Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Merhamet je naš bunt
„MLADI MUSLIMANI“
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 15. January 2013. 20:01:48
Mehmed Meša DELIĆ: „Mladi muslimani“ su bili najkvalitetniji dio muslimanske nacije poslije rata. Prvi su osudili historijsku prevaru socijalizma. Dovoljno strasno vjerovali u moć islama za očuvanje suštine muslimanskog naroda. Sami bili čisti, neukaljani netom prolivenom krvlju. Obrazovani, potencijal intelekta dovoljan za uspješan historijski razvoj nacije. Privrženi tradicijama muslimanskim, tom korijenju bez kojeg nije moguća nova stabljika. Odmaknuti onoliko koliko je to korisno od tadašnje Islamske vjerske zajednice, njenog „zanatskog islama“. Hrabri. Sa mladošću, tom neprocjenjivom prednošću.
„Mladi muslimani“ su kvintesencija tog bunta. „Mladi muslimani“ su nastali u ozlojeđenim i umornim dušama naših didova i očeva.
Tridesete su godine prošlog stoljeća. Historija gazi koracima od sedam milja, a svaki njen dokorak uništava, gotovo, po jedan narod. Muslimanima je ostala još samo strijepnja za golo muslimansko ime. Doba je siromašnih baštnika koji beznadežno gledaju kako njihove obligacije postaju zemlja barbara koji u njoj nikada neće osjetiti otadžbinski grumen.
Doba Srba, Hrvata i Slovenaca, titulara naših sudbina. Cvetković – Maček. Bosna, podijeljena od onih čija nikad nije bila. I sjen Mehmeda Spahe hoda baščaršijskim budžacima, bez pratnje. Doba koje je moralo poroditi kataklizmu.
„Mladi muslimani“ su skupina mladih duša koja se morala sastati. Dječaci, sastali su se, simbolično, u društvu „Trezvenost“. Studenti i đaci. Esad Karađozović, Emin Granov, Tarik Muftić, Alija Izetbegović, Ešref Čampara, Husref Bašagić, Nedžib Šaćirbegović, Moamer Sadović...
Doba je, rekoh, u kojem jedino djeca mogu razmišljati trezveno. O islamu. O muslimanima. Na vratima kataklizme razmišljati o preporodu. To samo djeca mogu. Mogu i ostvariti. „Mladi muslimani“ su o islamu do tada pročitali dvi – tri, neadekvatne, knjige – ali, o njima znaju mnogo. Intuitivno. Genetski. Šehidski. O muslimanima nemaju što ni pričati, ali tu slatku kob osjećaju pod samim nepcem. Sami „Mladi muslimani“ su preporod, unutrašnji preporod. Na vanjskom planu, opet simbolično, organizacija „Mladi muslimani“ je nastala krajem marta 1941., uoči same tmine.
„Mladi muslimani“ su mogućnost da se u vremenu prepunom krvi ostane čist. Organizacija raste. Po školama, na fakultetima. Dalje od ustaških zdrugova, dalje od „Ustaške mladeži“. Niko od „Mladih muslimana“ nije bio u ustaškim bojnama. Doslovno niko. Mlade ruke su ostale merhametli.
I rad u „Merhametu“. Zbrinjavanje muslimanskih muhadžira. U Sarajevu. Na terenu. U Foči. U Goraždu. U Višegradu. Čajniču... Na tom poslu, na karitasu ubijeni su „Mladi muslimani“: Asaf Serdarević, Nurdin Gackić i Sakib Nišić. Ubili su ih partizani. „Mladi muslimani“ su mogućnost da se u vremenu beščašća ostane častan.
Komunistička je vlast. Priprema za komunizam. Čišćenje nepodobnih za zemaljski raj. Neprijatelja je onoliko koliko i strahova. Spoljni neprijatelji, „truhli kapitalizam“. „Amerika i Engleska biće zemlja proleterska“. Sovjetski Savez i težnja da se sa Josifa pređe na Josipa. Unutrašnji neprijatelji su po zatvorima. I po dušama.
„Mladi muslimani“ su antikomunisti po vokaciji. Tamo gdje oslobodilac pretvara džamije u skladišta, u groblja postavlja javne zahode, ruši ostatke „reakcionarnih građevina“ koje su moj dom – tamo je neprijatelj. I tamo gdje umjesto Boga stavlja se živi bravar. I tamo gdje trgaju zar sa lica moje majke. „Mladi muslimani“ su uhapšeni. Hiljade mladih ljudi je uhapšeno. I suđeno. I ubijeno. I odležalo po robijašnicama „najhumanijeg od svih društava“. Zašto? Pitanje koje nikada neće dobiti ljudski odgovor. Jer, „Mladi muslimani“ su bili nevini. Ali, pitanje koje može imati neljudske okolnosti.
U novoj Jugoslaviji rađala se nova nacija – nadnacija. Komunisti su računali da su naši narodi u posljednjem ratu izgubili posljednju priliku da ostanu narod. Srbi su tu priliku izgubili sa četnicima. Hrvati sa ustašama. Za šta optužiti muslimane, da se još manji osjećaju u onom malom m? Odgovor je: „Mladi muslimani“. Toliko bolan odgovor. I nepravičan. Prvo, četnici i ustaše nikada ne mogu biti paralela, makar formalno nategnuta, „Mladim muslimanima“. Četnici i ustaše su bili društvene vojne formacije svojih država. Drugo, gotovo je preverzno porediti zločinom ispunjene ljude i nevinu djecu.
U novoj Jugoslaviji zločini su se vršili u ime naroda. U čistilištu za novog čovjeka, nije bilo dovoljno da se čiste samo pojedinci, nego i nacije. S namjerom, čišćeni su od nacije po pravilu najkvalitetniji njeni dijelovi. „Mladi muslimani“ su bili najkvalitetniji dio muslimanske nacije poslije rata. Prvi su osudili historijsku prevaru socijalizma. Dovoljno strasno vjerovali u moć islama za očuvanje suštine muslimanskog naroda. Sami bili čisti, neukaljani netom prolivenom krvlju. Obrazovani, potencijal intelekta dovoljan za uspješan historijski razvoj nacije. Privrženi tradicijama muslimanskim, tom korijenju bez kojeg nije moguća nova stabljika. Odmaknuti onoliko koliko je to korisno od tadašnje Islamske vjerske zajednice, njenog „zanatskog islama“. Hrabri. Sa mladošću, tom neprocjenjivom prednošću.
U novoj Jugoslaviji svako ko nije razmišljao u okvirima jedne dogme, bio je terorista. „Mladi muslimani“ nisu ni pokušali povjerovati u komunističku dogmu. Proglašeni su teroristima. Spremni da ruše socijalistički sistem. A, uistinu, kakav je to terorizam „Mladih muslimana“? Istina jeste da su oni bili spremni da ruše socijalistički sistem, ali obrazovanjem, vjerom, očuvanjem svoje vlastitosti. Na suđenju glavnoj grupi „Mladih muslimana“, 1949. godine, vlast je, kroz usta tužioca Envera Krzića, dokazivala da su „Mladi muslimani“ posjedovali oružje za rušenje sistema. A istina je dječačka: Nusret Fazlibegović, jedan od vođa „Mladih muslimana“, dao je, „da se ne bi ljudstvo dosađivalo“, nalog jednoj grupi da izrađuje noževe, čakije, boksere i ostalu „priručnu bosansku literaturu“. To je na suđenju pokazano, a u štampi ispalo, kao divizioni do zuba naoružanih neprijatelja. Socijalizam nikada neće shvatiti da je terorizam „Mladih muslimana“ bio u njihovim nevinim očima.
Vrijeme je Informbiroa. Sudi se glavnoj grupi „Mladih muslimana“, 1949. godine. Prije je već osuđeno nekoliko grupa. Prva je osuđena 1946. osuđeni su Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović, Ešref Čampara... Na „male“ kazne, od 3 – 4 godine.
Vrijeme je Informbiroa, kažem, i okolnosti su promjenjene. Unutrašnji neprijatelji komunizma, barem ratni, su u zatvoru. Spoljni na vratima. Da bi se, prvo, pokazala svijetu „naša odlučnost“ valjalo je izmisliti uz istinske informbirovce i sijaset drugih, da bi opasnost bila što veća. Karakteristično je insistiranje tužioca Krzića na vezi „Mladih muslimana“ i Informbiroa. A „Mladi muslimani“ imaju veze sa Informbiroom koliko i sa komunizmom: jednako su prezirali i sovjetski i jugoslovenski komunizam. S druge strane, kazne su povećane. Radi preventivne upotrebe: radi straha. Zastrašivanje naših naroda i svekolikih narodnosti. Opet je karakteristično, da su sva glasila, od Ljubljane do Beograda, davali ogroman značaj ovom suđenju. Osuđeni su: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Omer Stupac i Nusret Fazlibegović – na smrtnu kaznu streljanjem, konfiskaciju imovine i trajni gubitak časnih prava;
Ismet Serdarević na 20 godina robije sa popravnim radom, konfiskaciju imovine i pet godina gubitka časnih prava;
Mahmut Jarebica i Tarik Muftić po 12 godina robije sa popravnim radom, konfiskacija imovine i gubitak građanskih prava u trajanju od četiri godine;
Hilmija Muftić na 16 godina robije sa popravnim radom, konfiskaciju imovine i četiri godine gubitka građanskih prava;
Ramo Habota na 8 godina robije sa popravnim radom, konfiskaciju imovine i dvije godine gubitka građanskih prava;
Ejub Hadžić na 7 godina robije sa popravnim radom, konfiskacijom imovine i jednu godinu gubitka građanskih prava;
Kemal Kurbegović i Sulejman Muskadić na po 3 godine robije sa popravnim radom, konfiskacijom imovine i jednu godinu gubitka građanskih prava.
Navodim sve, S ogorčenjem. Ovakve kazne nije dobio Glavni štab četničkog pokreta sa Dražom Mihajlovićem na čelu! Četvorica mladića, na pravdi Boga, poslata u smrt. Ogromne kazne, sa „popravnim radom“. Ako se tome doda grupa osuđenih „Mladih muslimana“ u Mostaru (Salih i Omer Behmen, Teufik Velagić, i dr.), u Zenici, Banja Luci, Tuzli, gotovo svim gradovima u BiH – ispada da su „Mladi muslimani“ osuđeni na oko (1 000) hiljadu godina zatvora! A „popravnog rada“, što se tiče, on je poznat iz svjedočenja... Po svjedočenjima, rahmetli Hasana Bibera su mučili uvlačenjem zahrđale žice u ud, vješanjem utega o mošnje, stavljanjem nožnih prsta pod noge stolova na koje su sjedali isljednici..., rahmetli Omera Stupca mučili su stravično – od vješanja o klin (njemačka trotura: abinden) jedna mu se ruka gotovo sasvim osušila...
„Mladi muslimani“ su mučeni teže od samih informbirovaca. Razumljivo: informbirovci su bili istokrvni neprijatelji, sa uvijek otvorenom mogućnošću da „se prevaspitaju“: „Mladi muslimani“ nisu imali tih mogućnosti – bili su duboko raznokrvni.
Grijeh „Mladi muslimana“ je antički, sokratovski, grijeh. Optuženi su da kvare omladinu. Omladina kvari omladinu! Teizirana omladina kvari ateiziranu omladinu! A, zapravo, radi se o dvije sasvim različite čistote. „Mladi muslimani“ su nepatvorena čistota koji ne dozvoljavaju da ih kvari socijalistički bastard.
Komunistička omladina je zabludjela čistota, nesvjesna svoje nepatvornosti. „Mladi muslimani“ kvare komunističku omladinu – tako što ne dozvoljavaju da ta omladina pokvari njih.
Primjerice, „Mladi muslimani“ u poratnom društvu „Preporod“ – koje je po njima bilo leglo komunizma – organizuju preuzimanje tog društva u svoje ruke: da, ipak, nešto što oni osjećaju kao svoje – muslimansko kulturno društvo – ne padne u ruke drugih, neadekvatnih.
„Mladi muslimani“ su pokušaj očuvanja izvornog islama na Balkanu. Simtomatičan je njihov odnos prema Islamskoj vjerskoj zajednici toga doba. Prije i za vrijeme rata, „Mladi muslimani“ su imali popriličan zazor prema „hodžinskom islamu“. Smatrali su ga isuviše „zanatskim“, nefunkcionalnim, lagodnim, pa i udvoričkim.
Alija Izetbegović, jedan od čelnika „Mladih muslimana“, u jednom razgovoru će Islamsku vjersku zajednicu imenovati kolaboratom svih režima. Da li je u pitanju sunitsko shvaćanje islama ostaje da se istraži, ali je sigurno, što se tiče „Mladih muslimana“, da niti je Islamska vjerska zajednica gledala blagonaklono na njih, niti su oni blagonaklono gledali na nju.
Islamska vjerska zajednica je „Mlade muslimane“ smatrala isuviše radikalnim, a „Mladi muslimani“ su Islamsku vjersku zajednicu smatrali suviše neaktivnom. Taj odnos će vrhnuti pri suđenju „Mladim muslimanima“. S jedne strane, poznato je da je tadašnji direktor Medrese Kemura, kasniji reis, predao u ruke policije Omera Kovača, gotovo dječaka, koji će pod troturom UDBE umrijeti. S druge strane, poslije suđenja „Mladim muslimanima“ 1949. godine, nekoliko dana poslije (da bi se pokazala što hitrije vjernost režimu!), Vakufski sabor Islamske vjerske zajednice donosi svoju sramnu Rezoluciju. U toj rezoluciji se napadaju „Mladi muslimani“ pogrdama gorim nego što ih je izrekao tužilac E. Kirlić i tadašnja štampa! (Ako od toga može biti što gore!) Islamska vjerska zajednica se doslovno odriče „Mladih muslimana“. Islamska vjerska zajednica se, dakle, odriče najpotentnije svoje budućnosti!
Hrabrost „Mladih muslimana“ graniči sa tragizmom. Doista je nevjerovatno da tako mladi ljudi, gotovo djeca, izdrže tako dostojanstveno sva mučenja, ucjene i blaćenja. Nusret Fazlibegović, na primjer, nakon strahovite troture smogne snage i poruči svojoj braći i sestrama: „Krenite mojim putem“. Omer Stupac (uz, možda, grijeh prema drugima), najhrabriji među „Mladim muslimanima“, također poslije neviđenih mučenja, na sudu izjavljuje da se ne kaje i da vjeruje u skori propast socijalizma. Tadašnja štampa, cenzurama do posljednjeg slova, nije uspjela sakriti divljenje prema heroizmu Omera Stupca. „Mladi muslimani“ su narasli u ozlojeđenim i mladim dušama svojih sinova i unuka. „Mladi muslimani“ su kvintesencija muslimanskog bunta.
Merhamet je naš bunt.
A, oni članovi „Mladih muslimana“ koji su sve te troture (pre)živjeli ispričaše i svoje priče koje su sabrane i zapisane u knjizi: „MLADI MUSLIMANI“.
Tako da Tarika Muftića priča nosi naslov: „Sjeme je posijano i ono će nići“;
Emina Granova: „Komunisti su nam bili jedini protivnici“; Teufika Velagića: „Bili smo dječaci“;

Alije Izetbegovića: „Mladi muslimani“ su jedan od najsnažnijih otpora komunizmu u Jugoslaviji“; Munira Gavrankapetanovića: „Islam je bio sva naša ljubav“;
Saliha Behmena: „Željeli smo jedno: silu islama“;
Nedžiba Šaćirbegovića: „Zanos „Mladih muslimana““;
Ešrefa Čampara: „Mladomuslimanska sjen“.
Na pitanje: „Kakav je bio odnos „Mladih muslimana“ prema ustaškoj državi?“
Tarik Muftić je (is)pričao: „Bože! – Naopak. Nikad mi nismo muslimani, „Mladi muslimani“, imali afinitet prema jednoj državi kakva je bila Hrvatska. Mi smo htjeli da budemo nekakva ako je moguće autonomna oblast pod njemačkom vlašću. Ali nikad nismo imali nikakve pretenzije da budemo Hrvati. Mi smo htjeli da napravimo autonomiju Bosne, da napravimo demonstracije da bi stavili do znanja Švabama da Bosnu ne miješaju u NDH. Da Bosna sa Sandžakom bude autonomna. Spominjan je i Sandžak. Dakle, da ni na kakav način ne budemo u ustaški pokret uključeni...“
„Da li ste imali neku političku koncepciju po pitanju Bosne u toku rata koja bi bila od, recimo, onih ekstremnih, ustaških, proustaških ili pročetničkih?“
„Koncepcija je bila spasiti muslimane od četnika. Da spasimo glave, živote, tijela. A od partizana da spasimo dušu. Četnici su išli da nas unište tjelesno, fizički, a partizani, komunisti su išli da nas unište duhovno. Koncepcija je bila da se sačuvamo kao muslimani. O nekakvoj državotvornosti nismo imali nekakvih planova. Uvijek smo mislili na BiH da se sačuva, u nekakvoj može bit država al' da budemo autonomni. Ove budale, ovi razbojnici komunistički su nam naturili '83. da hoćemo nekakvu islamsku, čistu islamsku Bosnu. To su budalaštine, to su podvale, to su razbojstva koja su nam činili podmetanja. Dakle, nekakve koncepcije u širem smislu nije bilo....“
„Bolji poznavaoci ove tematike kažu da su „Mladi muslimani“ najčistija moralna pojava u ovom stoljeću kad je u pitanju naš narod, naša inteligencija, naša duhovna kretanja. Ali da nisu imali velikog političkog takta, nisu imali dovoljno svijesti o politici, niti ih je toliko zanimala, već da su bili prevashodno jedan moralno čist pokret?“
„Apsolutno. Mi smo bili zeleni, nezreli za nekakvu dublju i širu politiku. Nama je bila osnovna misao i ideja očuvanje islama i muslimana na ovim prostorima. To je bila misao – vodilja za politiku. Mi se nikad nismo vodili mišlju da osvojimo vlast. Jasno nam je bilo da smo za to bili presitni i presićušni, nego da se mora tražiti modus da se što bolje uklopimo u stanje kakvo jeste u BiH i Jugoslaviji...“

„Da li su „Mladi muslimani“ pred rat imali duhovne kontakte preko literature, ili lično, možda, preko ljudi, sa modernističkim pokretima u islamu?“
„Samo preko literature. Znali smo za Šekiba Arslana, za Muhameda Rešida Rida, za Džemaludina Afganiju. Dakle, samo preko onog što je bilo napisano na našem jeziku. Nikakve kontakte, personalne, nismo imali ni sa kim...“
„Da li ste dolazili u koliziju bilo personalno sa ljudima iz Islamske zajednice bilo sa zajednicom kao institucijom, i da li vam je pružila podršku kad ste bili osuđeni?“
„Nikakve podrške od strane Islamske zajednice nije bilo. Poslije tzv. oslobođenja to su sve bile sluge režima. Naročito onaj koji nas je osudio i izbacio iz Islamske vjerske zajednice, reis Fejić. On je nas zvanično izbacio iz Islamske vjerske zajednice. Postao je reis zato što je imao sinove partizane i narodne heroje, i to je bio partizanski reis.
Pa i Kemura, kažu dok je bio direktor Medrese da je on sam otkucavao đake, da je otkucao mnoge „Mlade muslimane“, pa su bili uhapšeni...“ Mali presjek koji je (is)pričao Tarik Muftić.
A na pitanje: „Odnos „Mladih muslimana“ spram drugih pokreta?“
Emin Granov kaže: „Komunisti su nam bili jedini protivnici, ne zbog socijalnog učenja i ekonomske doktrine, nego zbog uvredljivog i rušilačkog stava prema religiji, tradiciji... Kod njih kao da je često rušenje i vrijeđanje religije bila glavna stvar. Nisu respektovali tuđe ubjeđenja i mišljenja, nego su ga vrijeđali, poništavali...“ „Kada je rat '41. počeo najstariji među nama imali su tek dvadeset i prvu godinu. U toku rata „El – Hidaje“ je izdala svoju čuvenu „Bajramsku deklaraciju“ u kojoj su osuđeni ustaški zločini nad Srbima, i zatraženo kažnjavanje počinitelja ovih zločina...“
Na pitanje: „Mladi muslimani“ su vječnomlada rana na duši muslimanskog naroda. Sa čega je niknula ta rana?
Alija Izetbegović je rekao: „Počeci formiranja organizacije „Mladih muslimana“ sežu u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, zapravo u vrijeme kad taj rat do nas još nije došao, a u Evropi je već počeo. Ja sam tad bio vrlo mlad čovjek, bilo mi je tek 16 godina, pa se ne mogu detaljno sjećati okolnosti, ali bile su to okolnosti koje se mogu razaznati iz publikacija i novina iz tog perioda 1939 – 40. godine. Mehmed Spaho je upravo bio umro, muslimanski narod je bio obezglavljen, podjela Bosne izvršena, identitet muslimana izravno ugrožen. Dakle, to su bili svi oni problemi koje su muslimani imali između dva rata, a imali su ih dosta. Iseljavanje je bilo u toku, na sve strane, a ljudi nisu bježali od dobra nego od nevolje. Pridružila se i jedna dodatna nevolja – cijepanje živog tkiva muslimanskog naroda stvaranjem takozvane Banovine Hrvatske avgusta 1939. godine.

To je bio neki historijski kontekst stvaranja naše organizacije, koji bi naravno trebalo podrobnije ispitati i kome, u svakom slučaju, treba dodati i ratnu psihozu, jedno snažno osjećanje da se rat približava, da slijede sudbonosni događaji, i da se rat približava, da slijede sudbonosni događaji, i da bi muslimani trebali da urade nešto kako bi liječili postojeće nevolje i preduprijedili nevolje koje slijede. Moj prvi susret tom idejom dogodio se negdje u jesen 1940. godine...“
„Šta su „Mladi muslimani“ radili tokom tata?“

Sarajevski proces 1983.
Alija odgovara: „U toku rata mi smo se bavili svim i svačim. Ja nisam bio uključen u „El – Hidaju“, bio sam uključen u „Merhamet“, dobrotvorno društvo, tamo nas je bilo dosta iz one prvobitne grupe „Mladih muslimana“. Tamo smo se nalazili, ugrađivali svoje vrijeme i energiju radeći oko muhadžira, zbrinjavajući te ljude, idući na teren da im nosimo hranu itd. Jedan broj naših ostao je da radi pri „El – Hidaji“. Bili smo se manje – više ovako podijelili: malo manje buntovan svijet ostao je da radi u „El – Hidaji“, onaj buntovniji je otišao da radi izvan. Ali mi smo ipak smatrali da pripadamo organizaciji „Mladi muslimani“, koja nije obuhvaćala jednim udruženjem, jednom hijerarhijom, nego je mamnje – više rasuta, vezana samo jednom idejom.“
A na pitanje: „Na kraju, kakav je, po Vama, značaj „Mladih muslimana“ u poslijeratnoj emancipacoji muslimana?“
Alija veli: „Kad čovjek procjenjuje ulogu jednog ovakvog pokreta, jedne organizacije, onda na neki način procjenjuje da li je ona imala neku funkciju, makar u uspomenama ljudi. Kod organizacije „Mladi muslimani“ treba uzeti u obzir da je njen život nasilno prekinut 1950 – 51. godine, i da je svaki pokušaj da se sačuva uspomena na nju bio uništen, onemogućen. Međutim, ona je ostala da živi u ljudima koji su preživjeli taj pogrom. I kad se tako gleda iz ove prespektive, onda se vidi da je organizacija „Mladih muslimana“, po mom mišljenju, odigrala važnu ulogu u onome što danas nazivamo padom komunističkog sistema. Jer, otpor koji su „Mladi muslimani“ pružali prvih nekoliko godina poslije rata nastupajućem komunističkom sistemu bio je jedan od najsnažnijih i najorganizovanijih otpora koje se na području Jugoslavije bilo ko pružio....“
Ima stvari koje se ponavljaju, a svaki puta stradaju mladi Muslimani bili oni „krivi“ ili ne.
„Mladi muslimani“ stradaše jer, su navodno bili „krivi“, a zašto stradaše mladi muslimani u prošlom ratu, a nisu bili „krivi“?
Zašto „Škorpioni“ ubiše djecu Srebrenice? Zašto dušmani ubiše djecu Sarajeve i drugih gradova Bosne i Hercegovine...?
Dušmanima su oni krivi jer, su mladi muslimani bili!
Da nam se iste stvari više ne ponavljaju, učimo na onim stvarima koje se nas tiču i koje su dio naših sudbina. A da naše sudbine zaborav ne zarobi mi to moramo od zaborava otimati, pa tako i priča o pokretu „Mladih muslimana“.

A knjigu: „MLADI MUSLIMANI“ koju je izdala „Biblioteka Ključanin“ u Sarajevu 1991. godine, a koju sam koristio prilikom pisanja ovog članka pa je i preporučujem, da je zaborav ne zarobi, jer vjerujem da je mnogi još nisu (pro)čitali, a ipak puno o njoj (ne) govore.



Ostali prilozi:
» PONOSNI LJUDI U BIJELOM
Mr. Milan Jovičić | 04. June 2020 18:45
» HVALA NA OBAVJEŠTENJU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 03. June 2020 14:53
» MOJE ISKUSTVO SA ZDRASTVENIM
Harun Hodžić | 03. June 2020 13:58
» PATOLOŠKA ISLAMOFOBIJA RADIKALNIH KRIPTOPAGANA
Sahit Kandić | 02. June 2020 13:27
» MUŠKI ŠOVINIZAM U SANDŽAČKOJ POLITICI
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 01. June 2020 17:56
» KAD PORASTEM BIĆU PFLEGEKRAFT
Said Šteta | 30. May 2020 15:11
» NAJBLISTAVIJA NJEGOŠEVA PRIJEVARA
Šemso Agović | 29. May 2020 15:09
» (PA) I MI SMO BOŠNJACI!
Arsim Tarik Saliji | 29. May 2020 14:44
» STRANKA DEMOKRATSKE AKCIJE: TRIDESET GODINA POSLIJE - OD NACIJE DO DRŽAVE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 26. May 2020 15:37
» VRAĆAMO LI SE TO U SVOJ MALI SVIJET?!
Ajša Čišija | 23. May 2020 19:31
» ZA SVE JE KRIV NAROD
Zijad Bećirević | 22. May 2020 19:54
» BOGOMOLJE U TELEVIZIJSKIM KUĆAMA
Mr. Milan Jovičić | 22. May 2020 19:40
» ZAŠTO ŠUTIŠ, EMIRE B.?
Said Šteta | 20. May 2020 17:35
» MINISTARSTVO BIH ZA DIJASPORU, DA ILI NE?
Aziz Hurem | 10. May 2020 18:00
» JE LI BLEIBURG U SARAJEVU ILI JE SARAJEVO U BLEIBURGU?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. May 2020 15:44
» CRNI LABUDOVI - BEDEM KOJIM SE BOSNA OPASALA
Elmedina Muftić | 07. May 2020 17:09
» BOŠNJACI KOSOVA (NE)DOBIJAJU MINISTRA?!
Ćerim Bajrami | 30. April 2020 16:34
» AMERIKANKA NA RUBU NERVNOG SLOMA
Adisa Busuladžić | 27. April 2020 19:26
Ostali prilozi istog autora:
» RAZMISLI, ČOVJEČE!
11. February 2019 17:02
» ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA
02. January 2019 17:11
» KURBAN TREBA BITI LIJEP
09. August 2018 20:43
» S E V D A L I N K A
18. June 2018 18:07
» BOSANSKO BURE BARUTA
22. December 2017 01:27
» SUZE I NIšANI
10. July 2017 21:26
» „STEĆAK SREBRENICA“
04. July 2017 03:34
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
13. March 2017 00:04
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01