Dr. Harun HADŽIĆ: Nakon izlaska iz zatvora, ljudi su u nas gledali kao u čudovišta. Doduše, bilo je i onih naših iskrenih prijatelja, pogotovo među običnim svijetom, ali među političarima i „novopečenim bošnjačkim liderima“, koji su „izrasli“ u našem odsustvu, ne, oni su patili od straha - da se mi, možda, ponovo ne vratimo na političku scenu i ugrozimo njihovu poziciju. Ipak, i pored svega, na izborima 1996. godine, uspjeli smo da sa tri mandata uđemo u Parlament Crne Gore, i, plus osvojimo još dva mjesta u tadašnjoj Skupštini SRJ. Bio je to iznenađujući uspjeh. Pokazalo se da naše hapšenje nije potpuno uništilo duh i identitet naroda kome smo pripadali. Istina, to je bilo daleko od onog uspjeha iz 90-te kada je SDA CG ostvarila 9 poslaničkih mandata u Parlamentu.

Negdje oko 10 sati prije podne zaškripaše teška metalna vrata kruga za šetnju pritvorenika, koji se nalazio unutar pravougaone zgrade bjelopoljskog zatvora „Nikoljac“. Potom se začu kreštavi i naglašeno cinični glas zatvorskog čuvara Kujovića – „ajde, vi iz SDA, spremite se za raport kod upravnika!“. Nas sedmorica, svaki u svojoj ćeliji, za dva minuta čekasmo spremni da nas policajac Kujović otključa. Izvodio nas je jednog po jednog pa smo mi, koji smo prvi izašli i čekali ostale, u međuvremenu međusobno mogli progovoriti koju riječ.

Mene je ovaj poziv zatekao baš dok sam učio šesnaesti džuz od šesnaeste hatme Kur'ana a.š., koliko sam ih ukupno proučio u samici broj 13 bjelopoljskog „Al-Katraza“, najneuslovnijeg zatvora, za koji sam ikada čuo ili vidio. Učeći suru „El – Kehf“, upravo me bijaše dojmio onaj dio ajeta gdje hazreti Hidr kaže pejgamberu Musau a.s.: „Inneke len testetia meije sabra“ (Zaista ti nećeš sa mnom moći izdržati, nećeš imati sabura, nećeš shvatiti moje postupke). Naime, stvari koje je, po Božijoj odredbi, u prisustvu Musaa, radio hazreti Hidr, za Musa-a a.s su bile veliko, neshvatljivo i nepodnošljivo iskušenje, pa mu je Hidr saopštio da, pošto nema sabura, ne može dalje da se druži s njim. ^[1]

Interesantno, da sam baš u tom trenutku razmišljao - koliko li još vremena ja mogu podnositi iskušenje koje mi je dato, gdje sam, npr. pored svih maltretiranja, od ukupno 23 mjeseca zatvora, punih 17 mjeseci proveo u zatvorskoj samici. Kad je policajac pozvao, pomislio sam „Bože dragi, ako ovo bude došao vakat da izađem, da li to znači da ja nisam položio ispit, da nisam više u stanju da izdržim iskušenje koje me zadesilo?“. Jer, otkud ta koincidencija - da me poziv policajca prekine baš na tom dijelu ajeta? Pogotovo što ja, ontološki posmatrano i vjerujući u „kada“ i „kader“, zatvor nisam ni doživljavao kao kaznu vlasti, nego kao Božije određenje i Božiju volju. Evo zašto – 27. januara 1994. godine navršio sam tačno 40 godina života, a sljedećeg dana, 28. januara, sam uhapšen (odnosno, kidnapovan, kako su mi sami policajci rekli). Ovdje vidim to nešto metafizičko – prema islamskom učenju čovjek sa 40 navršenih godina tek postaje potpuno zrela ličnost, koja može da primi jača životna (duhovna) iskušenja.

Srpsko-crnogorski trio koji je zavio mnoge porodice u crno: Bulatović, Milošević i Đukanović Crnogorska policija spremna za batinanje Bošnjaka Hapšenje

Pošto smo pretpostavljali da se radi o mogućoj aboliciji, koju smo iščekivali tokom čitavog dvadesettromjesečnog pritvora (jer, naravno, nije bilo opravdanog razloga za naše hapšenje), uzgred se dogovorismo da, i pored očite radosti zbog mogućeg puštanja, pred upravnikom zatvora ne likujemo, da ne izgovorimo ni jednu riječ, niti konkludentnu radnju, koja bi (nakon svega što smo pretrpjeli), značila zahvalnost predsjedniku Crne Gore, Momiru Bulatoviću, niti, uopšte aktuelnoj vlasti, za taj „akt milosti“.

Kad je upravnik zatvora, Luka Bulatović, primijetio da smo maksimalno ozbiljni i jednako „ljuti“ kao i ranije, svoje do tada „veselo“ lice je skupio u „karikaturu“, sa dugim, razbarušenim i prosijedim obrvama, i, izgovorio otprilike slijedeće: „Evo stigla je naredba predsjednika Momira Bulatovića o vašem oslobađanju daljeg krivičnog gonjenja i hitnom puštanju iz pritvora“. Mi smo ga gledali „mrtvi hladni“, bez miga na licu, potpuno mirnih maksilofacijalisa, nepomični, kao zaliveni - malo zbog dogovora, malo zbog toga što nam je kroz glavu prostrujao period od skoro dvije godine maltretiranja, uvreda, ponižavanja, psovki, patnji nas i naših porodica - tako da se i upravnik za trenutak „zbunio“, ne znajući šta dalje, a onda je, nekako, promucao: „Spremite svoje stvari, odmah idete kući“.

Nas sedmorica – Erdžan Fetahović, Isko Skenderović, Rifat Vesković, Hakija Muratović, Šefket Brković, Rizo Burnazović i ja, Harun Hadžić, (ostalih četrnaest naših kolega pušteni su godinu dana ranije jer je njima bila izrečena kazna ispod pet godina zatvora, pa su pravosnažnost presude čekali na slobodi), kao čergari, sa svojim posteljinama i ostalim stvarima, svezanim u čaršafe na „četiri pera“, izašli smo iz zatvorskog dvorišta i pozvali taksi. Bilo je to 19. decembra 1995. godine, na „Sv. Nikolu“, nešto poslije 10 sati prije podne.

A, svega mjesec dana ranije, prije tog „Sv. Nikole“, u gradu Dejtonu, u američkoj državi Ohajo, u vojnoj bazi „Rajt - Paterson“, dok su u vojničkom restoranu pili čaj, kahvu i viski, Alija Izetbegović, nakon duže stanke, gledajući u fildžan svoje kahve, obrati se Momiru Bulatoviću i Slobodanu Miloševiću: „Shvatam zašto ste izvršili agresiju na BiH, znate, tu su stvari jasne, velikosrpski program, načertanije, svi Srbi u jednoj državi i sl., ali, nije mi jasno zašto proganjate vaše građane, zašto hapsite čelnike SDA, maltretirate i etnički čistite Bošnjake iz Sandžaka, Crne Gore i Srbije? To nema logike, a i sramota vam je. Pustite te ljude iz zatvora. Nije ni bilo razloga za njihovo hapšenje, pogotovo što je to rukovodstvo jedne političke stranke, koju ste registrovali i čiji rad niste zabranili.“ Momir Bulatović zavrca ramenima, zatreptaše mu oči nekoliko puta i odlučno izusti da će, kad se vrati kući porazmisliti šta tu može da učini. Mološević, pak, prijeteće zamaha glavom, podiže obrve i reče da on „sa hapšenjem nema ništa“, da je „sudstvo u Srbiji slobodno i nezavisno“ te da “neće da se meša u rad sudskih vlasti“.

Po povratku kući Momir Bulatović je, nekoliko dana, do kasno u noć, razmišljao - kako da, pored uništenja SDA, ostvari i još neki koristan politički poen iz hapšenja njenih čelnika. Da li da te ljude abolira¬? No, opet strahovao je - da, ne daj Bože, ne napravi neku grešku! Kako li sve to može da odjekne u javnosti - kao poraz njegove promiloševićevske politike, ili kao dobrodošao i velikodušan akt jednog crnogorskog „gospodara“ punog čojstva prema „podanicima“? Pomislio je - šta li će reći gazda Milošević, a šta li premijer Milo Đukanović - koji nije baš pokazivao neku blagonaklonost prema potezima svog predsjednika, s kojim je već podobro bio u „rivalskom odnosu“? Odjednom mu sinu ideja – upravo se približava „Sv. Nikola“ praznik svih hrišćana. Sveti Nikola je bio zaštitnik slabih, pa će se taj praznik, baš uklopiti u „akt milosti“, u pomilovanje uhapšenih. Dakle, dobro je - da ih aboliram na „Sv. Nikolu“. Niko mi neće zamjeriti. Uz sve to, rezonovao je - „’Sv. Nikola' je krsna slava porodice Bulatović pa se mogu i osevapit. A, uz to i zaštitnik je države Srbije, sve je, dakle, na svom mjestu. Okej, barem ću mirne savjesti provesti praznične dane“. Međutim, mora se priznati, pomalo je bio skeptičan u odnosu na Milovo moguće reagovanje, jer je znao da Milo ne slavi „Sv. Nikolu“ već „Božić“, da loži badnjake i druži se sa sveštenicima Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, pa postoji velika mogućnost da se ne složi sa pomilovanjem rukovodstva SDA. Ipak, i pored svega, nije mogao prihvatiti alternativu da akt milosti iskaže na „Božić“, bilo bi previše licemjerno, jer, opšte je poznato, da su, kroz historiju Bošnjaci najviše proganjani, pokrštavani, iseljavani i ubijani baš na „Božić“ i oko „Božića“, pa bi neko to mogao i „pravilno“ protumačit. Zato se, ipak, odluči za „Sv. Nikolu“. I, tako i bi.

Nakon izlaska iz zatvora, ljudi su u nas gledali kao u čudovišta. Doduše, bilo je i onih naših iskrenih prijatelja, pogotovo među običnim svijetom, ali među političarima i „novopečenim bošnjačkim liderima“ koji su „izrasli“ u našem odsustvu - ne, oni su patili od straha - da se mi, možda, ponovo ne vratimo na političku scenu i ugrozimo njihovu poziciju. Ipak, i pored svega, na izborima 1996. godine, uspjeli smo da sa tri mandata uđemo u parlament Crne Gore, i, plus osvojimo još dva mjesta u tadašnjoj skupštini SRJ. Bio je to iznenađujući uspjeh. Pokazalo se da naše hapšenje nije potpuno uništilo duh i identitet naroda kome smo pripadali. Istina, to je bilo daleko od onog uspjeha iz 90-te kada je SDA CG ostvarila 9 poslaničkih mandata u parlamentu.

Prolazili su dani, i noći. Nakon izvjesnog vremena „razbi se“ SDA; nas koji smo robijali za „stvar“ Bošnjaka i autonomiju Sandžaka, istjeraše iz stranke. Promijeniše politiku. Odoše uz vlast. Postadoše poltroni. Ministri. Pomoćnici. Konformisti. Mi ostadosmo bez posla. Proglasiše nas saradnicima velikosrpskih projekata. Jer „ko se bori za Sandžak taj je protiv Crne Gore“, „taj radi za Srbiju“. Na referendumu 2006, Crna Gora dobi samostalnost i nezavisnost. Sandžak, baš glasovima Bošnjaka, bi podijeljen na dva dijela – međunarodno priznatom granicom, prvi put u svojoj 428 godina dugoj historiji.

Jedna stranica historije se zatvori. Robija ostade naša interna stvar. Tolike godine odoše uzalud, pojedoše ih skakavci... Od 87 godina, koliko smo bili ukupno osuđeni, nas 21, čelnik i aktivista SDA, odležasmo 27. (O patnjama koje smo pretrpjeli, i mi i naše porodice, i cio narod, nešto sam napisao i objavio u podgoričkom „Monitoru“, odmah nakon izlaska na slobodu 1996. godine. Nekoliko godina kasnije, Ibrahim Čikić je napisao knjigu „Gdje sunce ne grije“ i izazvao odioznost onih koji su nas držali u zatvoru, kao i negodovanje onih koji nisu mogli da podnesu „vraćanje na 90-te“).

Ibro Čikić, čitam u novinama, je negdje na relaciji od Sarajeva do Bijelog Polja, još pokušava da sudskim putem dokaže što se dokazati ne može – pravdu. Da nije bio snajperista, da nije htio da ubija svoje komšije.

Prohujalo s vihorom. Pojeo vuk magarca. „Ko vam je kriv što ste htjeli državu Sandžak, pa ste odrapili tolike godine u zatvoru?“. Nastupiše nova vremena. Dođoše mudriji „legitimni predstavnici Bošnjaka“. O robijašima ni pomena. Ni hvala. Sad odjekuje neki novi eho – „da nam Bog sačuva Mila. Za vijeke vijekova. Kakav Sandžak i kakvi bakrači. To više ne postoji. Pa zar baš mi Bošnjaci nismo glasali za negaciju referenduma o autonomiji Sandžaka, iz '91.?" Bez obzira što je to bila najjače izražena politička volja Bošnjaka Sandžaka, ikada u historiji. Potom, na referendumu 2006. godine, glasasmo za podjelu Sandžaka, međunarodno priznatom granicom. „Hvala Milu što nas konačno spasi od Miloševića“.

U politici ne pomaže naknadna pamet. Kad odapnete strijelu, ona se više ne vraća, bez obzira da li ste pogodili cilj, ili ste promašili. Naravno, preostaje vam da konstatirate kakav ste rezultat ostvarili. A, ima raznih definicija politike – od one da je „politika vještina mogućeg“, do one da je „politika vještina varanja naroda“. „Vještina manipulacije“. Ili, jednostavna narodna definicija – „politika je laža i paralaža“.

Interesantno, danas o robijašima iz SDA više nema ni pomena. Već su odavno zaboravljeni. Neki su napustili svoja rodna mjesta i otišli negdje u svijet – trbuhom za kruhom, neki su još tu. Isko Skenderović je profesor Univerziteta u Tuzli, Brković i Burnazović su u Sarajevu, Rasim Šahman i Omer Omerović su preselili na bolji svijet, ako Bog da sa imanom. Erdžan je i dalje u Rožajama, Hakija u Beranama, Rifat u Bijelom Polju, Sead Bibuljica negdje u zapadnoj Evropi, ja sam u Novom Pazaru. Meko Kasumović i Sabahet Spahić su se, izgleda, ponovo vratili u Bijelo Polje, nakon izvjesnog izbivanja u Sarajevu. Umer Hadžić je advokat u Rožajama. Avdo Ciguljin, koliko sam čuo i dalje je u rodnim Pljevljima. Ibro Čikić, čitam u novinama, je negdje na relaciji od Sarajeva do Bijelog Polja, još pokušava da sudskim putem dokaže što se dokazati ne može – pravdu. Da nije bio snajperista, da nije htio da ubija svoje komšije. Za ostale naše drugare - Smakić Huseina Huskaru, Senada i Seada Pućuricu, Dževada Begovića, Omerović Esada i Šefketa Bošnjaka, nek mi halale, nisam uspio saznati gdje su.

O pretrpljenim patnjama je smiješno govoriti. „Ko vam je kriv“. Da, da. Nije nam niko kriv. Naravno, mi se ne kajemo za „počinjena krivična djela“, „za rušenje SRJ“, „za stvaranje države Sandžak silom“, „za pretrpljene patnje“. Ali, ipak, nije nam pravo – ne zbog spomenika koji nam nisu podignuti. Nego zbog nedostatka svijesti kod novih „legitimnih predstavnika Bošnjaka“, koji su se „vinuli visoko“. Kod toliko bošnjačkih institucija, stranaka, ustanova, udruženja - ni jedan naučni skup na temu naših hapšenja i montiranih političkih suđenja. Zaborav je pokrio 17 hiljada pretučenih i maltretiranih Bošnjaka Sandžaka i tri puta toliko onih koji su živjeli u strahu, koji su bili pod potjernicama. Toliko porodica, rođaka i prijatelja. Faktički, apstrahovan je najžešći državni teror protiv jednog naroda u periodu poslije Drugog svjetskog rata. Ni jedan poziv ni jednog organizatora na neke ceremonije novopečenih bošnjačkih lidera. Ni jedno podsjećanje na kontinuitet bošnjačke politike na našim prostorima, na temelje, koje smo ipak mi, SAD-ovci, udarili. Internacionalizovali pitanje Bošnjaka i Sandžaka. Sproveli referendum o autonomiji.

Podijeljen Sandžak

Osnovali mnoge institucije. Bošnjake načinili značajnim političkim subjektom. Ne, ne, to se prešutkuje. Zašto? Ko to ima pravo da negira i nipodaštava genezu, kontinuitet, historijsko utemeljenje bošnjačke politike na ovim prostorima? Ni jedno priznanje. Nikakvo poštovanje, uvažavanje. Ne, nije ovo patetika, ne treba ozbiljnim ljudima patetika. „Nek po cvijeću žene gaze, a trnje je za čovjeka“. Ne, ovo je žaljenje zbog saznanja koliko je nizak intelektualni, kultirni, civilizacijski, politički nivo naših, veselih, bošnjačkih „predstavnika“. Koji sve počinju ispočetka. Kada oni dođu na scenu - tada počinje svijet. Sve ono pređašnje više ne postoji. Koliko je niska i žalosna takva svijest. Koliko je štetna, necivilizovana, pogrešna. Kad se dohvatimo fotelje, pomislimo „e, sad je riješeno bošnjačko nacionalno pitanje“. Tu su kravate, zategnuti vratovi, izvještačena ozbiljnost. Nikom ni selam, ni merhaba, ni zdravo. Zbog novog imidža, zbog veličine. Automobili, džipovi, tjelohranitelji, vozači, „sastanci sa stranim predstavnicima“. „Teški poslovi u ministarstvima“. „Naredne nedjelje imamo sjednicu Vlade“. „Već sutra putujem u Tursku, u Strazbur, u Brisel“. Dobre plate, apanaže, besplatni ručkovi, putovanja – putovanja. Haira nikakvog. A, narod veseli i dalje odan, glasa li glasa. Nego šta će. Konfuzija, nesnalaženje, neshvatanje. Ni posla, ni hljeba ni igara. Ni san ni java. Navija po inerciji, kao da je fudbalski tim u pitanju, dobijao - gubio. Živi u jalovoj nadi. „Samo još ovaj put“. Iščekuje ispunjenje lažnih obećanja.

Moj rahmetli babo, da mu Allah dž.š. dadne Džennet, sve do svoje smrti mi je govorio – „vidi, sine, bolji čovjek bi onaj Momir Bulatović, nego ovi tvoji bivši stranački kolege i bošnjački lideri. Boga mi, da ne bi junak da te pusti iz zatvora, ti bi odrapio svih 7 godina, koliko si bio osuđen, a ne samo dvije godine koliko si odležao“. Govorio sam mu, „babo, nemoj da te neko čuje, jer, Momir je bio za zajedničku državu, bio je protiv raspada Jugoslavije, i one SFRJ i one SRJ. Isto kao i ja. Tako smo mogli spasiti Sandžak, a i Bosna bi ostala cjelovita. Narod bi sačuvao živote. I mir i slogu. Šuti, može neko pomislit da se još nisam opametio, da sam i dalje za ‘srpsku opciju'. Bolje da šutimo, možda će jednog dana, u nekoj budućnosti, neke nove generacije shvatiti, ko se za šta borio, ko je bio u pravu a ko u krivu. Možda će neko izračunati šta smo dobili, a šta izgubili. Sad, za sad, mi smo poražena strana“.

P.S. I dan danas, s vremena na vrijeme, učim suru El-Kehf, i pokušavam da shvatim poruke Kur'ana časnog. Iako je prošlo, evo, već punih 19 godina od hapšenja, i 17 godina od puštanja iz zatvora, još mi, tako jasno, odzvanjaju riječi hazreti Hidra - „Inneke len testetia meije sabra“. Možda, se u tim kur’anskim porukama može nazrijeti razlog zašto smo se mi, nekadašnji SDA-ovci, robijaši na pravdi Boga, „neprijatelji Crne Gore“, povukli u samoću i, skoro svi, napustili politiku. Možda smo shvatili - da je sve na ovome svijetu prolazno. Da je život, ipak, igra i zabava.

Fussnote:
^1]Hazreti Hidr je, prema islamskoj tradiciji “dobri čovjek “ koji je od Allaha poslat Musa-u a.s. da ga pouči kako se događa božija odredba.