Mehmed Meša DELIĆ: Koliki su bili troškovi, da li pet ili šest hiljada maraka on samo zna, a pređene korake i patnje koje je izdurao na tom putu neka mu Allah dž.š. upiše u dobra djela i otvori mu vrata dženneta. U vjeri se sve plaća, od ulaska, preko raznih obreda i vjenčanja, a ipak odlazak sa ovog svijeta (na ahiret ) je najskuplji. Najskuplja je smrt koja za sobom povlači brojne troškove, a teško onima koji nisu imućni ili nisu redovni članovi nekog od džemata.

Koliki su „troškovi vjere“ u Bosni i Hercegovini, mogu znati oni koji te troškove plaćaju (vjernici), a koliki im je broj možemo samo nagađati. Kod nas sve se nagađa, pa i o broju vjernika i stanovnika.
Prema podacima CIA World Factbook u Bosni i Hercegovini ima oko 4,5 miliona stanovnika, njih 40% su muslimani, 31% pravoslavci, 15% katolici i 14% ostali.
To bi značilo da su oko 1,8 miliona njih muslimani pa ću ovo pisanje usmjeriti samo na njih i njihove „troškove vjere“, jer skoro da nema vjerske ceremonije za koju se ne „zakite“ vjerski službenici.
Koliko se u Bosni i Hercegovini izdvaja na „troškove vjere“ niko sa sigurnošću ne može reći, ali i letimični obračuni pokazuju da se radi o više značajnim, najčešće neoporezovanim sredstvima. Koristi se ona stara parola: „Da lijeva ruka ne zna koliko je dala desna“.
Možda zato puno toga i nije ilegalno i transparentno?
Ako ima 1,8 miliona muslimana, i kada bi ih pola davalo redovne godišnje vitre od 10 KM, bilo bi to oko devet miliona maraka!
Istražena su davanja prosječnog vjernika u sve tri dominantne konfesije u Bosni i Hercegovini koja se ne razlikuju mnogo od onih u regiji, i došlo se do podatka da biti pripadnik vjerske zajednice nije nimalo jeftino.
Zato i postavljam pitanje ispred onih koji plaćaju sve te obaveze: Šta je skuplje, džennet ili džehennem?
Od vjerskih službenika i hodža čujemo da je džennet bolji od džehennema, ali se u našoj vjeri više i govori o džehennemu nego o džennetu. Po nekima se izgleda džennet može platiti, a džehennem zaraditi.
Kada sam pitao jednog prijatelja šta misli o džennetu i džehennemu - on mi je odgovorio: Za džennet nemam maraka, (marka, po marka – hurija), a za džehennem imam puno grijehova; ja ću u džehennem, tamo je veselije, jer će nas biti puno više.
Cijene su skoro ujednačene, pa je osim osnovnih troškova „bakšiša“, (a „bakšiš“ je najskuplji), hodži se daje oko 50 maraka. Dobrovoljni priloze prilikom molitvi ako je „zatvoreno“ prikupljanje je „manje“, a „veći“ su ako se tu organizuju povremene „otvorene sergije“ u džamijama gdje se skuplja novac za humanitarne potrebe i gradnju ili popravak džamija.
Sve se plaća, od ulaska u vjeru, preko raznih obreda, vjenčanja, odlaska na hadždž koji košta između pet i šest hiljada maraka, zavisno ide li se autobusom ili avionom.
Interesantno je da se može putovati isključivo preko Ureda za hadždž, preko kojeg je jedino moguće dobiti vizu za Saudijsku Arabiju.
Da je izvodljivo i moguće obaviti hadždž i na drugi način pokazao je hadžija Senad Hadžić, za koga su čuli i muslimani i nemuslimani širom svijeta. On je uz Božiju, a ne pomoć Ureda za hadždž obavio tu svoju dužnost koja je (pro)nikla iz njegove želje.
Koliki su bili troškovi, da li pet ili šest hiljada maraka on samo zna, a pređene korake i patnje koje je izdurao na tom putu neka mu Allah dž.š. upiše u dobra djela i otvori mu vrata dženneta.
U vjeri se sve plaća, od ulaska, preko raznih obreda i vjenčanja, a ipak odlazak sa ovog svijeta (na ahiret ) je najskuplji. Najskuplja je smrt koja za sobom povlači brojne troškove, a teško onima koji nisu imućni ili nisu redovni članovi nekog od džemata.
Kada su muslimani vjernici u Bosni i Hercegovini u pitanju, njihovi najveći troškovi vezani su za običaje vezane uz smrt člana porodice, ali postoje i dodatna izdvajanja kao što su mevludi povodom nekog sretnog događaja kao što su useljenje u novi stan, kuću, rođenje djeteta, sunećenje, diplomiranje na nekoj višoj školi.
Uz sve ove formalnosti i adete vjernici se pozivaju da kupuju (kolju) kurbane za te prilike, a ne samo za Kurban – bajram. Kako i gdje mogu nabaviti (kupiti) kurban treba slušati radio reklame.
Džematlijama koji su redovni članovi u nekom od džemata i koji redovno plaćaju članstvo od 30-ak maraka godišnje zagarantovano im je da u slučaju smrti imaju obezbijeđenog jednog hodžu na dženazi i jednu bulu na tevhidu. Ipak većina želi na dženazi imati najmanje još jednog ili dvojicu, trojicu hodža, čiji se izlazak plaća dodatnih 50 maraka po jednom, plus što se nerijetko i dodatno „zakite“ kad dođu.
Zato i nije čudo kada se može čuti, da je dženaza bila „velika“, jer je bilo puno hodža na istoj, a koliko je koštao taj „hodža viška“?
Kad je tevhid, onda isto uz redovnu članarinu dolazi jedna mlada bula koja se (ne) plaća dodatno, ali je običaj i njoj dati nešto novca i to u koverti da se ne vidi koliko je to bilo. Ljudi većinom uz njih zovu još do dvije starije i uglednije bule, koje se plaćaju po dodatnih 50 maraka,
Istraživanja se nisu bavila tim gdje ta sredstva odlaze, (dio ide i u nečije džepove), već je bio cilj približno izračunati koliko prosječan vjernik i član vjerske zajednice od sebe i svojih usta mora izdvojiti za potrebe aktivnog učešća u „vjerskom životu“, pa su se istraživanja bazirala na izjave vjernika.
U vjeri je sve dobrovoljno, pa i davanja su u osnovi dobrovoljna, ipak svi se trude dati isto, ne zbog straha od Boga nego stida od vjerskih službenika, hodža i od komšija, zato se svi trude dati isto, niko neće da ispadne bijeda.
Zanimljivo je da cijene skoro ne odstupaju od onih u susjednim zemljama, što je i logično, jer se to iz „centrale“ određuje, (naređuje).
Oni koji daju (vjernici) i oni koji taj novac uzimaju (vjerski službenici) ne žele nazvati troškom, a najbolje im odgovara bez bloka na kome piše naziv usluge i iznos, a iznosi koji se daju variraju zavisno od bogatstva stanovništva, odnosno džemata.
Ono što se vjerskim zajednicama ipak mora priznati jeste da većinu tih sredstava ne traže unaprijed, ali kada su nekome potrebni onda zahtjevaju da se očiste sve preostale obaveze prema njima (zaostale članarine).
Obavezno je plaćanje manjeg dijela obreda koji su u osnovi realni i pokrivaju elementarne troškove. Ostatak je onaj iznos koji džematlije daju „od sebe“.
Zanimljivo je da ljudi (vjernici) radije pričaju o korupciji i kriminalu nego o „troškovima vjere“, pa prilikom ispitivanja, sagovornici su molili da im se ne spominju imena, valjda kako se ne bi našli na nekom od spiskova islamofoba, koje (ne)rijetko objavljuje vjerska zajednica.
Dobro upućeni kažu da mladim bulama se dodatno ne daje mnogo, po 20 do 30 maraka jer su one tu poslane, ali starije bule rade honorarno najčešće uz preporuku Medžliza, bez kojeg ne bi same smjele raditi.
Kada su tevhidi nekom od imućnijih, onda cifre koje se daju dodatnim bulama mogu preći i 100 maraka, a kad je umro jedan od uglednih Sarajlija priča se da su bule dobile čak po 1.000 maraka, a vjeruje se da se ni hodže nisu žalile.
Nakon tevhida na dan dženaze, organizuju se još i tevhidi na sedam, a potom i četrdeset dana od smrti. Neki su dodali i šesdeset dana, a neki i godinu (godišnjicu).
Ovdje treba dodati, da je u ibadetu zabranjeno izmišljanje bilo kojeg dodatnog ibadeta, kao što je u vjeri islamu zabranjeno izmišljanje bilo koje druge vjere osim islama.
Adeti koji ne dolikuju muslimanima i koji nemaju potvrde u praksi Allahovog Poslanika, a.s. su novotorija (bid'at).
Bid'at u arapskom jeziku znači izum ili pronalazak kojem nije prethodilo nešto poput toga. Zato se kaže da je čovjek izumio nešto, tj. pronašao je nešto što nije bilo poznato.
Novotarija u običajima i one su u osnovi dozvoljene ukoliko ne postoji tekst Kur'ana ili suneta koji to zabranjuje. U dozvoljene stvari (koje se ne smatraju novotarijama u vjeri) u islamu spadaju i svi proizvodi (kompjuter, auto, avion, telefon...) koji nisu postojali u vrijeme Muhammeda a.s., a za koje nema zabrane.
Novotarija u vjeri, ona je zabranjena. Novotarija je odašiljač nevjerstva i unošenje u vjeru onog što Allah i njegov Poslanik nisu propisali.
„Ko unese nešto novo u ovu našu stvar (vjeru) što joj ne pripada, to je redd (to se odbacuje i ne pridaje mu se važnost).“ (Buhari i Muslim).
„Ko uradi nešto što nema osnove u vjeri, to je redd.“ (Muslim).
Sljedbenici suneta su se uvijek suprotstavljali novotariji, nijekali su njihova djela i sprečavali ih u tome.
Do danas se iskreni vjernici suprotstavljaju novotarijama pišući u novinama i časopisima, obraćajući se vjernicima savjetom, što utiče na osvješćivanje vjernika i nestajanja novotarija.
Oni se suprotstavljaju novotarijama navodeći dokaze iz Kur'ana i suneta o nužnosti pridržavanja Kur'ana i suneta, i o udaljavanja od novotarija (bid'ata).
„...Nek se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.“ (Kur'an, XXIV/63).
Vjerski službenici i hodže nam govore o novotarijama, ali i sami u tome učestvuju. Izgleda ako su novotarije dobro plaćene, onda to nisu (po)kuđene novotarije.
O dužnosti savjetovanja za dobrobit islama i muslimana treba ukazati i upozoriti na hodžu (imama) koji radi bid'ate, što upravo i činimo sa ovim pisanjem, jer nije dobro da se o njima piše i govori i koristi izreka „čast izuzecima“, jer kako je krenulo neće biti ni izuzetaka.
Pored toga, plaća se i učenje salavata u jednoj ili više džamija, koje košta obično 10 maraka po džamiji, a plaća se i učenje hatma dove. Uči se svaki dan pored mezara i plaća se tri do pet maraka dnevno, što u konačnici dođe od 120 do 200 maraka.
Za sve ovo vjernici će reći da se ne radi o plaćanju molitve (oni se sami (po)nekad mole), već hediji (poklonu) hodži ili buli za utrošeno vrijeme.
Od ostalih izdavanja, tu su i velika i mala ćageta, koja ne predstavljaju veliki iznos i daju se sedam dana nakon smrti, ali ne vjerskim službenicima već sirotinji. Za mala ćageta se daje cijena jednog somuna dnevno, a za velike cijene dva somuna.
A kada su radosni događaji (radost otvara i srce i džep), kao rođenje djeteta, preseljenje u novu kuću, stan, početak i završetak gradnje kuće, diplomiranja, u tom slučaju se organizuju mevludi. Obično se paralelno organizuje ženski i muški mevlud, a cijene su kao i kod dženaza, s tim da za razliku od tevhida mevlud češće održava u džamiji, što se zavisno od džemata dodatno plaća.
Šerijatsko vjenčanje od obaveznih troškova ima 30 maraka svojevrsne takse, a nagrađivanje vjerskih službenika je kao i u većini ostalih slučajeva na dobrovoljnoj osnovi i vrlo često.
Tu su i dobrovoljni prilozi vjernika za obnovu ili gradnju džamija, koji mogu iznositi od simboličnih cifri, pa do više hiljada maraka.
Da bi neki od vjernika ili članova džemata mogao imati tu čast da simbolično dobije ključ i otključa novu ili popravljenu džamiju, uz ono puno važniji vjerski nijjet, on treba odriješiti i kesu da plati taj ključ. Ima hodža koji kažu da taj ključ otvara i vrata dženneta, zato mu je cijena (po)visoka.
Blago onima koji se Bogu mole, a teško onima koji misle da se sa novcem može sve platiti, kupiti, dobiti, pa i džennet, a teško onima koji na te „troškove“ nagovaraju!
Najredovnija izdvajanja kod muslimana koja često daju i oni koji nisu aktivni članovi džemata, tada ih i vjerska zajednica voli i spominje, jeste sadekatul – fitr, u narodu poznato kao vitre koje se daju pred ramazanski Bajram.
Sadekatul – fitr i udjeljivanje je dužnost svakog muslimana bez obzira na njegov uzrast. Znači, sadekatul – fitr je dužnost maloljetnom i punoljetnom muslimanu, muškarcima i ženama.
Sadekatul – fitr se daje pri kraju mjeseca Ramazana i ne smije se odlagati do početka bajram – namaza. Ako se udijeli prije bajram – namaza, onda se smatra sadekatul – fitrom. U slučaju da se udijeli nakon obavljanja bajram – namaza, onda se ne smatra sadekatul fitrom, već običnom sadakom.
Mogu se davati direktno sirotinji, ali su kao i zekat posebnom odredbom preneseni isključivo na džamije i fond beitul – mal. Daje se sedam, deset ili dvadeset maraka po članu porodice, zavisno opet od imovinskog stanja.
Muslimanski vjernici od većih izdvajanja daju zekat, koji se može i treba dati sirotinji ili u Islamsku zajednicu.
Zekat u jeziku znači blagodat koja se povećava, čišćenje; znači, zekat je blagodat, čistoća i dobrobit.
Zekat je treći temelj islama bez čijeg vjerovanja i praktikovanja čovjek ne može biti musliman.
Obično se davalo sirotinji, ali je prije nekoliko godina Rijaset IZ –e Bosne i Hercegovine propisao da je ispravan zekat isključivo onaj koji se daje u medžlise uz dobijenu potvrdu. Zekat je pravo muslimana spomenutih u sljedećem ajetu i ne pripada drugim osim njima:
„Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhu, na Allahovu putu, i putniku namjerniku. Allah je tako odredio! Allah sve zna i mudar je.“ (Kur'an, IX/60).
Ako analiziramo ovaj ajet i ponašanje Rijaseta IZ-e Bosne i Hercegovine, trebamo se (za)pitati: „Ko je fukara (siromasi) i miskini (nevoljnici) i da li: „...u svrhu na Allahovom putu...“ (Kur'an, IX/60)? I kome zekat pripada, svima njima ili samo sakupljačima?“
I ulema se razišla u vezi sa pitanjem raspodjele zekata kategoriji spomenutoj u riječima Uzvišenog: „...i u svrhe na Allahovom putu...“ ovdje ću prenijeti (prepisati) mišljenje sabora islamske uleme sa sjedištem u Mekki koji je izdao fetvu pod rednim brojem 24, datuma 21.8.1394. godine po hidžri. U potpunosti prenosim tekst dotične fetve:
„Nakon pomnog istraživanja i detaljnog studiranja izjava prijašnjih učenjaka u vezi sa pitanjem ajeta „... i u svrhu na Allahovom putu...“, zaključili smo da se ovdje radi o mudžahidima i o onome što im je neophodno za džihad. Većinski dio našeg sabora smatra da se ovaj ajet ne odnosi na izgradnje mesdžida i džamija, finansiranje dai'ja, izgradnju islamskih centara i sličnih hajirli djela. Mi uzimamo za ispravno mišljenje većinskog dijela islamske uleme da se dotični ajet striktno odnosi samo na mudžahide – dobrovoljce kojima se treba obezbijediti uslovi i oprema radi lakšeg sprovođenja džihada. Ako takva grupa ne postoji onda se zekat ne treba davati nizašta drugo osim preostalih sedam kategorija spomenutih u ajetu o zekatu, a prednost imaju fukare i miskini, i neka je salavat i selam na Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.“
Fukara (siromasi) i miskini (nevoljnici) su prve dvije kategorijr koje su spomenute u ajetu zekata i to nam samo po sebi dovoljno govori o tome koliko se islam brine za rješavanje problema siromaštva. Uloga zekata je da prije svega obezbijediti fekiru dovoljan finansijski iznos koji će mu zagarantovati izlazak iz krize u kojoj se nalaze.
Islam se brine o tome, a da li se brinu oni kojima su puna usta islama, vjerski službenici, hodže, džematlije, koji ne vide i ne čuju fukaru i miskine u svom komišiluku.
Visina zekata je 2,5% od utvrđenog nisaba koji propisuje Islamska zajednica. Posljednji propisani nisab je oko šest hiljada maraka, tako da je svako ko je tokom godine dana kod sebe imao ušteđevinu u tom i većem iznosu dužan dati zekat. Nisab se određuje i na zlato i druge vrijednosti. Na siteu Rijaseta postoji i web aplikacija za izračunavanje zekata, pa smo uzeli da onaj ko u posjedu ima 800 maraka, na štednji 3 000, na debitnoj kartici 1 800, i 500 maraka deponirano na nekom drugom mjestu (sve kategorije iz aplikacije), i izračunalo nam je zekat od 152,50 maraka.
Ovdje sam pisao pretežno o „troškovima vjere“ muslimana u Bosni i Hercegovini, a koje je istraživao Centar za zastupanje građanskih interesa (CPI), pravoslavni, katolički i muslimanski vjernici u Bosni i Hercegovini godišnje samo na najosnovnija davanja vjerskim zajednicama izdvajaju nevjerovatnih 23 miliona maraka, dok je „lepeza vjerski ponuda“ za aktivne članove vjerskih zajednica mnogo šira: koliko su konačni iznosi uglavnom neoporezovanim sredstvima niko sa sigurnošću ne može reći.
Novinar Almir Panjeta je to objavio pod naslovom 'Koliko koštaju vip mjesta u džennetu i raju?' (Slobodna Bosna 20.9.2012). Taj članak sam (is)koristio prilikom pisanja ovog priloga.
Muslimani koji žive u dijaspori također imaju „troškove vjere“ koji nisu nimalo jeftini. Ovome ću dodati podatak da je među rijetkim konkretnim podacima zekata i vitri koji su bili prikupljeni u bošnjačkim džematima u Njemačkoj od 2007. do 2009. godine bilo oko 500.000 maraka! Nadalje, ti podaci više nisu poznati široj javnosti, a prikupljanje dobrovoljnih (obaveznih) priloga, zekata, vitri, te novca za kurbane i dalje traje.

Da li zbog straha od poreskih inspekcija, ili harama zvani kamata, novce ne stavljaju na bankovna konta nego čuvaju kod kuće ili trezorima banki. Koliki su to iznosi često i svi članovi džemata ne znaju, da ne bi to negdje ispričali (otkrili). Zato finansijsko poslovanje džemata ostaje nepoznato i širem krugu džematlija.
Zato su džemati bili i ostali protiv da se formiraju nadzorne komisije u njihovim odborima, kao što su bili protiv da se tu formiraju udruženja i klubovi Bošnjaka u njihovom komšiluku. Kao razloge su naveli otkrivanje tajni finansijskog poslovanja i međusobno razdruživanja (rasipanje), a ne udruživanja (grupisanje).
A izgleda da su samo novci bili povod i da im članstvo bude što veće, kako bi se prikupilo što više novčanih sredstava, a koliko ih navraća u džemat manje je bitno.
Ima dobrih primjera kako se ta sredstva koriste, troše. Kupuje se vakufska imovina, stanovi, zgrade koje se kasnije pretvaraju u džamije.
Ali ima i loših primjera, da pojedinci u džematskim odborima raspolažu novčanim sredstvima, bez znanja džematlija. Ti pojedinci su posuđivali „zajednički“ novac, bez znanja svih džematlija, a da li je novac i (po)vraćen to sve džematlije (ne)znaju.
Zato bi trebalo postaviti pitanje: Da li Islamska zajednica kao i džemati u njoj trebaju nekome (sirotinji) zekat i vitre davati (plaćati) i račune polagati?
Ako imaju novaca koji mogu dati „svojim“ prijateljima, podobnim političarima, strankama, lobistima, zašto ne mogu sirotinji o kojoj se niko ne brine: ni država, ni političari, ni vjerska zajednica, ni džemati. A ne kada vide ili (pro)čitaju o ugroženost fukare i miskina onda organizuju humanitarne akcije koje opet finansiraju vjernici, džematlije koji ni sami nisu u dobrom položaju.
Ako ne žele obavezno neka to bude dragovoljno, ako može pojedinac zašto da ne može zajednica koja se i financira od novaca prikupljenih od bogatih i sirotih (ne)vjernika?
Tako bi mogli da „dođu“ do Božije milosti, dženneta, a „pobjegnu“ od džehennema.
Ljudima (vjernicima) će doći bolja vremena kada budu solidarni i počnu govoriti i raditi u množini (mi), a ne kao do sada kada govore i rade u jednini (ja) pa i raspolaganjem „zajedničkom“ imovinom.