Zagrebački gradončelnik Milan Bandić na svečanom otvorenju Prof. dr. Ivo Goldstein, prvi govornik znanstvenog skupa Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH svecano otvorenje Moderator Dževad Jogunčić i promotori Zlatko Hasanbegović i Adnan Jahić Promocija zbornika radova: Adnan Jahić i Zlatko Hasanbegović

Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu, Islamska zajednica u Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ iz Sarajeva, povodom 25. obljetnice otvorenja Zagrebačke džamije, zajednički su organizirali XIX. Znanstveni skup „BOŠNJAČKO ISKUSTVO ANTIFAŠIZMA“. Znanstveni skup je održan 30.11. i 01.12.2012. u Islamskom centru u Zagrebu. Skupu je prisustvovalo 20 eminentnih znanstvenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su obradili brojne zanimljive teme: Prof. dr. sc. Ivo Goldstein, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: „Bošnjaci između ustaša i partizana“ Nihad Halilbegović dipl. iur., Sarajevo: „Stradanje Bošnjaka u Jasenovačkom logoru sa akcentom na izjave stradalnika“ Prof. dr. sc. Senadin Lavić, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu: „Antifašizam i kultura mira“ Doc. dr. sc. Adnan Jahić, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli: „Rat i propaganda: ko i kako se obraćao Bošnjacima (1941-1945)“ Mr. sc. Mevludin Dizdarević, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici: „Bosanska ulema u historijskom i ideološkom procjepu – slučaj Mustafe Busuladžića“ Dr. sc. Zlatko Hasanbegović, Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar“, Zagreb: „Muslimanske rezolucije iz 1941 godine – problem interpretacije“ Dr. sc. Fahrudin Novalić, Zagreb: „Uloga Hasana Kikića u antifašističkom pokretu“ Prof. dr. sc. Salih Jalimam, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici: „Zenica – paradigma građanskog antifašizma“ Dr. sc. Safet Bandžović, Institut za istoriju Sarajevo: „Vrijeme i pamćenje: 'Muslimanske rezolucije' (1941.)“ Prof. dr. sc. Mohammad Ali Barzanooni, direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“, Sarajevo: „Odnos muslimana prema fašizmu – nekad i sad“ Prof. dr. sc. Adnan Velagić, Fakultet humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru: „Hercegovački Muslimani/Bošnjaci 1941. godine. Kojim putem?“ Doc. dr. sc. Izet Šabotić, Arhiv Tuzlanskog kantona, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli: „Odnos bošnjačkih političkih i vjerskih struktura spram djelatnosti ustaških vojnih i civilnih vlasti na širem tuzlanskom području u 1941. godini“ Doc. dr. sc. Omer Hamzić, Pravni fakultet Kiseljak/Sarajevo: „Antifašističko djelovanje skupine časnika Hadžiefendićeve DOMDO legije i njihovo pristupanje NOP-u“ Prof. dr. sc. Adib Đozić, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli: „Neki oblici neofašizma i Bošnjaci danas“ Dr. sc. Dino Mujadžević, Hrvatski institut za povijest, Zagreb: „O Rasimu Huremu i njegovoj monografiji o II. svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini“ Prof. dr. sc. Esad Zgodić, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu: „Antifašizam u svijetu predatora: biti zvijer – među zvijerima?“ Mr. sc. Eli Tauber, Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini: „Spašavanje Jevreja u Bosni i Hercegovini“ Dr. sc. Admir Mulaosmanović, Istorijski institut, Sarajevo: „Određene mis/percepcije i pogrešne interpretacije bošnjačke pozicije i odnosa Bošnjaka prema nacističkoj i fašističkoj ideologiji“ Mr. sc. Saeid Abedpour, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo: „Muslimanski antifašizam“ Doc. dr. sc. Amir Karić, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, moderator: Rasprava i usvajanje poruka simpozija.

Islamski centar i džamija Zagreb

Na Znanstvenom skupu „Bošnjačko iskustvo antifašizma“, održanom u Zagrebu 30. studenog i 1. prosinca 2012. godine, učesnici skupa su analizirali političko, socijalno i kulturno stanje i položaj Bošnjaka prije, tokom i poslije Drugog svjetskog rata, te načine na koje su Bošnjaci reagirali na različite manifestacije fašističke ideologije na prostorima Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.

Brojni su primjeri angažiranog antifašizma i humanizma Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Bilo je i kontroverznih lutanja i zabluda pojedinaca koji su cijeli narod težili podrediti tuđim nacionalnim i političkim ambicijama. U drugoj polovini 1941. godine Bošnjaci su digli svoj glas protiv nasilja i zločina koji su vršeni nad Srbima, Židovima, Romima i drugim skupinama i pojedincima „nepoćudnim“ u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Njihove rezolucije nisu imale antifašistički prefiks, ali su izražavale neslaganje i osudu bitnih premisa fašističke ideje i prakse: rasizma, nacionalizma, terora, ratobornog šovinizma i nehumanog postupanja prema ljudima.

U Drugom svjetskom ratu Bošnjaci nisu poticali na zločine, etničko čišćenje, masovni teror, akte kolektivne represije i druge vidove nasilja, svojstvene ratnoj drami u okupiranoj Jugoslaviji, koje su provodili okupatori, četnici i ustaše. Izrazita manjina koja je uzela učešća u ovim nečasnim radnjama bila je nazvana od strane potpisnika rezolucija 1941. godine ološem i pojedincima s dna muslimanske društvene ljestvice. Sa druge strane, bošnjački vojni angažman u Drugom svjetskom ratu, u obliku tzv. muslimanskih milicija, imao je naglašeno obrambeni karakter i reducirano političko-ideološko značenje.

Od sredine 1943. godine Bošnjaci sve masovnije učestvuju u jedinicama Narodno-oslobodilačkog pokreta. Implicitni antifašizam ustupao je mjesto eksplicitnom antifašizmu, jasno izraženom u odlukama ZAVNOBiH-a, na kojem su Bošnjaci aktivno učestvovali. Značajno je učešće Bošnjaka u partizanskim uspjesima u borbama protiv Nijemaca, ustaša i četnika na ratnim poprištima Bosne i Hercegovine i širom bivše Jugoslavije, što je na Znanstvenom skupu više puta argumentirano historijski potvrđeno i dokumentirano.

Nažalost, i danas je u Bosni i Hercegovini prisutno ispoljavanje fašističkih ideja koje se provodi kroz političke programe i djelovanje određenih društvenih grupa, političkih stranaka i pojedinaca. Ovaj skup pridonosi pronalaženju adekvatnih odgovora na opasnosti koje donosi narasli neofašizam našeg vremena, što je analizirano iz različitih aspekata. Učesnici skupa pozivaju nadležna državna tijela, a i širu društvenu javnost da na ove pojave reagiraju bez oklijevanja, odlučno i djelotvorno.

---

PETAK, 30.11.2012. DR. MED. GZIM REDŽEPI, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb: Uvaženi muftija Omerbašiću, poštovani dragi gosti, dame i gospodo, selam alejkum i dobra vam večer, dobro došli i Islamski centar Zagreba. Posebno želim pozdraviti dvoje ljudi koju su načelu dviju različitih institucija jer zahvaljujući njihovoj podršci omogućena su nam sredstva za organizaciju ovoga Znanstvenog skupa. Dakle, poseban pozdrav gospodinu Aleksandru Tolnaeuru, predsjedniku savjeta nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i gradonačelniku Grada Zagreba gospodinu Milanu Bandiću. Medžlis Islamske zajednice Zagreb povodom otvorenja Zagrebačke džamije tradicionalno održava znanstvene skupove, kao suorganizator u ovom simpoziju, zahvaljujem se svima vama koji ste vašim dolaskom uveličali ovaj skup, a posebno se zahvaljujem predavačima koji će u ova dva dana svojim izlaganjima kao i završnom deklaracijom poslati još jednu poruku u društvu o ulozi i značaju Bošnjaka u antifašističkoj borbi, o kojoj se malo priča. Moj je osobni dojam da se i malo zna, a mogao bi reći da se još sve manje priča o toj temi. Neizmjerno mi je drago da Medžlis Islamske zajednice Zagreb nastavlja tradiciju da iz ovoga Centra širi znanje, dobro i svakako hairli posao. Neka dragi Bog nagradi sve vas za uloženi trud u ovom važnom poslu. Želeći vam još jednom dobrodošlicu u našem centru, srdačno vas pozdravljam i svako dobro do slijedećeg događaja u našem centru. PROF. DR. SEAD BERBEROVIĆ, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju: Esselamu alejkum i dobar dan, poštovane dame i gospodo, uvaženi gosti, cijenjeni sudionici znanstvenog skupa „Bošnjačko iskustvo antifašizma“. Srdačno Vas pozdravljam i želim Vam u ime Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske kao jednog od organizatora iskazati dobrodošlicu, a našim gostima iz Bosne i Hercegovine ugodan boravak u Zagrebu i Islamskom centru. Odlučilo smo da organiziramo ovaj znanstveni skup jer je u historiografiji, publicistici, medijima i javnom mnijenju redovito prenaglašena uloga Bošnjaka u stvaranju i funkcioniranju NDH, te u zločinima koji su u njeno ime počinjeni, gotovo do razine stereotipa, a potpuno je ignorirano i prešućivano antifašističko opredjeljenje Bošnjaka u Drugom svjetsko ratu. Bošnjaci nisu masovno ni oduševljeno pozdravili ni prihvatili NDH, u kojoj su imali stvarni status naroda drugog reda. Bošnjaci u početku nisu masovno prihvatili niti Narodnooslobodilački pokret pod vodstvo KPJ, dakle imali su određenu distancu prema obe ideologije. Antifašistički stav Bošnjaka najjasnije je iskazan u „Muslimanskim rezolucijama“ donesenim 1941. i 1942. godine u više bosanskohercegovačkih gradova (Prijedor, Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Bijeljina, Tuzla i Zenica), u kojima se protestiralo protiv stradanja i progona Židova, Srba i Roma u Bosni i Hercegovini. Taj stav je imao izvorište u opredjeljenju za poštivanje temeljnih ljudskih prava, prava na život pojedinaca i nacionalnih zajednica, slobode i ravnopravnosti ljudi i naroda. Rezolucije predstavljaju čin izuzetne građanske hrabrosti u vrlo nesigurnim ratnim vremenima, a inicijatori i potpisnici bili su najugledniji predstavnici Bošnjaka. Nažalost, takve akte građanske hrabrosti Bošnjaci nisu dočekali 50 godina kasnije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., kad su bili izloženi bezobzirnom stradanju i etničkom čišćenju. U referatima koje ćemo imati prilike čuti prikazat će se bošnjački antifašizam u širem kontekstu. Uvjeren sam da će izlaganja biti zanimljiva i poučna i da će doprinijeti boljem razumijevanju naše prošlosti. Sve referate Bošnjačka nacionalna zajednica će prirediti za tisak u narednom izdanju našeg časopisa „bošnjačka pismohrana“ za 2013. godinu. Hvala lijepa. ALEKSANDAR TOLNAUER, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH: Poštovani, cijenjeni i uvaženi sudionici XIX Znanstvenog skupa „Bošnjačko iskustvo antifašzma“, dame i gospodo, čini mi izuzetnu čast i veliko zadovoljstvo pozdraviti Vas u ime Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, kao i u svoje osobno ime. Za demokraciju kao oblik vladavine, jedan je od najvažnijih i relevantnih uporišta povijesna istina. Upravo vezano za tu činjenicu u ovom političkom, gospodarskom i socijalnom trenutku od posebnog je značaja važnosti i aktualnosti znanstveno razmatranje pitanja bošnjačkog iskustva antifašizma, iz mnogih razloga. Jedan od glavnih i osnovnih je da još uvijek postoje predstavnici tzv. nacionalno osviještene povijesti koji mnoge povijesno verificirane istine, ne samo relativiziraju nego radikalnim povijesnim revizionizmom i krivotvorinama pokušavaju ne samo umanjiti značaj antifašizma, već i rehabilitirati mnoge ličnosti i institucije nosioce i aktivne provodioce fašizma, te spojiti spojivo s nespojivim. Iskustvo nas upozorava i uči da takve revizije povijesti uvijek vode u nove nesporazume i sukobe, a često se u nedostatku rješenja aktualnih društvenih problema koriste i u dnevnoj politici. Upravo ove činjenice ukazuju na važnost, kao i na još uvijek potrebni znanstveni odgovor, za suočavanje s još uvijek nedovoljno istraženim pitanjima vezanim za iskustva antifašizma, u ovom slučaju bošnjačkog i to u sklopu znanstveno-kritičkog vrednovanja s povijesno-političkog, pravnog, socijalnog i duhovnog kulturnog aspekta, lišenog bilo kojeg ideološkog svjetonazora. Da je tome tako, upravo govori jedna od tema ovog znanstvenog skupa za mnoge još uvijek nedovoljno poznate povijesne činjenice vezane za primjere Islamske zajednice koja se u trenutku općeg progona nehrvatskog stanovništva za vrijeme drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, suprotstavila poznatom Muslimanskom rezolucijom iz 1941. godine, koja je predstavljala jedinstvenu pojavu u drugom svjetskom ratu. Poštovane dame i gospodo, živimo u svijetu i vremenima punim izazova, prepreka i prijetnji , krize i recesije u kojima postoji realna opasnost od sve očitijeg puzajućeg neofašizma, za što imamo svakodnevne primjere, jedan upravo ovih dana iz nama susjedne Mađarske gdje se potpuno legitimno i otvoreno u Parlamentu iskazuje čisti rasizam prema Romima i antisemitizam, i to od stranke Jobbik, koja je treća po snazi u tom Parlamentu, kao i sve prisutniji antiislamizam u mnogim svjetskim europskim institucijama. U tim i takvim vremenima od posebnog je i velikog značenja afirmirati vrijednosti i razumijevanje antifašizma jer je antifašizam temelj današnje demokracije i demokratskog svijeta. Prešućivanjem, podcjenjivanjem, marginaliziranjem, povijesnom amnezijom, kao i političkom apatijom u nesagledavanju povijesne istine o pitanju uloge antifašizma u drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini, kao i cijeloj regiji još, uvijek u ovom trenutku nosi realnu opasnost otvaranja novih sukoba, a samim time i pitanje stabilnosti regije. Polazeći od programa, te sudionika ovog Znanstvenog skupa, kao i tema koje će se na njemu raspravljati, siguran sam da će ovaj skup, kao i dosadašnji, rezultirati zaključcima koji će, nadam se biti dostupni široj stručnoj, znanstvenoj i političkoj javnosti, ne samo kao prilog povijesnoj znanosti, već kao i poticaj razvoju demokratizacije cjelokupnog javnog i političkog života. Dopustite mi na kraju da izrazim još jednom iskreno zadovoljstvo, što sam vas imao prigodu pozdraviti, želeći svima uspješan i plodonosan rad na ovome Znanstvenog skupu. Savjet nacionalnih manjina prepoznao je važnost ovih tema i ono što ja mogu reći je to da ćemo i ubuduće u okviru svojih mogućnosti podržavati ovakve znanstvene skupove. MILAN BANDIĆ, zagrebački gradonačelnik: Poštovani organizatori i sudionici Simpozija, veleučena gospodo i dragi prijatelji! Svjedočiti istinu i zastupati pravdu temeljno je etičko načelo svih svetih knjiga i uljuđenih društvenih zajednica, to je temeljni juridički princip, ili bi trebao biti, svakog naroda i međunarodne zajednice! Bolno iskustvo Bošnjaka i zlosretna sudbina Bosne i Hercegovine u vrtlogu ratnih sukoba i režima, naročito 19. i 20. vijeka – traži objektivno valoriziranje i znanstveno-istraživačko poštenje u rasvjetljavanju tih zamršenih etničkih, ideoloških, političkih i društvenih labirinata! Zato Grad Zagreb pozdravlja ovaj Znanstveni skup „Bošnjačko iskustvo antifašizma“, na kojem će sudjelovati eminentni stručnjaci i znanstvenici iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hvala Bogu dragome i demokraciji da je najzad i na ovim prostorima došlo vrijeme da se kritički i otvoreno o tako kompleksnim i kontroverznim povijesnim naslagama – piše i govori autoritetom istine i objektivnih činjenica, a ne kroz ideološku prizmu ili, ne daj Bože, naloga jednokratne mandatne političke garniture. Ovaj Simpozij još je jedna potvrda otvorenosti Grada Zagreba i Zagrebačke džamije za svaku kritičku i argumentiranu raspravu; potvrda je to naše uspješne suradnje, kulture dijaloga i međusobnog uvažavanja. Na tom putu želim vam puno uspjeha i ujedno proglašavam ovaj Znanstveni skup otvorenim!

ČETVRTAK, 29.11.2012.

Kao uvod u XIX. Znanstveni skup „Bošnjačko iskustvo antifašizma“, u četvrtak, 29. studenog/novembra 2012., u sklopu Islamske tribine „Dr. Sulejman Mašović“, održana je promocija Zbornika radova pod nazivom „Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice“. Zbornik su predstavili doc. dr. Adnan Jahić (Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli) i dr. sc. Zlatko Hasanbegović (Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“ iz Zagreba).
Zbornik je nastao kao rezultat naučnog skupa „Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu“, održanog u Sarajevu 24. decembra 2011. godine. Organizator skupa bilo je Udruženje „Mladi muslimani“, a pokrovitelj član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Povod za organiziranje ovog naučnog skupa bilo je 70 godina od antifašističkih rezolucija koje su istaknuti Bošnjaci s teritorija kojim je upravljala NDH potpisivali protiv terora koji je NDH vlast provodila protiv Srba, Židova, Roma i drugih.
Namjera inicijatora i učesnika skupa bila je produbiti saznanja o položaju bošnjačkog naroda u Drugom svjetskom ratu analizom i rasvjetljavanjem bitnih procesa, događaja, organizacija i ličnosti koji su oblikovali bošnjačku stvarnost u dotičnom vremenu, omogućujući, istovremeno, razumijevanje načina na koji su Bošnjaci reagirali na različite dileme i izazove koje je ratna drama pred njih postavljala.

REFERAT:
Doc . dr. Adnan Jahić, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
Zbornik radova pod nazivom Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice nastao je kao rezultat naučnog skupa "Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu", održanog u Sarajevu 24. decembra 2011. godine. Organizator skupa bilo je Udruženje "Mladi muslimani" a pokrovitelj član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Čast mi je i zadovoljstvo da sam, zajedno sa doktorom Hasanbegovićem i drugim kolegama, bio sudionikom tog skupa, i bio u prilici dati svoj skromni doprinos njegovom radu. Šta su bili ciljevi ovog skupa? Namjera inicijatora i učesnika skupa bila je, kako se i iz uvodne riječi redakcije može razumjeti, produbiti saznanja o položaju bošnjačkog naroda u Drugom svjetskom ratu, analizom i rasvjetljavanjem bitnih procesa, događaja, organizacija i ličnosti, koji su oblikovali bošnjačku stvarnost u dotičnom vremenu, omogućujući, istovremeno, razumijevanje načina na koji su Bošnjaci reagirali na različite dileme i izazove koje je ratna drama pred njih postavljala. Kako je poznato, teme iz Drugog svjetskog rata na južnoslavenskim prostorima ne prestaju privlačiti pažnju historičara, sociologa, politologa, pravnika i stručnjaka drugih profila, ali i najšire javnosti, uključujući nacionalne i političke elite. Upravo tim elitama zbivanja u Drugom svjetskom ratu, bez obzira na činjenicu što se on završio prije skoro 70 godina, nerijetko predstavljaju oruđe vlastite legitimacije ali i manipulacije masama ovim ili onim tvrdnjama, ovom ili onom statistikom, najčešće jednodimenzionalnim ili selektivnim navođenjem podataka koji trebaju poduprijeti njihove ovovremene stranačko-političke i ideološko-nacionalne prioritete i ciljeve. Organizatori ovog skupa su imali za cilj pružiti doprinos naučnom sagledavanju zbivanja u Drugom svjetskom ratu te neposredno nakon njega, sužavajući na taj način prostor neodgovornom tretmanu i instrumentalizaciji historijske materije. Makar svi radovi objavljeni u ovom zborniku i nisu u cijelosti poslužili tom temeljnom cilju, nema sumnje da je konačni rezultat jednodnevnog skupa u Sarajeva nesporni korak naprijed u naučnom razumijevanju tema koje se odnose na položaj Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu i u prvim godinama nakon njega.
Dobra strana ovog zbornika je u tome što je on produbio historijsko znanje o pogledima, pristupima i držanju tzv. muslimanskih građanskih krugova, kao i o posljedicama uspostave komunističkog režima po Bošnjake i njihove međuratne i ratne elite. Lošija strana se ogleda u odsustvu radova koji bi rasvijetlili teme kao što su uloga Islamske zajednice, humanitarni rad i izbjegličko pitanje, djelovanje Bošnjaka koji su podržavali okupatore i ustaše, te učešće Bošnjaka u partizanskom antifašističkom pokretu i revoluciji. Pa ipak, kako je u uvodniku zbornika istaknuto, organizatorima i učesnicima skupa će biti zadovoljstvo ako zbornik potakne diskusiju, otvori nova pitanja i dovede do kritičkih sučeljavanja različitih, dakako na vjerodostojnim izvorima zasnovanih, pogleda i interpretacija uloge i položaja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, kao i drugih tema i pitanja iz novije bosanskohercegovačke i bošnjačke historije.
U zborniku su objavljeni radovi 11 autora: Safeta Bandžovića, Adnana Velagića, Admira Mulaosmanovića, Zlatka Hasanbegovića, Muhameda Nametka, Adnana Jahića, Izeta Šabotića, Nihada Halilbegovića, Fikreta Midžića, Idriza Duranovića i Admira Muratovića. U svom radu Bandžović se bavio BOŠNJAČKIM ANTIFAŠIZMOM – REZOLUCIJAMA GRAĐANSKE HRABROSTI I ODGOVORNOSTI 1941. U njemu je istakao da su, citiram, brojna pitanja vezana za Drugi svjetski rat i bošnjački antifašizam, mimo poratnih ideoloških premise i tzv. zvaničnih istina, ostala u manjoj ili većoj mjeri marginalizirana, iako ona traže objektivnije i potpunije odgovore. Jedna od tih tema jesu, kako autor navodi, antifašističke muslimanske rezolucije protiv genocida nad Jevrejima, Srbima i Romima u Bosni i Hercegovini, donijetim u kasno ljeto i jesen 1941. u više bosanskohercegovačkih gradova, u nezavidnim prilikama okupacije, sveopće nesigurnosti i neizvjesnosti, kao akt građanske hrabrosti i odgovornosti, a u prilog temeljnog ljudskog prava, prava na život, slobodu i ravnopravnost pojedinca i nacionalnog kolektiva. Adnan Velagić se bavio četničkim pokretom i pozicijom Muslimana u Hercegovini 1941-1945. U njemu je naveo da su četnici na razne načine nastojali afirmirati velikosrpsku ideju među Muslimanima i time stvoriti pretpostavke za uključivanje Bosne i Hercegovine u sastav Velike Srbije. Pored ostalog, to su činili i podrškom pročetničkom rukovodstvu Muslimanske nacionalne vojne organizacije, ali uslijed zasebnog identiteta Muslimana i odbojnosti prema temeljnim četničkim ciljevima svi pokušaji četničkog pokreta da pridobiju naklonost Muslimana ostali su bez ikakvog praktičkog rezultata i efekta. U svom radu Admir Mulaosmanović je prenio sjećanje jednog pripadnika 13. SS divizije poznatije kao Handžar divizija. Premda je njegovo svjedočenje, kako je naveo, podložno historijskoj kritici i preispitivanju, ono ima historiografsku vrijednost jer kristalizira sliku o jednom handžarovcu, njegovim sumnjama, dilemama i željama. A donosi i neke zanimljive detalje o događajima u Villfranchu. Zlatko Hasanbegović se u svom radu bavio muslimanskom građanskom politikom, kako on kaže, u žrvnju komunističke revolucije. Opisujući komunistički i partizanski odnos prema muslimanskoj građanskoj politici u Drugom svjetskom ratu, autor ističe da su se komunisti u sklopu poratnog preuzimanja vlasti na različite načine obračunali sa ostacima muslimanske građanske politike koji su se, bez obzira kako su se držali u ratu, našli na udaru različitih oblika komunističke represije. Muhamed Nametak se bavio kulturnom politikom komunističkih vlasti u Bosni i Hercegovini i njenim odnosom prema Bošnjacima od 1945. do 1952. godine. On ističe da je teško dati jednostranu ocjenu režima uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata kao dobrog ili lošeg bez da mu se oda priznanje za određene zasluge, ali i negativne posljedice po Bošnjake kada je kultura u pitanju. U pozitivne tekovine nove kulturne politike autor je ubrojao uvođenje obaveznog osmogodišnjeg obrazovanja, otvaranje Univerziteta te stvaranje naučnih i kulturnih ustanova kao uvjeta za razvijanje modernog kulturnog i naučnog rada. U isto vrijeme, autor navodi, Bošnjaci su ostali bez svoje kulturne elite, a njihova tradicija i pravo na vjersko obrazovanje došli su na udar novog režima. U radu Adnana Jahića predstavljeno je pismo člana Ulema-medžlisa hafiza Muhameda ef. Pandže hafizu Aliji Traki, uoči Pandžinog odlaska u šumu u oktobru 1943. U radu se ističe kako su Bošnjaci, nalazeći se između "čekića i nakovnja" četničke istrebiteljske brutalnosti i ustaško-njemačke perfidije i bezobzirnosti, a bez integralne nacionalne platforme i jasne političke vizije poslijeratne perspektive Bosne i Hercegovine, u masovnom vlastitom naoružavanju prepoznali jedinu svrsishodnu reakciju na prijetnje i izazove kojim su bili izloženi. Hafiz Muhamed Pandža je u tom smislu bio primjer bošnjačko-muslimanskog autoriteta koji nije sjedio skrštenih ruku čekajući da se sigurnosno stanje Bošnjaka popravi samo od sebe. Ulagao je izvjesne napore da se Bošnjaci naoružaju i druge podsticao da rade u tom smjeru. Istovremeno, njegova je akcija bila vjerna refleksija razuđene bošnjačke političko-društvene ukupnosti koja u uvjetima nesmiljene dinamike ratnih zbivanja nija mogla nadići karakteristične okvire paušalnih rješenja i improvizacija.
Izet Šabotić se bavio položajem Bošnjaka na širem tuzlanskom području neposredno nakon Drugog svjetskog rata. U njemu je naglasio da su potkraj rata i neposredno nakon njega Bošnjaci tuzlanske regije bili izloženi brojnim pritiscima. Naročito se to odnosilo na Islamsku zajednicu, nacionalna, kulturna i humanitarna društva, dok je posebnu okutnost nova vlast iskazala prema političkim neistomišljenicima uključujući pripadnike organizacije Mladi muslimani. Sličnom problematikom bavio se i Nihad Halilbegović. On je donio podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama nastalim neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u okvirima politike novih vlasti prema neistomišljenicima među Bošnjacima, koristeći se, kako kaže, svjedočanstvima očevidaca egzekucija i formiranja grobnica. Njegovim radom je naglašeno jedno važno pitanje novije bosanskohercegovačke historije koje tek treba biti predmet serioznog i cjelovitog naučnog tretmana. U radu Fikreta Midžića dat je pregled, na skoro 40 stranica teksta, muslimanskih vojnih formacija u Bosni i Hercegovini 1941-1945. s posebnim osvrtom na muslimansku miliciju Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini. Idriz Duranović je dao kraći osvrt na djelovanje organizacije Mladi muslimani od njenog osnivanja do kraja Drugog svjetskog rata. U njemu je objasnio da su Mladi muslimani, suprotno nekim poratnim tvrdnjama, predstavljali autohtonu bosanskohercegovačku organizaciju koja je, izbjegavajući političke aktivnosti, svu pažnju posvetila islamskom preporodu muslimanske omladine i društva uopće. I na kraju Admir Muratović je donio rad o stradanju Bošnjaka Sandžaka za vrijeme Drugog svjetskog rata, kojeg opisuje kao politiku zločina u kontinuitetu. Tu se posebno iznose navodi vezani za likvidacije tzv. klasnih i narodnih neprijatelja unutar Bošnjaka na prostoru Hadžeta, na periferiji Novog Pazara, koje autor naziva genocidom, ističući kako ovo bošnjačko stratište tek treba biti obilježeno izgradnjom dostojnog memorijalnog centra.
Drugi svjetski rat je neobično osjetljivo područje historijskog sjećanja, razumijevanja i analize. Pisati o temama iz historije Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu uvijek je predstavljalo veoma zahtjevno i izazovno intelektualno pregnuće. Na radovima iz ove oblasti ogledala se sva delikatnost percepcije jednog razdoblja koje je najdirektnije uticalo na sudbine ljudi i presudno odredilo društveni ambijent u kojem su rasle poslijeratne generacije i njihovi potomci. Postavlja se pitanje: može li se uopće pisati o Drugom svjetskom ratu izvan vrijednosne dihotomije u sudovima o glavnim akterima ratnih zbivanja na ovim prostorima – to je pitanje koje se logično nameće već samim uvidom o korišteno pojmovlje, a da ne govorimo o analizi prisutnih karakterizacije i ocjena. Sve do raspada Jugoslavije i sloma komunizma ovakvo se pitanje nije moglo postavljati, premda je i u tom vremenu historijska nauka ukazivala na ozbiljna ograničenja i slabosti u pristupima temama iz Drugog svjetskog rata. Danas imamo izraženo sukobljavanje historijskog revizionizma, koji s podozrenjem gleda na postignuća historijske nauke o Drugom svjetskom ratu za vrijeme socijalizma i nerijetko nekritički odbacuje glavninu njenih sudova i zaključaka, i historijske apologetike, koja čvrsto stoji na pozicijama nauke kada je ona, pored naučnih ciljeva, diktatom režima morala odgovarati i političkim i ideološkim potrebama i stremljenjima vladajuće partije. Veoma je mali broj radova i analiza u kojim se može prepoznati stvarna težnja da se dokuči istina, ma u čijem interesu ona bila. Moje je mišljenje da bi svako naučno utemeljeno, cjelovito i vjerodostojno bavljenje historijom Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu moralo prihvatiti i uvažiti a to podrazumijeva i predmetno-istraživački obuhvatiti jedan broj činjenica i istina od kojih se često zazire te koje se, naročito u današnjem vremenu, guraju pod tepih kao nepoželjni podsjetnici minulog vremena. Među njima posebno ističem sljedeće:

- da je jedan broj bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka – sa zadovoljstvom prihvatio njemačkog okupatora i kvislinški režim NDH ostajući im lojalan svo vrijeme rata;
- da bošnjačke elite u svom oportunizmu ničim nisu dovele u pitanje zvaničnu doktrinu ustaškog pokreta o muslimanima kao integralnom dijelu hrvatskog naroda;
- da je jedan broj Bošnjaka, istina izrazita manjina, uzeo učešća u ustaškim zločinima i pogromima nad Srbima, naročito u istočnoj Bosni i Hercegovini 1941. godine;
- da su neke muslimanske milicije, uslijed delikatnog vojnog i političkog statusa, čuvale i štitile muslimansko stanovništvo, ali i ostvarivale saradnju sa okupatorima, ustašama i četnicima;
- da su se partizani veoma surovo obračunavali s protivnicima i neistomišljenicima, uključujući likvidacije i paljenja čitavih sela, bez obzira na njihovu ulogu u ratu i stvarne štete koje su od njih pretrpjeli;
- da su neki partizanski štabovi čak u drugoj polovini 1944. godine konstatirali kako se još uvijek ne može govoriti o masovnijem pristupanju Muslimana partizanskom pokretu u njihovim sredinama.

I na kraju, želim reći da se, pored ovog zbornika u posljednje vrijeme pojavilo nekoliko značajnih naslova koji se bave Drugim svjetskim ratom na južnoslavenskim i bosanskohercegovačkim prostorima. Nakon značajnog dvotomnog djela Fadila Ademovića Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu, te knjige Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam, nedavno se pojavila i knjiga kolege Adnana Velagića Hercegovački muslimani u koncepcijama četničkog pokreta, te Zbornik radova Instituta za istoriju u Sarajevu pod nazivom Bosna i Hercegovina 1941. – novi pogledi. Zbornik pod nazivom Bošnjaci i Drugi svjetski rat - tokovi i posljedice preporučujem svim ljubiteljima historije i onim koji se žele obogatiti novim korisnim znanjima, uz nadu da će knjiga poput ove biti još više, čemu bi svakako mogao doprinijeti i sutrašnji naučni skup o bošnjačkom iskustvu antifašizma. Hvala vam.