Pisana rijec
PUTOPIS S PISCEM: U Pazariću, Travničkoj medresi, Starom Vitezu i Livnu na predstavljanju knjige Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“
ZASLUŽIO JE SULTAN FATIH DA SINOVI BOSNE NOSE NJEGOVO IME!
|
|
Autor: Husein Buljubašić
Objavljeno: 02. January 2013. 19:01:55
U kalendarskoj godini koja upravo započinje navršava se tačno 550 godina otkako je u Bosnu došao sultan Mehmed Drugi Fatih i spasio ovu zemlju i bošnjački narod od nestajanja ¤ Veliko zanimanje za roman i njegova predstavljanja ¤ Drugo izdanje objavljeno u suizdavaštvu sa našim web-magazinom Bošnjaci.net
Posebno, na svoje načine, Bosna i Hercegovina je lijepa i zimi. U decembru se smjenjivao snijeg za snijegom. Tamam se jedan otopi, a drugi napada i ta čarolija traje uprkos i dvocifrenim temperaturalnim minusima. Tako smo se i mi ovih dana, udovoljavajući pozivima za gostovanja, zaputili u pohode najljepšom našom predstavljajući roman Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“.
Iz Sarajeva nas je put vodio ka jugu, ali do podnožja Igmana i Bjelašnice, u Pazarić. To je u općini Hadžići, koja se graniči s Hercegovinom. Na novo putovanje smo suprotnim pravcem, u srednju Bosnu, put Vlašića, u Travnik. Treće gostovanje bilo je u Starom Vitezu, gradiću koji je ispisao najherojskije stranice u najnovijoj historiji Bosne i Bošnjaka. Četvrto putovanje vodilo nas je zapadno, ali ni u Bosnu, a ni u Hercegovinu. Dakle, Livno.
Tri ratna reportera i imam iz Trebinja
Kad se tako hoće: jedan za drugim, javljanja trojice ratnih reportera.
Legendarni radio i televizijski izvještač iz Gornjeg Vakufa Akif Agić javlja da priprema promocije romana „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke...“ u Gornjem Vakufu i Bugojnu. Tim povodom, piše Isnamu Taljiću:
„Ovo što ti pišeš daju novu snagu Bosni. Duh Bosne je trajan. Lijepo si uobličio i dočarao stanje u teškom vremenu... Dobra knjiga, baš dobra. Roman je plah. Kakav je trebao Bosni – lijep, tečan, zagonetan, čaroban, pisan pravim bosanskim jezikom. Vrijeme kroz koje prolazimo je tu pred nama, ljubav, vjera, rat... sve, i sve pisano mehko i lahko, čitljivo... Roman je dobar i za mlade, za sve nas – da se malo upristojimo i više vrednujemo sebe. Roman je velik koliko i jednostavan. I ti si takav čovjek, dobar čovjek. Dobro kaže akademik Ferid Muhić, pravi pisac za pravu knjigu... Drago mi je što Bosna i Bošnjaci imamo nekog takvog u ovako lošem vremenu. Ova knjiga je nešto što je moralo doći. Da, moralo doći. Da nam opere duše... Nije se ovakav roman mogao napisati prije, jer se ovaj roman desio sad, kad nam treba... Kad mediji ovladaju novim tehnikama i potisnu knjigu u ćošak, pojave se ljudi kao Isnam Taljić i s ovakvom knjigom shvatimo: knjige su vječne... Veliko ti hvala, Isname, za zadovoljstvo koje si mi pružio čitajući tvoj roman. Hvala ti za sultana Fatiha, kojeg je malo ko znao ovako posebnog i velikog. Zapravo, bravo majstore! Da, majstore riječi. Ovo je duša bosanska i prelijepa zemlja Bosna“.
Potom susret s još jednim poznatim ratnim radioreporterom, s Velidom Džindom, neodvojivim od legende odbranjenog Olova. Nekad Radija Bosne i Hercegovine, sada je novinar Federalnog radija. Slijedi intervju s petnaestak žustrih pitanja i pribrani odgovori Isnama Taljića u mikrofon.
Onda Bajro Perva, novinar „Preporoda“, lista Islamske zajednice, poziva na jednosatno predstavljanje romana na televiziji „Igman“. Nastala u ratnom krkljancu na slobodnoj teritoriji u Pazariću, TV „Igman“ je bošnjačka televizija koja je opstala i čiji se signal prati ne samo u Bosni i Hercegovini. Najmanje je u nju ulagano, ali – djelujući iz pozadine i anonimnosti – opstala je i postala omiljenija nego što se i misli. Duže od deset godina opstaje i emisija „Amanet“, koju uređuje i vodi Bajro Perva, a uporedo se emitira i na radiju „Hayat“. Gost u emisiji je i Isnamova kćerka Džehva. To je zato što je prvi put predstavljen i njegov roman za djecu i mlade „S Kapetanom Vidrom na Šarenoj rijeci“. Džehva je glavna junakinja romana tako što putuje svijetom čuvenih bajki, ali je i nacrtala situacije u kojima se zatekla. Njezinim ilustracijama oduševio se poznati slikar Ismar Mujezinović, koji je dizajnirao naslovnu stranu originalnim Džehvinim crtežima.
Gost je i Isnamov prijatelj Kasim Cerić, ratnik i ratni vojni invalid. On je prošle godine s jednom nogom prepješačio od Sarajeva do Potočara i o tome objavio knjigu „Nestali u danima punim sunca“. Isnam Taljić je urednik ove knjige, kao i Kasimove knjige pjesama „Kako pjevati šehidima“, nastale u ratnoj bolnici na Konjuhu i objavljene nekoliko godina poslije rata.
TV „Igman“ je više u podnožju Bjelašnice nego što je pod Igmanom. Otuda je, pri povratku, nakon što jesnimljena emisija, u Pazariću minus 15,5°C neposredno pooslije u 21 sat, da bi već u Hadžićima bilo podnošljivijih minus 11°C.
U Sarajevu nas otkravljuje topli susret u „Aeroplanu“ sa u narodu izrazito omiljenim Huseinom ef. Hodžićem, imamom iz Trebinja. Među prvima je pročitao Isnamov roman o sultanu Fatihu, Bosni i Bošnjacima. Kod njeg je, u Trebinju, uz Kurban-bajram, trebala biti i prva promocija knjige, ali su – predviđeni kao promotori – omahnuli neki pouzdani zajednički prijatelji. Potom je, tih dana – pa je tako potrajati sve do sljedećeg kasnog proljeća – Trebinje ostalo bez preostalih Bošnjaka. Ddletjeli su avionima s juga u svoja staništa na sjeveru Evrope. Husein ef. im namjerava u zimske pohode. Voljan je da bi se organizirale promocije romana u Kopenhagenu, Koldingu, Odensi, Nuborgu, Horsensu i Randersu. To u Danskoj, a potom i u nekoliko gradova u Malmöu, Goeteborgu i još nekim gradovima u Švedskoj u kojima ima podosta Bošnjaka iz Trebinja.
U naljepšem zdanju kojim raspolažu Bošnjaci
Edin ef. Memić, sada imam negdje na Vlašiću, nekad učenik Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, zapamtio je promociju romana Isnama Taljića „Tajna knjiga Endelusa“ koja je, u okviru programa kulturno-vjerske manifestacije „Dani Ajvatovice“, održana u atriju te medrese prije šest godina i šest mjeseci. Tada su, uz autora, govorili i travnički muftija Nusret ef. Abdibegović i profesor iz visočke Medrese Dženan Handžić, a program je moderirao Dževdet ef. Šošić, tada profesor u ovoj medresi.
Pročitavši prvu vijest na Bošnjaci.net o objavljivanju knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, Edin Memić je prvi naručio svoj primjerak. Nije imao dobro iskustvo s poštarima i knjigama, pa je po roman poslao svoju sestru, koja je zaposlena na Ilidži. Ubrzo se telefonom javio Isnamu Taljiću i obavijestio ga da, ako Bog da, u januaru očekuje prinovu u porodici, da su ljekari utvrdili da će biti dječak, a otac mu je već odabrao ime – Fatih! To je njegovo mišljenje o romanu – da bolje i ljepše ne može biti!
U međuvremenu se Edin Memić dogovorio s Dževdetom ef. Šošićem, sada direktorom Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, o promociji romana u Medresi. Knjigu je u međuvremenu pročitao i travnički muftija i izrazio želju da bi i on govorio!
U Travniku je već održana jedna promocija ovoga romana – u džamiji s dvije munare, gdje je imam nadaleko imiljeni Aljo ef. Cikotić. Tada je, uz autora Isnama Taljića, govorio mr. Fatmir Alispahić. To je na Kalibunaru, na zapadnom izlazu iz Travnika. Elči Ibrahim-pašina medresa je na suprotnom kraju, na istočnom ulazu u grad. To je onaj uvijek i iznova nezaboravni ulazak u Travnik, kad se pred očima – najednom i u jednom pogledu – ukažu travnička tvrđava i panorama grada sa šest munara. Narednog trenutka se već bude pred Medresom.
Ova građevina je vjerovatno najljepši prostor kojim Bošnjaci raspolažu u domovini i po svijetu. Prema nacrtima grandiozne muslimanske arhitekture u Kordobi i Granadi iz vremena Endelusa, gradila je Austro-Ugarska u vremenu svoje obnove i izgradnje Bosne i Hercegovine kao nadomještenje za prvobitnu medresu, srušenu uz obrazloženje da baš tuda vodi štreka (željeznička pruga uskog kolosijeka).
Osim što je bila zamandaljena, zgrada Medrese je namjerno zapuštena u vremenu socijalističke obnove i izgradnje te joj je, s obrazloženjem da nagrđuje grad, sljedovalo rušenje. O toj namjeri je saznao Zuko Džumhur, još tada čuven karikaturist i poznati putopisac. Doputovao je u Travnik s putnim nalogom novinara prestižnog beogradskog političkog glasila „Politika“ (uticaj „Borbe“ već je pripadao prošlosti). Helem, uzgredno obavljajući poslove zapisivača i crtača travničke prošlosti, Zuko je uspio u svojoj ličnoj tajnoj misiji da se ne sruši Medresa. Sekretar Komiteta prihvatio je kao podobno obrazloženje „druga poslanog odozgo“ da je dovoljno uvjerljivo poniženje ukoliko se objekti bivše Medrese pretvore u žitni magacin.
Ovo je prilika da ostane svjedočanstvo o tome kako je Zulfikar Džumhur, sin Abduselama ef. Džumhura, vojnog muftije vojske Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, spasio sada opet prelijepo zdanje travničke medrese... O tome je, mnogo godina poslije, Zuko pričao Isnamu Taljiću, tada novinaru „Oslobođenja“, dok je, u jesen 1986. godine, boravio u Vlasenici, kad je Zuko govorio na promociji Isnamove knjige „Čovjek koji popravlja vrijeme“. To je knjiga njegovih izabranih novinskih reportaža, a ilustrirao je lično Zuko Džumhur!
U Travnik smo doputovali sa mr. Muhamedom Katicom, predavačem na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu i doktorantom veterinarskih nauka. Ali, nismo uobičajenim putom, nego smo – da bi nam se pridružio Katicin kolega Ramo Mujkanović – od Zenice preko Vjetrenice, vjerovatno najtegobnijom bosanskom cestovnom dionicom. Na put smo krenuli znatno ranije nego što bi nam trebalo od Sarajeva do Travnika, ali je putovanje snjegobnom Vjetrenicom učinilo svoje: otpala je kahva u čuvenoj „Lutvinoj kahvi“ na Plavim vodama i pred Medresu smo stigli knap.
Ali, umjesto u pokrivenom atriju, koji može primiti sve učenike i još „pola Travnika“, promocija je u učionici. Grad ispod Vlašića okovan je minusom i komotni prostor atrija nije moguće zagrijati.
Ovoj promociji prisustvovao je i glavni imam Medžlisa IZ-e Travnika, dostojanstveni Omer ef. Meštrovac.
Među vitezovima Starog Viteza
Posebno je doći u Stari Vitez, gradić malo odbijen od glavnog puta prema Travniku i od onih glomaznih prodajnih centara i hala poredanih s obje strane magistralne ceste. Tako je Stari Vitez skroz sklonjen od očiju prolaznika. U toj pozadinskoj tišini odvija se višestoljetni život starog naselja.
Stari Vitez zavrjeđuje da se u njeg – kako reče travnički muftija Nusret ef. Abdibegović – dođe i pješke. Ovdje se, naime, tokom posljednjeg rata zbivalo najveće čudo bošnjačkog otpora. Poput Gornjeg Vakufa, Mostara, Sarajeva i Bosanske Krupe, Stari Vitez je branjen i odbranjen u samom gradu. Uz to, Stari Vitez je uvjerljivo manji od pobrojanih gradova i bio je skroz odsječen od slobodne teritorije, u dvostrukom prstenu, u potpunom okruženju. Kako to ovdje kažu, nije se moglo izići ni kroz kanalizacijsku cijev.
To je u pravom smislu bila oaza slobode na prostoru dimenzija 500 puta 800 metara.
I dok taj fenomen otpora i odbrane od agresije nije dovoljno istican te nepravedno pada u zaborav, Bošnjaci Viteza pročuli su se i prije nekoliko mjeseci po tome što je – iako su imali gotovo dvostruko manje glasača – na izborima za načelnika Općine Vitez pobijedio Bošnjak. Advan Akeljić, momčina sa svoja dva metra i nešto visine. S 29 godina, jedan je od dvojice najmlađih načelnika u Bosni i Hercegovini, veoma vrijedan i sposoban menadžer. Dakako, i odgovoran. Bio je prisutan i na predstavljanju knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“.
Promocija je, u organizaciji BZK „Preporod“ iz Viteza, održana u prostorijama Otvorenog društva „Behar“ u Starom Vitezu.
Ne da je traženo mjesto više, jer se stajalo, nego su stolice unijete i u pozadinsku prostoriju, koja služi za pečenje kahve.
Isnam Taljić je, prije svoje besjede o romanu, naglasio da uglavnom njega pozivaju na promocije, ali da je on želio doći u Stari Vitez – da bi predstavljanjem ovog romana iskazao poštovanje prema borbi Bošnjaka u odbrani slobode 1992.-1995. godine te da bi im čestitao na ispoljenom zajedništvu na izborima za općinskog načelnika.
Travnički muftija Nusret ef. Abdibegović, kao i u Travničkoj medresi, govorio je veoma nadahnuto. Istakao je da se, pročitavši obimni roman, posebno pripremio da bi mogao govoriti i o simbolici crvene jabuke u islamskoj i bošnjačkoj tradiciji. O sultanu Fatihu i njegovom značaju za Bosnu i Bošnjake muftija je govorio izrazitim poštovanjem, a zaključio je da je prikaz ovoga znamenitog vojskovođe u Taljićevom romanu dosad najcjelovitija umjetnička i historiografska obrada toga lika .
Poslije književno-kritičarskog debitiranja u Travniku, Edin Memić je veoma efektno govorio i u Starom Vitezu. Odlomke iz romana čitao je Mujo T, a program moderirao predsjednik viteškog „Preoporoda“ Fejzulah Bešo.
Dobroj organizaciji nesebično je doprinio i glavni imam Mihnet ef. Mehmedović, a zamijećeno je i prisustvo većine viteških imama.
E, kad smo kod imama, prilika je da se napiše i koja riječ o glavnoj viteškoj džamiji. Jer, koliko god bila rušena (i tokom posljednje agresije), džamija Ahmedage Ćehaje u Starom Vitezu, kraće nazvana Ahmedaginom džamijom, nastarija je građevina u ovom kraju. Prvobitno je podignuta još 1590. godine. Osim što je stara, a i neobično lijepa, zanimljiva je i po skladnim nadogradnjama. Prvi put je dozidana 1963. godine. Tad su, zapravo, zazidane sofe, ali nije srušen prvobitni čeoni zid. Drugi put je dograđena prije deset godina. Mada su sve tri etape građene sigom/sedrom – očito iz istog majdana, na duvarovima je ostavljeno da se vide sve tri etape i to je urađeno veoma skladno.
Sada je džamija široka deset, a duga 18 metara i u nju stane i 400 klanjača. Ipak, ljeti se, petkom za džumu, prostru hasure i napolju. Da se i ne govori o bajram-namazima. Dakle, džamija opet nije dovoljno prostrana...
Hoće li doći i do četvrte etape dogradnje?!
Bošnjaci Livna uščuvali su gospodstvo
Iz Sarajeva nas put nije vodio ni južno, ni sjeverno, a i južno i sjeverno. Ni u Bosnu, a ni u Hercegovinu. Dakle, u Livno, grad koji je više od Konjica ono „i“ u imenu Bosne i Hercegovine.
S napuštanjem Lašvanske doline – koja je nrkad nazivana Put sultana Fatiha, pa se to izgubilo ili je u međuvremenu bilo zabranjeno – i s odmicanjem od Novog Travnika, započinje vrtoglavo uspinjanje i ubrzo se, iz skroz sniježnog ambijenta, gledamo uprinase s dobro obijeljelim starim (dobrim) Vlašićem u daljini. Slijedi strmoglavljivanje prema Bugojnu, nailazak kraj etno-sela Rostovo te kahva u samom centru Bugojna. Iz glavne ulice isključen je saobraćaj i ona pretvorena u promenadu sa klupama. Ni trunke snijega, ali nije ni za šetnje. Ne zna se štipa li više mraz po obrazima ili smog za oči. Spas je u kafiću „Look“, koji izgleda baš velegradski.
Slijedi uspon ka Kupreškim vratima. Pred Kupresom i dalje je – tako je godinama – u izgradnji ogromna crkva, koja je neuporedivo veća od one koju su Srbi srušili 1992. godine i veličinom joj nije ravne sve do Rima.
Vjetar vitla snijeg opustjelim gradićem, a potom, kad smo od njega odmakli, na vidiku od magistrale, bijele se više položene nego strme staze malog skijaškog centra. U blizini su hotel i vikend-naselje. To je do omiljeno zimsko izletište Splićana.
Slijede pustinjski pejzaži Kupreškog polja, čije „Mjesečeve“ kratere ni snijeg nije učinio pitomijim. Slike „apokalipse danas“ nadopunjuje saobraćajni znak upozorenja s konjskom glavom – ovuda se premeću divlji konji preostali iz rata.
Do Livna se pređe još jedan planinski prijevoj ¬– kraj puta je oznaka da je to 1.160 metara nadmorske visine.
Već dugo nas prati tmurno nebo, ali se u daljini, u pravcu Livna, nazire da je tamo sunčano. Livno je, sa 2.250 sati godišnje osunčanosti, najsunčaniji grad u Bosni i Hercegovini, pa se nadamo ugodnoj zimskoj šetnji ovim lijepim gradom. Štaviše, kao rijetko koje mjesto, Livno se po svojoj arhitekturi može nazvati i gradom muzejom. Pri tome su dominantna obilježje bošnjačke čaršije. Ona je rasla i razvijala se uz mnogobrojne džamije. Njih je u novijem vremenu ostalo šest. Pet ih se obdržalo još iz 16. stoljeća. Zapravo, jedna je srušena u „najnovijem vremenu“. To je Ćurčinica, jedina koja je bila preostala a da nije iz 16. stoljeća – izgrađena je 1850. godine i srušena tokom nedavno minule agresije. Ali, u centru grada izrasta nova Ćurčinica. I, ako već neće biti – što onaj rekao – „starija nego što je bila“, onda je sigurno veća od autentične Ćurčinice. I to sve prema uredno dobijenim papirima.
Livanjske džamije su i iznutra vrlo lijepe. Čuste. Odaju veliku umješnost starih neimara. U to smo se osvjedočili u džamiji koju zovu Beglučka, za koju nije jasno utvrđeno je li njena izgradnja dovršena 1514. ili je to bilo 1529. godine. Helem, 500-godišnjica joj je na pragu.
Nekad Hlivno i Hlijevno, Livno je i prema popisu stanovništva 1991. godine bilo većinski bošnjački grad. Ono je to i sada sa 4.000 Bošnjaka (na cijeloj općini ih je 5.500), ali su premaknuti saobraćajni znakovi, pa je grad prividno proširen i sad je prividno manjinski bošnjački.
Ali, iako smo dospjeli u prvim podnevnim satima, nad Livnom je bilo smrknuto nebo. Valjalo se zadovoljiti tek prolaskom do mahale Žitnica, gdje smo predahnuli. I to je poseban ugođaj prolaska kroz labirinte strmih i poprečnih sokaka grada koji je – tipično bosanskim kasabama iz osmanlijskog vakta – nastajao niz brdske padine. Ovdje je to Bašajkovac, ispod kojeg izvire rijeka s prelijepim imenom Bistrica. Brdo je prirodna kamena tvrđava. Neka vrsta riječke Kantride „u velikom“. Na vrhu su ostaci ostataka prastare Vejs-kule.
Dolje, u podnožju, u mahali Žitnica, imponira zgrada za koju bi se reklo da je vila u neosecesionističkom stilu. To stara zgrada Općine iz doba Austro-Ugarske. Poslije je – vjerovatno kao ostatak iz „mrske“ prošlosti – ponižena pretvaranjem u žitni magacin. Ali, opstala je i po njoj se prozvao čitav ovaj kvart.
Nevjerovatno podudarno poređenje s pričom o Medresi u Travniku.
Ali, ako nas nije zapao sunčan dan u Livnu, svanulo nam je kad smo vidjeli u kakvoj ćemo sali imati književnu večer. Napokon, evo sredine u kojoj Bošnjaci sada nisu u većini ili da ne drže vlast u općini, a da nisu pristali na vlastito marginaliziranje i da se i po vanjštini ne iskazuju kao autsajderi. Što bi se (i to tačno) reklo, ni u Sarajevu nema ovako uredne i lijepo opremljene sale ove veličine (ni velika, ni premala, tamam), s pozornicom i svjetlosnim i zvučnim uređajima te sa 150-ak udobnih sjedišta, plus ona na galeriji. Ta sala je u vlasništvu livanjskog „Preporoda“. Čujemo da Bošnjaci u ovom gradu raspolažu s još nekoliko sličnih prostora.
I to ohrabrujuće dokazuje da su Bošnjaci Livna uščuvali svoje gospodstvo.
I, kad Medžlis Islamske zajednice Livna organizira svoje izvandžamijske programe, onda glavni imam Dževad ef. Hadžić nikako ne dozvoljava da to bude nama svojstveno otaljavanje s izvođenjem programa u nezagrijanoj prostoriji i s uzgrednom pozivanjem, pa ko dođe – dođe, samo da i to prođe.
Jedini „propust“ je što ova promocija nije snimljena videokamerom. I ne samo radi arhiviranja, nego i kao urnek drugima. A na tom snimku bi se vidjelo i da ljudi sjede u raskopčanim jaknama dok grad tone u noć na minus desetak stepeni..., pa sve do toga da bi se među prisutnima prepoznala lica iz raznih političkih partija, a i mnogi građani koji su glasači.
I ovim primjerom organiziranja promocije knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, efendija Hadžić na djelu dokazuje da nije markantan samo pojavom. On se svojski potrudio i umrežio mnogobrojne detalje priprema da bi sve zaista bilo s nivoom.
Promociju je vodio Edin ef. Jašarević, koji ima završena dva fakulteta – islamskih nauka i pravni, a radi kao muallim i islamskom (su)životu uči 120 livanjskih srednjoškolaca. Rukovodilac je i „Preporodove“ dramske sekcije. I – gle nove podudarnosti – sljedeći program koji će biti izveden na pozornici ove dvorane, a navelioko se priprema, bit će dramska adaptacija pripovijetke Isnama Taljića koja nosi naslov po čuvenom hadisu „Petak je najljepši dan u kojem sunce svane“. Taj tekst je iz knjige „Kuća na Drini“.
Ale Kamber je s pozornice podsjetio da je prije osam godina i jedanaest i po mjeseci u Livnu upriličena promocija te knjige. Dobri Ale je tada bio u jednoj od svojih zavada sa (livanjskim) svijetom, pa je, mimo ostalih bošnjačkih institucija, na svoju ruku organizirao književnu promociju u nekom privatnom restoranu. Bila su još „vunena vremena“, pa je to bila krajnje neobična promocija: prisutne su čuvala ili, bolje je reći nadzirala (jer nisu bili stajali ispred restorana, nego su bili unutra), tri hrvatska policajca. To je Ale Kamber, da bi sve bilo regularno, skup prijavio u Policijskoj upravi. A policija kao policija – patrolirala je u toku promocije između stolova. Dva policajca i jedna policajka ipak su u neko doba, valjda zaključivši da to i nije baš neka antihrvatska predstava, pokunjeno napustili skup.
Osim što je podsjetio na taj događaj, Ale Kamber je upotpunio ugođaj predstavljanja knjige veoma sugestivnim čitanjem odabranih odlomaka. Time je dopotvrdio svoju novinarsku svestranost. Inače je riječ o takvom entuzijasti u novinarstvu da mu u tome nije ravnog sve do New Yorka i urednika ovog web-magazina Bošnjaci.net Esada Krcića. Ako bi novinarske organizacije koje djeluju u Bosni i Hercegovini ikome živom trebale dati nagradu za životno djelo, onda bi to trebala biti ova dvojica.
Kao što se Ale Kamber sjetio tog nastupa iz januara 2004. godine, spomenuto je da se Edin Memić, promotor romana u Travničkoj medresi i Starom Vitezu, iz svojih ranih mladalačkih dana sjeća promocije romana „Tajna knjiga Endelusa“. Tada je o toj knjizi – kao što je naprijed navedeno – uz Isnama Taljića i muftiju Nusreta ef. Abdibegovića, govorio i profesor Dženan Handžić. Isti taj Dženan Handžić govorio je i sada u Livnu. Isti, ali i ipak drukčiji. Neposredno nakon što je u rukopisu pročitao roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni, a htjelo se da čitanje dovrši na službenom putu u Istanbulu, pročitavši posljednje stranice u džamiji koja nosi ime sultana Fatiha, Dženanu Handžiću je njegova supruga Elma rodila sina. Dali su mu ime – Fatih! Isto će, ako Bog da, ovih dana učiniti i Edin Memić sa svojim sinom!
Zaslužio je sultan Fatih da – kad se u nastajućoj kalendarskoj novoj godini upravo navršava punih 550 godina od njegovog dolaska u Bosnu i spasavanja Bošnjaka – sinovi Bosne nose njegovo ime!
Nastup u Starom Vitezu: Isnam Taljić, muftija Nusret ef. Abdibegović, Edin Memič i Mujo Trako |
Posebno, na svoje načine, Bosna i Hercegovina je lijepa i zimi. U decembru se smjenjivao snijeg za snijegom. Tamam se jedan otopi, a drugi napada i ta čarolija traje uprkos i dvocifrenim temperaturalnim minusima. Tako smo se i mi ovih dana, udovoljavajući pozivima za gostovanja, zaputili u pohode najljepšom našom predstavljajući roman Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“.
Iz Sarajeva nas je put vodio ka jugu, ali do podnožja Igmana i Bjelašnice, u Pazarić. To je u općini Hadžići, koja se graniči s Hercegovinom. Na novo putovanje smo suprotnim pravcem, u srednju Bosnu, put Vlašića, u Travnik. Treće gostovanje bilo je u Starom Vitezu, gradiću koji je ispisao najherojskije stranice u najnovijoj historiji Bosne i Bošnjaka. Četvrto putovanje vodilo nas je zapadno, ali ni u Bosnu, a ni u Hercegovinu. Dakle, Livno.
 Skandinavske promocije: Isnam Taljić s Huseinom ef. Hodžićem  U Travničkoj medresi:Edin ef. Memić, Isnam Taljić, muftija Nusret ef. Abdibegović i moderator prof. Nermin Šušić  Poseban afinitet prema knjizi: Travnički muftija Nusret ef. Abdibegović s književnikom Isnamom Taljićem  Ima nade za bošnjačko zajedništvo: Mladi načečnik općine Vitez Advan Akeljić s Isnamom Taljićem Nastup u Starom Vitezu: Isnam Taljić, muftija Nusret ef. Abdibegović, Edin Memič i Mujo Trako  Kahva u Starom Vitezu: Isnam Taljić s muftijom Abdibegovićem, načelnikom općine Akeljićem i glavnim imamom Mihnetom ef. Mehmedovićem  Bosna ovih dana: Na 1.160 metara nadmorske visine i na minus 17°C  Promenada u centru Bugojna: Autor romana s promotorom prof. Dženanom Handžićem  Nedaleko od Kupresa: Omiljeno zimsko izletište Splićana  Prizor iz Livna: Gornja mahala zvana Žitnica  I stajalo se: S promocije u Sali KBZ „Preporod“ u Livnu  Livanjski govor o romanu: Ale Kamber, Isnam Taljić i Dženan Handžić  Majstorstvo starih neimara: Iz 500 godina stare Beglučke džamije u Livnu |
 Knjiga „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ ima 380 strana. Cijena je 25 KM, plus poštarina. Svoj primjerak romana možete naručiti kontaktiranjem autora na e-mail adresu: [email protected] ili na njegovom profilu na Facebooku ili na mobitel 00 387 61 503 158, a također i kontaktom sa našim web-magazinom Bošnjaci.Net na adresu [email protected]. |
Kad se tako hoće: jedan za drugim, javljanja trojice ratnih reportera.
Legendarni radio i televizijski izvještač iz Gornjeg Vakufa Akif Agić javlja da priprema promocije romana „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke...“ u Gornjem Vakufu i Bugojnu. Tim povodom, piše Isnamu Taljiću:
„Ovo što ti pišeš daju novu snagu Bosni. Duh Bosne je trajan. Lijepo si uobličio i dočarao stanje u teškom vremenu... Dobra knjiga, baš dobra. Roman je plah. Kakav je trebao Bosni – lijep, tečan, zagonetan, čaroban, pisan pravim bosanskim jezikom. Vrijeme kroz koje prolazimo je tu pred nama, ljubav, vjera, rat... sve, i sve pisano mehko i lahko, čitljivo... Roman je dobar i za mlade, za sve nas – da se malo upristojimo i više vrednujemo sebe. Roman je velik koliko i jednostavan. I ti si takav čovjek, dobar čovjek. Dobro kaže akademik Ferid Muhić, pravi pisac za pravu knjigu... Drago mi je što Bosna i Bošnjaci imamo nekog takvog u ovako lošem vremenu. Ova knjiga je nešto što je moralo doći. Da, moralo doći. Da nam opere duše... Nije se ovakav roman mogao napisati prije, jer se ovaj roman desio sad, kad nam treba... Kad mediji ovladaju novim tehnikama i potisnu knjigu u ćošak, pojave se ljudi kao Isnam Taljić i s ovakvom knjigom shvatimo: knjige su vječne... Veliko ti hvala, Isname, za zadovoljstvo koje si mi pružio čitajući tvoj roman. Hvala ti za sultana Fatiha, kojeg je malo ko znao ovako posebnog i velikog. Zapravo, bravo majstore! Da, majstore riječi. Ovo je duša bosanska i prelijepa zemlja Bosna“.
Potom susret s još jednim poznatim ratnim radioreporterom, s Velidom Džindom, neodvojivim od legende odbranjenog Olova. Nekad Radija Bosne i Hercegovine, sada je novinar Federalnog radija. Slijedi intervju s petnaestak žustrih pitanja i pribrani odgovori Isnama Taljića u mikrofon.
Onda Bajro Perva, novinar „Preporoda“, lista Islamske zajednice, poziva na jednosatno predstavljanje romana na televiziji „Igman“. Nastala u ratnom krkljancu na slobodnoj teritoriji u Pazariću, TV „Igman“ je bošnjačka televizija koja je opstala i čiji se signal prati ne samo u Bosni i Hercegovini. Najmanje je u nju ulagano, ali – djelujući iz pozadine i anonimnosti – opstala je i postala omiljenija nego što se i misli. Duže od deset godina opstaje i emisija „Amanet“, koju uređuje i vodi Bajro Perva, a uporedo se emitira i na radiju „Hayat“. Gost u emisiji je i Isnamova kćerka Džehva. To je zato što je prvi put predstavljen i njegov roman za djecu i mlade „S Kapetanom Vidrom na Šarenoj rijeci“. Džehva je glavna junakinja romana tako što putuje svijetom čuvenih bajki, ali je i nacrtala situacije u kojima se zatekla. Njezinim ilustracijama oduševio se poznati slikar Ismar Mujezinović, koji je dizajnirao naslovnu stranu originalnim Džehvinim crtežima.
Gost je i Isnamov prijatelj Kasim Cerić, ratnik i ratni vojni invalid. On je prošle godine s jednom nogom prepješačio od Sarajeva do Potočara i o tome objavio knjigu „Nestali u danima punim sunca“. Isnam Taljić je urednik ove knjige, kao i Kasimove knjige pjesama „Kako pjevati šehidima“, nastale u ratnoj bolnici na Konjuhu i objavljene nekoliko godina poslije rata.
TV „Igman“ je više u podnožju Bjelašnice nego što je pod Igmanom. Otuda je, pri povratku, nakon što jesnimljena emisija, u Pazariću minus 15,5°C neposredno pooslije u 21 sat, da bi već u Hadžićima bilo podnošljivijih minus 11°C.
U Sarajevu nas otkravljuje topli susret u „Aeroplanu“ sa u narodu izrazito omiljenim Huseinom ef. Hodžićem, imamom iz Trebinja. Među prvima je pročitao Isnamov roman o sultanu Fatihu, Bosni i Bošnjacima. Kod njeg je, u Trebinju, uz Kurban-bajram, trebala biti i prva promocija knjige, ali su – predviđeni kao promotori – omahnuli neki pouzdani zajednički prijatelji. Potom je, tih dana – pa je tako potrajati sve do sljedećeg kasnog proljeća – Trebinje ostalo bez preostalih Bošnjaka. Ddletjeli su avionima s juga u svoja staništa na sjeveru Evrope. Husein ef. im namjerava u zimske pohode. Voljan je da bi se organizirale promocije romana u Kopenhagenu, Koldingu, Odensi, Nuborgu, Horsensu i Randersu. To u Danskoj, a potom i u nekoliko gradova u Malmöu, Goeteborgu i još nekim gradovima u Švedskoj u kojima ima podosta Bošnjaka iz Trebinja.
Edin ef. Memić, sada imam negdje na Vlašiću, nekad učenik Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, zapamtio je promociju romana Isnama Taljića „Tajna knjiga Endelusa“ koja je, u okviru programa kulturno-vjerske manifestacije „Dani Ajvatovice“, održana u atriju te medrese prije šest godina i šest mjeseci. Tada su, uz autora, govorili i travnički muftija Nusret ef. Abdibegović i profesor iz visočke Medrese Dženan Handžić, a program je moderirao Dževdet ef. Šošić, tada profesor u ovoj medresi.
Pročitavši prvu vijest na Bošnjaci.net o objavljivanju knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, Edin Memić je prvi naručio svoj primjerak. Nije imao dobro iskustvo s poštarima i knjigama, pa je po roman poslao svoju sestru, koja je zaposlena na Ilidži. Ubrzo se telefonom javio Isnamu Taljiću i obavijestio ga da, ako Bog da, u januaru očekuje prinovu u porodici, da su ljekari utvrdili da će biti dječak, a otac mu je već odabrao ime – Fatih! To je njegovo mišljenje o romanu – da bolje i ljepše ne može biti!
U međuvremenu se Edin Memić dogovorio s Dževdetom ef. Šošićem, sada direktorom Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, o promociji romana u Medresi. Knjigu je u međuvremenu pročitao i travnički muftija i izrazio želju da bi i on govorio!
U Travniku je već održana jedna promocija ovoga romana – u džamiji s dvije munare, gdje je imam nadaleko imiljeni Aljo ef. Cikotić. Tada je, uz autora Isnama Taljića, govorio mr. Fatmir Alispahić. To je na Kalibunaru, na zapadnom izlazu iz Travnika. Elči Ibrahim-pašina medresa je na suprotnom kraju, na istočnom ulazu u grad. To je onaj uvijek i iznova nezaboravni ulazak u Travnik, kad se pred očima – najednom i u jednom pogledu – ukažu travnička tvrđava i panorama grada sa šest munara. Narednog trenutka se već bude pred Medresom.
Ova građevina je vjerovatno najljepši prostor kojim Bošnjaci raspolažu u domovini i po svijetu. Prema nacrtima grandiozne muslimanske arhitekture u Kordobi i Granadi iz vremena Endelusa, gradila je Austro-Ugarska u vremenu svoje obnove i izgradnje Bosne i Hercegovine kao nadomještenje za prvobitnu medresu, srušenu uz obrazloženje da baš tuda vodi štreka (željeznička pruga uskog kolosijeka).
Osim što je bila zamandaljena, zgrada Medrese je namjerno zapuštena u vremenu socijalističke obnove i izgradnje te joj je, s obrazloženjem da nagrđuje grad, sljedovalo rušenje. O toj namjeri je saznao Zuko Džumhur, još tada čuven karikaturist i poznati putopisac. Doputovao je u Travnik s putnim nalogom novinara prestižnog beogradskog političkog glasila „Politika“ (uticaj „Borbe“ već je pripadao prošlosti). Helem, uzgredno obavljajući poslove zapisivača i crtača travničke prošlosti, Zuko je uspio u svojoj ličnoj tajnoj misiji da se ne sruši Medresa. Sekretar Komiteta prihvatio je kao podobno obrazloženje „druga poslanog odozgo“ da je dovoljno uvjerljivo poniženje ukoliko se objekti bivše Medrese pretvore u žitni magacin.
Ovo je prilika da ostane svjedočanstvo o tome kako je Zulfikar Džumhur, sin Abduselama ef. Džumhura, vojnog muftije vojske Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, spasio sada opet prelijepo zdanje travničke medrese... O tome je, mnogo godina poslije, Zuko pričao Isnamu Taljiću, tada novinaru „Oslobođenja“, dok je, u jesen 1986. godine, boravio u Vlasenici, kad je Zuko govorio na promociji Isnamove knjige „Čovjek koji popravlja vrijeme“. To je knjiga njegovih izabranih novinskih reportaža, a ilustrirao je lično Zuko Džumhur!
U Travnik smo doputovali sa mr. Muhamedom Katicom, predavačem na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu i doktorantom veterinarskih nauka. Ali, nismo uobičajenim putom, nego smo – da bi nam se pridružio Katicin kolega Ramo Mujkanović – od Zenice preko Vjetrenice, vjerovatno najtegobnijom bosanskom cestovnom dionicom. Na put smo krenuli znatno ranije nego što bi nam trebalo od Sarajeva do Travnika, ali je putovanje snjegobnom Vjetrenicom učinilo svoje: otpala je kahva u čuvenoj „Lutvinoj kahvi“ na Plavim vodama i pred Medresu smo stigli knap.
Ali, umjesto u pokrivenom atriju, koji može primiti sve učenike i još „pola Travnika“, promocija je u učionici. Grad ispod Vlašića okovan je minusom i komotni prostor atrija nije moguće zagrijati.
Ovoj promociji prisustvovao je i glavni imam Medžlisa IZ-e Travnika, dostojanstveni Omer ef. Meštrovac.
Posebno je doći u Stari Vitez, gradić malo odbijen od glavnog puta prema Travniku i od onih glomaznih prodajnih centara i hala poredanih s obje strane magistralne ceste. Tako je Stari Vitez skroz sklonjen od očiju prolaznika. U toj pozadinskoj tišini odvija se višestoljetni život starog naselja.
Stari Vitez zavrjeđuje da se u njeg – kako reče travnički muftija Nusret ef. Abdibegović – dođe i pješke. Ovdje se, naime, tokom posljednjeg rata zbivalo najveće čudo bošnjačkog otpora. Poput Gornjeg Vakufa, Mostara, Sarajeva i Bosanske Krupe, Stari Vitez je branjen i odbranjen u samom gradu. Uz to, Stari Vitez je uvjerljivo manji od pobrojanih gradova i bio je skroz odsječen od slobodne teritorije, u dvostrukom prstenu, u potpunom okruženju. Kako to ovdje kažu, nije se moglo izići ni kroz kanalizacijsku cijev.
To je u pravom smislu bila oaza slobode na prostoru dimenzija 500 puta 800 metara.
I dok taj fenomen otpora i odbrane od agresije nije dovoljno istican te nepravedno pada u zaborav, Bošnjaci Viteza pročuli su se i prije nekoliko mjeseci po tome što je – iako su imali gotovo dvostruko manje glasača – na izborima za načelnika Općine Vitez pobijedio Bošnjak. Advan Akeljić, momčina sa svoja dva metra i nešto visine. S 29 godina, jedan je od dvojice najmlađih načelnika u Bosni i Hercegovini, veoma vrijedan i sposoban menadžer. Dakako, i odgovoran. Bio je prisutan i na predstavljanju knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“.
Promocija je, u organizaciji BZK „Preporod“ iz Viteza, održana u prostorijama Otvorenog društva „Behar“ u Starom Vitezu.
Ne da je traženo mjesto više, jer se stajalo, nego su stolice unijete i u pozadinsku prostoriju, koja služi za pečenje kahve.
Isnam Taljić je, prije svoje besjede o romanu, naglasio da uglavnom njega pozivaju na promocije, ali da je on želio doći u Stari Vitez – da bi predstavljanjem ovog romana iskazao poštovanje prema borbi Bošnjaka u odbrani slobode 1992.-1995. godine te da bi im čestitao na ispoljenom zajedništvu na izborima za općinskog načelnika.
Travnički muftija Nusret ef. Abdibegović, kao i u Travničkoj medresi, govorio je veoma nadahnuto. Istakao je da se, pročitavši obimni roman, posebno pripremio da bi mogao govoriti i o simbolici crvene jabuke u islamskoj i bošnjačkoj tradiciji. O sultanu Fatihu i njegovom značaju za Bosnu i Bošnjake muftija je govorio izrazitim poštovanjem, a zaključio je da je prikaz ovoga znamenitog vojskovođe u Taljićevom romanu dosad najcjelovitija umjetnička i historiografska obrada toga lika .
Poslije književno-kritičarskog debitiranja u Travniku, Edin Memić je veoma efektno govorio i u Starom Vitezu. Odlomke iz romana čitao je Mujo T, a program moderirao predsjednik viteškog „Preoporoda“ Fejzulah Bešo.
Dobroj organizaciji nesebično je doprinio i glavni imam Mihnet ef. Mehmedović, a zamijećeno je i prisustvo većine viteških imama.
E, kad smo kod imama, prilika je da se napiše i koja riječ o glavnoj viteškoj džamiji. Jer, koliko god bila rušena (i tokom posljednje agresije), džamija Ahmedage Ćehaje u Starom Vitezu, kraće nazvana Ahmedaginom džamijom, nastarija je građevina u ovom kraju. Prvobitno je podignuta još 1590. godine. Osim što je stara, a i neobično lijepa, zanimljiva je i po skladnim nadogradnjama. Prvi put je dozidana 1963. godine. Tad su, zapravo, zazidane sofe, ali nije srušen prvobitni čeoni zid. Drugi put je dograđena prije deset godina. Mada su sve tri etape građene sigom/sedrom – očito iz istog majdana, na duvarovima je ostavljeno da se vide sve tri etape i to je urađeno veoma skladno.
Sada je džamija široka deset, a duga 18 metara i u nju stane i 400 klanjača. Ipak, ljeti se, petkom za džumu, prostru hasure i napolju. Da se i ne govori o bajram-namazima. Dakle, džamija opet nije dovoljno prostrana...
Hoće li doći i do četvrte etape dogradnje?!
 Knjiga Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ pobudio je veliko zanimanje čitalaca, tako da je, nepuna tri mjeseca nakon objavljivanja, odštampano i drugo izdanje. Suizdavač novog izdanja je naš web-magazin Bošnjaci.Net. – Iz poštovanja prema ovom web-magazinu, njegovim čitaocima i lično prema Esadu Krciću, osnivaču, vlasniku i glavnom i odgovornim uredniku, namjeravao sam da ovaj moj roman bude objavljen u izdanju web-magazina Bošnjaci.Net. Ali, dogodilo se da se, umjesto nekoliko dana ranije, kako je bilo predviđeno, s gospodinom Krcićem sretnem baš onog dana kad je odštampan knjižni blok i više to nije bilo moguće promijeniti. Nisam htio to učiniti na svoju ruku ili nedirektnim kontaktom s gospodinom Krcićem. Htio sam da se lično o tome dogovorimo. Zato je ovaj web-magazin suizdavač drugog izdanja. Nije isključivi izdavač samo zbog birokratske procedure u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sarajevu prilikom dobijanja novog takozvanog kataloškog broja (CIP i ISBN) i čudnih kriterija prema izdavačima izvan BiH – kaže književnik Isnam Taljić. |
Iz Sarajeva nas put nije vodio ni južno, ni sjeverno, a i južno i sjeverno. Ni u Bosnu, a ni u Hercegovinu. Dakle, u Livno, grad koji je više od Konjica ono „i“ u imenu Bosne i Hercegovine.
S napuštanjem Lašvanske doline – koja je nrkad nazivana Put sultana Fatiha, pa se to izgubilo ili je u međuvremenu bilo zabranjeno – i s odmicanjem od Novog Travnika, započinje vrtoglavo uspinjanje i ubrzo se, iz skroz sniježnog ambijenta, gledamo uprinase s dobro obijeljelim starim (dobrim) Vlašićem u daljini. Slijedi strmoglavljivanje prema Bugojnu, nailazak kraj etno-sela Rostovo te kahva u samom centru Bugojna. Iz glavne ulice isključen je saobraćaj i ona pretvorena u promenadu sa klupama. Ni trunke snijega, ali nije ni za šetnje. Ne zna se štipa li više mraz po obrazima ili smog za oči. Spas je u kafiću „Look“, koji izgleda baš velegradski.
Slijedi uspon ka Kupreškim vratima. Pred Kupresom i dalje je – tako je godinama – u izgradnji ogromna crkva, koja je neuporedivo veća od one koju su Srbi srušili 1992. godine i veličinom joj nije ravne sve do Rima.
Vjetar vitla snijeg opustjelim gradićem, a potom, kad smo od njega odmakli, na vidiku od magistrale, bijele se više položene nego strme staze malog skijaškog centra. U blizini su hotel i vikend-naselje. To je do omiljeno zimsko izletište Splićana.
Slijede pustinjski pejzaži Kupreškog polja, čije „Mjesečeve“ kratere ni snijeg nije učinio pitomijim. Slike „apokalipse danas“ nadopunjuje saobraćajni znak upozorenja s konjskom glavom – ovuda se premeću divlji konji preostali iz rata.
Do Livna se pređe još jedan planinski prijevoj ¬– kraj puta je oznaka da je to 1.160 metara nadmorske visine.
Već dugo nas prati tmurno nebo, ali se u daljini, u pravcu Livna, nazire da je tamo sunčano. Livno je, sa 2.250 sati godišnje osunčanosti, najsunčaniji grad u Bosni i Hercegovini, pa se nadamo ugodnoj zimskoj šetnji ovim lijepim gradom. Štaviše, kao rijetko koje mjesto, Livno se po svojoj arhitekturi može nazvati i gradom muzejom. Pri tome su dominantna obilježje bošnjačke čaršije. Ona je rasla i razvijala se uz mnogobrojne džamije. Njih je u novijem vremenu ostalo šest. Pet ih se obdržalo još iz 16. stoljeća. Zapravo, jedna je srušena u „najnovijem vremenu“. To je Ćurčinica, jedina koja je bila preostala a da nije iz 16. stoljeća – izgrađena je 1850. godine i srušena tokom nedavno minule agresije. Ali, u centru grada izrasta nova Ćurčinica. I, ako već neće biti – što onaj rekao – „starija nego što je bila“, onda je sigurno veća od autentične Ćurčinice. I to sve prema uredno dobijenim papirima.
Livanjske džamije su i iznutra vrlo lijepe. Čuste. Odaju veliku umješnost starih neimara. U to smo se osvjedočili u džamiji koju zovu Beglučka, za koju nije jasno utvrđeno je li njena izgradnja dovršena 1514. ili je to bilo 1529. godine. Helem, 500-godišnjica joj je na pragu.
Nekad Hlivno i Hlijevno, Livno je i prema popisu stanovništva 1991. godine bilo većinski bošnjački grad. Ono je to i sada sa 4.000 Bošnjaka (na cijeloj općini ih je 5.500), ali su premaknuti saobraćajni znakovi, pa je grad prividno proširen i sad je prividno manjinski bošnjački.
Ali, iako smo dospjeli u prvim podnevnim satima, nad Livnom je bilo smrknuto nebo. Valjalo se zadovoljiti tek prolaskom do mahale Žitnica, gdje smo predahnuli. I to je poseban ugođaj prolaska kroz labirinte strmih i poprečnih sokaka grada koji je – tipično bosanskim kasabama iz osmanlijskog vakta – nastajao niz brdske padine. Ovdje je to Bašajkovac, ispod kojeg izvire rijeka s prelijepim imenom Bistrica. Brdo je prirodna kamena tvrđava. Neka vrsta riječke Kantride „u velikom“. Na vrhu su ostaci ostataka prastare Vejs-kule.
Dolje, u podnožju, u mahali Žitnica, imponira zgrada za koju bi se reklo da je vila u neosecesionističkom stilu. To stara zgrada Općine iz doba Austro-Ugarske. Poslije je – vjerovatno kao ostatak iz „mrske“ prošlosti – ponižena pretvaranjem u žitni magacin. Ali, opstala je i po njoj se prozvao čitav ovaj kvart.
Nevjerovatno podudarno poređenje s pričom o Medresi u Travniku.
Ali, ako nas nije zapao sunčan dan u Livnu, svanulo nam je kad smo vidjeli u kakvoj ćemo sali imati književnu večer. Napokon, evo sredine u kojoj Bošnjaci sada nisu u većini ili da ne drže vlast u općini, a da nisu pristali na vlastito marginaliziranje i da se i po vanjštini ne iskazuju kao autsajderi. Što bi se (i to tačno) reklo, ni u Sarajevu nema ovako uredne i lijepo opremljene sale ove veličine (ni velika, ni premala, tamam), s pozornicom i svjetlosnim i zvučnim uređajima te sa 150-ak udobnih sjedišta, plus ona na galeriji. Ta sala je u vlasništvu livanjskog „Preporoda“. Čujemo da Bošnjaci u ovom gradu raspolažu s još nekoliko sličnih prostora.
I to ohrabrujuće dokazuje da su Bošnjaci Livna uščuvali svoje gospodstvo.
I, kad Medžlis Islamske zajednice Livna organizira svoje izvandžamijske programe, onda glavni imam Dževad ef. Hadžić nikako ne dozvoljava da to bude nama svojstveno otaljavanje s izvođenjem programa u nezagrijanoj prostoriji i s uzgrednom pozivanjem, pa ko dođe – dođe, samo da i to prođe.
Jedini „propust“ je što ova promocija nije snimljena videokamerom. I ne samo radi arhiviranja, nego i kao urnek drugima. A na tom snimku bi se vidjelo i da ljudi sjede u raskopčanim jaknama dok grad tone u noć na minus desetak stepeni..., pa sve do toga da bi se među prisutnima prepoznala lica iz raznih političkih partija, a i mnogi građani koji su glasači.
I ovim primjerom organiziranja promocije knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, efendija Hadžić na djelu dokazuje da nije markantan samo pojavom. On se svojski potrudio i umrežio mnogobrojne detalje priprema da bi sve zaista bilo s nivoom.
Promociju je vodio Edin ef. Jašarević, koji ima završena dva fakulteta – islamskih nauka i pravni, a radi kao muallim i islamskom (su)životu uči 120 livanjskih srednjoškolaca. Rukovodilac je i „Preporodove“ dramske sekcije. I – gle nove podudarnosti – sljedeći program koji će biti izveden na pozornici ove dvorane, a navelioko se priprema, bit će dramska adaptacija pripovijetke Isnama Taljića koja nosi naslov po čuvenom hadisu „Petak je najljepši dan u kojem sunce svane“. Taj tekst je iz knjige „Kuća na Drini“.
Ale Kamber je s pozornice podsjetio da je prije osam godina i jedanaest i po mjeseci u Livnu upriličena promocija te knjige. Dobri Ale je tada bio u jednoj od svojih zavada sa (livanjskim) svijetom, pa je, mimo ostalih bošnjačkih institucija, na svoju ruku organizirao književnu promociju u nekom privatnom restoranu. Bila su još „vunena vremena“, pa je to bila krajnje neobična promocija: prisutne su čuvala ili, bolje je reći nadzirala (jer nisu bili stajali ispred restorana, nego su bili unutra), tri hrvatska policajca. To je Ale Kamber, da bi sve bilo regularno, skup prijavio u Policijskoj upravi. A policija kao policija – patrolirala je u toku promocije između stolova. Dva policajca i jedna policajka ipak su u neko doba, valjda zaključivši da to i nije baš neka antihrvatska predstava, pokunjeno napustili skup.
Osim što je podsjetio na taj događaj, Ale Kamber je upotpunio ugođaj predstavljanja knjige veoma sugestivnim čitanjem odabranih odlomaka. Time je dopotvrdio svoju novinarsku svestranost. Inače je riječ o takvom entuzijasti u novinarstvu da mu u tome nije ravnog sve do New Yorka i urednika ovog web-magazina Bošnjaci.net Esada Krcića. Ako bi novinarske organizacije koje djeluju u Bosni i Hercegovini ikome živom trebale dati nagradu za životno djelo, onda bi to trebala biti ova dvojica.
Kao što se Ale Kamber sjetio tog nastupa iz januara 2004. godine, spomenuto je da se Edin Memić, promotor romana u Travničkoj medresi i Starom Vitezu, iz svojih ranih mladalačkih dana sjeća promocije romana „Tajna knjiga Endelusa“. Tada je o toj knjizi – kao što je naprijed navedeno – uz Isnama Taljića i muftiju Nusreta ef. Abdibegovića, govorio i profesor Dženan Handžić. Isti taj Dženan Handžić govorio je i sada u Livnu. Isti, ali i ipak drukčiji. Neposredno nakon što je u rukopisu pročitao roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni, a htjelo se da čitanje dovrši na službenom putu u Istanbulu, pročitavši posljednje stranice u džamiji koja nosi ime sultana Fatiha, Dženanu Handžiću je njegova supruga Elma rodila sina. Dali su mu ime – Fatih! Isto će, ako Bog da, ovih dana učiniti i Edin Memić sa svojim sinom!
Zaslužio je sultan Fatih da – kad se u nastajućoj kalendarskoj novoj godini upravo navršava punih 550 godina od njegovog dolaska u Bosnu i spasavanja Bošnjaka – sinovi Bosne nose njegovo ime!
