ENGLESKI / ENGLISH

Esad KRCIĆ: U tim dramatičnim trenucima tadašnji uglednici Bošnjaka i Albanca u namjeri da zaštite stanovništvo i spase njihove živote, bili su prisiljeni da po danas poznatom ‘srebreničkom principu’ predaju ionako staro oružje i potpišu dokumenta sa kojima su izrazili lojalnost crnogorskoj državi i rukovodstvu sa kraljem Nikolom na čelu. Naravno oni nisu ni slutili da sve to što su potpisali da će ostati samo mrtvo slovo na papiru, a da će se u stvarnosti situacija razvijati drugim tokom, odnosno bolje reći onako kako budu željeli tadašnji komandanti zločinačke crnogorske kraljevske vojske, koji su očito bili žedni bošnjačke i albanske krvi.

(…) Za vrijeme rusko-turskog rata (1877-78) Crna Gora je prigrabila odnosno okupirala dobar dio današnjih teritorija i time se stavili u pozitivnu poziciju prije San-Stefanskog mira. Potpisivanjem San-Stefanskog mira (3. mart 1878.), a posebno nakon Berlinskog kongresa, (13. juni - 13. juli 1878.), plavsko-gusinjski kraj je ušao u novu fazu iskušenja. Velike sile su odlučile da između ostalih gradova i kasaba Plav i Gusinje budu pripojeni Crnoj Gori. Ne prihvatajući takve odluke stanovnici ovog kraja, Bošnjaci i Albanci, u prvom momentu su odbacili takve odluke, da bi se godinu dana kasnije (4-5. dec. 1879.) u odbrambenoj bici, u historiji zapisana kao Boj na Nokšiću, koja je odigrana na obalama rijeke Lim, suprotstavili do zuba naoružanoj crnogorskoj vojsci, koju je predvodio Marko Miljanov. Crnogorska vojska, iako nadmoćnija u ljudstvu i ratnoj tehnici, ipak na bojnom polju nije bili dorasla Bošnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja, koji su također imali nesebičnu podršku Albanaca iz Rugove sa Kosova.

Nakon ovog boja, historičari bilježe da je plavsko-gusinjski kraj imao izvjesnu 34-godišnju autonomiju. Od tada pa do oktobra 1912. godine, crnogorski kralj Nikola sa svojom svitom, kovao je planove kako da pokori narod ovog kraja i da okupira ova dva živopisna mjesta ispod Prokletija. Geografski položaj Plava i Gusinja mu je godinama omogućavao držanje u blokadi, upadanje, silovanje, pljačku, ubijanje...

S druge strane, slabljenje osmanske države, zveckanje oružja kao i sam početak Prvog balkanskog rata, učinili su da Bošnjaci kao autohton narod na balkanskim prostorima osjećaju veliku zebnju i strah, šta će se desiti sa njima. Kako se turska vojska povlačila tako je i crnogorska vojska zauzela Skadar i dio tadašnjeg Novopazarskog sandžaka. Tako je za nekih mjesec dana Osmanska carevina izgubila sve posjede koje još u to vrijeme držala na Balkanu: Novopazarski sandžak, Kosovo, Makedoniju, Albaniju… Povlačenjem Osmanske vojske Bošnjaci i Albanci su bili izloženi zločinima crnogorskih, srpskih, ruskih i inih vojnih i paravojnih pravoslavnih formacija.
Heftu dana prije početka Prvog balkanskog rata (15. oktobar 1912.), Crnogorska kraljevska vojska u čijem su sastavu bili iz svih krajeva Crne Gore, izvršili su oružani napad na teritoriju plavsko-gusinjskog kraja. Najbolji sinovi Plava i Gusinja, iako slabo naoružani, ipak su se samoorganizirali da zaštite civile, djecu, žene, strace, od krvoločne crnogorske kraljevske vojske kojoj je bila namjera osvetiti se i za izgubljeni (vojni) Boj na Nokšiću, ali i pokoriti ovaj kraj. Otpor koji je pružen u Visitoru trajao je par hefti. Mnogi branitelji su izginuli i masakrirani. (O tome najbolje mogu govoriti njihovi potomci). Linije su probijene. Tada za muslimane plavsko-gusinjskog kraja nastaje pakao na svojoj zemlji.

U tim dramatičnim trenucima tadašnji uglednici Bošnjaka i Albanca u namjeri da zaštite stanovništvo i spase njihove živote, bili su prisiljeni da po danas poznatom ‘srebreničkom principu’ predaju ionako staro oružje i potpišu dokumenta sa kojima su izrazili lojalnost crnogorskoj državi i rukovodstvu sa kraljem Nikolom na čelu. Naravno oni nisu ni slutili da sve to što su potpisali da će ostati samo mrtvo slovo na papiru, a da će se u stvarnosti situacija razvijati drugim tokom, odnosno bolje reći onako kako budu željeli tadašnji komandanti zločinačke crnogorske kraljevske vojske, koji su očito bili žedni bošnjačke i albanske krvi.

DA SU BOŠNJACI ZNALI ZA GENOCID U PLAVU I GUSINJU, NE BI SREBRENICA BILA POZNATA PO POKOLJU I GENOCIDU Za cijeli tekst kliknite na sliku

Upravo od mjeseca oktobra tekuće 2012. te do maja 2013., navršava se stoljeće od kako je crnogorska kraljevska vojska okupirala Plav i Gusinje (1912. i 1913.). Tada u osmomjesečnom vojnom terorisanju pod crnogorskom (i danas aktuelnom državnom) zastavom i kapom, i uz pomoć i podršku sveštenika Pravoslavne crkve, izvršen je zločin nasilnog masovnog pokrštavanja 12.500 muslimana, silovanja djevojaka i žena, strijeljanje, klanje, pljačkanje, istrebljenje, koje je praćeno zatvaranjem i skrnavljenjem džamija, mezarja, medresa i škola ruždija, pljačkanje imanja te paljenje stotine porodičnih kuća i kula u ovom kraju... U navedenom periodu, prema podacima historičara, ubijeno je oko 1.800 Bošnjaka i Albanaca, mada ova brojka je sigurno veća. Jednom riječju, crnogorska kraljevska vojska koja je bila pod direktnom komandom zločinca kralja Nikole izvršila je genocid, elitocid, urbicid i kulturocid u plavsko-gusinjskom kraju. Tada je u logore van plavsko-gusinjskog kraja strpano više od hiljade uglednih ljudi različite starosne dobi, dok je nekoliko hiljada izbjeglo u Albaniju, a kasnije u Tursku. Iz straha, mnogi se nisu smjeli vratiti na svoj toprak u Plav i Gusinje, dok kako piše dr. Mustafa Memić, na 'njihovim posjedima otpočeo proces kolonizacije crnogorskog stanovništva. Kasnije je to potvrđeno zloglasnom agrarnom reformom. Proglašeni su odmetnicima i naredbom crnogorskog kralja Nikole naređeno je da budu strijeljani gdje budu zatečeni, bez ikakvog objašnjenja ili saslušanja...'. Strijeljani su, odnosno mušketani kako su govorili, u avlijima, sokacima, mahalama, njivama, livadama, planinskim vrletima, odnosno na svakom mjestu gdje su zatečeni. Čitav taj kraj je natopljen nedužnom šehidskom krvlju. Zato ni pod koju cijenu ovaj autohtoni crnogorski zločin genocida se nikada ne smije zaboraviti, što je i svrha našeg okupljanja i komemoracije (New York, 13. okt. 2012.) žrtvama crnogorskog genocida nad Bošnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja, odnosno sjećanje na sve naše šehide, da se pamte i ne zaborave!

Dakako, ako pažljivo pročitate Rezoluciju 260 (III) UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, od 11. decembra 1946. godine, a koja je usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 09.decembra 1948.godine; a koja je stupila na snagu 12. januara 1951.godine, bez teškoća ćete zaključiti da je crnogorska kraljevska vojska koja je bila pod direktnom komandom zločinca kralja Nikole u Plavu i Gusinju izvršila je genocid, elitocid, urbicid i kulturocid, što je u interview za web magazin Bošnjaci.Net 2005.godine jasno potvrdio doktor historijskih nauka Mustafa Memić, citiramo: “Događaji 1913. i 1919. u plavsko-gusinjskom kraju imaju genocidni karakter”. Znači, zločin genocida je pripreman i naređen od strane rukovodstva države Crne Gore, a izvršioci su crnogorska kraljevska vojska u čujem sastavu je bila i Donjovasojevićka brigada koju je predvodio zloglasni Avro Cemović.

Svjesni smo da su u proteklom stogodišnjem periodu potomci žrtava genocida bili u strahu govoriti i ovom gnusnom crnogorskom zločinu genocida, o kojem se iz zbog straha i medijske blokade uglavnom šutjelo! Znamo da su hrabri pojedinci, posebno zadnjih nekoliko decenija, govorili i pisali o crnogorskoj vlasti na čelu sa kraljem Nikolom koji su planski počinili genocid. Sa mnogim svjedocima zakopana je istina o ovom genocidu i šta se sve dešavalo u plavsko-gusinjskom kraju u periodu 1912. i 1913., (ali i 1919. kada je ubijeno 450 uglednih građana). Od tada pa sve do danas svi koji su došli na crnogorski tron hijenski su krili tragove genocida od Plava i Gusinja do Previje, na kojoj je poklano i pobijeno više od 850 djece, žena i vojno sposobnih muškaraca. Prema pisanju dr. Mustafe Memića, na Previji su vodili u više grupa od 250 naših sunarodnika i u različitim vremenima. Negdje je kazivanje da ih je bilo tri a negdje četiri grupe, onda to pomnožite i dobit ćete broj stradalih samo na Previji, koja se nalazi na 20-ak kilometara od Plava. Rahmetli hadži Emro Tošić u razgovoru sa autorom ovog priloga je svjedočio, da su kolone bile izuzetno duge, i Bog dragi zna koliko ih je tačno pobijeno. Naređeno im je: „Turci, obucite najljepša odijela, biće vam bajram“. Vojsci je na Previji naređeno da čuva municiju! Znači poklani su u najljepšim bajramskim odijelima sa svezanim rukama i bukagijama na nogama. Zakopani su u plitke masovne grobnice, na površini zemlje, s namjerom ostavljeni psima i divljači da raznose njihove posmrtne ostatke. Već je sto godina a oni još nikada nisu dobili svoje mjesto u kaburu, mezar i nišan sa imenom. I sada je vakat, nakon punog stoljeća straha, šutnje i crnogorskog izrugivanja prema žrtvama genocida, od kralja Nikole do kralja Mila, da skinemo jaram sa svojih misli, kako će nas neko proganjati. Moramo se organizirati i uraditi projekat Memorijalnog centra žrtvama genocida u Plavu i Gusinju. Vlasti u CG kojima su puna usta europejstva i građanske države imaju šansu da nakon 100 godina isprave krivdu svih svojih prethodnika i da djelom pokažu da misle dobro svim građanima, posebno da pokažu razumijevanje prema žrtvama genocida i potomcima žrtava.
Nego da se vratimo na kratko šta se dešavalo nakon ulaska crnogorske kraljevske vojske u Plav i Gusinje, kojima novembra 1912. godine u ispomoć dolazi zloglasni krvolok Avro Cemović, komandant crnogorskog donjevasojevićkog bataljona, koji je sa svojim krvoločnim dobrovoljcima, zadojenim Njegoševim genocidnim pjesništvom, izvršio pljačkanja, paljenja, rušenja i ubijanja nedužnog stanovništva tutinskog, mitrovačkog, pećkog, đakovačkog, novopazarskog, rožajskog, bjelopoljskog i beranskog kraja. Uz naredbu kralja Nikole on se tada sa svojim krvolocima probio do plavsko-gusinjskog kraja. Popljačkali su sve bogate porodice, a zatim su prišli krvoločnom planu nasilnog pokrštavanja. Na čelu 33 pravoslavna sveštenika bio je zloglasni prota Đorđe Šekularac. Tada su naši sunarodnici imali samo dva izbora - smrt ili krst!

Nasilno pokrštavanje KONVENCIJA O SPRJEČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA Usvojena Rezolucijom 260 (III), a na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 09.decembra 1948.godine; Stupanje na snagu 12. januara 1951.godine Ugovorne strane: S obzirom da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija svojom rezolucijom 96 (I) od 11. decembra 1946. godine, proglasila da je po međunarodnom pravu genocid zločin osuđen od civilizovanog svijeta, i u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih nacija; Prepoznale da u svim periodima historije genocid nanosi velike gubitke čovječanstvu i; Ubijeđene da je obavezna međunarodna saradnja u cilju oslobađanja čovječanstva takvog strašnog zla; Dogovorile su se o slijedećem: član I: Potvrđuju da je genocid, bilo da je izvršen u vrijeme mira ili rata, zločin međunarodnog prava i obavezuju se da će ga spriječiti i kazniti. član II: U ovoj konvenciji pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od sljedećih djela, počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa: Vješanje (a) ubistvo članova grupe (naroda); (b)uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe (pripadnika određenog naroda) c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja; (d) uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru grupe (naroda); (e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu. član III: Sljedeća djela bit će kažnjiva: (a) genocid; (b) planiranje izvršenja genocida; (c) direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida; (d) pokušaj genocida; (e) saučesništvo u genocidu. član IV: Lica koja su počinila genocid ili bilo koje drugo djelo pobrojano u članu III bit će kažnjena, bilo da su državni rukovodioci, javni službenici ili privatne osobe. član V: Ugovorne strane se obavezuju da će preduzeti potrebne zakonske mjere, shodno svojim ustavima, kako bi obezbijedile primjenu odredaba ove konvencije i naročito da će predvidjeti efikasne krivične kazne za lica kriva za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u članu III. član VI: Lica okrivljena za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u članu III bit će izvedena pred nadležne sudove one države na čijoj je teritoriji djelo izvršeno ili pred međunarodni krivični sud koji će biti nadležan za one ugovorne strane koje po tome budu priznale njegovu sudsku nadležnost. član VII: Genocid i druga djela navedena u članu III neće biti smatrani kao politički kriminal u odnosu na pitanja ekstradicije. Ugovorne strane se obavezuju da u takvim slučajevima odobre ekstradiciju shodno njihovim zakonima i ugovorima koji su na snazi. član VIII: Svaka ugovorna strana može se obratiti nadležnim organima Ujedinjenih Nacija kako bi ovi, prema Povelji Ujedinjenih Nacija, preduzeli mjere koje smatraju odgovarajućim za sprječavanje i kažnjavanje djela genocida ili bilo kojeg drugog djela navedenog u članu III. član IX: Sporovi između ugovornih strana, vezanih za tumačenja, primjene i izvršenja ove konvencije, uključujući i one koji se odnose na odgovornost neke države po predmetu genocida ili kojeg drugog djela navedenog u članu III, bit će izneseni pred Međunarodni sud pravde, na zahtjev bilo koje strane u sporu. član X: Ova konvencija, čiji će tekstovi na kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španskom, biti podjednako vjerodostojni, nosit će datum 9. decembar 1948. godine. član XI: Ova će konvencija biti otvorena za potpis do 31. decembra 1949. godine svakoj članici Organizacije ujedinjenih nacija i svakoj državi nečlanici, kojoj Generalna skupština bude uputila poziv u tu svrhu. Ova će konvencija biti ratifikovana i ratifikacioni instrumenti bit će deponovani kod Generalnog sekretara Organizacije ujedinjenih nacija. Nakon 1. januara 1951. godine ovoj će konvenciji moći da pristupi svaka članica Ujedinjenih nacija i svaka država nečlanica koja bude primila naprijed navedeni poziv. Instrumenti o pristupanju bit će deponovani kod Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. član XII: Svaka ugovorna strana moći će u svako doba, putem obavještenja, upućenog Generalnom sekretaru Ujedinjenih Nacija, da proširi primjenu ove konvencije na sve teritorije ili bilo na koju teritoriju, čijim inostranim poslovima ona rukovodi. član XIII: (1) Na dan kada prvih dvadeset ratifikacionih ili instrumenata o pristupanju budu deponovani, Generalni sekretar će o tome sastaviti zapisnik. On će dostaviti kopiju toga zapisnika svim državama članicama Organizacije ujedinjenih nacija, kao i nečlanicama navedenih u članu XI. Ova će konvencija stupiti na snagu devedesetog dana poslije datuma deponovanja devedesetog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju. Svaka ratifikacija ili pristupanje izvršeni posljednjeg datuma važiće od devedesetog dana poslije deponovanja instrumenata o ratifikaciji ili pristupanju. član XIV: Ova konvencija će ostati na snazi za period od deset godina počev od dana njenog stupanja na snagu. Ona će poslije toga ostati na snazi za novi period od pet godina, i tako redom, prema onim ugovornim stranama koje je ne budu otkazale najmanje šest mjeseci prije isteka roka. Otkaz će se vršiti pismenim obavještenjem upućenom Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija. član XV: Ako usljed otkaza, broj država potpisnica ove konvencije bude manji od šesnaest, Konvencija će prestati da važi, počev od dana kad je posljednji otkaz postao pravosnažan. član XVI: Zahtjev za reviziju ove konvencije može podnijeti bilo koja ugovorna strana u svako doba putem pismenog obavještenja upućenog Generalnom sekretaru. Generalna skupština će donositi odluku o mjerama koje treba preduzeti u takvom slučaju po predmetu tog traženja. član XVII: Generalni sekretar Ujedinjenih nacija obavijestiće sve države članice Organizacije i države nečlanice o kojima je riječ u član XI o slijedećem: (a) potpisima, ratifikacijama i pristupanjima primljenim na osnovu člana XI, (b) obavještenjima primljenim na osnovu člana XII, (c) datumu stupanja na snagu ove konvencije, na osnovu člana XIII. (d) otkazima primljenim na osnovu člana XIV. (e) prestanku važenja Konvencije, na osnovu članu XV.. (f) obavještenjima primljenim na osnovu člana XVI. član XVIII: Original ove konvencije deponovat će se u arhivi Organizacije ujedinjenih nacija. Ovjeren prijepis bit će upućen svim državama članicama Ujedinjenih Nacija i državama nečlanicama o kojima je riječ u članu XI. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija registrovat će ovu konvenciju na dan njenog stupanja na snagu. član XIX: Generalni sekretar Organizacije ujedinjenih nacija registrirat će ovu konvenciju na dan kada Konvencija stupi na snagu.

Najprije su zatvorili sve džamije, ali nisu stali na tome, već su pokrenuli inicijativu da ih sve pretvore u crkve.

Za sve mještane islamske vjeroispovijesti je važila je naredba da jednom heftično moraju izlaziti na plavsku Racinu i gusinjskom Begluku kod rijeke Grnčar. Tu je zločinačka vojska pravila crnogorsko orgijanje, gdje su gurajući i čupajući djevojke i žene za mahrame i hidžabe uvlačili u njihova „šarena kola“, primoravajući ih uz vrisku, kame i oružje da se drže za ruke, pa iako do tada muslimanke u našem kraju nisu izlazile na vidik pripadnicima druge vjere. Ko god bi se pobunio bi je mušketan, znači strijeljan.

Dr. Bajram Redžepagić o ovom crnogorskom zločinu 1912 /13. godine piše, citiram: „Sama činjenica, da je tih dana naredbom ministra Vojnog suda formiran Kraljevski prijeki sud, koji je nečasnim i svojevoljnim metodama donosio presude o masovnim strijeljanjima, sama po sebi govori”. Dalje navodi: “Prešutkuje se kraljeva naredba da se strijeljaju svi oni koji pokušaju da se prikriju ili pobjegnu bez privođenja sudu, iskorištena je od strane policijskih vlasti i pripadnika donjo-vasojevićke brigade da i bez saslušanja i privođenja sudu strijeljaju i sve one koji odbiju da prevedu u pravoslavnu vjeru”.

Mulla Hajro Bašić, koji se iz koristoljublja pokrstio u Balšu Balšića, bio je predsjednik Kraljevskog vojnog suda. Mnogi ugledni Plavljani i Gusinjani su uzrokom njegovih presuda platili glavom, naravno bez prava na žalbu.

Godine 1913. pojačana su ubistva, strijeljanja i nasilna kršćenja. ‘Oni koji su preživjeli obratili bi se muftiji za savjet, kako da sačuvaju goli život. Po pisanju Redža (Adem) Radončića, imam Nove džamije u Gusinju, tadašnji muftija mulla Šabo Muminović, jedan od uglednijih ljudi u ovom kraju, kada je vidio da je namjera uništenja muslimana ovog kraja, kao dobar poznavalac šerijatskog prava, izdao je Fetvu i pozvao narod Plava i Gusinja da se krsti i da će on biti prvi među njima. Time je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se stvore uvjeti da se ponovo vrate na islam. Bili su prisiljeni da traže sebi krštenog kuma ili da im ga katili odrede. Nakon kršćenja kumovi su bili u njihovim kućama kako bi ih kontrolirali da li se međusobno zovu novim pravoslavnim imenima, i slijede li pravoslavlje. Ima dovoljno svjedočenja, da su u takvom teškom vaktu naši muslimani tražili izlaz iz situacije, krili se na tavanicama kuća i klanjali namaze.

Evo vam jedan slučaj crnogorskog kumstva. Crnogorac Ilija Otašević iz sela Gornja Rženica, nakon crnogorske okupacije došao je u posjetu Bektešu Šaljunoviću iz sela Jara kod Plava. U tradiciji ljudi ovog kraja je da u teškom vaktu pomažu jedni drugima, posebno kum kumu. Tako je brojna porodica Šaljunovića shvatila posjetu kuma Ilije, koga je dočekala na najbolji mogući način. Desilo se sljedeće, opisivao je Zufer Musić: Kum Ilija je poubijao svih 12 svojih ‘kumčadi’. Ovo neka vam bude opomena da dobro vodite računa koga ugošćavate u svojim kućama ovdje ali i tamo u zavičaju.

Nego, ovakvih slučajeva je bilo svakim danom od oktobra 1912. do kraja maja 1913., a i kasnije je nastavljeno.

Ne možemo zaobići a da ne spomenemo strijeljanje na Racini, što u svom radu opisao Ramo Markišić, r.a.: „Početak velikih i nečuvenih, nemilih događaja, nad narodom plavsko-gusinjske doline, dogodio se taj monstruozni zločin na mjestu zvana Racina, u sadašnjem centru Plava, dana 5. marta 1913. godine. (Tu su se nekada nalazili veliki muslimanski mezarluci Racina, a poslije Drugog svjetskog rata niklo je niz stambenih zgrada i dvije velike škole, osnovna i gimnazija, koje su podignute na jamama, gdje su bačeni, mučeni i strijeljani plavski taoci).

Naime, strijeljani su pred nasilno sakupljenim narodom, ne samo punoljetni muškarci, već i žene sa malom djecom u naručju, zatim, jedanaest najuglednijih Plavljana čuveni po dobročinstvu ne samo u Plavu nego i šire u Sandžaku, Bosni i drugim krajevima.

Povezani prisilno u jedan konopac i prislonjeni uza zid, strijeljani su sljedeći narodni prvaci: Mula Sado Musić, Demo Marković, Junuz Nugov Omeragić, Hajro Nurov Omeragić, Ago Jakupov Ferović, Emin Jakupov Ferović, Šećo Ferović, Mazo Hadžimušović, Hako Hadžimušović, Osman-aga Bilalagin Šehović i Bećo Alimulić.

Njihova imena gotovo su zaboravljena, ali njihove sjenke opominju, na taj krvavi 5. mart 1913. godine, kada su na zvjerski način likvidirani samo zato što su se borili za dostojanstvo bošnjačkog imena i islamskog ponosa”. Prije nego su pokošeni rekli su: “Mi smo muslimani; naša vjera je islam; mi vam ne smetamo; mi nećemo vaše crnogorske kape, mi pljujemo na njih; mi ostajemo muslimani…” Taj čas su pokošeni svi, njih dvanaestorica“ – pisao je Markišić.

O njihovim hrabrim postupcima kada nisu dozvolili da im krvoloci stave krst i crnogorsku kapu na glavi i da ljube crnogorsku zastavu, pričalo se među potomcima puno stoljeće i pričat će se, pa iako je ovo tabu tema u CG puno stoljeće.

Prema različitim izvorima sa kojima se koriste više autora, u toku marta je nastavljeno strijeljanje više grupa na području Plava i Gusinja. Tako su Prvom presudom od 9. marta 1913. godine osuđena i bez prava na žalbu strijeljana sljedeća lica: Hadži Haso Radončić, Hadžija Bećov Radončić, mula Šećo Omeragić, Hako Aljov, Began Šarković, Nuco Jakupov, Jupo Rečkov, Malja hadži Sejdov Nikočević, Ibrahim Radončić, Halil Radončić, Mujaga Taljev Omeragić, Murat Hadžin Radončić, Ramo Zećirov Kolenović, Haso Aljkov Kolenović, Ramo Šujak, Seljo Matkov Laličić, Hako Halitov Čekić, Jakup Arifov Pepić, Hako Smajljov Balić, Čelj Šaban, Meh Šaban, Avudlj Zeka, Šaban Hasan, Malja Ibišev, Ramo (nije naznačeno ni prezime ni ime oca)“.
Zatim, „Presudom kraljevskog suda br. 2. od 9. marta 1913. godine osuđeni su i strijeljani: Hasan Bajrov Nikočević, Bajro Zećirov Nikočević, Adem Bašin Nikočević, Avdo Osmanagin Omeragić, Ibro Ahmetagin Omeragić i mulaEmin, mulla Huso Ethemov, Adem Šećov Radončić, Dun Talev Radončić, MujkoAhmetov Deljanin, Ramo Nurov Sujković, Hasan Smajljev Kolenović, Šok Sokolj Vusanjin, Ibrahim Rustemov, Suljo Ustrefov, Hadži Šaban Nikočević, Nuro Hasov Mrkulić, Arslan Jakupov Ferhatović, Buto Hasanov Čekić, Čeil Balidemaj, MujGaleb, Hasan Đekić, Bajram Hadžija Balidemić, Halil Sejdov Dervišević, Alija Frca, Taša Nikočević, hadži Jupo Laličić, Adem Zeka Vusanjin, Hulj Sokolj Vusanjin…”

Ovakih grupa je bilo jako puno. Ali sva dokumentacija je sakrivena kako bi se oprale genocidne krvave ruke kralja Nikole, i posebno kako bi cijelu krivicu svalio na individuu, zločinca Avra Cemovića i još nekoliko krovoloka iz njegove svite.

Danas, sto godina kasnije, svjedoci smo da se ništa slučajno ne dešava i da mi nismo slučajno na ovom mjestu u New Yorku. Iako često zaboravimo koji su uzroci našeg dolaska.
Zar nije sramotno da “građanska, europska” i ko zna koja Crna Gora 100 godina kasnije ima krvava ratna obilježja pod kojim su ubijali Bošnjake i Albance? Vlasti u CG uz pomoć plaćenika iz našeg naroda otvoreno se izruguju žrtvama genocida i njihovim potomcima. Apeliramo na vas da nastojte objasniti i spriječiti bilo gdje da vidite potomke žrtava genocida da iz neznanja ili nekog drugog razloga na auta, privjescima ključeva i lančićima nose ova krvava obilježja.

Kao potomak žrtava genocida naglašavam da nije slučajno što je od 12-15. oktobra 2012., u povodu stogodišnjice Balkanskih ratova u Podgorici održan Međunarodni naučni skup “Okupacija ili civilizacija” Šta su nam ostavili? Od balkanskog pakta do balkanskog mira” pod pokroviteljtsvom predsjednika CG Filipa Vujanovića, dok je predsjednik odbora naučnog skupa bio dukljanski akademik Šerbo Rastoder. Ovaj ”docni Bošnjak” se nije sjetio da u program uvrsti temu o genocidu nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju 1912-13. Zašto onda zaobilaziti i ne spomenuti sramnu knjigu u njegovom izdavaštvu (“Almanah” 2003.), “Pokrštavanje Muslimana 1913” autora Živka Andrijaševića i Zorana Stanojevića, kojima je pomogao u namjeri da saperu odgovornost sa kralja Nikole, za planirani i počinjeni genocid u Plavu i Gusinju? Narod bi rekao posipao im je vodu da saperu krv sa ruku zločinca kralja Nikole. Naravno kada je trebao štampati ovu sramnu i jednostranu knjigu crnogorskog dvojca, u kojoj su napali sve ugledne bošnjačke historičare i istraživače (dr. Mustafa Memić, dr. Mustafa Imamović, dr. Mehmedalija Bojić...), koji su u svojim djelima napisali da je u Plavu i Gusinju 1912-13. godine počinjen sedmi po redu genocid. Rastoder se dosjetio potomaka žrtava genocida Plavljana i Gusinjana koji žive u New Yorku, tražeći od njih da financiraju tu „izvanrednu“ knjigu. Znao je da oni neće žaliti izdvojiti koji dolar samo da konačno istina ugleda svjetlost dana. Nekoliko donatora je potpisniku ovih redova tvrdilo da nisu ni sanjali da će financirati knjigu sa gro neistinitih podataka o njihovim precima.

Isto tako nije slučajno, što je na stogodišnjici na plavskoj Racini, mjestu gdje su strijeljani naši sunarodnicu i tada pokopani u masovnim jamama, priređena centralna manifestacija u povodu Dana državnosti CG, koju je otvorio, niko drugi do potomak zločinca kralja Nikole. Svjedoci smo tog višesatnog voditeljskog crnogorskog 'terorisanja' Emira Ćatovića i Maje Stojanović, te obraćanja predsjednika Crnogorske kulturne mreže Aleksandra Damjanovića, koji bi, kad bi mogli, baš kao i 1912-13 svima na glavu 'nabili' crnogorske kape i zastave, tako da se za neki naredni dan crnogorske državnosti (13. juli) uklopimo u berlinske tekovine crnogorske okupacije. Zar je onda slučajno što bivši načelnik općine poruči Nikolinom potomku da mu doturi nekoliko crnogorskih nošnji i kapa za plavsko-gusinjsku omladinu.

Isto tako tvrdimo da nije slučajno da crnogorski konzul u New Yorku, nakon domaćinskog ugošćavanja usred bošnjačke kuće, u došaptavanju sa njegovim pretpostavljenim muslimane iz Plava i Gusinja nazva “pilotima”, aludirajući na teroriste, pa iako se zna da u New Yorku živi oko 30 hiljada Plavljana i Gusinjana, koji nisu od dobra vladajućih crnogorskih klika ostavili svoj rodni toprak.
I nakon svega, zar mislite da je slučajno što su angažovani pojedinci iz naše komune da baš u periodu stogodišnjice genocida u Plavu i Gusinju vode projekte tzv. crnogorske kuće u New Yorku? Ne, to nije slučajno, koliko nije slučajno što im je prošle godine, u ovo vrijeme, u ispomoć doletio crnogorski premijer Lukšić i predsjednik Bošnjačke stranke Rafet Husović, koji je baška bio zadužen da agituje među Bošnjacima u New Yorku, savjetujući ih da im je spas u “crnogorskoj kući”. Šta će vajnik od preumorenosti u ministarstvu bez fotelje zaboravio je na mnoge bošnjačke popljačkane, porušene i zatrte kuće i porodice, zato i među bošnjačkim emigrantima treba stvoriti strah od svoje bošnjačke kuće i osjećati se bolje u tuđoj.

Zašto ne spomenuti i njegovo krilo u Bošnjačkoj stranci, koje bije na sva zvona da navodno zastupaju interese Bošnjaka, a već 5-6 godina kriju dokumentu koje su potpisali sa vladajućim DPS-om. Jedan dokument o autonomiji Sandžaka, drugi o zastavi - odnosno državnim simbolima CG.
Sami vidite da se ništa slučajno ne događa; i da ovogodišnji izbori u CG nisu slučajno zakazani na dan 14. oktobar. Znači da se baš na stogodišnjici genocida u Plavu i Gusinju, narod zabavi lažnim predizbornim obećanjima, te da prođu ovih par mjeseci u halabuci i tako da se zaboravi na žrtve.

Vidimo dobro da ništa nije slučajno; čak ni pristigli 'crnogorski fermani' kako nam prenose sa „njujorškog ušnog odjeljenja“ da treba da ruše Odbor za obilježavanje 100.godišnjice genocida, kad to nije uspjelo, onda kako ćemo biti hapšeni u CG, zato što se sjećamo svojih predaka nad kojima je zbog imena izvršen genocid. Zar nije žalosno da u ovoj demokratskoj zemlji pojedinci još uvijek robuju poslušnicima balkanskog kasapina i izvođačima genocidnih projekata nad Bošnjacima od Bosne i Hercegovine preko Sandžaka, Srbije i Crne Gore?

(Ovo je skraćena verzija teksta sa Komemoracije stogodišnjice od crnogorskog genocida nad Bošnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja. Komemoracija je održana 13. oktobra 2012. u New Yorku na kojoj je usvojena Dekleracija koja je upućena vlastima u CG, načelniku općine Plav i cg. diplomatama u SAD).