Elifa KRIJEŠTORAC: Ono što je i najnepismeniji Bošnjak mogao primjetiti kod Destanovića, zasigurno je negov privartni rat, kojeg će odmah pošto se iz kontejnera nekog Hajma preselio u malo bolji socijalni stan, povesti protiv vjernika Muslimana u dijaspri. Predmet njegovog prvog političkog krešenda, obično su bili dobroćudni ljudi, legalni predsjednici drugih kosovskih udruženja, i vjernici bez jezika i namjere da se obračunavaju sa jednim prezasićenim konzumentom svega što je muslimanu vjerniku haram. Osman je velikodušno pljuvo po njima, vrijeđao njihove svetinje, prijetio rušenjem i Bosne, i Kosova, i Sandžaka, urlaujući na sve i svakog koliko je mogao, ali je vremenom shvatio da je s tim zapravo izazvao samo snažnu buru u čaši vode. Niko od tih mirobljubvih običnih ljudi nije se želio verbalno a niti fizički obračunati sa Destanovićem.

Ako ste slučajno vjernik i Bošnjak, pa vam nikada niko nije opsovao majku fundamentalističku, ako vam nikada niko nije rekao da ste muslimanski terorista, ako vas nikada niko nije svrstao u neonaciste i fašiste, ako vam nikada niko nije skamario Ćabu, mjesec i zvijezdu, pa čak i samog Poslanika s.a.w.s. - u čuturu, ako vam nikada niko nije verbalno nasrnuo na ženinu i sestrinu čast, onda vi niste imali kontakta sa Osmanom Destanovićem, boljševikom i bivšim oficirom krepale terorističke JNA, a sada predsjednikom Udruženje Bošnjaka Dijaspore –Kosova u Njemačkoj (UDBK).

Kada se komunizam u bivšoj Jugoslaviji srušio kao truhla kobila, sa njene ishanđale kože neumitno su otpali i oni vječiti sisavci narodne i državne krvi. Anemični i žedni pivilegija i džabaluka na kome su se poput kukaca, držali gotovo pola stoljeća, poslije raspada Komunizma oni su prvo bubnuli glavurdom o tvrdo tlo realnosti, ali su se izgleda izvještanog njuha za krvne grupe, bez problema ponovo prikačili za ionako krvavu kožu stradalnika Bošnjaka, i tako čvrsto pripijeni neprimjetno dospjeli u dijasporu. Znajući da je ta dijaspora onaj isti naivni narod, sa čijih leđa se hranila crvena buržoazija, jedan od tih sisavaca će odmah poslije dolaska u Njemačku sebe proglasiti nekom vrstom novog „Lenjina“. Ali pošto je njegovo ime Osman, on je, nakon što su Bošnjaci prepoznali tragove njegove pljuvačke na svojoj koži i otresli ga sa svoje grbače, potpuno go ko pištolj, negdje u Karitasu nabasao na novu bundu od lisičijeg krzna kakvu je imao boljševik Lenjin i odmah se proglasio za „Crvenog Barona“.

Ne, Osman nije mogao dobiti azil u kapitalističkoj Njemačkoj, jer je poznato da su Crveni Baroni letjeli prvim avionom koji bi se napunio onima, unaprijed odabranim za deportaciju u svoju bivšu, milu ili omrznutu Jugu, sve jedno je. Ali dovitljivi Boljševik Osman je, po svemu sudeći, iskorostio 11.septembar, od kada je počela hajka na muslimane, pa se dosjetio da sebe proglasi žrtvom islamskih terorista. Za tu potrebu osnovao je čak i udruženje, za koje bi se prije moglo reći da je to zapravo „Združena dinastija Destanovića“ a ne neko Bošnjačko udruženje, jer se u njemu udomio skoro čitav klan Destanovića, kao i njihova bližnja i daljna rodbina.

Tako je „Crveni Baron“ opet našao izvor svojih prihoda i to na grbači Njemačke, čiju socijalu je on uvijek ljubio kao bližnjeg svoga, a koju vjerovatno zbog nedostatka vremena za bilo šta drugo, osim objaviljivanje rata Bošnjacima – vjernicima, još uvijek ljubi, i u nju zabada svoje gladne očnjake, kada nema kome drugome prionuti na kožu.

Ponekad onako našminkan i sa skupom kravatom, vjerovatno kupljenoj u nekoj prodavnici polovne odjeće, „Crveni Baron“ natempira kameru i mikrofon, pa u društvu svojih okupljenih rođaka i prijatelja, snimi po jednu ili dvije proleterske zabave, a što poslije na YouTube plasira kao kulturnu manifestaciju Bošnjaka porijekolom sa Kosova. Za raskoš i hektolitre popijenog akohola, naivni Hans naravno mora duboko zavući ruku u kasu nekog od socijalnih buđžeta za unapređivanje i gajenje „nekulture“ Osmana Destanovića i njegovog porodičnog udruženja. Na temelju tog udruženja Crveni Baron je osnovao platformu za pokretanje nove revolucije protiv Islama i svakog Bošnjaka, a koji se sedždi primiče. Ono što je i najnepismeniji Bošnjak mogao primjetiti kod Destanovića, zasigurno je negov privartni rat, kojeg će odmah pošto se iz kontejnera nekog Hajma preselio u malo bolji socijalni stan, povesti protiv vjernika Muslimana u dijaspri. Predmet njegovog prvog političkog krešenda, obično su bili dobroćudni ljudi, legalni predsjednici drugih kosovskih udruženja, i vjernici bez jezika i namjere da se obračunavaju sa jednim prezasićenim konzumentom svega što je muslimanu vjerniku haram. Osman je velikodušno pljuvo po njima, vrijeđao njihove svetinje, prijetio rušenjem i Bosne, i Kosova, i Sandžaka, urlaujući na sve i svakog koliko je mogao, ali je vremenom shvatio da je s tim zapravo izazvao samo snažnu buru u čaši vode. Niko od tih mirobljubvih običnih ljudi nije se želio verbalno a niti fizički obračunati sa Destanovićem.

„Crveni Baron“ Specifičnost pomalo usamljenog Destanovića, a kome se redovno stavi blokada kada počne prazniti svoje debelo crijevo u pisanoj formi na nekom od bošnjačkih foruma, zapravo leži u njegovom samoljubljivom i narcisoidnom karakteru. Naime on čvrsto vjeruje, da ako svoju boljševičku surlu što dublje zarije u zdravo bošnjačko meso, da će to izazvati nečiju pozornost, te da će neko u njemu ipak prepoznati „Ozbiljanog poznavaoca i kritičara islamskog fundamentalizma na Balkana, a ne Crvenog Barona i anti-demokratu. Mogu misliti kako je izbečio one svoje podkrvljene oči, kada je vidio one silne dolare koje je nedavno dobila Aida Ćorović...

Tako je „Crveni Baron“ došao do spoznaje da mu je potreban protivnik visokog kalibra i po mogućnosti javna ličnost iza koje stoji bošnjačka masa, pa je za tu priliku dobio zadužnje iz Srbije, ni manje ni više, do onog najomiljenijeg u bošnjačkom narodu Muftiju Muamera ef. Zukorlića. Poenta na koju je „Crveni Baron“ računao, ležala je u tome što je Muamer Zukorlić vjerski autritet, javna ličnost a i bistar i jak protivnik, od čijeg rušenja su i ovaj novi, a i onaj bivši predsjednik državice Srbije, plašljivo odstupili. Ali ne i on, Crveni Baron – Osman Destanović. Da nije, šta nije, čovjek bi se ucehnuo od smijeha pred tolikim napadom samoljublja jednog provincijalca i anonimusa negdje sa Kosova, ali smijati se samo mogu oni koji su ga proturili kroz rengen, utrvrdivši pritom da se radi o bivšem oficiru JNA i beskičmenjaku, kakvih ima na stotine među nama .

Ne znam da li je Muftija ikada čuo za tu, svakako beznačajnu ribicu kao što je Crveni Baron s Kosova, a koji se sa podijuma svoje porodične komunističke platforme, toliko zna napuhati na Muftiju, da iz njega izklizne prdotina poput one - kako je Muftija fašista, islamski fundementalista, lopov i kriminalac, koga treba nekako neutralizirati. Najvjerovatnije po starom receptu kada su ono drugovi Komunisti metkom u čelo i iza nekog seoskog plota uklanjali svoje političke protivnike. No Crveni Baron, nije baš tako naivan kao što u prvi mah izgleda. On ne samo da je izazvao Muftiju, nego i cijeli bošnjački korpus što mu je i bio cilj. Baron očigledno potrebuje malo više brisanog prostora oko svoje dinastije, a više publiciteta u javnosti, odakle bi da sravnja račune, za šta? Za fijasko svoje promašene egsistencije i budućnosti, a sve to, preko pljuvanja na bošnjačke autoritete i narod. Za to on nama, tom bošnjačkom korpusu otvoreno prijeti i poručuje - da će mo imati posla sa cijelom „Dinastijom Destanovića“ ukoliko u što kraćem roku ne skrenemo sa puta Muftije Muamera ef. Zukorlića, reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića i rahmetli Alije Izetbegovića, te ukoliko se ne vratimo „bivšoj i sadašnjoj ateističkoj vjeri boljševika Osmana Destanovića“.

Specifičnost pomalo usamljenog Destanovića, a kome se redovno stavi blokada kada počne prazniti svoje debelo crijevo u pisanoj formi na nekom od bošnjačkih foruma, zapravo leži u njegovom samoljubljivom i narcisoidnom karakteru. Naime on čvrsto vjeruje, da ako svoju boljševičku surlu što dublje zarije u zdravo bošnjačko meso, da će to izazvati nečiju pozornost, te da će neko u njemu ipak prepoznati „Ozbiljanog poznavaoca i kritičara islamskog fundamentalizma na Balkana, a ne Crvenog Barona i anti-demokratu. Mogu misliti kako je izbečio one svoje podkrvljene oči, kada je vidio one silne dolare koje je nedavno dobila Aida Ćorović, a za čije ime također niko ne bi saznao da se nije ostrvila na najveće bošnjačke autoritete, kao što je to Muamer Zukorlić. S tim parama (mori) Crveni Baron s Kosova bi najvjerovatnije potkupio nekakvog korumpiranog producenta, da snimi kakav igrani film, naravno sa Destanovićem u glavnoj ulozi, pa da neke slijedeće generacije Destanovića gledaju - kako je njihov djed, Crveni Baron, Osman Destanović, u vrijeme postdemokratije pravio prve revolucionarne korake, u borbi protiv islamskih država Bosne, Sandžaka i Kosova. No avaj, kao što u gornjem tekstu već stoji Destanovićevo samoljublje je nepremostiv problem, ali samo za njega samoga. Sve su prilike da mu se bumerang kojeg uporno baca, može jednoga dana obiti o glavu, u vidu jedne krivične tužbe, a koja bi mogla sletjeti na stolu nekog od Njemačkih javnih tužilaca. Lično bih je sjutra sama pokrenula, kada bi me Muftija opunomoćio za to, jer se Crveni Baron s izrazitom mržnjom redovno ostvrljuje na ličnu adresu Muamera ef Zukorilića .

I zaista samo za tu priliku iz svog džepa bih platila i ovlastila najboljeg advokata u Njemačkoj. Ali ne zbog toga, što jedan Baron s Karitasovom bundom, može ugroziti ličnost i djelo jednog velikana kakav je Zukorlić, ili bošnjački narod koji je iz one balkanske klaonice izašao kao žrtva, dostojna svakog poštovanja i časti, već da mu se tim procesom konačno dokaže, kako je Komunizam mrtva kobila, sa čijeg sedla ni jedan crveni, a ni crni Baron, za vijek - vijekova, nikada više neće moći pucati po bilo kojem narodu, a kamo li po Bošnjacima i njihovim vjerskim i nacionalnim vođama! Pa makar se taj zvao Osman ili Sveti Petar, sasvim je svejedno.