Mehmed Meša DELIĆ: Na dan strijeljanja 11 Plavljana – 5. marta 1913. godine, prijavili su se za prelazak u pravoslavnu vjeru 108 osoba, od kojih 94 islamske i 14 katoličke vjere. Istog dana strijeljane su još dvije grupe od po osam građana. Za jednu se grupu ističe da su bili „zlikovci“, a za drugu „zbog prikupljanja oružja i jatakovanja sa kačacima“, uz napomenu da je strijeljanje izvršeno „na osnovu presude nadležnog vijnog suda“. Dan ranije je javljeno da je 15 osoba muslimanske vjere prešlo u pravoslavnu.

To je najveća moguća nesreća postati sudbinom krv, bez prave krivice.
„Glas Crnogoraca“ u Cetinju objavio je 11. oktobra 1912. godine sljedeću vijest: „U subotu, 6. ok. naša vojska zauzela varoš Plav, a 7.ok. zauzela je varoš Gusenje sa okolinom, bez ikakva otpora od strane Turske. Turci su sreli našu vojsku sa hlebom i solju...“

Izrazita većina stanovništva prihvatila je crnogorsku vlast i prema njoj se korektno i lojalno iz novembra i decembra 1912. godine ukazuju da se najodgovorniji predstavnici Oblasne uprave i ostalih vlasti, političko – bezbjednosnu situaciju na terenu pozitivno ocjenjivali. Primjerice, Oblasni upravitelj Milutin Radonjić u novembru 1912. godine piše „da je muslimansko stanovništvo Plava i Gusinja manifestovalo svoju podaničku lojalnost crnogorskoj državi...“ To, uz uvodni citat da su Muslimani primili crnogorsku vojsku „s hlebom i solju“, što prema drevnim običajima predstavlja vjernost koja se ne smije prekršiti, osnažuje zaključak da nije bilo nikakva osnova da se prilike smatraju nepovoljnim.

Međutim, tokom februara 1913. godine na teren Plava i Gusinja upućena je Donjo – Vasojevička (Beranska) brigada pod komandom brigadira Avra Cemovića, nakon čega se prema stanovništvu pristupilo primjeni veoma teških represivnih mjera, koje će, ostaviti negativne posljedice u životu ljudi ovoga kraja.

Dolazak brigade službeno je objašnjen potrebom „efikasnijeg razoružavanja Bošnjaka /tada Muslimana/ i Albanaca, i zbog izvjesne bojazni od nemira tamošnjeg stanovništva“. Nije, međutim, poznato da je nakon toga nešto više urađeno na razoružavanju stanovništva, niti je u ovom kraju bilo ma kakvih pojava nemira i pobuna. Ali je Cemovićevim dolaskom otpočeo proces zloupotrebe vlasti, kojima je prethodila neka vrsta dobrovoljnog nošenja crnogorskih kapa od jednog broja viđenih plavskih Muslimana. Kapa je u ono vrijeme služila kao spoljni izraz nacionalne, vjerske i državne pripadnosti.

Grupa građana Plava uputila je 5. februara 1913. godine žalbu „Njegovom veličanstvu Kralju Gospodaru“. Kraljevska kancelarija je žalbu ustupila gusinjskoj kapetaniji na službeni postupak. Iz zapisnika o saslušanju Danila (Halil – bega) Redžepagića vidljivo je da je tužba upućena od strane 12 građana Plava. U vezi sa tim saslušana su četiri građana: Ivan (mulla Cano) Ivanović i trojica Redžepagića – spomenuti Danilo (Halil – beg), Ivan (Emrulah – beg) i Uroš (hodža). Njihova imena, naznačena u zapisniku o saslušanju, kao i konstatacije u generalijama koje su o sebi u zapisnik unijeli, u kojima stoji da su svi saslušani „vjere pravoslavne“, ukazuje da je tada – 11. marta 1913. godine, proces prevođenja pripadnika islamske u pravoslavnu religiju u Plavu i Gusenju već bio u punom jeku.

U izvještaju policijskog kapetana M. Dragovića kojim je 11. marta 1913. godine proslijedio naprijed spomenuta saslušanja, spominju se poimenično pet građana Plava koje je Kraljevski prijeki vojni sud osudio na smrt i strijeljao na Racini. Iz određenih razloga, kapetan je prešutio da je tog dana strijeljano 11, a ne pet ljudi...

Iz izvještaja zastupnika plavske opštine vidljivo je da za jedan broj strijeljanja nije postojala ni krivična prijava, pa prema tome ni presuda, makar formalnog karaktera, a braća Ferović nisu se nalazili ni u spisku strijeljanih.

Kao razlog njihovog osuđivanja i strijeljanja Vešović, (član Vojnog prijekog suda), navodi da su oni navodno sarađivali sa kačacima na taj način što su „letećom poštom šiljali izvješća u Čerane“ putem onih koji su na terenu prema Zabelju odlazili „u drva“ (prikupljanje, sječa i doprema drva za ogrev). Presuda je izvršena na osnovu sumnje i pretpostavke, bez ijednog konkretnog dokaza, kako u odnosu na osuđene, tako i u odnosu na one koji su nosili drva, preko kojih je, navodno, ostvarivana „leteća pošta“. Vojni prijeki sud bio je veoma samovoljan. Osuđivao je ljude na smrt, a da nisu saslušani, ili je saslušavanje vršeno grupno sa naznakom nosioca grupe. „Jedan od motiva ovih presuda i streljanja – kaže jedan dokument – bilo je i koristoljublje. Rodbini odvođenih u zatvor ili na sud savjetovali su da se ovi 'spreme što lepše mogu i ponesu sobom što više novaca i drugog, jer će u taoce'. Naravno, članovi suda su dijelili opljačkane stvari ubijenih.

Iz ovoga se vidi, mada su Plavljani i Gusinjani pokazali lojalni, ipak je Cemović započeo likvidaciju Muslimana, pod parolom: „Smrt ili pokrštavanje“.

Na dan strijeljanja 11 Plavljana – 5. marta 1913. godine, prijavili su se za prelazak u pravoslavnu vjeru 108 osoba, od kojih 94 islamske i 14 katoličke vjere. Istog dana strijeljane su još dvije grupe od po osam građana. Za jednu se grupu ističe da su bili „zlikovci“, a za drugu „zbog prikupljanja oružja i jatakovanja sa kačacima“, uz napomenu da je strijeljanje izvršeno „na osnovu presude nadležnog vijnog suda“. Dan ranije je javljeno da je 15 osoba muslimanske vjere prešlo u pravoslavnu.

Ne može se putem službene evidencije utvrditi koliko ih je strijeljano. U narodu su prisutni podaci – jedan o 550, drugi o 800 i treći od 1200 strijeljanih.

Kapetan Gusinjske kapetanije M. Draganović dostavio je 9. marta 1913. godine „Prijekom sudu nad Muslimanima“ spisak 25 građana Gusenja zahtjevajući da (se) kao veleizdajnici jataka kačačkih i zbog prikrivanja oružja imaju kazniti smrću po Paragrafu 39, tačka 5. Vojno Krivičnog Zakona“.

Istog je dana Kraljevski Vojni prijeki sud u Plavu donio presudu br. 2 kojom je osudio na smrt 29 građana Plava „kao veleizdajnike koji su imali zavjeru protiv Kralja Gospodara i njegove Vlasti“.

Slični procesi strijeljanja nastavljeni su tokom cijelog marta. Dokumentacija o tome nije potpuna. Ona i ne može biti cjelovita, jer je neka strijeljanja vojska vršila na terenu, bez uvida policijskih organa i Kraljevskg Prijekog vojnog suda.

Ne može se putem službene evidencije utvrditi koliko ih je strijeljano. U narodu su prisutni podaci – jedan o 550, drugi o 800 i treći od 1200 strijeljanih.

Proces prevođenja pripadnika islamske, u manjem obimu i katoličke, u pravoslavnu reliogiju, počeo je prvih dana februara. Pojedinačnih slučajeva bilo je i u januaru (Bećo Osmanov Otašević podnio je molbu 14. januara).

Sa formalno – pravnog osnova, taj je proces bio dobrovoljan. Postojale su molbe, propisno taksirane, službeno evidentirane i posebno se morao osigurati kum iz pravoslavnih redova. Međutim, to su ipak bile pojedinačne pojave. Zbog toga je izmišljena navodna saradnja s kačacima i priprema navodne pobune za proljeće, pa se, nakon formiranja Kraljevskog prijekog vojnog suda od Ministra vojnog pristupilo strijeljanju brojnih građana, koja su poprimala masovni karakter. Ističe se da su tada uplašeni muslimani pošli svom muftiji da ga pitaju za savjet što da rade, a da im je ovaj rekao: „Neka se, kad je sila, na oko pokrste, pa kad bude slobodno, da se opet vrate u Islam“. Nakon toga stvoreno je stanje koje je u svojoj doktorskoj disertaciji objasnio dr. Branko Babić, ističući: „Bajraktari bratstva, odnosno stariješine sela, dolazili su sa stotinama seljana, najčešće sa crnogorskim bajracima, u varoš da se krste. Po njihovoj želji, u prisustvu predstavnika vlasti, njih bi mjesni pravoslavnih sveštenika poškropio vodicom, uz određivanje kuma i novog pravoslavnog imena. Mnogi bi vjernici pritom stavili na glavu crnogorsku kapu kao znak prelaska u novu vjeru, a time i kao izraz spoljašnjeg obilježja crnogorske pripadnosti. Obred bi se završio skromnijom glazbom. Novopokršteni bi dolazili na krštenje pjevajući, a vraćali se kličući kralju Nikoli...“

Marko Cemović, državni podsekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije, rođeni brat Avra Cemovića, sedamdeset godina kasnije – 13. januara 1941. godine, u želji da umanji bratovu odgovornost, počinje da priča bajke za djecu. U članku Prošlost Srba muslimana Plava i Gusenja (u listu Vreme), piše: „Vrhovna komanda obrazovala je Vanredni ratni sud, koji je izreda sve pobunjenike osuđivao na smrt. Streljanja u masama otpočeta su bila. Ovom istrebljivanju plavskih i gusinjskih Srba (Muslimana), učinio je kraj brigadir Avro (Avram) Cemović na ovaj način:

„Jednog dana imao je da se strijelja jedan mladić jedinac u majke. Nesrećna mati smislila je i izvršila ovaj plan da ga spasi. Pala je pred noge komandantu otvorena lica i okumila ga da joj spasi sina. U svom prevelikom strahu za jedinca, odstupila je od običaja kumovanja pravoslavnih i muslimana – 'šišanja', no je tražila da kum nju i jedinca u crkvi krsti. Brigadir je odmah molio kraljevo pomilovanje i u isto vrijeme molio kralja da on kumuje mladom osuđeniku. Kralj je pristao: ovlastio je brigadira da umjesto njega kumuje. Ovaj je to učinio. Dao je kumčetu ime prvog kraljevog sina: Danilo. I odmah ga uvrstio u vojnike svoje brigade. Spas je bio pronađen. Porodice pobunjenika listom su se obraćale komandantu s molbom za pomilovanje i prelaz u pravoslavlje. On je sa svim molbama postupao kao i sa onom prvom. Sreća i radost spasenih osuđenika i njihovih porodica bila je neopisana. Oduševio se i sam islamski duhovni starješina – i poveo na najsvečaniji način – pod zastavom – narod na krštenje i sam se krstio. Kumovao im je brigadir Cemović“.

U razgovoru sa dopisnikom „Politike“ Vukom Draškovićem, proto Đorđe Šekularac iz Gusinja, objasnio je da je pokrstio 12 000 muslimana.

Prvi izvještaj o masovnom prevođenju plavsko – gusinjskih Muslimana i Albanaca u pravoslavnu vjeru, datumski se poklapa s presudama Kraljevskog vojnog prijekog suda u Plavu. Iz izvještaja P. Avrilovića Vrhovnoj komandi od 29. aprila 1913. godine vidljivo je da je tada proces pokrštavanja bio već okončan...

Eto prolaze stoljeća srpsko – crnogorskih zločina, a sve to treba zapisivati kao što je to uradio dr. Mustafa Memić (1924. – 2007.) u knjizi „Plav i Gusinje u prošlosti“ po kojoju je nastao i ovaj članak.