Džladina Dina DELIĆ:

Kao što je mati pred ramazan izvraćala naopačke cijelu kuću, čisteći i najudaljeniji kutak, naravno, uz pomoć svih nas, tako se i Bajram morao dočekati u čistoći i ljepoti doma koji još mirom miriše na lepine ramazanije, sehure i iftare, još odiše saburom i tišinom dana provedenih u postu i ibadetu, i žuborom noćnih sijela koja su se poslije teravih-namaza održavala iz noći u noć, naizmjenično u svakoj kući u mahali i često trajala do sitnih noćnih sati.

Iako se kraj mjeseca ramazana ispraćao s nekom sjetom, Bajramu se radovalo i staro i mlado. Tada je svako od ukućana morao imati nešto novo. Bila nas je puna kuća pa je mati tokom cijelog mjeseca ramazana, malo-pomalo, kupovala ponešto za svakoga od nas. Katove za nenu i sebe, od kojih su one ručno šile dimije i bluze, platno za haljinice nama djevojčicama i za košuljice i pantalonice braći. Sjećam se kako su nena i mati sjedile i šile, provlačeći iglom sitne bodove po porubima, koncima u boji vezle ukrase po haljinicama, opšivale kragne i manžetne na košuljicama, pa kad bi sve to završile, izgledalo je kao da je kupljeno u nekoj od zeničkih prodavnica. U svoj rad ulagale su puno ljubavi i strpljenja, zavirujući jedna drugoj u ono već urađeno, prošiveno, priskačući u pomoć ako jedna od njih zapne u poslu. Mi smo se otimali oko toga ko će pomoći u provlačenju konca kroz iglene ušice i otpetljati mrtve čvorove. Puni elana prihvatili bismo se i onih poslova u kući i oko nje koje nismo voljeli i koje smo obično izbjegavali kako bi nena i mati mogle sve dovršiti na vrijeme.

Babi bi se za Bajram kupilo odijelo. Bilo je tu kupljenih čarapa, mahrama i drugih sitnica. Helem, kad bi bilo gotovo, mati je sve brižljivo ispeglala i složila u ormare da spremno čeka prvo bajramsko jutro. Počesto smo znali zavirivati i provjeravati je li sve na svom mjestu i plašeći se da nekim slučajem “ne dobije noge”, vadili iz ormara, pronalazeći najčudnija mjesta za skrivanje koja je mati vazda otkrivala i vraćala tamo gdje je ona odredila da treba biti. U razgovoru s komšijskom djecom koja su se hvalila šta su im majke pripremile za Bajram, mi smo “šutjeli k’o zaliveni”.

Pred kraj ramazana pripremala se baklava, kadaif, hurmašice. Babo je sve to u velikim bakrenim demirlijama odnosio u pekaru na pečenje. Tako ispečeno, pokriveno boščama, ostavljano je u magazi, pa bi se tek uoči Bajrama zalilo agdom. Iako su se cijeli ramazan spremali sehuri i iftari, Bajram je donosio nove, drukčije mirise pita, dolmi, japraka… Nema čega sve nije bilo.

Posljednjeg dana posta u kući se osjećala blaga užurbanost. Dok su se iz starog radija širili zvuci pjesama i glasovi nepoznatih insana, mi smo se kao mravi razlazali po kući. Mati je peglala uštirkane šlingane navlake za jastučiće, jambeze, stolnjake. Prozore su već krasili novi zarovi koji su sobi davali posebnu draž, a nena je istjeravši nas iz sobe prostrla ponjave koje je istkala još prije ramazana, ali ih je čuvala za ovu priliku.

Sve je moralo biti na svom mjestu, sve blistati, od kuće do avlijskih vratnica. Za avliju zadužiše Fikru i mene. Nena nam je pokazala kao ćemo prvo vodom pokvasiti avliju da ne dižemo prašinu, pa onda brezovim metlama koje je babo napravio još lani pomesti svaku prašku oko avlijskog kamenja.
U poslu dan neosjetno prođe. Iznenadismo se kad nas mati pozva da se operemo, jer bilo je vrijeme akšamu i posljednjem iftaru ovog ramazana.

Nakon iftara ophrva nas sitost i ugodan umor od proteklog dana pa malo posjedismo u tišini. Samo babo ustade, uze abdest i ode u džamiju, a mi bez uobičajene žurbe (nismo trebali na teraviju), pospremismo sofru. Nena i mati sjedoše pored prozora da rahat popiju kahvu i malo muzevire. Nisu čekale babu jer on na odlasku reče da će kahvu popiti u čaršiji.

Nakon ugodne lijenosti, klanjasmo akšam, a onda se mi djeca povaljasmo gdje se koje zateklo, razmišljajući o sutrašnjem danu, u mislima brojeći banke koje ćemo zaraditi, unaprijed se brinući u šta ćemo ih potrošiti… Kroz ta naša djetinja razmišljanja provlačio se nenin i materin šapat koji nas uljulja u san. Zaspali smo ne dočekavši jaciju.

Osvanu i to jutro. Probudi nas svježinom, cvrkutom ptica, a neko tiho uzbuđenje i iščekivanje koje nas te noći nije napustilo čak ni u snu, širom nam otvori oči. Nosnice zagolica miris kahve, a do ušiju doleprša žubor glasova starijih koji su već poodavno ustali. Poskakasmo iz kreveta jureći niz stepenice pravac u kuhinju. Babo, nena i mati su sjedili i pili kahvu dok se jutro uvlačilo kroz otvoren prozor, zavirivalo po sobi prvom zrakom svjetlosti unoseći miris bašti okupanih rosom.

-Sabahajrulah!-graknusmo.
-Allahraziollah djeco, odgovoriše.
-Vidi ti njih što su hairli. Poranili, a još ni Begzadin horoz nije zakukurik’o, šalila se nena.
Mi se ščućurismo oko njih k’o pilići i tako posjedismo skupa još malo.
-Hajte djeco, vakat je, prozbori nena, pogledavši u babu.

Vazda je muškinje zajedno išlo na bajram-namaz, pa čim babo ustade, za njim skoči Ibrahim. Hasan je bio još mali za džamije. Uzeše abdest i obukavši novu haljinku, što ih je čekala uredno složena u ormaru, siđoše s čardaka. Ispraćajući ih na vratima, mati k’o mati, po navici, poče ispravljati nepostojeće nabore, otresati nevidljive trunke i upućivati brata kako se treba ponašati.
Odoše, a u kući nasta žurba. Sad će se s minareta Sejmenske džamije razliti ezan preko mahale. Valja klanjati sabah, a onda pripremiti sve kako bi spremno dočekali muškinje iz džamije i sve one koji odmah poslije bajram-namaza svrate u našu kuću.
Tako i bi.

- Džemila, hajd’ ti s djecom. Obucite se. I ne brini ništa. Ne hiti, sve će bit’ navakat, reče nena pa ode u magazu da baci još jedan pogled na hranu.
Gore na čardaku mati nas jednu po jednu posadi ispred sebe, splete nam kosu u pletenice, ali ne one čvrste i bolne od kojih se kose oči, već one prave djevojačke, što pokrivaju uši i padaju preko grudi, ukrašavajući ih mašnama u boji haljinica. Kasnije smo se naizmjenično ogledale u jednom starom, malo ostruganom ogledalu i divile same sebi. Hasana, koji je bio majstor za isprljati se i napraviti kakav zijan, mati obuče posljednjeg. Siđosmo u kuhinju pa udobno smješteni na sećiji pored onog otvorenog prozora koji je sada u sobu puštao jutro puno sunca počesmo čekati Bajram.
Na kraju peći, u šerpi, šaputala je voda pristavljena za kahvu, a kredenac su krasili velika džezva, hejbet fildžana i šećerluk, izvrhom pun šećera.

Malo prođe kad se začu poznati, prodorni glas dobošara Hame koji je sa svojim bratom Salihom nosio visoko podignutu granu i vikao: - Ramaaaaazan prođeeeeeeee!!! Bajram doooooooođeeee!!!! Darujteeeeeee dobošaraaaaa kojiiii vas je budiooooooo na ruuučaaakkkk!!! Okititeee bajramskuuuu granuuuu!!!
Bajram je konačno stigao.

Dok su Hamo i Salih prolazeći s tom, kako je oni nazvaše, bajramskom granom, zastajali kod svake kuće jednako uzvikujući i obznanjujući dolazak Bajrama, širom su se otvarali prozori, promaljale ženske glave i ruke koje počeše kititi granu peškirima, košuljama, svilom, parama… Uglavnom, stavljalo se ono što se imalo i moglo. Zasta Hamo i kraj naše kuće, poselami i čestita Bajram. Nena zakači peškir i dade deset banki. On produži dalje, sad polakše jer je ona grana otežala od hedija, jednako vičući: -Ramazaaaaaann prooođeeeeee… Bajraaaaaam dođeeeeeee… darujteeeee…
Za to vrijeme uzavri voda pa mati napravi kahvu, poreda fildžane na prozorsku dasku, doda šećerluk pun bijelih, grbavih kockica šećera. Sad će muškinje iz džamije. Običaj je bio (iz poštovanja prema neninim godinama) da oni što prođu pored naše kuće poselame nenu, poljube joj ruku uz ono “bajrambarečula neno”. Počastila bi ih kahvom, a djeci u dlan tutnula koju banku. Nikada nisu ulazili u kuću. Samo bi tako, bilo ljeto, bila zima, zastali, popili taj fildžan kahve, a onda se zaputili svojim kućama u kojima su ih na okupu sa spremljenom bajramskom sofrom čekale njihove porodice.

U našoj kući bi takođe oživjelo. Prema običaju, poljubili bi ruku starijima, a onda je prislanjali na čelo, govoreći - bajrambarečula. Darovali su nas parama i drugim sitnim poklonima koje bi mi s radošću pregledali, pokazivali jedno drugome, svađali se ko je dobio ljepši poklon, i pored toga što su bili skoro isti, a onda skrivali u svoje tajne sehare za koje niko nije znao. S braćom i sestrama si vazda morao biti na oprezu. Ako ništa drugo, trudili smo se da napakostimo jedni drugima, pa bi te “sigurno” skrivene stvari koje smo pronalazili premještali na druga mjesta. Hasan je, iako najmlađi, prednjačio u tim marifetlucima i samo je zahvaljujući Bajramu bio pošteđen babine ruke.

Nakon čestitanja i podijeljenih bajramluka za sofrom koja se prepuna mirisne hrane šepurila na sredini sobe uživali smo u zajedničkom bajramskom doručku. Sjedeći tako oko sofre jeli smo bez žurbe, onako kako su nas nena i mati učile, a njih njihove. Kusnuli bi malo ovoga, malo onoga. Uzeli kus pite, zalogaj dolme, japraka… Sladili se baklavom, kadaifom… Nutkali jedni druge, progovorili koju između zalogaja… Babo nam je pričao kako je džamija jutros bila puna kao šibica pa se klanjalo i ispred džamije. Pričao nam o mudrim riječima našeg efendije Mustafe koje je izgovorio u hutbi, o živosti čaršije, ljepoti čestitanja, merhametluku koji je izvirao iz svakog inasana, o nekom čudnom osjećanju blagostanja i mira koji je tog jutra ovio cijelu čaršiju i svakog ponaosob.
-Šteta što ramazan i Bajram ne traju cijelu godinu jer bude u insanu samo dobrotu, zamišljeno izusti babo naslonivši se leđima na zid.
– Jahhh, moj sinko, jahhh, otrže se neni.
Bili smo već siti, presiti i samo smo sjedili tako gledajući jedni u druge. Zavlada mir koji razotkri druge, zaboravljene zvuke. Ponovo se začu kucanje sata koji nas opomenu kako vrijeme htjeli mi to ili ne teče, pucketanje vatre u peći koju je mati s posebnom brižnošću održavala jer će se danas kahve i kahve kuhati za musafire, vriska djece na sokaku…
Iz one kutije, koju nena zove “radijon”, a nama bude smiješno, uši zagolicaše zvuci sevdalinke – Bajram dooođeee, mirišuuu avliiije, behar paaada s grane šefteliiije. Ptica, insaaan, svako se raduuuje, a ja neeemam s kim da bajramuuujem…
Vakat je bilo potrijebiti sofru jer uskoro će na vrata kucati komšije, familija, pa nas mati diže da joj pomognemo, ostavivši nenu i babu da u rahatluku smotaju po jednu.
Kad poradismo, mati skuha kahvu, a mi se razletismo po mahali od vrata do vrata čestitajući Bajram i ljubeći ruke koje su nas nagrađivale bankama, kolačima…
Cijeli dan po sokacima je vrvilo od naroda. Odlazilo se, dolazilo… nosile hedije… Po avlijama su se razlijegali zvuci harmonike, orile pjesme sevdalinke, igrala kola, lupkale nanule po kaldrmama, šuškale dimije.
Djeca su jurcala vičući “bajram-bankaaa”, krišom brojala pare i u svojim dječijim glavama svodila računicu… čorlućili drugoj djeci ako su skupili više, pa bi se znala i tuča zametnuti…
Dan je tekao pun gungule koja se smirivala. Kako se bližila noć, na sokaku je bilo sve manje djece. Neku od njih dozivale su majke, a druga su opet sama umorna od uzbudljivog dana dolazila kućama, pa s onim svojim bankama, zavučenim ispod jastuka, tonula u slatki dječji san. Činilo se prema izrazima njihovih usnulih lica da su i u snu raspoređivali, planirali, kupovali…
A stariji, koji se konačno kutarisaše djece, uživali su u tišini noći, u mirisnim avlijama, s komšijama, srčući po ko zna koju kahvu ili šerbe, ispotiha pjevajući one lijepe sevdalinke što dotiču dušu i bude uspomene, pripovijedali o onome što je bilo birvaktile, prisjećali se svojih rahmetlija, običaja…

Mjesec je u tišini plovio svojim nebeskim koritom što nema ni kraja ni konca, rijeka Bosna je žuboreći poskakivala preko oblutaka, tekući svojim putem i za svojim poslom, vjetar bi u trenu šušnuo kroz krošnje probudivši miris lipe, a insan je posmatrao sve to u čudu, s dubokim poštovanjem i vjerom u Allaha, ispraćajući prvi dan Ramazanskog bajrama s radošću, ali i žaljenjem…
I sutra je Bajram… bit će akobogda i iduće godine i one iza nje… ali svako se u sebi pitao hoće li hoditi po ovom dunjaluku, hoće li se radovati budućim bajramima…