Sead ZUBANOVIĆ: O Bosni je Andrić pisao sa patološkom mržnjom, proganjalo ga je ozračje bosanske, proklete zemlje, bojio je najmračnijim bojama, demonizirao njeno islamsko stanovništvo, a na sve načine indirektno i direktno materijalizovao mnogo koristi od nje. Kao vijećnik trećeg zasjedanja ZAVNOBIH-a imenovan je u Predsjedništvo Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine. Istovremeno je primljen u SANU gdje postaje i ostaje član predsjedništva do svoje smrti 13. marta 1975. godine.

Povodom obilježavanja obljetnice Andrićevog rođenja, profesor Ivan Lovrenović nam je, ovih dana, poručio da Bosna i naravno mi Bošnjaci u njoj, zbog svog odnosa prema slavljeniku i ne zaslužujemo da imamo Ivu. Akademik Abdulah Sidran, neprevaziđeni filmski scenarista reče da sve što je naučio o književnosti duguje uvaženom Andriću (još sam u dilemi da li je ta izjava njegova zahvalnica tome što mu je prvog dana proslave u Travniku dato da održi svoje književno veče i bezbeli naplati neki honorar, što danas nije baš lahko, ili da, gluho bilo, možda ne planira raditi scenarij po djelu pokojnika o ćupriji pa polahko počinje sa izvođenjem pripremnih radova u javnosti). Književnik Hazim Akmadžić dade izjavu u novinama, vezano za ovu godišnjicu, koja je na neki način i odredila naslov kolumne. Insistirajući na tome da je i pored svega slavljenik bio i ostao bosanski pisac, usputno, kao da je tražio neku olakšavajuću okolnost, spomenu da je Ivo Andrić imao krizu identiteta. Ne znam da li to reče u želji da ogradi sebe i svoje mišljenje ili odbrani nečim ono što svako normalan, ko razmišlja svojom glavom, mora zaključiti iščitavajući djela nobelovca.

Prva i osnovna činjenica koja ruši vjerodostojnost Andrićevog pisanja je to da do 1910 godine i ekspanzije velikosrpske i velikohrvatske politike na ovim prostorima u svim prijašnjim popisima stanovništva, postoji samo jedno nacionalno ime za stanovnike Bosne a to je ime „ Bošnjaci“ koji su dijeljeni u tri vjerske skupine Muslimani, Pravoslavni i Rimokatolici. Tako da Turci (on njime nazivao i domicilno muslimansko stanovnoštvo) nisu zulum ili nepravdu, što je njegova stalna tema, nikako mogli činiti Srbima u Bosni jer njih u njoj tada nije ni bilo, kao ni Hrvata. Ovu Andrićevu historijsku podvalu, koju je nedavno lucidno razotkrio publicista i novinar Vlastimir Mijović, nimalo slučajno, zdravo za gotovo prihvatili su redom svi srbijanski književnici, istoričari i političari. U uvodnoj kolumni lista Avaz od 21. jula 2012. pod naslovom I nobelovci lažu, zar ne pomenuti autor napisa:„ U svom djelu, naime, Ivo Andrić grubo i nacionalistički zajapureno krivotvori bosansku historiju , na bezbroj mjesta, zapisuje grubu neistinu o tome da su čak sredinom 16. stoljeća ovdje živjeli - Srbi! Živjeli su hrišćani, dabome, ali se oni Srbima nisu nazivali još skoro tristo godina. Sam Garašanin, otac velikosrpstva govorio je, na Andrićevu sramotu, o Bošnjacima kao stanivnicima ovih krajeva, pri tome ih razvrstavajući na Bošnjake istočno-pravoslavne, rimokatoličke i muhamedanske vjere. Nobelovčeva doslovno učenica, Gordana Kujić, koja se često hvali da joj je Ivo Andrić bio član komisije na polaganj diplomskog ispita, u svakom svom novom romanu pomjeri granicu bitisanja Srba na ovim prostorima za unazad pedeset ili sto godina. Reče skoro da je pišući roman o Srbima Bosne već podobro zagazila u srednji vijek. Mašallah, dokle dogura. Ko ne voli čitati, može njene ekranizovane serije nekakvih mirisa proljeća, Balkana i još koječega pogledati na TV-u. I Ivo bi se ponosio kako ga je njegova učenica, na istom zadatku, u nekim segmentima, haman nadvisila. A postoji i odgovor zašto je dotični književnik razmišljao i pisao tako.
U korijenu zločina koje ljudi čine, u devedeset devet odsto slučajeva razlog su traume nastale u djetinjstvu. Ovog bosanskog Hrvata katolika, pa Srbina katolika, kako se izjašnjavao, hrvatski intelektualni krugovi nikada nisu prihvatili zbog njegovog porijekla. Miroslav Krleža ga je nazivao fra-beg Ivo (fratar-katolik po majci i beg-musliman po ocu) Pouzdano tvrde da mu je otac bio oženjen Bošnjak, begovskog porijekla kod koga je majka mu Katarina Pejić radila kućanske poslove vezane za održavanja higijene domaćinstva. Ostala je sa njim trudna i kasnije pobjegla, zbog sramote, u Dolac blizu Travnika rodbini gdje se i porodila. U rodni list kao njenog muža, a oca djeteta, njena familija upisuje sarajevskog sudskog podvornika, starca Antuna Andrića vjerovatno podmićenog za pristanak na to. Isti umrije dvije godine kasnije. Ovo je verzija u bezbroj navrata ispričana sarajevskom novinaru i književniku Miljenku Jergoviću u Zagrebu, kad god bi on u intelektualnim krugovima pomenuo Ivino ime. A kasnije srpski biografi pišu da Andrićev otac potiče iz stare kujundžijske pa onda zlatarske sarajevske familije, što nije utemeljeno. Treću priču je ispričala njegova dalja rodica i to da mu je otac fratar iz Travnika i tako dalje.

Da li su Bosni i Bošnjacima potrebni ova dva Iva?

Uglavnom, početak kao i čitav život mu je sama kontraverza. Čak šta više u rodnom listu mu je bila upisana godina rođenja 1891 i ime Ivan. Nobelovac je insistirao, iz samo njemu poznatog razloga na tome da se godina rođenja prepravi na 1892 što je i učinjeno. Znači odmah je imao fantastičnu memoriju, zapamtivši tačno godinu kad se rodio. A što se tiče imena, samo je na knjizi Put Alije Đerzeleza potpisan kao Ivan. Od tada je, po svojoj izričitoj želji, Ivo što je znao ljutito naglašavati. Djetinjstvo, do petnaeste godine života je proveo u Višegradu. Majka, tada zaposlena u tkaonici ćilima na Bistriku u Sarajevu, dala ga je svojoj, sestri na skrb. U svijesti tog siročeta treba tražiti začetak mržnje prema ocu zbog kojeg je, takav zaključak donose sva djeca u sličnoj životnoj sitaciji, imao nesretno djetinjstvo. A taj čovjek kojeg svjesno i nesvjesno prešutno optužuje za svo zlo koje je snašlo i njega i njegovu majku je musliman (Turčin po njemu), iz Bosne! Trauma odbačenosti i kompleks nepripadanja koje i jesu osnovne odrednice bolesti nazvane krizom identiteta, glavna su smetnja njegovom kasnijem normalnom životnom funkcionisanju. Gdje se on mogao svrstati u svakodnevnoj dječijoj igri,na obali Drine, ratovanja Srba i Turaka? Da bi se osvetio onome ko je najviše kriv za prezir okoline, jer zna se da su ga djeca provocirala zbog njegovog porijekla (čaršija je uvijek čaršija, sve zna), nažalost uzeo je pero umjesto noža ili pištolja. Kažem nažalost jer bi broj žrtava njegove osvete oružjem bio minoran u odnosu na zlo koje je svojim pisanjem proizveo. Bogom dan književni talenat je upotrijebio na putu zla, a za saveznike odabrao Srbe jer je svojom mitomanskom mržnjom spram svega vezanog za orijent, zajedno sa njima, samo nastavio ići putem koji su trasirali Vuk i Njegoš. Ova dvojica dobiše dostojnog nasljednika koji ih posthumno obradova svojim djelima kao što su: Njegoš, tragični junak kosovske misli i O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru, kojima prilagodi vremenu i ponovo oživi njihovu koljačku mitomaniju. Bio je to siguran način da dobije političku i materijalnu podršku u veoma, veoma širokim srpskim šovinističkim krugovima. Prije ovoga nije uspio naći potporu za svoje ideje u Hrvatskoj gdje se izvjesno vrijeme družio sa Gustavo Matošom, koji jeste bio vođa pokreta zagovornika velikohrvatstva, a volio bih da je tako, ne i mržnje spram bošnjačkog naroda kojem je vjera bila islam. A možda mu isti samo nije mogao ispuniti tražene uslove pa je ovaj potpisao ugovor za izdašniju naciju.
Evo par njegovih citata kojima se poslije dodvoravao Srbima i njihovoj politici u kojoj je na takav način i dobio mjesto. Katolicizam je prokletstvo za narode i države. Rim (u kom je i Vatikan, mjesto njegovog prvog službovanja) je nesnosno vlažan, odvratan grad. Izgleda kao kakav Linc, ali je omraženiji i odvratniji. Od sredine dvadesetih godina se izjašnjava kao Srbin katolik govori ekavicu i piše ćirilicom. Do tada je bio bosanski Hrvat katolik ili samo Hrvat (studentska upisnica u Krakovu). Završio je Jezuitsku gimnaziju u Sarajevu, ali nigdje nije zabilježeno da je diplomirao na fakultetu. A onda u jesen 1923. kao srbijanski diplomata u Gracu upisuje filozofiju da bi u junu 1924. doktorirao!!! Bila je to neka super brza austrijska Bolonja, ne bi moglo brže ni danas na banjalučkim fakultetima! Prijevod njegovog doktorata je objavljen tek 1982. godine, a za temu je uzeo Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine u kojoj ukazuje na poguban uticaj islama. Nedavno je član predsjedništva BiH Radmanović dijelio stranim ambasadorima primjerke tog teksta kao dokaz ugroženosti Srba u Bosni kroz vrijeme i razlog zašto oni neće ovu državu! Za vrijeme agresije, srpski oficiri i političari su stranim diplomatama i novinarima po dolasku odmah na sarajevskom aerodromu poklanjali prijevod na engleski jezik romana Na Drini ćuprija, kako bi što brže i što jasnije stranci imali predstavu o kakvoj se vrsti sukoba ovdje radi. Kao pomoćnik ministra vanjskih poslova u izdajničkoj Stojadinićevoj vladi 1939. godine, na zahtjev predsjednika, izradio je nacrt prijedloga za konačno rješenje "Albanskog pitanja" kojeg je Aleksandar Stipčević, povijesničar knjige, prokomentarisao doslovno ovako: Ono što je Andrić predlagao se savršeno uklapalo u rasističku teoriju koja je u to vrijeme bila u modi u nekim zemljama Evrope, posebice Hitlerovoj Njemačkoj čiji je poklonik, inače, Andrić i bio. (U tom nacrtu je zagovarao protjerivanje većine stanovništva Kosova u Tursku, asimilaciju preostalog dijela i podjelu Albanije između Italije i Jugoslavije). Po svemu sudeći ta infekcija fašizmom i kod Hitlera i kod Andrića imala je isti izvor, porijeklo očeva. Dvadeset petog marta 1941. godine kao zvanični predstavnik Jugoslavije (bio je ambasador u Njemačkoj u to vrijeme) prisustvuje potpisivanju trojnog pakta u Beču, i izdaji i kapitulaciji jugoslovenske vlade. Nakon toga, preko veze književnika Gustava Krkleca, pjesnika Vinka Nikolića i političara Marka Čovića poručuje doglavniku ustaške NDH države Ivi Budaku da bi želio preseliti u Zagreb. Budak je odgovorio ovako - Ima u NDH mjesta za sve Hrvate pa bi se moglo naći pravo mjesto i za Ivu. Prima poglavnik u diplomatsku službu i gore od njega, pa zašto bi odbio Andrića? Pošto se politička situacija brzo promijenila odustao je od preseljenja, a čitav rat su ga u Beogradu, koji je bio pod okupacijom, čuvali pripadnici Gestapoa, njemačke tajne službe! Tako je nobelovac u miru pisao i odmah po okončanju rata objavio nagrađeni roman, kao i Travničku hroniku. A već 1946. godine postaje predsjednik Društva književnika Jugoslavije! U Partiju je ušao tek 1969., šest godina pred svoju smrt. Interesantno je ovdje spomenuti da je svih jedanaest službenika ambasade u Berlinu prvo protjerano iz Njemačke, a kasnije u okupiranoj Srbiji uhapšeno i pod optužnicom špijunaže transportovano nazad u fašističke zatvore i logore. Svi osim Andrića, a niko ne zna kako je on izbjegao tu sudbinu. Uz njega ostaje Milica Babić, njegova ljubavnica sa kojom je bio u vanbračnoj vezi trideset godina! Njen muž, Nenad Jovanović, takođe je bio u grupi uhapšenih činovnika berlinske ambasade i čitav rat im, zbog svoje odsutnosti, u njihovoj nezakonitoj vezi nije predstavljao smetnju. O događanjima iz tog vremenskog perioda Ivo nikada nije htio da govori. 1958. godine Andrić se u šesdeset šestoj godini svoga života prvi put oženio. Vjenčao je Milicu i to tek nakon smrti njenog supruga. Postojala je još samo jedna žena koja se pominje vezano za nobelovca sem biografske konstatacije da je navodno volio biti u društvu dama. Iskompleksirani književnik koji je često pisao o sadističkim, izopačenim seksualnim scenama pripisujući ih Turcima (muslimanima), zamalo nije platio glavom švaleranje sa Marijom, suprugom svog kuma, Gustava Krkleca. I oni su drugi svjetski rat proveli u Beogradu (Zemun). Dugo ga je isti tražio prijeteći mu ubistvom. Nije onda ni malo čudna ova njegova misao - Nezadovoljstvo samim sobom u prvom redu, a zatim svim ostalim na svetu, bio je i ostao osnov mog duhovnoga bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim. Ožiljci iz djetinjstva ostavili su neizbrisiv trag, najviše na njegovom samopouzdanju. Rijetki su ljudi koji su imali priliku duže boraviti u njegovoj blizini. Zna se da je veoma malo govorio i da se nije volio uključivati u diskusije. Na susretu jugoslovenskih književnika organizovanom sredinom šesdesetih u Dubrovniku poslije večere, neko se suprotstavio Andrićevom odgovoru koji ovaj dao na postavljeno mu pitanje jednog od prisutnih. Bez ijedne riječi nobelovac je ustao od stola i otišao u svoju sobu na spavanje, ostavljajući iza sebe mučnu atmosferu prekinutog druženja. Nikada nije ulazio u polemiku, ma koliko da je bilo potrebno i poželjno da obrazloži svoje mišljenje. Mrzovoljan, zabrinut izraz njegovog lica na svim fotografijama zorno govori o duševnom tegobnom stanju na koje je samog sebe za čitav život osudio. Sljedeći primjer najbolje govori sa kakvim se silama mraka i zla ovaj sadista družio. Na zamolbu ljubavnice Milice pristao je da u kasnije nagrađenoj knjigi zamijeni blažom verzijom opis nabijanja na kolac Bošnjaka pravoslavca, po njemu Srbina (inače falsifikovan, prepisan tekst o tom ogavno surovom događaju koji se odigrao u Egiptu), ali na kraju to nije učinio. Pravdao joj se govoreći da bi mu knjiga izgubila na težini, ako bi taj po njemu ključno važan momenat umanjio u svojoj tegobnosti i za jedan gram patnje, bola i ljudskog poniženja. Priznao je da nije mogao ni jesti ni spavati kad je izbacio morbidniju verziju. Odgovorno priznajem da sam nakon iščitavanja opisa ovog događaja, nobelovčevog vrhunca laži, u četrnaestoj godini svog života, iz svoje bratvstvo-jedinstvene naivnosti i neobaviještenosti počeo mrziti sve Turke i muslimane svijeta! Mnogi su mi rekli da su na tom mjestu sklapali korice i zauvijek prekidali čitanje te knjige. A kakav je tek rezultat ostvario i ostvaruje ovaj opis vajnog Ive kod onih kojima je svetosavlje vjera, a kosovski mit osnov životnog ponašanja i razmišljanja, uvjerili smo se na svojoj koži i u ovome ratu. Monstrum iz Višegrada Milan Lukić koji je u jednoj kući zapalio i tako usmrtio osamdeset i dvoje djece, žena i staraca na sudu u Hagu poziva se na odbranu mašući pred sudom knjigom Na Drini ćuprija koja mu, kaže, daje pravo na osvetu. Da li je sada i zadnjem bošnjačkom duduku jasna težina zločina Nemanje Kusturice, nekadašnjeg Emira, koji krvavim parama gradi još krvaviji Andrić Grad i tako veliča sva četnička zlodjela učinjena širom Bosne uključujući i klanje bošnjačkog naroda u Višegradu na mostu Mehmed Paše Sokolovića, vakufskoj zadužbini ove goleme historijske ličnosti, vezira carigradskog? Nabijanje na kolac izmišljenog Radosava, koji se po autoru usput rečeno suprotstavio izgradnji mosta što je van pameti, je sadistički proširen članak pod naslovom - Primjer francuskog divljaštva - mučenička smrt el-Halebije objavljenog u Sarajevskom Listu broj 127, 7. maja 1915. godine. Uporedni tekst originalnog prijevoda i Andrićeve verzije je objavio Salih Bakarović u listu „Bosanski pogledi, 1960-1967. Pretisak London 1984 str. 235. naslovljenog sa Priča i stvarnost oko Ive Andrića, prvog južnoslovenskog Nobelovca.
O Bosni je Andrić pisao sa patološkom mržnjom, proganjalo ga je ozračje bosanske, proklete zemlje, bojio je najmračnijim bojama, demonizirao njeno islamsko stanovništvo, a na sve načine indirektno i direktno materijalizovao mnogo koristi od nje. Kao vijećnik trećeg zasjedanja ZAVNOBIH-a imenovan je u Predsjedništvo Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine. Istovremeno je primljen u SANU gdje postaje i ostaje član predsjedništva do svoje smrti 13. marta 1975. godine.
Za srpsku javnost i intelektualce Andrić je na pijedastalu neke vrste intelektualnog sveca, proroka i duhovnog oca nacije te borca za vlastitu nacionalnu stvar, ali kao književniku Srbi uvijek daju prednost Milošu Crnjanskom, a kasnije Danilu Kišu i Miloradu Paviću. I pored svih njegovih zasluga u afirmaciji velikosrpstva, Beograd ga, ne bez razloga, nazva don Ivo. Hrvatska kritika mu takođe nije naklonjena i ne daju mu ni prići blizu Miroslavu Krleži i Slobodanu Novaku, govoreći da je Andrić uvijek više mitolog nego historik Bosne i bosanstva. Rekoše i da su njegovi romani staromodna proza vjerodostojnija kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom i misaonom polju. Za Bošnjake je njegov nagrađeni roman priručnik zla. Akademik Filipović reče za takvo pisanje, još 1960. godine, da je Bosni nanijelo više štete nego sve vojske koje prođoše kroz nju. Rahmetli Muhsin Rizvić, ugledni književni kritičar, zaključi da isti nije pisao o Bošnjacima kao ličnostima, nego kao o likovima tjeranim silom biološkog poriva i zlovolje orijentalnog despotizma. Takođe ga optužuje kao ideologa reprize pokolja iz 1942. godine koji nije do kraja uspio i stavlja ga na optuženičku klupu prije svih izvršilaca i organizatora genocida nad Bošnjacima u periodu 1992-95. A mjesto prvog pisca i kod Bošnjaka je isto tako zauzeto. Neprikosnoveno, sve čvršće je u posjedu Mehmeda Meše Selimovića, a tu je i Nedžad Ibrišimović. Tako je jedini književni nobelovac sa ovih prostora ostao bez titule prvog u sva tri naroda.
Sve ovo naprijed navedeno ovjerilo je jedno iskreno razmišljanje, po meni nesretnika, Ivana Ive Andrića, kojeg je bilo strah imati vlastito dijete, osnovati porodicu, jer su za njega ljubav, dobrota i odricanje bile samo misaone imenice, pa zato i reče: Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše svo zlo što sam počinio i svo dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale. Ovaj citat je nesumnjiva potvrda duboke svjesnosti da je mržnja uspjela uništiti svaku pomisao o ljepoti življenja u njemu kao i još za života već prisutne grižnje savjesti zbog tragično negativnih posljedica za koje je znao da će njegova djela kroz vrijeme neprestano proizvoditi. Slično su se sigurno osjećali i konstruktori atomske bombe, poslije njenog uspješnog testiranja nad japanskim narodom Hirošime i Nagasakija. Ali kasno hajrula što bi Bošnjaci rekli. Uzeću sebi za pravo da ovako malo preformulišem jedno originalno promišljanje uvaženog književnika Zuvdije Hodžića kao jedan od zaključaka - Knjige Ive Andrića uče srpsku i hrvatsku djecu da mrze bošnjačku djecu, a bošnjačku djecu uče da mrze sama sebe.
Na kraju, treba objasniti zašto je ovom autoru dodijeljena Nobelova nagrada za književnost koja je krunski argument svim javnim i prikrivenim dušmanima Bosne i Bošnjaka u njihovom upornom nametanju nam donošenja naše pozitivne ocjene Andrićevog stvaralaštva. Poslužiću se jednom usporedbom zbog koje moram spomenuti ime Lava Nikolajeviča Tolstoja. Kultnom svjetskom romanopiscu, ruskom grofu, književniku i misliocu, autoru slavnih književnih djela kao što su Rat i mir, Ana Karenjina i Hadži Murat nije ni za života, a ni posthumno dodijeljena ova nagrada. Za roman devetnaestoga vijeka između 544 djela, glasanjem od strane njihovih autora, Ana Karenjina je zauzela prvo mjesto, a on proglašen piscem tog stoljeća. Procjenjuje se da je njegov literarni rad preveden na preko sto svjetskih jezika, a knjige prodate u 220 miliona primjeraka, za koje autor nije htio da naplati ništa. Reagovao je na sve nepravde svijeta, pa čak i na okupaciju Bosne kada je u otvorenom pismu Austro-Ugarsku nazvao razbojničkim gnijezdom pa su zbog toga njegova djela u monarhiji bila zabranjena. Ali, odnos ove gromade od književnika prema islamu je bio pozitivan, za razliku od fra-beg Ive. Izopćen je iz vjere od strane ruske crkve jer je kritikovao njeno podilaženje vojsci (ovo podobro liči na SPC) i odstupanje od osnovnih postulata vjerovanja koja su objavljivana od svih proroka (Božijih poslanika) redom. Odrekao se crkvenog učenja, oduševio Muhamedom a.s. i štampao knjigu odabranih hadisa (izreka). Zagovarao je ljubav govoreći - Svaka je vjera lijepa i svaki čovjek koji vjeruje treba tražiti smisao života, da voli ljude. Za sebe je rekao da mu je islam puno pomogao u životu.
Ideji islama, koja se sama po sebi širi uprkos antipropagandi koju nesvjesno provodi i ogromna neprosvijećena većine današnjih muslimana, od strane onih kojima odgovara trenutno nepravedno stanje raspodjele bogatstva u svijetu, postavljaju se raznorazne prepreke. Jedna od dokazano najfunkcionalnijih je strašenje i plašenje putem medija stanovništva zlom koje ova vjera nosi. U tu svrhu je iskorišteno pa zato i nagrađeno (ne)djelo Ive Andrića. Njegova vrijednost se nalazi u satanizaciji muslimana i na takav način pravdanja, stvaranja alibija za genocid koji je Evropa počinila nad tim kao i jevrejskim narodom Španije. Još je tu friško bilo sjećanje na genocide koje u Prvom balkanskom ratu počiniše prvo Crna Gora pa Srbija, Grčka i Bugarska nad muslimanskim življem prepuštenim im na milost i nemilost porazom i povlačenjem Turske, i sve to opet pred očima bezosjećajne Evrope. Istom nagradom za iste zasluge, ovaj put blaćenja svoje vjere, počašćen je i Orhan Pamuk. Salman Ruždi posta nacionalno blago Engleske za čiju bezbjednost vlada godišnje odvaja basnoslovna novčana sredstva, a dadoše mu i titulu viteza! Zna dobro drugi Ivan sa početka teksta na koju kartu igra i na čiju podršku računa i koji cilj ostvaruje podmećući, ponovo, Bošnjacima čavće pod goluba! Sada treba prekjučerašnjim neopredjeljenima, jučerašnjim muslimanima sa velikim i malim slovom, današnjim Bošnjacima, ogaditi njihovo novo-staro ime i objasniti da su oni opet ostali vjersko ekonomske hrvatske i srpske poturice. Jer, što se svađamo, pobogu, kad nobelovac Ivo Andrić pripada svima nama, a zar nije on najmjerodavniji, kao dobitnik te prestižne nagrade, da nam objasni ko je ko u Bosni! Ovdje baš pasa ono malo morgen.
Nobelovu nagradu nisu dobili, pored Tolstoja, ni Anton Pavlovič Čehov, Franc Kafka, Marsel Prust, Nikola Tesla, a iz moralnih razloga odbio je da je primi francuski filozof, romanopisac i esejist Juan Paul Sartr. Čovjek po imenu Alfred Bernhard Nobel, hemičar, industrijalac i pronalazač, ostavio je cjelokupnu ostavštinu kao fond iz kojeg će se finansirati naučna dostignuća iz oblasti fizike, hemije, medicine i književnosti. Zbog svojih 355 izuma vezanih za transport i usavršavanje eksploziva nazvali su ga genij zla i trgovac smrću. I on je jedan od onih koji su spoznali zlo kome su pomogli da se afirmiše i realizuje u masovnim ubistvima ljudi. Svojim testamentom je razačarao rodbinu i pokušao umiriti svoju savjest. Možda se zato često dešava da njegove nagrada dođe nezasluženo, po nekim čudnim kriterijima, u ruke onih koji je ničim nisu zavrijedili (a možda je to baš zasluženo.) Recimo, glavni piroman svjetskih sukoba i ratova Henri Kisindžer dobitnik je nagrade za mir kao i Evropska unija ove godine, valjda za uspješno odigranu rolu glume kod vremenskog razvlačenja trajanja agresije i održavanja embarga na oružje prilikom provođenja genocida nad Bošnjacima. Vjerovatno je da su u tu nagradu uključene i mnogobrojne farse od suđenja u Hagu i istih takvih presuda nalogodavcima i izvršiocima krvavih radova.
Niko više nema pravo da Bošnjacima, poslije svega proživljenog, nameće kao uzor književnika čije je ime potpisano ispod naslova pripovijetki koji sami za sebe, bez iščitavanja sadržaja sve govore. Recimo samo Prokleta avlija, ili Smrt u Sinanovoj tekiji. Umjesto, kao obaveznu školsku lektiru što je bila u prošlom sistemu, sada knjigu Na Drinu ćuprija treba na časovima analizirati kao vrhunac zloupotrebe slobode riječi kojom je pisac vlasnik kompleksa zvanog kriza identiteta nanio nepopravljivu štetu Bošnjačkom narodu. Njegove neistine, uobličene u književna djela, neprekidna su prijetnja i novo sjeme zla zasijano u međuljudskim i međunacionalnim odnosima na Balkanu.
Kakvu opasnost nosi u sebi laž originalno je pojasnio Marsel Prust, jedan od onih koji su morali, a nisu dobili Nobelovu nagradu, rekavši - Vrijeme prolazi, malo po malo i sve laži koje smo izgovorili postaju istina.