Komentari
Bosanska Dubica: Retrospektiva života Bošnjaka povratnika u Republici Srpskoj nakon Bajrama i izbora
ZAŠTO I ČEGA SE BOŠNJACI STIDE?
|
|
Autor: Nedim Botić
Objavljeno: 01. December 2012. 18:12:56
Nigdje u BiH ne dolaze do izražaja sve slabosti bošnjačkog naroda kao u RS-u; dugogodišnji kompleks manje vrijednosti i stid od svega onoga što ima prefiks bosanski i islamski za sobom povlači odricanje od svega onoga što Bošnjake čini narodom.
„Stid me što sam musliman“
„Stid me što sam musliman“, riječi jednog povratnika u Dubicu prolaze mi kroz dušu dok pišem ove redove. „Mi nismo narod, nismo nikad ni bili. A šta nam je dobra i taj nacionalizam donio?“
Nigdje u BiH do izražaja ne dolaze sve slabosti bošnjačkog naroda kao u manjem entitetu; dugogodišnji kompleks manje vrijednosti i stid od svega onoga što ima prefiks bosanski i islamski za sobom povlači odricanje od svega svojega. Koliko Bošnjaka u manjem entitetu ustvari i zna i ubjeđeni su da su Bošnjaci? Na ovim krajevima vrijeme kao da je stalo davno prije rata; izjašnjavanja kao Jugosloven, musliman ili „nesvrstan“ nisu strana.
Srpske političke stranke se razilaze po sporednim pitanjima, ali su jedinstvene po pitanjima nacionalnog identiteta, vjere, historije. Takav je i srpski narod. Mogu se razići po pitanju novca, položaja, ali svi imaju isti cilj – očuvanje RS. Mogu jedni drugima svašta reći, ali se i dalje smatraju Srbima, pravoslavcima. Pokušajte naći nekog Srbina kojeg je stid njegove vjere, koji ismijava pravoslavlje. Teško ćete takvog naći jer oni znaju da ismijavanjem vjere i svoje prošlosti, ismijavaju sebe i ono šta su.
Za razliku od Srba i Hrvata, Bošnjaci se razilaze po ključnim pitanjima – nacionalnog identiteta, vjere, historije. I to razara tkivo našeg naroda koji je poput drveta bez korijena, otrgnut i bačen. Narod koji ne zna ko je, odakle je, kakva mu je historija i vjera – to je definicija koja nažalost dobro opisuje stanje Bošnjaka u manjem entitetu.
Jedino dragi Bog čuva naš narod i sačuvao ga je. A mi počesto zaboravimo Njega, zaboravimo da je islam za naš narod, poput krvi koja kola našim tijelima. Bošnjaci čim se udalje od vjere, izgube životni kompas i lutaju, lutaju, ne nalazeći spas...
Bajram dođe, Bajramu se nadam...
„Bajramski dani su uvijek bili dani veselja, pa i prije rata. Znalo se to po ljudima, atmosferi. Familije su se okupljale, igre i zabave je bilo na sve strane. Danas, neki se pitaju čemu i slavlje...Nekad se bolje živjelo, znalo se zašto se radi. A danas, ehh... Najžalije mi je omladine, ove naše. Kud će oni s sobom? Za nas starije i nekako, ali mladi...na njima je trebalo sve da ostane“, kaže Nusret Dolić, povratnik u Bosansku Dubicu.
Nusret je rođeni Dubičanac. Nakon početka rata, 1992. napušta rodni kraj odlazi s porodicom u Njemačku. Nakon povratka u BiH, Nusret je živio u više gradova u BiH, a trenutno boravi u Dubici s bolesnom majkom. Radovao se predstojećim bajramskim praznicima, naročito okupljanju familije koju dugo nije vidio. Slično kao i ljude u drugim dijelovima BiH, teška ekonomska situacija ga najviše zabrinjava.
Poput Nusreta, i ostali Bošnjaci povratnici u Republici Srpskoj su bajramske praznike proveli tiho, nenametljivo. Nekako Bajrama dođe kao prilika dva puta godišnje da čovjek uzme predah od sumorne svakodnevnice, da se prisjeti sretnijih vremena i ljudi...
Na mladima svijet (ne)ostaje....
Prema neslužbenom poslijeratnom popisu Bošnjaka stanovnika Bosanske Dubice koje je izvršio Medžlis IZ-e Bosanska Dubica, taj broj je 2001. iznosio oko 2000 Bošnjaka. Ukoliko uzmemo u obzir da je od tada proteklo 11 godina, te da je veliki dio popisanog stanovništva bio starije dobi, dolazimo do zastrašujuće činjenice da je taj broj danas više nego prepolovljen.
Na pitanje kako mu se dopada život u Dubici i suživot s Srbima, Nusret kaže da nema nikakvih problema: „Nit' koga diram, nit' mene ko dira. Nisam imao nikakvih problema do sada. “
A problema je do sada najviše imala Islamska zajednica. Prozori na Gradskoj džamiji su do sada toliko puta razbijani, da ih više niko ni ne popravlja. Nek bude na obraz silnicima i dušmanima. Džamije su trn u oku onima koji su htjeli da u ovim krajevima zatrnu sve što podsjeća na Bosnu i islam. One su s neraskidivom niti vezane za samu srž bošnjačkog bića ovih krajeva, neustrašivo prkoseći zlu i mržnji. One su i dokaz da se u ove krajeve vratio život; dokaz pobjede svjetla nad tamom.
Prijeratno stanovništvo Bosanske Dubice je svoje stanište nakon rata pronašlo diljem svijeta, dok je u rodnom kraju ostao jedino starija populacija. Omladine nažalost nema mnogo. A i ono malo što ih ima, prepušteni su ulici, kafani i lošem društvu. Prijeratni privredni pogoni su stali, prilike za zaposlenje nema, pa se snalazi ko kako može.
Bošnjake povratnike više ne muči pitanje kako s „njima“ živjeti, već kako obezbjediti egzistenciju u uvjetima života u RS-u. Zamislite o kakvim životnim uvjetima je riječ, kad možemo čuti i ljude srednjih godina, kako govore da jedva čekaju mezar i rastanak s ovim životom!? Gledajući stanje ljudi u RS-u, na um nam može pasti izjava Karla Junga, poznatog psihijatra koji je davno još rekao: „Ako mi nađete jednu osobu koja je normalna, dovedite mi je na liječenje“, u smislu ko ovdje boravi i sačuva razum, potreban mu je pregled.
|
„Stid me što sam musliman“, riječi jednog povratnika u Dubicu prolaze mi kroz dušu dok pišem ove redove. „Mi nismo narod, nismo nikad ni bili. A šta nam je dobra i taj nacionalizam donio?“
Nigdje u BiH do izražaja ne dolaze sve slabosti bošnjačkog naroda kao u manjem entitetu; dugogodišnji kompleks manje vrijednosti i stid od svega onoga što ima prefiks bosanski i islamski za sobom povlači odricanje od svega svojega. Koliko Bošnjaka u manjem entitetu ustvari i zna i ubjeđeni su da su Bošnjaci? Na ovim krajevima vrijeme kao da je stalo davno prije rata; izjašnjavanja kao Jugosloven, musliman ili „nesvrstan“ nisu strana.
Srpske političke stranke se razilaze po sporednim pitanjima, ali su jedinstvene po pitanjima nacionalnog identiteta, vjere, historije. Takav je i srpski narod. Mogu se razići po pitanju novca, položaja, ali svi imaju isti cilj – očuvanje RS. Mogu jedni drugima svašta reći, ali se i dalje smatraju Srbima, pravoslavcima. Pokušajte naći nekog Srbina kojeg je stid njegove vjere, koji ismijava pravoslavlje. Teško ćete takvog naći jer oni znaju da ismijavanjem vjere i svoje prošlosti, ismijavaju sebe i ono šta su.
Za razliku od Srba i Hrvata, Bošnjaci se razilaze po ključnim pitanjima – nacionalnog identiteta, vjere, historije. I to razara tkivo našeg naroda koji je poput drveta bez korijena, otrgnut i bačen. Narod koji ne zna ko je, odakle je, kakva mu je historija i vjera – to je definicija koja nažalost dobro opisuje stanje Bošnjaka u manjem entitetu.
Jedino dragi Bog čuva naš narod i sačuvao ga je. A mi počesto zaboravimo Njega, zaboravimo da je islam za naš narod, poput krvi koja kola našim tijelima. Bošnjaci čim se udalje od vjere, izgube životni kompas i lutaju, lutaju, ne nalazeći spas...
„Bajramski dani su uvijek bili dani veselja, pa i prije rata. Znalo se to po ljudima, atmosferi. Familije su se okupljale, igre i zabave je bilo na sve strane. Danas, neki se pitaju čemu i slavlje...Nekad se bolje živjelo, znalo se zašto se radi. A danas, ehh... Najžalije mi je omladine, ove naše. Kud će oni s sobom? Za nas starije i nekako, ali mladi...na njima je trebalo sve da ostane“, kaže Nusret Dolić, povratnik u Bosansku Dubicu.
Nusret je rođeni Dubičanac. Nakon početka rata, 1992. napušta rodni kraj odlazi s porodicom u Njemačku. Nakon povratka u BiH, Nusret je živio u više gradova u BiH, a trenutno boravi u Dubici s bolesnom majkom. Radovao se predstojećim bajramskim praznicima, naročito okupljanju familije koju dugo nije vidio. Slično kao i ljude u drugim dijelovima BiH, teška ekonomska situacija ga najviše zabrinjava.
Poput Nusreta, i ostali Bošnjaci povratnici u Republici Srpskoj su bajramske praznike proveli tiho, nenametljivo. Nekako Bajrama dođe kao prilika dva puta godišnje da čovjek uzme predah od sumorne svakodnevnice, da se prisjeti sretnijih vremena i ljudi...
Prema neslužbenom poslijeratnom popisu Bošnjaka stanovnika Bosanske Dubice koje je izvršio Medžlis IZ-e Bosanska Dubica, taj broj je 2001. iznosio oko 2000 Bošnjaka. Ukoliko uzmemo u obzir da je od tada proteklo 11 godina, te da je veliki dio popisanog stanovništva bio starije dobi, dolazimo do zastrašujuće činjenice da je taj broj danas više nego prepolovljen.
Na pitanje kako mu se dopada život u Dubici i suživot s Srbima, Nusret kaže da nema nikakvih problema: „Nit' koga diram, nit' mene ko dira. Nisam imao nikakvih problema do sada. “
A problema je do sada najviše imala Islamska zajednica. Prozori na Gradskoj džamiji su do sada toliko puta razbijani, da ih više niko ni ne popravlja. Nek bude na obraz silnicima i dušmanima. Džamije su trn u oku onima koji su htjeli da u ovim krajevima zatrnu sve što podsjeća na Bosnu i islam. One su s neraskidivom niti vezane za samu srž bošnjačkog bića ovih krajeva, neustrašivo prkoseći zlu i mržnji. One su i dokaz da se u ove krajeve vratio život; dokaz pobjede svjetla nad tamom.
Prijeratno stanovništvo Bosanske Dubice je svoje stanište nakon rata pronašlo diljem svijeta, dok je u rodnom kraju ostao jedino starija populacija. Omladine nažalost nema mnogo. A i ono malo što ih ima, prepušteni su ulici, kafani i lošem društvu. Prijeratni privredni pogoni su stali, prilike za zaposlenje nema, pa se snalazi ko kako može.
Bošnjake povratnike više ne muči pitanje kako s „njima“ živjeti, već kako obezbjediti egzistenciju u uvjetima života u RS-u. Zamislite o kakvim životnim uvjetima je riječ, kad možemo čuti i ljude srednjih godina, kako govore da jedva čekaju mezar i rastanak s ovim životom!? Gledajući stanje ljudi u RS-u, na um nam može pasti izjava Karla Junga, poznatog psihijatra koji je davno još rekao: „Ako mi nađete jednu osobu koja je normalna, dovedite mi je na liječenje“, u smislu ko ovdje boravi i sačuva razum, potreban mu je pregled.
