Sulejman ALIČKOVIĆ: Kada je Šefćet Gračanin bio na ivici života i smrti uhapšeni su hitno prebačeni u novopazarski zatvor. Sve je bilo spremno za suđenje samo nije bilo sudije. Za ovaj slučaj nije se našao sudija iz novopazarskog suda već iz kraljevačkog - Dragoje Tapušković. Suđenje je počelo 31.januara 1994., tek nakon sedam mjeseci od hapšenja, i odvijalo se uz jaku policijsku kontrolu, uz pretrese publike koja je htjela da uđe u sudnicu a mogla je ući samo najuža rodbina uz posebnu dozvolu koju je mogao izdati samo predsjednik suda Nuho Mehović. Optuženi su na suđenju otovreno govorili o montiranom procesu a oni koji su posjedovali oružje govorili su da im je motiv bio sigurnost porodice i pojava srpskih paravojnih formacija.

Dok se Bošnjacima sudi već godnama njihove "takozvane vođe" stoluju u beogradskim foteljama. Već gotovo šesnaest godina od kako je Vrhovni sud Srbije poništio presudu Okružnog suda u Novom Pazaru, dvadeset četvorica optuženih u najčuvenijem sudskom procesu u Sandžaku i dalje čakaju na pravdu.

U sudu u Novom Pazaru (21.12.012.) odložen je stodvadeseti maratonski proces za 25. januar 2013. protiv dvadesetčetvorice sandžačkih Bošnjaka gdje je prvooptuženi bio sadašnji ministar u Vladi Srbije Sulejman Ugljanin.

Već 19 godina 24 žitelja Sandžaka, žive između zatvora i slobode, optuženi sada već daleke 1993. za navodno udruživanje radi neprijateljske djelatnosti i pokušaj naslinog odcjepljenja djela teritorije SRJ. Od kako je Vrhovni sud Srbije 25. marta 1996. godine poništio presudu Okružnog suda u Novom Pazaru (pravne greške i kršenje Zakona o krivičnom postupku) ovi ljudi niti su oslobođenji krivice, niti ih je ko gotovo pet godina zvao na saslušanje. Tek novo suđenje niko nije pominjao. Bukvalno žive kao građani drugog reda: ne mogu da izvade uvjerenja da nisu pod krivičnom istragom, ne mogu da nađu posao. Sprovodi se diskriminacija nad Bošnjacima.

Sve je počelo 1993., preko brda, u Bosni, rat je bio u punom jeku, detonacije su se čule i Sandžaku, mnogi od zvukova i osjećanja prenijeti su u mješovitu sredinu sa bošnjačkom većinom. U Novom Pazaru je te godine javno proslavljena godišnjica iranske revolucije. Ovdašnja politička mudrost ili neukost koja u Evropi navlači bijes? Možda i naredbodavaca iz Beograda. Sandžak je bio preplavljen knjigom “Uzroci naklonjenosti ka materijalizmu”, autora Morteze Motaharija, za koga je ajatolah Homeini ‘80 rekao: ‘Njegovim odlaskom odlazi deo mene’. Bošnjaci su tada čitali reviju “Sandžak”, sa mnogo vjerskih tema i oštrih komentara. I kao i svi na Balkanu izživljavali neiživljeni dio sebe. Avioni VJ svakodnevno su nadlijetali sandžačke gradove, topovske cijevi su bile uperene na Novi Pazar, i kao vrhunac: otmica iz voza “Lovćen” u stanici Štrpci.

Tada neprikosnovneni lider Sulejman Ugljanin je u džamiji koja se nalazi u novopazarskom naselju Hadžet okupljenim vjernicima rekao: Istina, nemamo tenkove i topove ali imamo veoma hrabre ljude.

Dvije decenije političkog suđenja i neizvjesnosti

Od 22. maja 1993. počela su hapšenja: dvadeset ljudi iz Novog Pazara, ostali iz Sjenice i Tutina. Sulejman Ugljanin ubrzo je ‘ispraćen’ u inostranstvo, a uhapšeni ni krivi ni dužni Bošnjaci u samice u kraljevački istražni zatvor.

- Preživjeli smo strašne torture u Kraljevu, kaže danas Šefćet Gračanin: Naravno, iskaze smo potpisali pod prinudom a istražni sudija Milomir Jovićević nas je saslušavao u prostorijama kraljevačkog DB-a, što nije imao pravo. Bio bih najsrećniji da ga nikad više u zivotu ne sretnem, kaže Zekirija Hajrović, također jedan od učesnika u poznatom pazarskom procesu.

Advokati i rodbina uhapšenih su insistirali da se 24-ica iz Kraljeva prebače u Okružni zatvor u Novom Pazaru. Tadašnji predsjednik Okružnog suda u Novom Pazaru Nuho Mehović je to uporno odbijao a jednom prilikom je rodbini 24-ice rekao da bi ih prebacili ali nemamo goriva.

Kada je Šefćet Gračanin bio na ivici života i smrti uhapšeni su hitno prebačeni u novopazarski zatvor. Sve je bilo spremno za suđenje samo nije bilo sudije. Za ovaj slučaj nije se našao sudija iz novopazarskog suda već iz kraljevačkog - Dragoje Tapušković. Suđenje je počelo 31.januara 1994., tek nakon sedam mjeseci od hapšenja, i odvijalo se uz jaku policijsku kontrolu, uz pretrese publike koja je htjela da uđe u sudnicu a mogla je ući samo najuža rodbina uz posebnu dozvolu koju je mogao izdati samo predsjednik suda Nuho Mehović. Optuženi su na suđenju otovreno govorili o montiranom procesu a oni koji su posjedovali oružje govorili su da im je motiv bio sigurnost porodice i pojava srpskih paravojnih formacija.

“Bila je to režirana utakmica u kojoj je ishod bio poznat”, ocjenjuje jedan od advokata Eko Duljević. "Iza optužbe za posjedovanje oružja za koje su mogli biti prekršajno kažnjeni krile su se druge stvari i politički motivi. Naravno da nisu pitali otkud kod optuženih puške proizvedene u “Zastavi” koje se ne mogu kupiti u slobodnoj prodaji”.

Tužioce je zanimala mnogo više od oružja karta Sandžaka (mada na karti nije pisalo ko ju je odštampao) kao i Memorandum o autonomiji Sandžaka koje je tada usvojilo Muslimansko nacionalno vijeće Sandzaka, što se opet ne može dovesti u vezu sa optcjepljenjem, jer autonomija nije isto što i secesija teritorije.

Dan uoči izricanja presude odbjegli Ugljanin je oktobra 1994. na islamskoj konferenciji u Džedi izjavio: “Uskoro pripajamo Sandžak Bosni”. Sutradan su 24-četvorica osuđena na zatvor do jedne do šest godina. Sudija Dragomir Lelovac je šestorici odredio zatvor a ostalima odbranu sa slobode.

Ugljaninu do danas nekadašnji saborci i obožavaoci nisu oprostili ponašanje u vrijeme suđenja. “Robijao sam drugom na mobu”, kaže H.A. uz opasku, “jedan čovjek se obogatio od moje robije i od muke ostalih u procesu. Mislim da nas je u dosluhu sa režimom i poslao iza rešetaka. Trebali su mu zatvorenici. Po izlasku iz zatvora nije nas poznavao a nekad smo bili hrabri ljudi”.

Poslije nekoliko mjeseci stiglo je poništavanje presude od strane Vrhovnog suda Srbije. Istraga je obnovljena, ali 24-icu više niko nije zvao na saslušanja sve do poslije demokratskih promena.
Da li vlast ne zna šta da radi sa procesom za koji mnogi kažu da je naručen u političke svrhe. On se ne da izbrisati iz arhive a ponovno vraćanje 24-ice u zatvor bilo bi, kontraproduktivno za režim koji je sve karte sada bacio na manjine. Što se sudija i tužioca u ovom procesu tiče svi su napredovali. Dragomir Lelovac bio je sudija Vrhovnog suda Srbije. Mila Vujanac je od istražnog sudije postala predsjednik Okružnog suda u Novom Pazaru. Milonja Kaličanin je otišao u Republičko javno tužilaštvo a na njegovo mjesto je došao Salih Karišik. Trenutni status 24-rice je nezavidan s obzirom da ih je većina u finansijskim problemima zbog gubitka zaposlenja (samim tim i staža) i zbog astronomskih troškova suđenja (dnevnica jednom advokatu je iznosila čak 1000 DM) u ono vrijeme galopirajuće inflacije i najžešće krize.

Momir Bulatović je u vrijeme predsjednikovanja Crnom Gorom (u dosluhu sa premijerom Milom Đukanovićem), nakon pritiska, posebno od strane SAD, amnestirao 23 lica koji su uhapšeni u policijskoj akciji “Lim” u Crnoj Gori, bili su osuđeni u sličnom procesu, dobili su novčane nadoknade koje ne vrijedi ni spominjati u odnosu na torture koje su preživjeli.

“Započeti prosec se nekako mora i okončati da bi se pokrio zatvor jer ova vlast neće da da novčanu odštetu niti ima argumenata da ih ponovo vrati u zatvor”, kaže advokat Mehmed Hot.

“Tragično je to su ovi ljudi dovedeni u nezavidan položaj. Već tolike godine oni ne mogu da izvade uvjerenja da nisu pod krivičnom istragom mada realno istraga i ne postoji. Ne mogu da nađu zaposlenje niti da izađu van granica Srbij”e, riječi su advokata Ramiza Crnišanina: “Politika je očigledno umiješala prste u ovaj proces koji je vlast nekada sprovodila uz pompu a danas se trudi da ga završi u tišini”. U jednom našem razgovoru optuženi Zekirija Hajrović kaže: “To što sam preživio ne mogu i ne želim da zaboravim. Moja robija je pouka našem narodu, ne žalim, i to je život. Nastavak ovog procesa mora razbiti iluzije bošnjačkom narodu da se Srbija promijenila u odnosu na devedesete” - kaže Hajrović, proces i način na koji se sprovodi dokaz je da Srbija nije izašla iz devedesetih, već da živi u devedesetim godinama. Postojala je nada, entuzijazam koji je splasnuo brzo nakon atentata na premijera Đinđića. Ali, hoću nešto drugo da kažem: ako analizirate srpsku historiju, nije teško uočiti dvije političke struje koje su uvijek vodile bitku za prevlast - moderna i konzervativna. Nažalost, moderna struja je tu bitku gotovo uvijek gubila; bila je slaba, nejaka i te ideje u Srbiji nisu nailazile na plodno tle. Za razliku od modernista, konzervativci koji su Srbiju držali u toj ustajaloj nacionalističkoj baruštini, uvijek su odnosili pobjedu. Oni su dobijali mogućnost da definišu srpske historijske ciljeve. Kakvi su oni bili? Vidjeli smo i tokom posljednjih dvadeset godina. Srbija se ne miri sa statusom Kosova, ulazi u tuđe teritorije, remeti i destabilizuje Bosnu i Hercegovinu, ne prihvata crnogorsku državnu samostalnost, sanja 1918. Ali, moramo reći da, nažalost, ovdje nije riječ samo o eliti; narod je konzervativan, neobrazovan, zatucan... A kakav je narod, takva mu je i elita, - zaključuje Zekrija Hajrović.

Na kraju, ovaj proces protiv Bošnjaka u Sandžaku najbolji je pokazatelj da politički faktor itekako utiče na srbijansko sudstvo. Neophodna je intervencija institucija međunarodne zajednice kako bi definitivno bio dokinut progon građana Sandžaka zbog imena i pripadnosti naciji.