Avdo METJAHIĆ: Jedan primjer iz mog rodnog mjesta, Plava i Gusinja. Kad je srpska vojska bježala sa bojišta od mnogo moćnije Austro-ugarske vojske, preko vrleti Albanije prema Krfu. Jedna jedinica srpske vojske našla se u Plavu, gdje su je Plavljani, prihvatili i sakrili od okupacione vojske, kod našeg naroda nazvane „Švaba“, i držali ih do samog kraja rata. Kad je Austro-ugarska propala, i kad je došla vijest da se srpska vojska vratila iz izbjeglišta, ova srpska jedinica, koju su spasili Plavljani od „Švabe“ otvorila je mitraljesku vatru na čaršiju Plav iz kule Jasavića, u kojoj su bili smješteni. U orgijanju srpske jedinice izgubilo je živote skoro četiri stotine i pedeset nevinih plavljana, ljudi, žena staraca i djece, tako da je taj petak „Džuma“ ostao najkrvaviji dan male kasabe Plav, u njenoj historiji.

U sindikalnom domu grada Roskilde u Danskoj, Roselov sud je 1967. godine, poslije dugog vijećanja, donio presudu da su SAD izvršile zločin genocida u Vijetnamu i drugim zemljama dalekog istoka. Izvršni presjednik ovog suda, napisao je obrazloženje; „da nema države niti društvenog poretka u dvadesetom vijeku koji nije primjenjivao genocidne radnje“. Koliko ima istine u svemu ovome zahtjeva dublje istraživanje, kojoj bi se najzad trebali posvetit historičari. Ali jedna je velika istina, da nisu sve države jednake pred međunarodnim pravom i pravdom, i da su neke države, i to one velike sile, privilegovane u tom pogledu. Međunarodno pravo u povelji UN-a kaže da su sve članice jednake, ali u Vijeću sigurnosti, velike sile imaju prednost na pravo veta. Jest, to je zakon prirode, gdje velika riba guta malu, našto nas ovaj primjer navodi, koliko je čovjek otišao daleko, od ostalih živih bića na zemlji sa kojima dijeli ovu planetu.

Pravda, pravda…! A šta je to pravda, i gdje je ta pavda? Za koga ustvari postoji ta pravda?, pitanje je za one koji se bave pravdom. Rosulov sud u svojoj konvenciji kaže sljedeće: „U svakom zločinu, pa i u genocidu, osnovna je namjera zločina. Obična masovna nasilna ubistva ne spadaju u zločin genocida, ako njima nije glavni motiv uništenje naroda, etničke skupine ili vjere, ali je genocid uništenje koje nije iz nekih ratnih pobuda, nego baš zbog pripadnosti drugom narodu ili pak rasi“.

Kao Bošnjak, zadržat ću se o genocidu nad Bošnjacima, koji datira još iz srednjeg vijeka i uvijek je dolazio sa istih strana. Tako da su protivu bosanskih bogumila vodili ratove, Vizantija i to naročito protivu Plavličana, sekte srodne bogumilima gdje su se u prvom redu isticali Srbi i Bugari, sa istoka. Historija nam svedoči da je čitavi srednji vijek ispunjen krstaškim ratovima Vatikana, preko Venecije i Ugarske, protivu bosanskih bogumila. Bilo je i bogumila u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji, koji su uništeni krstaškiom ratovima, koje je predvodio Vatikan, Sveta stolica...

Genocidne radnje su činjene nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine, tokom Austro-ugarske okupacije od 1878. do 1912. godine, i to najviše u zapadnoj Hercegovini, gdje je bilo masovnog preobraćanja Bošnjaka sa islamske vjeroispovjesti na katoličanstvo. Naročito su se isticali „jezuiti“ koji su dobili dozvolu 1882. godine, da se mogu angažovat u Bosni, i koji se u mnogim pitanjima nisu slagali sa mnogo tolerantnijim franjevcima, koji su do tad uživali podršku većine bošnjačkih katolika. Znači, odlaskom Turaka, Bošnjaci su ponovo stavljeni na listi naroda, koji treba da nestanu. Austro-ugarski general Potjorek, kad je imenovan za poglavara Bosne u jednom pismu svojoj komandi, 1913. godine, traži da država da pomoć katoličkoj crkvi, koja bih izgradila najmanje još pedeset crkava. U jedenom svom pismu nadvojvoda savjetuje Brošu: „Najprije ih treba sve (pravoslavce, muslimane i katolike) stavit u isti kotao, a zatim pustit da katolici isplivaju na površinu“, na što se je Protjorek ovog savjeta striktno držao.

»Slika govori više od hiljadu riječi« Ibrahim Reković: Strijeljanje plavskih prvaka na Racini, 5.mart 1913.

Zločini nad Albancima Kosva i Bošnjacima Sandžaka i plavsko-gusinskog kraja, tokom balkanskih ratova, koje su počinile crnogorska i srpska vojska, uključuju masovna pogubljenja, masakriranje civilnog stanovništva, etničko čišćenje, nasilno masovno pokrštavanje, progone....
O zločinima srpske i crnogorske vojske prilikom okupacije tuđih teritorija 1912. i 1913. godine, izvještavala je evropska i američka štampa, pa je radi ispitivanja zločina formirana komisija „Karnegijeva zadužbina za međunarodni mir“ (Carnegie Endowment for International Peace) i poslata na Balkanu da ispita, koja je zaključila sljedeće:
„Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, nevjerovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste — to su sredstva koja je primenjivala i još uvek primenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti“.

U Prvom svjetskom ratu, kad se srpska vojska vratila sa Krfa, ne kao pobjednica, kako nedavno izjavi Vuk Jeremić, braneći veliko-nacionalistički ispad u UN-u, nego kao propala vojska, koja se vraćala sa ostrva Krfa, ulaskom u Sarajevu i drugim bosansko-hecegovackim gradova, dolazi do masovnih ubijanja i vješanja muslimana. Ubijanja i protjriivanja se nastavljaju nad muslimanskim življem Balkana sve do današnjih dana i to najviše od Srbije i Crne Gore, čemu potpomažu i neke evropske države. Dok Rusija je prisutna u svim nevaljalštinama na Balkanu i to preko Srba i Crnogoraca posljednjih par stoljeća.

Jedan primjer iz mog rodnog mjesta, Plava i Gusinja. Kad je srpska vojska bježala sa bojišta od mnogo moćnije Austro-ugarske vojske, preko vrleti Albanije prema Krfu. Jedna jedinica srpske vojske našla se u Plavu, gdje su je Plavljani, prihvatili i sakrili od okupacione vojske, kod našeg naroda nazvane „Švaba“, i držali ih do samog kraja rata. Kad je Austro-ugarska propala, i kad je došla vijest da se srpska vojska vratila iz izbjeglišta, ova srpska jedinica, koju su spasili Plavljani od „Švabe“ otvorila je mitraljesku vatru na čaršiju Plav iz kule Jasavića, u kojoj su bili smješteni. U orgijanju srpske jedinice izgubilo je živote skoro četiri stotine i pedeset nevinih plavljana, ljudi, žena staraca i djece, tako da je taj petak „Džuma“ ostao najkrvaviji dan male kasabe Plav, u njenoj historiji.

14. januara 2013, u plati UN-a pred svjetskim diplomatima, održan je koncrt beogradskog hora "Viva Voxa", koji je izveo militantistčku srpsku nacionalističku pjesmu “Marš na Drinu”. Koncert je izveden u prostorijama UN povodom srpske, odnosno pravoslavne Nove godine, čijim se nastupom, skandalozno ponižavaju žrtave genocida u BiH. Jeremića je ključni krivac za ovaj, kako navode bošnjačka udruženja diljem svijeta nacionalističkim ispadom. Jeremić, ovaj događaj objašnjava ovako:
“Marš na Drinu je pesma koja zauzima centralno mesto u našem sećanju na odbranu slobode od agresora u Prvom svetskom ratu, tokom kojeg je Srbija izgubila oko jedne trećine muške populacije u mnogim bitkama na strani saveznika“.

Jeremiću je majka Bošnjakinja iz Krajine, te nije čudo što neki Srbi na forumima pišu, da ovakve Jeremićeve izjave i česti javni ispadi ustvari hoće da se pokaže da može biti veći četnik negó da ga Srpkinja rodila. Srbi tvrde da je to nemoguće.

Znači za Jeremića, ne postoje ničije žrtve sem srpskih, a one koje su oni prouzrokovali kroz genocide, istrage i trijebljenja, nisu važne. Kao i uvijek, velika srpska obmanjivanja kako nas tako i svjetske javnosti i otvorene laži postali su itekako vični. Istina je da su u Prvom svjetskom ratu Srbi izgubili veliki dio muške populacije, ali osamdeset posto ih je premrzlo, bježeći pred „švabom“ preko Albanije, prema ostrvu Krfu.

Također Jeremic nastavlja:
„Samo mi nije jasno zašto su se Bbosanci osetili prozvano, manite nas se više imate svoju državu i uživajte u njoj“.
Eh Jeremiću, da nije vas Srba, ne samo u Bosni nego i na čitavom Balkanu, bi bilo mira i spokoja, pa nebi bilo ni marševa na Drinu, ni genocida, koji je uvijek bio profesija srpskog naroda. Jeremić nas upozorava da se “manemo njih”, što bi to svi narodi Balkana sa zadovoljstvom uradili, ali Srbi nad našim glavama još uvijek vise sa gencoidnim kamama. Ovo me podsjeća na onog hajduka koji je sišao u potok da se napije vode i naišao na Turčina, pa kad ga nije mogao osvojit, poziva hajduke da mu pomognu:
- O Jovane, ovamo pomagajte, uhvatio sam Turčina.
- Pa dovedi ga ovamo, da ne silazimo mi u potok, - govare mu hajduci.
- Ja bih ga doveo, ali on neće, - odgovara im.
- Pa pusti ga, - predlažu mi oni.
- Ja bi ga pistio, ali on mene neće.

I mi Bošnjaci bi se Srba manuli, ali se oni nas neće, a mi i nemamo rezervne domovine sem BiH, i za nju htjeli ili ne htjeli moramo umirati, obilježavati i pamtiti sve što je naš narod doživio od svojih komšija. Šta će te Jeremiću, moramo se braniti i borit za goli život i nikad više ne dozvoliti da nam ga iko više uzme za badihava.

Kao dokaz, da ova bena nema ljuskosti, citirat ću još jednu njegovu izjavu, koja oslikava srpsku političku i intelektualnu elitu, gdje kaže:
„Da nema Srba Bošnjaci bi prestali da postoje jer ne bi imali koga da okrive da su mu žrtva nego bi morali da priznaju da su sami sebi najveći dželati. Ali polako, ta svest već sazreva. Doći će vreme kada će ih ceo svet pitati šta su radili od vremena genocida da danas osim što su kukali na Srbe i otkrivali piramide“.

Jeremiću je majka Bošnjakinja iz Krajine, te nije čudo što neki Srbi na forumima pišu, da ovakve Jeremićeve izjave i česti javni ispadi ustvari hoće da se pokaže da može biti veći četnik negó da ga Srpkinja rodila. Srbi tvrde da je to nemoguće.

Kako god da okrenete, izjave Jeremića su niske i uvijek dodiruju dno dna ljuskosti i dokaz su da onaj koji sam sebe laže najlakše se vrijeđa. U njegovoj posljednjoj rečenici, postoji priznanje genocida što se može reći da je dokaz da ipak posjeduje „zehru“ nesrpske krvi. Zna on da je kod njegovog srpskog naroda, uvijek je bilo mjesta za veličanje laži, obmanjivanjima i divljavštva, kojeg su stoljećima na svojoj koži osjećali njihovi komšije.

Sve ono što je srpski i crnogorski nacionalizam i fašizam radio, na zatiranju Bošnjaka i bošnjačke kulturne baštinje, samo je više davalo postreka mom narodu da izdži i činilo ga jačim ponosnijim i prkosnijim. Jeremići, Miloševići, Mihailovići, Šešelji, Karadžići, Ražnatovići, Draškovići, Ćosići, Petrovići, Bulatovići, Đukanovići i svi poremećeni srpski (i crnogorski) umovi, nisu i nikad neće uspjeti uništiti neunštive Bošnjane.

Bošnjaci su dokazali da nikad nisu pozivali na osvetu, i posebno da su slabo pamtili. Ali Jeremići i njemu slični, otvorili su nam oči, tako da nam se um izbistruo i pamćenja će bit više nego ikada ranije, a istinu ćemo ganjati svim svojim kuvetom, dok ne izađe na površinu.

Da po ko zna koji put ponovim englesku izreku, koja nas uči da pamtimo i ne zaboravljamo:
Prevari me jednom – stam te bilo,
Prevari je dvaput – sram mene bilo!