Avdo METJAHIĆ: Poslije svih nesreća koje su Bošnjacima i Albancima priredili okupatori, i šutnje od jednog stoljeća, te je bilo i zabrane da se o ovom događajima ne govori. Ne možemo bit sigurni da lojalnost od ova dva naroda CG zaslužuje, ako se ne odazove pozitivno na deklaraciju. Današnja CG, vraćanjem svoje samostalnosti, vraća i državne simbole iz ratnog perioda prije i za vrijeme 1912-13. godine. Vraćanje crnogorskih sombola iz vremena Kraljevine Crne Gore za današnje državne simbole, vlast tim nepromišljenim postupkom vrijeđa potomke masakriranih i podsjeća ih na nevinu prolivenu krv njihovih predaka, protjerivanje sa svojih topraka i masovna silovanja i pljačke, koje potomci ova dva naroda nikad neće zaboravit.

Eto opet mi se desi razmišljam na glas, pa u tom razmišljanju, nađem se i ondje gdje ne bi trebao i gdje mi moj ponos ne dozvoljava, ali pošto sam i ja insan, neće zamjeriti oni dobronamjerni, a oni drugi kako god hoće.

Jest’ da mi svi imamo pravo tumačiti dešavanja na svoj način i prema svom nahođenju, što većina ljudi čini. Također znamo da neki to ne rade, da ne bi opterećivali svoj mozak, ako ga imaju, misle tuđom glavom, a razlog je u većini slučajeva, interes na prvom mjestu, a može bit ne znanje ili ne shvaćaju. Da li je to način sa kojim ljudski rod treba da živi u ovom vaktu? Ne mislim, ali tu je, što je.

Negdje naiđoh na ostavštinu i misli velikog Bošnje rahmetli Alije Isakovića, gdje opisujući bošnjačkog čovjeka, kaže sljedeće:

“Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude, beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti”.

Ovakav opis mog Bošnje, vrijeđao bi me, da dolazi sa strane, ali ovo piše onaj koji je volio svog Bošnju, onaj koji se je stidio nekih mahana koje ima naš čovjek, jer je znao i poštovao onu našu krilaticui: “Prijatelj ti je onaj, koji ti mahane u oči broji.

Ja neću ići globalno i dići hajku na Bošnjaka, jer nas ima svakakvih, da hvalim ili pak da kudim, nego ću se zadržati regionalno, i to na našu plavsko-gusjinsku zajednicu ovdje u New York, i u mojem rodnom mjestu, Plavu i Gusinju. Jest, imamo pohvalnih slučajeva koji su se desili, od posljednjeg mog “razmišljanja”, pa dobru vijest treba reći prvo, zar ne!?

Pisali smo o Bošnjacima i Albancima koji su shvatili da samo zajedno mogu i moraju, ostvarivati svoja prava u državi u kojoj žive, a to je CG. To se desilo ovdje u NY, što ne sumnjamo, da se neće isto desiti i u našem rodnom mjestu. Ova dva naroda, moraju pod svaku cijenu stati u istom stroju, da bi opstali na tim prostorima. Većina pripadnika oba naroda, bez ikakvog dvoumljenja, razumiju vrijeme u kojem žive, pa mnogi radije će umrijet na nogama, nego ikad više živjeti na koljenima.
Ne bih o deklaraciji, valjda će za par nedjelja doći razuman odgovor onih na čija imena je adresirana, koji predstavljaju institucije države i općine, ali bih o onom što se sve izdešavalo, od komemoracije i pokretanja deklaracije, te postavljanju kamena temeljca za Memorijalni centar u Monticello-u (NY).

Eto za početak neka to bude podsjećanje šta slijedi, dok se vlasti CG, i Skupština opštine Plav ne dogovore, kad i gdje, da se isto obavi u Plavu. Ne sumnjamo da će bit ikakvih problema, jer kao što sam već rekao, današnji ljudi znaju u kom vremenu žive. Možda!

Ono što je uveličalo postavljanje kamena temeljca, jeste pored američkih zvaničnika, uglednih Bošnjaka i Albanaca i prisustvo predsjednika opštine Plav, gospodina Orhana Šahmanovića, koji je bez okolišavanja i namjere da se ikom svidi, zatražio je javno od crnogorskih vlasti da se odazovu pozivu plavsko-gusinjske dijaspore, te da se niko nije izvinio za genocid počinjen nad Bošnjacima i Albancima 1912-13. godine. Dobro nam je poznato, kao i načelniku Šahmanoviću, da ovo nije samo poziv dijaspore nego skoro svih Bošnjaka i Albanaca u opštini Plav, potomaka genocida iz 1912-13. godine. Nećemo trošit vakta na minderpuzama, kojih je šaka hala, jer takvi nisu upotrebljivi u nikakve nacionalne svrhe, jer su sramota svojih naroda.

Primjetili smo da mnogi neznaju, šta je ustvari genocid i šta se podrazumijeva pod genocidom, pa ću opet, i opet citirat usvojenu Konvenciju o genocidu koja je usvojena u UN-u:

“Na dan 9. novembaa 1948. godine Generalna skupština OUN na svome III zasjedanju usvojila je Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Države, ugovornice ove konvencije, potvrdile su da je genocid, bez obzira dali je počinjen u doba rata ili za vrijeme mira međunardni zloči, i preuzele su obavezu da ga sprečavaju i kažnjavaju. U drugom članu Konvencije, zločinom genocida smatra se bilo koje od sledećih djela, počinjeno s namjerom da se djelimično ili potpuno uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili rasna grupa: ubistvo članova grupe, teška povreda fizičkog ili duševnog integriteta članova grupe, namjerno podvrgavanje grupe uslovima sračunatim na njeno potpuno ili djelimično fizičko uništenje, mjere koje imaju za cilj da se sprečavaju porođaji u samoj grupi i prisilno privođenje djece iz grupe u grupu”.

Ako uzmemo u obzir ovu konvenciju, od koje ništa nije oduzeto, sem mnogo toga dodato, onda dolazimo do saznanja, da nije bio genocid samo u Srebrenici, već na čitavom teritoriju BiH. Pokolj koji se desio u Šahovićima 1924.godine, podpada pod genocidom i ništa manje od toga, kao i događaji iz 1912-13. godine u Plavu i Gusinju, čitavom Sandžaku, Dukađinu, odnosno čitavom Kosovu.
Znači ono sto traže potomci žrtava 1912-13. godine, ne ostupa ni milimetra od onoga što “UN charte”, u svom drugom članu govori. Znači, nema dileme, da nije počinjen genocid u Gusinju i Plavu 1912-13. godine, kao i na svim drugim područjima koje sam pomenuo. Potomci Crnogorca i Srba onih koji su počinili genocid nad Bošnjacima i Albancima, shvatajući krivicu i uputiti izvinjenje, samo može pomoći miru, stabilnosti i povratak povjerenja među narodima u tom dijelu Balkana.
Znano je, da su dva naroda, Bošnjaci i Albanci u Crnoj Gori, godinama odnosno više od jednog vijeka, osporavani sa stanovišta njihove duhovne, kulturne, historijske i vjerske osnove. Eto kad je znano sve ovo, zar ne treba obijasniti novim pokoljenjima, zašto su se Bošnjaci i Albanci u prošlom vijeku više puta našli pod ekstremizmom tzv crnogorskog srbovanja, i zašto su ta crnogorska srbovanja koja su rezultirala zločinima nad Bošnjacima i Albancima, još nikada nisu dostojno memorijalno obilježena.

Poslije svih nesreća koje su Bošnjacima i Albancima priredili okupatori, i šutnje od jednog stoljeća, te je bilo i zabrane da se o ovom događajima ne govori. Ne možemo bit sigurni da lojalnost od ova dva naroda CG zaslužuje, ako se ne odazove pozitivno na deklaraciju.
Današnja CG, vraćanjem svoje samostalnosti, vraća i državne simbole iz ratnog perioda prije i za vrijeme 1912-13. godine. Vraćanje crnogorskih sombola iz vremena kraljevine Crne Gore za današnje državne simbole, vlast tim nepromišljenim postupkom vrijeđa potomke masakriranih i podsjeća ih na nevinu prolivenu krv njihovih predaka, protjerivanje sa svojih topraka i masovna silovanja i pljačke, koje potomci ova dva naroda nikad neće zaboravit.

Očekujmo od zvaničnika Crne Gore da prihvati sve zahtjeve potomaka žrtava genocida, jer ovim činom bi bila prekinuta neopravedna sramna šutnja o mračnim zbivanjima u kojima su ubijeni nevini ljudi, mnogi protjerani sa svojih topraka, opljačkana im imovina, i za čitavo stoljeće, ova dva naroda bila su obespravljena.
Još jedna vijest, koju ne smijemo zaboraviti jeste otvaranje Ureda od strane Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju 1912-13. godine. Ovaj ured će služiti miru, i da se nikad više nešto tako ne desi na tim prostorima, i nad nijednim drugim narodom, ne samo na Balkanu, nego i u svijetu. Plavsko-gusinjski emigranti, ne samo u New Yorku, nego ma gdje se nalazili u svijetu, moraju vjerovat u dinamičku i kreativnu snagu svojih sunarodnjaka koji su pokrenuli pitanje genocida i obilježavanje stratišta naših predaka. Ovaj odbor će radit sa elanom, kao organ “za objelodanjivanje zastarjele i prevaziđene predrasude, koja se zove ISTINA”.
Evo i nešto sa one mračne strane, odnosno nešto iz zahaća.
Dok Bošnjaci i Albanci rade zajedno, par grupica iz zahaća i po narudžbi iz centara moći bi to sve da ospore i nekako, ako im uspije da učinak prebace na svoj teren, što je nemoguće i neprihvatljivo, za one koji marljivo rade za zajednicu. Denanciranje i guranje u ponor onih što rade i misle dobro zajednici, postala je praksa posljednjih dvadeset godina ovdje baš u dijaspori, pa to što hitnije treba zaustaviti.
Čim nestane sloge i razumijevanja u jednoj zajednici, dolazi do raslojavanja i netrpljivosi i to možda zbog onog „sto ljudi sto ćudi“, ili onog našeg plavsko-gusinjskog: “Stan miljo, ja to bolje znam”. Jest, došli smo do toga, gdje treba da jednu veliku i nekad poštovanu zajednicu vodi kafanska garda, koja nema nikakve ideologije, ama baš ni u čemu.
Pišem i govorim ovo, jer nikad ovakvima nisam bio ideološki saputnik, niti ću biti, a jest jedno, stidim se uvijek takvih iz svog naroda.
Ima jedna sorta ljudi koji putujući kroz život misle da su sunčeva zraka, koja prođe kroz trnje, a da se ne ogrebe. Ne, to je nemoguće, i sve što se dešava i čeka da se pojedinci osvijeste, ide na štetu zajednice.
Za radi zajednice i dobrobiti, treba pristupit na izmjenama u vodstvu i dovesti ljude koji znaju i žele izvesti zajednicu na pravi putu. U nadi, da je naša zajednica sazrela i shvatila šta im je činit, pa ja nebi više o tome, jer me boli duša, na pomisao, da smo došli dotle. Eto možda savjest proradi, a kažu da je kazna savjesti najveća kazna normalnom čovjeku, ako nas ima normalnih.
Narodna krilatica, koja kaže: “Zlo goremu konja vodi”, pa uz ovu “krilaticu” da se za momenat okrenem nekakvom “upozorenju Bošnjačkog saveza CG”, gdje se neki izgubljeni u vremenu i prostoru, odbraća nekakvoj fondaciji, citiram bez ispravki:

“ fondacija treba da zna da smo svi mi Bošnjaci i normalno pripadamo Bosnjackom savezu pa bili ili ne bili clanovi i ovaj slicaj nije slucajno uradjen nego dobro isplanirano u reziji privatne w-str-bosnjaci net i njihovog sefa i jednog odmetnutog krila kongresa bosnjaka koji su uspjeli razbiti i pocijepati kongres”.
Uh Bog ti ga jaki. Čuli kako puče?
Ne bih komentarisao sve što ovaj izbuba, ali samo bih pitao autora “upozorenja”; ko njemu daje za pravo da on postavlja nekakvu vertikalu, kad je nekompetantan u svim pitanjima o bošnjaštvu.
Eto da se nebi mučio dati odgovora ovom, prisjetih se stihova koje napisa Zef Uk Galji, pa ću par njih citirat:

Svom narodu ko leđa obrne,
što je drugo no šugava ovca.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Đe pogani zapođenu kolo,
tu pametni neće zaigrati.

Eh šta ćeš, oduvijek smo imali prodanih duša, minderpuza, spodoba i spremnih da se stave na raspolaganju u službu nečasnih ljudi, nečasne vlasti, nekih stranaka, odnosno, nekakvih udruga koje su stvorene da služe nemoralnim ciljevima.
Neka im je haerli put, ali bez nas.