Mithad R. ĆEMAN: U kontekstu realizacije nacionalnih ciljeva i zadovoljavanja tih potreba važno mjesto zauzima nevladin sektor. Trenutno na „terenu“ ima puno organizacija koje u svojim imenima sadrže prefiks „bošnjački“ ili tome slično. Primjećujemo da naglo izranjaju raznorazni centri za istraživanje, web portali, osnivaju se udruženja, štampaju se bilteni, pa čak i časopisi, ali na veliku žalost, da se primjetiti da u velikom broju slučajeva sve nabrojano postoji prvenstveno radi njenih osnivača i pokretača. Jer, tu se javljaju „predsjednici udruženja“, „predsjednici skupština udruženja“, „urednici sajtova“, čak i „naši urednici“ i svi oni time postaju „face“ i „faktor“ u svom okruženju.

Jednog petka kasnio sam na džumu namaz i bio sam prinuđen da sjednem u taksi. Poslije par minuta vožnje skrenuo sam pažnju vozaču da kasnim na džumu i zamolio ga da požuri, našta će mi dotični, onako „mudro“, odgovoriti: „Na dobrovoljno se ne može zakasniti!“

Od tog događaja prošlo je već par godina, ali ovakvu nonšalantnost prema krucijalnim obavezama svakog pojedinca redovno srećem u našem narodu i na svaki slučaj takve nemarnosti uvijek imam samo jedan komentar: „Na dobrovoljno se ne može zakasniti!“

Na zanemarivanje i degradiranje obaveznosti vjerskih principa prijašnji sistem i njegovi ideolozi dobro su nas navikli, ali taj osjećaj opuštenosti polahko zahvata sve svere bošnjačkog društva i našeg društvenog angažmana. Zato želim da ovom prilikom ukažem na jednu, po meni, važnu stvar.

Kolektivna i pojedinačna obaveza
Princip kolektivne i pojedinačne obaveze utvrđen je i definiran šerijatskim tekstovima i principima, ali vidjet ćemo da nije stran ni modernim sekularističkim ili bilo kojim drugim uređenjima. Pogledajmo sve državne službe koje imaju za cilj urediti ili pospješiti funkcioniranje cjelokupne građanske zajednice, kao što su: vojska, policija, obrazovanje, zdravstvo, održavanje puteva, komunalne mreže i mnoštvo drugih servisa. Čija je to obaveza i odgovornost? Ukoliko je svaka zajednica potrebna ovih struktura, ko je najpozvaniji da ih se prihvati i o njima brine? Upravo ovdje nastaje princip kolektivne i pojedinačne obgovornosti. Kolektiv je obavezan da osposobi i zaduži pojedince koji će obavljati ove aktivnosti bitne za normalno funkcionisanje društva, a zatim tim pojedincima biva obaveza izvršavanje zadataka za koje su osposobljeni i koji su im povjerene.

Naravno sve navedene službe funkcionišu i to iz dva razloga: prvi jer država brine o tome, a drugi jer ih narod plaća.

Napravimo paralelu sa vjerskim i nacionalnim organizacionim potrebama našega naroda, koji su trenutno pod velikim znakom pitanja. Vjerske manje, jer Islamska zajednica, koliko-toliko, zadovoljava potrebe muslimana, a i sve je više školovanih i mudrih glava koje daju smjernice i upute i koji su spremni odgovoriti na zablude maloumnih. Ali šta je sa nacionalnim pitanjima?

U kontekstu realizacije nacionalnih ciljeva i zadovoljavanja tih potreba važno mjesto zauzima nevladin sektor. Trenutno na „terenu“ ima puno organizacija koje u svojim imenima sadrže prefiks „bošnjački“ ili tome slično. Primjećujemo da naglo izranjaju raznorazni centri za istraživanje, web portali, osnivaju se udruženja, štampaju se bilteni, pa čak i časopisi, ali na veliku žalost, da se primjetiti da u velikom broju slučajeva sve nabrojano postoji prvenstveno radi njenih osnivača i pokretača. Jer, tu se javljaju „predsjednici udruženja“, „predsjednici skupština udruženja“, „urednici sajtova“, čak i „naši urednici“ i svi oni time postaju „face“ i „faktor“ u svom okruženju. I naravno, sve je to normalno, sve je to ljudski, ali onoga trenutka kada propustimo bitni trenutak za naš narod nijedan od tih „faca“ ne osjeća se odgovornim zbog toga. Čak kada sugerišeš na neku inicijativu ili ukažeš na neki propust ili potrebu, isti ti „predsjednici“ odgovaraju da nisu ništa odgovorniji da to pokrenu od nekog drugog pojedinca u društvu. Opravdavaju se okolnostima i slabim mogućnostima, a istovremeno zaboravljaju da su preuzeli emanet, nalijepili sebi titulu, postali članovi upravnog odbora, ili ne znam čega još, i samim tim se obavezali da utiču na okolnosti i iznađu mogućnosti kako bi se nešto ostvarilo i doprinijelo našem narodu. Takvi očekuju da budu pitani i obavještavani, a ne shvataju da zapravo i ponajprije oni trebaju obavještavati, inicirati i uvezivati. Trebamo shvatiti da takve stvari potpadaju pod kolektivnu obavezu sve dok neko od nas ne istupi i ne prihvati zadatak. Tog trenutka kolektiv je obavezao svoje pojedince.

Obećanje je dug
U tom kontekstu, svim aktivistima želim sugerirati da emanet preuzimamo dobrovoljno, ali se tog trenutka preuzimanja emaneta dobrovoljno transformiše u obavezno. Ukoliko Bošnjaci imaju svoj internet portal onda urednik mora raditi svoj posao. Ukoliko imamo naučno-istraživački sektor pri nekoj Bošnjačkoj kulturnoj zajednici, ljudi koji su preuzeli emanet moraju znati da se od njih očekuje i na njih se djelimično oslanja. Ukoliko imamo lige, pokrete i pan-bošnjačke projekte, nosioci istih moraju biti potpuno svjesni da Bošnjaci nisu pokusni kunići na kojima treba izvoditi društvene eksperimente, niti smo tu kako bi stvarali kult ličnosti, već smo tu da bi pomogli i da bi bili pomognuti. Izbijmo u potpunosti iz naših glava zlu klicu koja utiče da nam se rađa misao da nam svi projekti i naša nacionalna svijest služe kako bi neki neškolovani i nepismeni tipovi stečenim novcem kupili naučni kredibilitet ili kako bi od intelektualnih krugova stvorili buržoasku klasu i shvatimo da se mi još uvijek borimo za naš biološki opstanak na Balkanu i za pravo na svoj identitet, kojeg su komšije u regiji već odavno ostvarili i odbranili.

Svoje organizacije, lige, pokrete, časopise i portale definišemo statutima, ali budimo svjesni da istovremeno istim tim statutima dajemo obećanje narodu, a obećanje je dug.