Arsim Tarik SALIJI: Najveća koncentracija Bošnjaka na Kosovu je u općini Prizren (grad Prizren, Župa i Podgor). Prema podacima popisa iz aprila 2011. godine u općini Prizren ima oko 16.896. Bošnjaka. Po brojnosti u su drugi sa 9,5% od ukupnog sastava stanovništva općine Prizren. Oko 146.000 stanovnika općine Prizren su Albanci ili 82%, 4,7% Turci, 2% iz zajednice Roma, 150 Srba i oko 1% ostalih[13] . Na području Gore (općina Dragaš), koja graniči sa općinom Prizren živi još 11.100 stanovnika, od kojih se 7.000 izjasnilo kao pripadnici goranske nacije, a 4.100 kao bošnjačke nacije.

Budući da građani Bosne i Hercegovine, a i šire, nisu dovoljno upoznati sa identitetom, kulturom i tradicijom Bošnjaka Kosova, to daje povoda za pisanje ovakvih i sličnih radova u cilju upoznavanja i zbližavanja Bošnjaka na prostorima bivše Jugoslavije. S obzirom da i sam pripadam toj zajednici smatram da je prioritetno dati svoj doprinos i ovim radom predstaviti zajednicu Bošnjaka Republike Kosova, a posebno Bošnjake u regionu Prizrena.

BOŠNJACI U NEZAVISNOM KOSOVU: Kosovska skupština je 17. februara 2008. godine proglasila nezavisnost Kosova, donošenjem Deklaracije, te je usvojen zastava i grb Republike Kosovo. Formirana je međunarodna posmatračka grupa za Kosovo od 15 zemalja, a misija ispred Evropska Unije (EULEX ^[1] za vladavinu prava na Kosovu) još uvijek ima znatne ingerencije u policiji i sudstvu predviđene Planom Martija Ahtisarija. ^[2] Republiku Kosovo je do sada priznalo oko 94 države, a među njima i većina zapadnih zemalja. Mali broj islamskih zemalja je priznalo Kosovo, uglavnom radi vrlo jakog i aktivnog srbijanskog lobija. Na Kosovu su i dalje prisutne respektabilne snage KFOR-a (Kosovo Force), koje su garant sigurnosti svih građana, ali i njegovih granica. ^[3]
Godine 2009. izglasan je i novi ustav Republike Kosova. Ustav Kosova se većim dijelom zasniva na ‘Sveobuhvatnom prijedlogu za rješenje statusa Kosova’ (Ahtisarijev Okvir) i predstavlja osnovu šireg zakonodavnog okvira koji ima za cilj zaštitu prava manjina i manjinskih grupa. Ove manjinske grupe čine zajednice Srba, Bošnjaka, Turaka, Roma, Aškalija, Egipćana, Goranaca, i druge zajednice gdje se manjine često navode kao ‘Zajednice’. ^[4]
Popis stanovništva 2011. godine: Popis stanovništva na Kosovu održan je od 1. do 15. aprila 2011. godine, na kojoj su se i Bošnjaci Kosova izjasnili o svojoj nacionalnoj, vjerskoj i jezičkoj pripadnosti. U toku priprema za popise mnoge nevladine organizacije su organizovale kampanje, tribine, okrugle stolove, gostovanja u radio i televizijskim emisijama, ^[5] kao i informisanje i animiranje stanovništva putem web portala i propagandnih materijala. Glavni cilj priprema za popise je podizanje svijesti o važnosti i odazivu na popis stanovništva, promovisanje i afirmisanje prava na slobodno i demokratsko izjašnjavanje o svojoj naciji, vjeri i jeziku, kao i pripremanje vlastite nacije na popis kao pravo na očuvanje identiteta.
Aktivisti bošnjačkih nevladinih organizacija na Kosovu su realizovali više projekata u okviru kampanje za što veći odziv, pravilno popisivanje i značaju odziva na popis predstavnika manjinskih zajednica, posebno bošnjačka zajednica. Najaktivnije NVO koje su učestvovale na animiranju bošnjačkih zajednica su NVO Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca Kosova (VKBIK), ^[6] Forum Bošnjaka Kosova (FBK), ^[7] NVO Relax, ^[8] NVO Equality, ^[9] NVO Omladinska Organizacija Kruševo, ^[10] i mnoge druge. Najsloženija situacija i mnogobrojne debate su se organizovale na području Dragaša i Gore. Na ovom području pripadnici bošnjačke zajednice su se u toku popisa izjašnjavali ili kao Gorani ili kao Bošnjaci. Tako da u Dragašu i Gori postoji etnička grupa „Goranac“ koja se zalaže za nacionalnost Goranac, jezik goranski i vjeru islam ili prema stranci SDA za nacionalnost Goranac, jezik srpski i vjeru islam. Stvaranje i promovisanje „goranske etničke grupe“ je započela Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) 1992. godine u cilju podjele i želje za iscjepkanošću muslimana. ^[11]
Potrebno je napomenuti i značaj popisa za sve manjinske zajednice zbog direktnog uticaja donošenje budžeta Vlade Kosova iz kojeg se izdvaja za nacionalne manjine, na broj zajedničkih mjesta u općinskoj Skupštini, mjesto dogradonačelnika, osnivanje općine na određenoj teritoriji, formiranje nastave na manjinskom jeziku, itd. Mnogi važeći zakoni Republike Kosovo, a i sam Ustav, imaju određene članove koji su vezani za broj pripadnika manjinskih zajednica. Jedan od tih zakona je i Zakon o lokalnoj samoupravi koji navodi da općina koja nema više od 10% stanovništva manjinskih zajednica nema pravo na mjesto zamjenika općine, zamjenika gradonačelnika kao i pitanje predstavnika u općini. Još se u zakonu navodi, da ukoliko jedno odjeljenje nema više od 10 do 14 učenika ne može se formirati nastava na jezicima manjinskih zajednica, što znači da se u nekim područjima dovodi u pitanje opstanak nastave na bosanskom jeziku. U Ustavu Kosova također se navodi da zajednica koja traži osnivanje općine na određenoj teritoriji ukoliko nema više od 70% stanovnika te zajednice ne može dobiti općinu. Trenutno se bošnjački predstavnici u Parlamentu Kosova zalažu za osnivanje općine Rečane kod Prizrena i općine Vitomirica kod Peći gdje preko 90% lokalnog stanovništva čine Bošnjaci.
Prema rezultatima zadnjeg popisa stanovništva održanom u aprilu 2011. godine, koje je objavio Zavod za statistiku, Kosovo ima ukupno 1.739.825 stanovnika. ^[12] Broj stanovnika koji žive u Prištini je 198.214, a općina Prizren ima oko 177.000 hiljada stanovnika. Bošnjačka zajednica na Kosovu je treća nacionalna zajednica po brojnosti u Republici Kosovo.
Najveća koncentracija Bošnjaka na Kosovu je u općini Prizren (grad Prizren, Župa i Podgor). Prema podacima popisa iz aprila 2011. godine u općini Prizren ima oko 16.896. Bošnjaka. Po brojnosti u su drugi sa 9,5% od ukupnog sastava stanovništva općine Prizren. Oko 146.000 stanovnika općine Prizren su Albanci ili 82%, 4,7% Turci, 2% iz zajednice Roma, 150 Srba i oko 1% ostalih^[13] . Na području Gore (općina Dragaš), koja graniči sa općinom Prizren živi još 11.100 stanovnika, od kojih se 7.000 izjasnilo kao pripadnici goranske nacije, a 4.100 kao bošnjačke nacije.
Pored općine Prizren i općine Dragaš, u kojima živi oko 21.500 Bošnjaka, u pećkom regionu živi oko 3.786 Bošnjaka. U regionu Istok živi oko 1.142 Bošnjaka. U Mitrovici živi oko 416 Bošnjaka. Najveća koncentracija Bošnjaka u sjevernom dijelu Mitrovice se nalazi u naselju ,Bošnjačka mahala'. U Prištini živi oko 400, a u Gnjilanu oko 120 Bošnjaka. Neznatan broj Bošnjaka živi i po skoro svim kosovskim gradovima.
Na prethodnom važećem popisu stanovništva na Kosovu održanom 1981. na Kosovu je živjelo 1.584.440 stanovnika. Od toga Bošnjaka (tadašnjih Muslimana) 38.562. U narednom popisu 1991. godine prema procjenama Statističkog Zavoda SFRJ na Kosovu je živjelo oko 1.955.000 stanovnika, od toga 57.408 Bošnjaka (Muslimana) ^[14] .
Prema podacima popisa stanovništva iz aprila 2011. godine, broj Bošnjaka koji živi na Kosovu je oko 28.000 što je znatno manji podatak nego što se pretpostavljalo prije popisa. Prvi razlog je podjela bošnjačkog identiteta još od perioda Miloševićeve vlasti, od prve polovine devedesetih godina pa nadalje, kada su Muslimani u Gori podijeljeni na Bošnjake i Gorance. Drugi razlog za smanjenje broja Bošnjaka na Kosovu je iseljavanje velikog dijela Bošnjaka početkom sukoba 1998. godine i nakon rata, tako da je ostavilo neka mjesta bez Bošnjaka. Vrijedno je napomenuti da više od polovine bošnjačke populacije u nekom mjestima nakon rata iz 1999. godine iselilo u zemlje Zapada, Srbije, BiH itd. najprije iz sigurnosnih, a kasnije i ekonomskih razloga. Tako, na primjer, u gradovima Prištini, Mitrovici, pećkoj i istočkoj regiji se ogroman broj bošnjačkog stanovništva iselilo. Naime, u Prištini prije kosovskog rata je živjelo šest hiljada Bošnjaka, dok ih sada ima oko 300. ^[15]
Prema mapi iz Slike 1, a i prema rezultatima preliminarnog popisa, najveći procent kosovskih Bošnjaka nastanjen je u općinama Prizren i Dragaš (do 10%), pa zatim u regionima Peć, Istok, Mitrovica i Leposavić (1%-5%). Mali broj Bošnjaka manje od 1% je nastanjen u Prištini, Uroševcu i Đakovici.
Bošnjačko-goransko pitanje: Nakon rata, na Kosovu je nepoznavanjem historije ove zajednice, najviše od strane međunarodnih službenika, postojala tendencija da se za Bošnjake Kosova koriste razna imena, poput: na engleskom ‘Muslim Slavs', 'Muslimani', 'Torbeši' (više pogrdan naziv). Na pregovorima u Rambujeu, kada su pod upravom međunarodne zajednice, nažalost bez saglasnosti Bošnjaka, prezentirane dvije zasebne; 'muslimanska' i 'goranska' zajednica. ^[16]
Međutim, pripadnici ove nacionalne zajednice (iako ne svi u Gori), izjašnjavaju se kao Bošnjaci, naglašavajući da su autohton narod koji ima svoj maternji jezik i nacionalno ime, tj. da su Bošnjaci i da koriste bosanski jezik. Međutim, unutar ove zajednice postoji podijeljenost, gdje se jedan dio zajednice izjašnjavaju kao Bošnjaci dok jedan dio Goranaca ne prihvataju naziv Bošnjak. Između Bošnjaka u Gori (Goranaca) i onih u Župi i Podgori razlike su neznatne. Danas veliki broj Goranaca živi u Beogradu. Njihov broj se znatno povećan nakon ulaska KFOR-a na Kosovu. Prema procjeni u Beogradu ima između 8.000 - 10.000 Goranaca. ^[17]
Smatra se da je pokušaj podjele ove grupe započeo još projektom 'GOS' (Gora-Opolje-Sredska), u nekoliko knjiga, urađen od strane Srpske akademije nauka i umjetnosti, SANU, 1992. godine^[18] , …gdje između ostaloga stoji: "...Imajući sve to u vidu, smatramo da je krajnje vreme za ozvaničenje goranske etničke grupe kao zvanično priznate etnonacionalne i etnokulturne kategorije, čime se goranska etnička grupa, bez obzira na sva dosadašnja izjašnjavanja, dovodi na nivo primarne identifikacione zajednice... "
Biti Goranin ili Goranac, označavalo je mikro i regionalnu posebnost stanovništva područja Gore, koji su bili dio muslimanske nacije, a nikako nije označavalo nacionalnu pripadnost. Ovo ime je bilo u normalnoj upotrebi decenijama.
Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) je uradila Memorandum u kojem je zacrtala krvavi raspad bivše Jugoslavije. Tada, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, započinje promovisanje "goranske etničke grupe" i njeno izdvajanje iz muslimanske nacije. "Goranstvo" je od tada korišteno isključivo u negativnom kontekstu i što je imalo katastrofalne posljedice po stanovnike Gore. Prije svega to se odnosi na iseljavanje iz Gore koje se dogodilo nakon rata na Kosovu, a čemu je dosta doprinijela ideja SANU. ^[19]
Ideje memorandumske politike su skupo koštale gotovo sve narode bivše Jugoslavije. Promocija "goranske etničke grupe" se intenzivirala 1990. godine što je rezultiralo velikim istraživačkim projektom SANU, šarplaninske Župe Gora, Opolje i Sredska (poznatijem po skraćenici GOS) ^[20] . Na projektu GOS-a istraživanja su na terenu bila povjerena Geografskom institutu "Jovan Cvijić" i trajala su u periodu od 1991. do 1994. godine. U ovaj projekt je bilo uključeno i dvadesetak drugih naučnih i stručnih ustanova i veliki broj istraživača. Rezultati "istraživanja" su kasnije publikovani i objavljeni u tri knjige^[21] na preko hiljadu stranica. Na ovom projektu je radilo i nekoliko lokalnih saradnika iz Gore, koji su bili podrška i jedni od glavnih organizatora svih aktivnosti na ozvaničenju "goranske“ etničke grupe. ^[22]
Na samom početku druge knjige GOS-a govori se o potrebi hitnosti ozvaničenja ove 'grupe' te autori ističu da "…stoji činjenica da Goranci jesu posebna etnička grupa koja je ne samo odoljela albanizaciji i aspiracijama makedonskog nacionalizma, već je u svom entitetu sublimirala brojne elemente i oblike srpskoslovenskih i pravoslavnih etnokulturnih korijena i slojeva, izgradivši osjećanja i ponašanje bliske srodnosti sa srpskim narodom uz puno angažovanje u kulturnom i političkom životu svoje države Srbije. Stoga je status etničke grupe za Gorance sada formalno pitanje koje bi trebalo sankcionisati prije narednog popisa stanovništva."^[23]
Kao prvi korak predviđeno je odvajanje Goranaca od ostalih Muslimana jer tvorci projekta su bili svjesni da samo izdvajanjem Goranaca iz muslimanskog korpusa mogu uspjeti u svojim namjerama, te su stoga potencirali u svojim stavovima: "Goranska etnička grupa se po svom kulturnom i etnopsihičkom entitetu bitno razlikuje od svih ostalih muslimanskih populacija u zemljama prethodne Jugoslavije.“ ^[24]
Posebno jak udar na Goru je izvršen u godinama koje su prethodile ratu na Kosovu. Sve je činjeno da se narod pripremi i suprotstavi svojim komšijama Albancima i što više udalji od Muslimana na prostoru bivše Jugoslavije. Uključena je cjelokupna mašinerija u cilju realizacije postavljenih zadataka - mediji, politika, umjetnici, škole. Na državnoj televiziji prikazuju se emisije o Gori u kojima se čini sve kako bi se dokazalo kako između Gorana i Srba nema nikakve razlike. Kako Gorani slave Božić i druge pravoslavne i paganske praznike, ali se nikad ne pominju velike bajramske proslave nakon 90-tih godina kao ni veliki mevludi po goranskim selima. Na talasima Radio Gore (isključivo namijenjene 'gorancima') mogli su se čuti najnoviji hitovi srpske patriotske muzike. ^[25] U par navrata Goru su obišli i pravoslavni sveštenici iz Prizrena. Posjetili su neka sela u pratnji domaćih političara iz Dragaša. ^[26]
Nažalost, tzv. goranska inteligencija indoktrinirana srbijanskom politikom prihvatila je ideje SANU projekta i poslužila tvorcima Memoranduma kao servis za implementaciju GOS projekta. U jednom "Apelu" od 20. juna 1996. godine, upućenom Srpskoj akademiji nauka i još nekim institucijama u Srbiji, "grupa intelektualaca Goranaca" javno pokreće pitanje "statusa Kosova i Metohije i teritorijalnog pitanja ove južne Pokrajine". Potpisnici ovog Apela ističu da ogromna većina ljudi goranske etničke grupe moli SANU institucije da ih ne "ostave u bespuću bezobzirnih balkanskih političkih igara koje bi u nekim varijantama izbrisale sa etničke karte i iz bogate duhovne riznice Stare Srbije i nas Gorance, i nama najsrodnije Srbe i muslimane srpskog maternjeg jezika.“ ^[27]
Projekt GOS je bio usmjeren i na manipulaciju obrazovnog i informativnog sistema, a sve u cilju promovisanja etničke grupe “Goranac” kao prijelazne faze ka potpunoj asimilaciji. Čak su Gorani ušli u školske udžbenike. U udžbeniku geografije za VIII razred, fotografiju na kojoj je panorama sela Brod stoji: "Najveći deo stanovništva Gore čine Gorani, koji su srpskog porekla, islamizirani u periodu od XV do XIX veka. Kod njih je očuvano sećanje na svoje nacionalno - srpsko - poreklo."^[28] Nažalost ovaj udžbenik, prepun mržnje prema islamu i muslimanima, i danas se koristi u nekim školama Gore.
Stavovi goranske inteligencije i političkih predstavnika danas se mnogo ne razlikuju od svojih prethodnika. Međutim, sadašnji problem manipulacije stanovnika Gore od strane SANU politike se najviše manifestuju kroz neodržavanje nastave na bosanskom jeziku za oko 1.000 učenika osnovnih i jedne srednje škole u Gori.
Naime, lokalno nastavno osoblje u goranskim školama, protivno volji dobrog dijela roditelja, opredijelilo se da nastavu izvodi po starom srbijanskom sistemu i beogradskim udžbenicima za koja dobijaju znatna finansijska sredstva od Vlade Srbije. Pojedini izbjegli bivši politički kadrovi iz Gore po Beogradu i ostalim srbijanskim destinacijama, propagirali su i pomagali nastavak ove zloupotrebe djece goranskih roditelja, sve iz razloga zadržavanja na platnim spiskovima budžeta Srbije, predviđenim za finansiranje paralelnog sistema u srpskim enklavama na Kosovu.
Nažalost, predstavnici međunarodne zajednice (ranije UNMIK-a, a sada EULEX-a) nisu htjeli na vrijeme da spriječe ove probleme u Gori, niti je kosovska Vlada uspijevala da pronađe adekvatno rješenje ovog problema.
Postojanje još jedne manjinske zajednice pored bošnjačke je još jedan vid manipulacije koji Srbija vrši nad Gorancima. U suštini, ovo je prvenstveno značilo narušavanje procesa integracije bošnjačkog stanovništva iz Gore u novu kosovsku realnost, te isto tako ometanje procesa bošnjačke afirmacije i nacionalne konsolidacije na Kosovu. Kao što je, također, manje-više poznato, Bošnjacima Kosova je poslije rata omogućeno školovanje na bosanskom jeziku (sa uvezenim udžbenicima iz BiH), a predstavnici njihove nastave su uzeli učešće u izradi novih školskih planova i programa u reformi nastave na Kosovu. Neuključivanje prosvjetnih radnika iz Gore u ovaj proces je isto tako značilo i rušenje kosovskog integriteta, jer se neposredno zapravo ne priznaje njegov školski plan i program dok se, posredno, preko održavanja nastave po planu Republike Srbije, čuva i legitimitet Republike Srbije na ovim prostorima, slično kao i u „srpskim enklavama“. <sup>[29]

1]</sup> EULEX - European Union Rule of Law Mission in Kosovo.
^2] Plan Martija Ahtisarija za Kosovo, 2007. godina, www.glas-javnosti.rs/book/export/html/148, (pristupljeno 02. 02. 2011.)
^3]Kosovari polažu velike nade u međunarodnu zajednicu da će pomoći proces izgradnje demokratskog društva i pravne države, kao i nužna investiranja u ekonomski razvoj. Sve sa ciljem otvaranja perspektiva za sve, dakle i većinske Albance, ali i manjinske - Bošnjake, Turke i Rome i, naravno, i za kosovske Srbe, koji će morati vremenom prihvatiti integraciju u kosovsko društvo po modelu Plana Martija Ahtisarija. Naime, plan Ahtisarija stavlja pored albanskog i srpski kao službeni jezik na Kosovu, te se srpskoj populaciji daju sva prava: i jezička i obrazovna (po srbijanskom planu i programu i udžbenicima), kao i sve slobode i mnogobrojne veze sa Srbijom, decentalizacija njihovih sadašnjih i još predviđenih novih općina, zaštita crkvene i kulturne baštine itd.

FOSSNOTE:

^4] Ustav Republike Kosovo, 7. april 2008., http://www.kushtetutakosoves.info/?cid=3,302, (pristupljeno 18. 12. 2011.)
^5]Radio Televizija Kosovo (RTK) na bosanskom jeziku sa glavnom urednicom Nadirom Avdić-Vllasi je imala posebne emisije posvećene pop
^6] NVO Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca Kosova (VKBIK) u okviru projekta „Uključi se i ti” su organizovali debate i tribine u svim većim mjestima gdje žive Bošnjaci. Pored javnih tribina NVO VKBIK je direktno radila sa građanima bošnjačke zajednice u skoro svim selima prizrenske Župe te u pećkoj regiji. „Uključi se i ti”, Alem, br. 184. 2011, str. 14.
^7]Forum Bošnjaka Kosova (FBK) je uputio Bošnjacima Kosova poziv da se svi građani odazovu popisu stanovnistva i da se izjasne po nacionalnosti kao Bošnjaci, jezik bosanski, a vjera islam. ,,Prva prilika za više od stotinu godina”, Alem, br. 184. 2011, str. 10.
^8]NVO Relax u saradnji sa web portalom info-ks.net realizirao je projekt pod nazivom Kosovo moj dom. ,,Kosovo – moj dom“, Alem, br. 184. 2011, str. 13.
^9]NVO Equality je realizovala projekt. ,,Podizanje nivoa svijesti kod žena i djevojaka Bošnjakinja u regionu Župe i Gore o popisu 2011”. Alem, br. 184. 2011, str. 13.
^10]NVO Omladinska Organizacija Kruševo je realizovala projekt „Ja hoću popis“ na području Dragaša i Gore. „Ja hoću popis“, Alem, br. 184. 2011, str. 12.
^11]SANU, Projekat Gora Opolje Sredska , str. 46.
^12] Na Kosovu živi 1.739.825 stanovnika, 21. Septembar 2012., http://www.info-ks.net/clanak.php?id=21645&naziv=bosnjaci--27535-ili-158-posto&nav_id=1&pod_nav=10, (pristupljeno 28. 09. 2012.). Popis je obavljen u 34 općine u aprilu mjesecu ove godine. Ne uključuje stanovnike općina Leposavić, Zvečan, Sjeverna Kosovska Mitrovica i Zubin Potok jer su Srbi bojkotirali popis. Procjenjuje se da u tom dijelu Kosova živi oko 60.000 Srba.
^13]Prizren ima 177 hiljada stanovnika, Bošnjaci 9.5 posto, 27. Septembar 2012, http://www.info-ks.net/clanak.php?id=21827&naziv=opstina-prizren--16896-bosnjaka-ili-95-odsto&nav_id=1&pod_nav=8 (pristupljeno 28. 09. 2012.)
^14]Popis stanovništva iz 1991. godine je bojkotovan od strane Albanaca i jednog dijela Bošnjaka na Kosovu tako da se popisi iz 1991. godine na Kosovu smatraju nevažeći.
^15]Ćerim Bajrami, ,,Bošnjaci uoči popisa stanovništva u Republici Kosovo’’, 21. mart 2011., www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=41120, (pristupljeno 18. 07. 2011.)
^16]Mustafa Balje, ,,Bošnjačka zajednica na Kosovu“ , Izvještaj u Sijenci, 2005, str. 3.
^17]Balje, ,, Bošnjačka zajednica na Kosovu“, str. 3.
^18]SANU, Projekat Gora Opolje Sredska, str. 46.
^19]Sadik Idrizi, ,, O Gori i goranstvu“, Alem, br.184. 2011, str. 41.
^20]SANU, Šarplaninske Župe Gora, Opolje i Sredska, Beogr
^21] SANU, Šarplaninske Župe Gora, Opolje i Sredska, Beograd, 1995, str. 35.
^22]SANU, Projekat GOS, Knjiga I,II i III, Beograd, 1995.
^23]Idrizi, ,, O Gori i goranstvu“, str. 42.
^24]SANU, Projekat GOS, Knjiga II, Beograd, 1995, str. 4-5.
^25]SANU, Projekat GOS, str. 14.
^26]Dok je još trajao rat u Bosni, za Kurban-Bajram je na Vlaški (kod Vranište) organizovan koncert Svetlane Ražnatović. Sa njom je bio i njen suprug, zloglasni ubica i kriminalac Željko Ražnatovic. U njegovom društvu je bio i politički vrh općine Dragaš.
^27]Sadik Idrizi, ,, Historija Gore“, 24. avgust 2007. http://bosnahistorija.16.forumer.com/a/historija-gore-clanci_post294.html, (pristupljeno 15. 05. 2011.)
^28]
Apel / pismo grupe intelektualaca Goranaca, 20. juni 1996., str.1. Kopija pisma proslijeđena emailom od strane prof. Sadika Idrizija, 23. februar 2012.
Geografija za VIII razred, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1996.
^29]Ćerim Bajrami, ,,U procesu nacionalne afirmacije“, 18. mart 2010., http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=37032, (pristupljeno 20. 07. 2011.)