva političarima sa Kosova, ali uvjek onima koji su bili u tom momentu na vlasti. Husnija Bešković, Ćerim Bajrami i ini... I oni su bili svi odreda ispljuvani pošto mu nisu bili po volji. Bolje rečeno uvidjeli za veoma kratko vrijeme o kakvom se satrapu ustvari radi. Suvišno ih je sve nabrajati. U međuvremenu putuje diljem rahmetli Juge: Kosovo, BiH, Crna Gora, Sandžak, trošeći nemilice tuđ novac. Na Kosovu uspjeva da ostvari neke posjete kojim je zapljuskivao web stranicu UDBK postavljajući fotografije gdje je samo on u prvom planu. Posjetu Mahiru Yagcilaru, Ali Berishi, Azemu Vllasiju itd. Naslovna stranica je postala njegova osobna fototeka gdje na svakoj slici kao neki kreten uvek bulji kao razjareni bik u crvenu mahramu u nekoj španjolskoj koridi, u objektiv kamere, što dovoljno govori o stupnju njegove mentalne poremećenosti. Uočljive su njegova caklaste o zle oči dok gleda u fotoobjektiv, inače jedan od tipičnih simptoma psihičke nerauvnoteženosti. Nedugo je ova gospoda poslije saznanja o kome se radi izbjegavala, svaki kontakt sa njim, zalupila mu vrata ispred nosa i kulturno se zahvalila na njegovim nuđenim uslugama. U jeden vakat obija i pragove kosovske ambasade u Berlinu samopredstavljajući sebe kao jedinog predstavnika Bošnjaka Kosova u dijaspori. Tako je naprimjer po saznanju političkih krugova na Kosovu, a i lično saznanje i F. Reqice, tadašnjeg atašea za sigurnost ambasade R. Kosova u Berlinu, ova hulja dobila još jednu po turu, ovog puta diplomatskom cipelom ex amabasdora Kosova njegove ekselenicije gospodina Villsona Berishe...

Uporedo po forumima, raznim web stranicama pod raznim likovima (nikovima) kojih ima više nego li je cijela družina nekog renomiranijeg pozorišta odigrala likova za života. Sa jedne strane javno uljigavanje Albancima, dok sa druge strane misleći da će ostati anoniman, govori o Albancima gore nego li Darko Trifunović po svojim ultrafašističkim predavanjima. I ne samo njima već i o Bošnjacima koji su sebe identifikovali i sa Islamom.

Prilikom posjete muftije sandžačkog Muamere efendy Zukorlića Njemačkoj, ovaj se moralni evnuh brže bolje upućuje k njemu. Naravno opet ista priča: fotoaparat , bira mjesto tik pored muftije gdje mu dašće za vrat. Onda sve to postavi u svoj album, odnosno naslovnu stranicu UDBK uz propratan tekst da je on eto, jel' te veoma prisan i sa vjerskim prvacima u Bošnjaka te da se njegovo mišljenje veoma vrijednuje. A šta je ova bitanga sve napisala o muftiji Zukorliću ne treba spominjati. Po izlasku knjige „Dragulj Medine“ autorice Šeri Džons, inače još jednog antiislamskog pamfleta u nizu kome je za cilj Islam predstaviti kao konfliktnu religiju, a muslimane destabilizirajući faktor i masovne teroriste, ovaj “Dobrušky” Islamofob ide dalje pa su mu riječi otrovnije i od samih “Satanskih stihova” Salmana Ruždija. Poslanika Muhammeda s.a.v.s. naziva kojekakvim ružnim imenima, koje iz ljubavi prema Poslaniku s.a.v.s. i odgoja ovom prilikom neću spomenuti, dok čitav ummet naziva, citiram: „Islamističkom stokom“ koji jedni drugima gledaju u zadnjice prilikom molitive.

Od čovjeka koji nikad u životu tahreta nije uzeo, čovjeka koji se ne libi da stane u prvi saff na namaz bez abdesta se bolje ne može ni očekivati. Bilo je naravno i takvih fotografija gdje se uslikavao u saffu. Sve u jednu jedinu svrhu ličnog marketinga.

Čuveni stav naciste Hermanna Wilhelma Göringa: „Kad čujem riječ kultura, mašim se za pištolj“ se reinkrinira u ovom čovjeku sa sličnim značenjem, ali što on riječ kultura zamjenjuje Islamom. Tako i on. Čim čuje riječ Islam maši se onih najgorih i najtamnjih poriva koji kuljaju iz njegove opoganjene duše prema Islamu. Njegova slijepa mržnja prema Islamu i Muhammedu s.a.v.s. su virtuelne karikature gore čak i od onih koji su objavljivani u „Jylland Posten“-u. Njegova slika o Islamu je otrovnija nego li i sam film „Fitna“ holandskog političara i jednog od najvećih Islamofoba Gerta Wildersa.
O tempora o mores!!!

Dosadašnjeg reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića, naziva lopovom, kriminalcem, vjerskim ekstremistom i ne znam još kakvim ga je pogrdnim imenima počastio. Naravno pravi razlog koji se javno i ne zna, a on to taji i krije kao opatica svoju trudnoću, jeste da je opet dobio po turu od ove gospode po njihovom saznanju o kome se ološu ustvari radi.

Uhvativši se u kolo sa nekim tamo “Pašom”, idu tako daleko da rahmetli Aliju Izetbegovića nazivaju najpogrdnijim imenima, a SDA koja je tada bila ne samo politička partija nego i opštenarodni pokret koji je spriječio još veću klanicu u Bosni koja je bila planirana, i to baš od onih kojima je ovaj nakaradni izopačenik svih profila vjerno služio.

Zaboravih da spomenem i ono teksaško besposleno govedo AdnanaK, koji ništa nije manji Islamofob od ovih apokaliptičnih jahača. Nasrnuli su čak i na jednu starinu poput gospodina Avde Metjahića pa im je i on postao meta njihovih domuzluka. Tu i tamo im se pridruži neki Meša Ćeman, inače politički analitičar, kako on samom sebi voli da tepa. Mada jeste analitičar, ali za kokošarnike i drugu perad.

Svojim otrovnim pisanjem izjednačavaju SDA ni manje ni više sa Al Qaidom. U delirijumu svoje izopačenosti planiraju čak i nekakvu reinkirinaciju Bošnjanske bogumilske crkve, tako što bi takvu trebalo izgraditi negdje u Bosni.
O njegovim anonimnim poziva Njemačkoj policij oko tribine SDA (čini mi se u Hamburgu) da se radi o vjerskim ekstremistima da ne govorimo.

U istom galopu ka njegovoj patološkoj želji da bude na vlasti, pokušava na sve načine da se nekako upuca na listu Koalicije “Vakat”, jer u Peći nije o tome mogao ni da sanja, pošto su u njemu svi bili već prepoznali manijakalne osobenosti. Njegovu druženje i sa Ćerimom Bajramijem je imalo to za krajni cilj, ma koliko on to poricao. Ovaj gospodin mu je postao zanimljiv tek kad je postao doministar u Ministarstvu za dijasporu u Vladi R.Kosova. Uspjeva da nagovori Ćerima Bajramija da ga ovaj nekako ugura u program na spisku zvanica prilikom proslave Dana Bošnjaka Kosova, i omogućivši mu da se čak i obrati skupu na svečanoj tribini koja je održana u Prizrenu.
Pojaviši se za govornicom kao neki klaun (čak je okačio oko vrata i kravatu sa ljiljanima, mada bi mu bolje priličio nakakav oglav) gdje je poslije samo par riječi izviždan. Naravno sve putne troškove je opat platilo Udruženj Bošnjaka Kosova.

No kad smo kod ovoga da napomenem da je ovaj nesretnik još par puta izigravao klauna po skupovima gdje se oblačio u narodnu bošnjačku nošnju, stavljajući čak i fes kojeg je toliko puta punio njegovim izmetom, odnosno negirao fes kao dio folkrlora koji nije svojstven Bošnjacima, samo zato što je fes i nekakav simbol Turske, koju ovaj neizmjerno mrzi iz dna duše.
U pripitom stanju u bošnjačkoj narodnoj nošnji se budalisao od stola do stola, kao mečka Božana po srpskim vašarima. Poslije se pričalo da je zamalo dobio po nosu od jednog posjetioca skupa, jer se ova spodoba drznula svađati se i raspravljati za ženama. Geni li su ga vukli ne znam, ali znam da ja atavizam čudna pojava.

No pošto mu se i taj pokušaj izjalovio da se nekako vine na kosovsku političku scenu gdje je sebe u svojoj bolesnoj mašti već vidio na mjestu nekog ministra, njegovo druženje sa dojučerašnjim mu najboljim prijateljem Ćerimom Bajramijem se ugruvalo do te mjere, da je na koncu svega ovoga toliko izvrijeđao i samog Bajramija, a da je ovaj ipak ostao džentlemen i nije mu uzvratio istom mjerom.
Uvidjevši da se njegovo putešestvije što se tiče megalomanskih želja vezanim za Kosovo završava neslavno, naglo okreće ćurak, pa se jedno vrijeme ulizuje i crnogorskim dipomtaskim predstavnišvima, vidjeći sebe kao i njihovog predstavnika Bošnjaka u dijaspori. Do kojeg je stupnja sve ovo došlo suvišno je i spominjati. Još jedna cokula u tur...

No ako je i od Osmana malo je. Ponovo navlači još jednu ludačku košulju, a to je tačnije uobraženje da je on jedini predodređen da bude vožd svih Bošnjaka dijaspore. Ukazalo mu se jadnom u snu vjerovatno. Pokušava da organizuje nekakve skupštine trošeći opet novac udruženje putujući po okolnim zemljama gdje sprema svoje krunisanje za bošnjačkog kralja u dijaspori. Doduše treba mu staviti krunu na glavu, ali onu Matije Gubca.

Zadnji pojas za spašavanje barem nečega što se može spasiti, je njegov pokušaj da UDBK pomiri i sa Numanom Balićem, a sve u cilju kako on to voli da kaže i laže, historijskog pomirenja Bošnjaka dijaspore i Bošnjaka Kosova. No koliko je meni poznato Numan Balić nema nikakvih problema sa dijasporom i njihovim udruženjima, sem sa par bivših podoficira zločinačke JNA koji se kriju iza toga udruženja. Da baš sa tim Numanom Balićem koji je bio jedna od njegovih glavnih meta gdje ga je svih ovih godina vrijeđao bez granica, pa čak do te mjere da mu je i familiju u to uvlačio. Kao i svaka ološ koja u svojoj inferiornosti, na koncu poteže i familije. Ovaj olupina od čovjeka uvidjevši da tone sve dublje i dublje, kao i svaki gubitnik gleda da povuče što više sa sobom, odnosno da što više napakosti ljudima koji su ga najzad raskrinkali i uvidjeli njegovu negativnu djelatnost čitavih ovih godina, da je sve bilo podređeno njegovim osobnim i bolesnim ciljevima. Posljednja nada mu je privatizovano udruženje UDBK, koje je to te mjere diskreditovao uzudž i poprijeko, zavdio nardo do te mjere da ga svi zaobilaze i izbjegavaju kao gubavca. Zato i ovaj rašominijada oko nekakve Skupštine. Udruženje nisu politička stranke pa da se tamo neka Generalna skupština saziva. Upravni odbor ili kako li se već zove, postavlja i rezriješava dužnosti svakog člana pa i predsjednika. Ovom nesretniku je to udruženje eliksir života. Treba ga pustiti da se sam sa sobom dopisuje, kači svoje slike... Za njega je najveća kazna ignorirati ga. Ne pridajući mu nikakvu pažnju. Jednostavno odnositi se kao da ne postoji. Sve drugo je kontraproduktivno, i svaka daljnja rasprava sa njim je kap eliksira života u njegovoj čaši. Pustite ga neka se na stranici samoreklamira i sam sa sobom vodi diskusije. Ionako je njegova psiha poremjćena do te mjere da on više i zaista misli da se iza njegovih nesretenih nikova (likova) nalaze neki drugi ljudi. Zabavljaće kako gore rekoh onog teksaško besposleno govedo Adnana, i kosovarskog analitičara za kokošarnike Mešu Ćemana. Kao i svaka mentalno poremjećena osoba uostalom. Alfred Hičkok je odavno snimio svoj remek djelo „Pisho“ Eto i u Bošnjaka imaterijala za nešto slično. Posao za Danisa Tanovića da mu se berlinski „Srebreni Medvjed“ dogodina pozlati.

Eto ja se malo zanio pa malo oduljio. U suštini ovakvi promašeni likovi izgubljeni u vrijemenu i prostoru i ne zaslužuju neku veću pažnju. Ali itekako zaslužuje pažnju ne samo nas običnih smrtnika, već i nauke o mentalnoj premjećenosti jedne ličnosti. Fascinantno je to.
I neka bude na kraju zahvalan bošnjačkoj heorini koju se moja malenkost usuđuje usporediti sa jednom Rozom Luxemburg, Elifi Kriještorac, što mu ja nabila cipelu u tur, te je njeno pero ukaljala pišući o ovakvima. No neko je morao. Čak ni onaj autor jednog komentar kad na kraju napisa za Osmana: „A lijepog li imena, jazuk“

Nije vala ni jazuk. On je i to opoganio. Kao i sve drugo čega se u njegovom praznom životu dohvatio. Ili kao to negdje reče genocidni pjesnik čijim se sljedbenicima ovaj mučenik ulizuje do bola: „Tragovi mu smrde nečovještvom“!