Arslan DUČIĆ, politolog: Mišljenja sam da je konačno došao trenutak i prilika da nas počne krasiti organsko jedinstvo i istorijska ukorijenjenost koju imaju kulturne nacije. Popis stanovništva ne smije biti pozitivan odgovor na politiku etičkog čišćenja od strane nacionalista. On mora nedvosmisleno da pokaže organiziranost, slogu i spremnost svih Bošnjaka za suživot u Bosni i Hercegovini zemlji svih njenih građana, ali bez lažne skromnosti zemlju čije su granice i suverenitet uvijek branili oni koji su se izjašnjavali kao Bošnjaci nezavisno koje vjere. O AUTORU: Arslan Dučić rođen je 20.11.1992. godine na braniku Bosne i Hercegovine – praktično u rovu na Hrasnom brdu. Kuća Dučića nalazila se na samoj liniji razdvajanja, a njegovi roditelji, Zamo i Merima, od prvih dana su stupili u odbrambene redove naše BiH. Otac Zamo sa svojim komšijama iz ulice, iz tog područija grada formira neprobojnu odbranu. O Zami Dučiću se dosta pisalo, ali se nikada ne može sve opisati. Priznanja su velika. Od običnog borca izrastao je u komadanta Jurišnog bataljona te je odlikovan "Zlatnim ljiljanom“ i posthumno unaprijeđen u čin majora. Prije nego sto će otići na njegovu posljednju akciju salutirao je vrhovnom komadantu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću. Na Jasenu, na Čemerskoj planini, Zamo je ostao da tijelom i srcem brani one koje je najviše volio. Borio se do posljednjeg metka. Dok je bio živ govorio je da nikada neće dozvoliti da živ padne u četničke ruke. Sve indicije govore da je usred četnika aktivirao bombu. Ukopan je 9. novembra 1994. godine ispred Ali pašine džamije. Kasarna u Krivajićima kod Olova nosi njegovo ime. Majka Merima je bila sa ocem u prvim borbenim redovima od prvog dana, kao sanitarni tehničar. U periodu agresije na BiH izgubila je više od 80 članova porodice, uključujući dva brata i oca. Arslan, ne skrivajući emocije, kaže da joj se svakim dahom svog života zahvaljuje što mu je pokazala pravi put u životu. - Rođen u rovu na Hrasnom brdu, a period od 1992. do 1995. godine proveo sam u naručju svoje majke i komšija na borbenoj liniji – priča Arslan. Kaže da je onog trenutka kada je shvatio da se politika bavi njime, odlučio da se pokrene i da se bavi politikom. Iako je mlad, zna šta će i kako raditi. Ima konkretne ideje i plan kako ih ostvariti. Njegov glas u Općinskom vijeću Novo Sarajevo neće biti samo glas mladih, već i glas potomaka šehida i prekaljenih boraca.

Bošnjaci su po narodnosti Bošnjaci, osnivači slobodne države koja nikad nije izgubila svoju državnopravnost. Bosna i Hercegovina je domovina tim istim Bošnjacima koji nisu ni Srbi, ni Hrvati, ni Turci već autohtoni narod. Narod koji prostorom Bosne vlada još od VI stoljeća i ona samo njima pripada što su oni bezbroj puta u prošlosti i pokazali patriotizmom kroz ustanke protiv osmanlija, austrougara, croatista i svježih nam velikosrpskih projekcija. No, paradoks moderne bosanske sudbine ogleda se u žustrim, nemilosrdnim i krajnje prljavim raspravama koje su se vodile na temu da li Bošnjak ili Musliman? Svjedoci smo prilika da uvezene prohrvatske i prosrpske tobože prosvjetiteljske političke sile pred popis stanovništva koji bi trebao da se održi u 2013. godini na sve načine pokušavaju destabilizirati bosanski narod u cjelini. U duhu te ideje destabilizacije pokrenut je projekat razgradnje jedinstvenog bošnjačkog naroda, a samim tim i provodnik ideje finalizacije genocida koja će se izraziti kroz statističke podatke slabljenja mase jednog od konstitutivnih naroda, Bošnjaka. Grubo se hegemonisti igraju sa bosanskom običajnosti-raznolikosti te dovode u istu ravan dvije različite vrijednosti. Bosanac i Bošnjak. Da stvar bude komplikovanija obrazovani Bošnjaci iz nekog nepoznatog razloga imaju halucinacije o svom identitetu te spominju neku „bosanskohercegovačku“ naciju, iako im je jasna historijska činjenica kako to Muhamed Filipović kaže da je Bošnjak nacionalna, a Bosanac i Hercegovac teritorijalna identifikacija. Dakle na sceni je ponovna denacionalizacija Bošnjaka.

Dakle, potrebno je iznjeti kritički rezime koji će se osvrnuti na porijeklo opstrukcije egzistencije Bošnjaka, kao i krajnji cilj iste. Još 1845. godine Ilija Garašanin u djelu “Načartanije“, koje je pokretač ideje za oficijelnom srpskom politikom pansrbizma, u pasusu koji se odnosi na Bosnu govori o jednom narodu na teritoriji Bosne zvanom „Bošnjaci pravoslavne, katoličke i muhamedanske vere“. No, od 1878. godine i odlaska osmanlijske vlasti sa ovih prostora, a dolaskom novog okupatora počinje etički animozitet i predrasude. Pa se tako pokušava nametnuti novo nacionalno ime Musliman što sa analitičke tačke gledano ima dodirnih, ali ne i ključnih tački sa pojmom nacije. Po definiciji naciju predstavlja grupa ljudi koju povezuju kulturne, psihološke ili političke odlike. I onda dolazimo na sporni pojam Bosanac i bosanstvo koji je nametan kao alternativa bošnjaštvu. U suštini, ne bi toliko toga bilo sporno da se „bosanskohercegovački Srbi i Hrvati“ osjećaju nacionalno i politički kao Bosanci, ali to nije slučaj. Stoga nije teško zaključiti da je bosanskohercegovačkim muslimanima u Jugoslaviji sve do 1974. godine i novog ustava SFRJ osporavano pravo da se zovu Bošnjaci. Napokon, na samom kraju 20. stoljeća vodi se krvavi rat koji je težio ka samoodbrani Bošnjaka svih vjera od posrbljavanja i etičkog čišćenja, a samim tim i od uništavanja i absorbitanja bošnjaštva za sva vremena. To je period kada fenomen nacije dolazi do izražaja, a rat predstavlja pobjedu etniciteta nad ideologijom tribalizma.

Mišljenja sam da je konačno došao trenutak i prilika da nas počne krasiti organsko jedinstvo i istorijska ukorijenjenost koju imaju kulturne nacije. Popis stanovništva ne smije biti pozitivan odgovor na politiku etičkog čišćenja od strane nacionalista. On mora nedvosmisleno da pokaže organiziranost, slogu i spremnost svih Bošnjaka za suživot u Bosni i Hercegovini zemlji svih njenih građana, ali bez lažne skromnosti zemlju čije su granice i suverenitet uvijek branili oni koji su se izjašnjavali kao Bošnjaci nezavisno koje vjere. (kns.ba)