Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Kao što je Wladyslaw Szpilman u filmu „Pijanist“ reprezent varšavskih Židova, tako je Ajla u filmu „U zemlji krvi i meda“ reprezent silovanih Bošnjakinja. Ako arhetipska Ajla može u ambijentu bola i silovanja osjetiti seksualni nagon prema jedva poznatom muškarcu, onda i sve druge silovane Bošnjakinje začas mogu preći tu granicu od žrtve ka bludnici. Možda bi i druge Bošnjakinje mogle silovanje zamijeniti bludom, kad bi im se posrećilo da u tom logoru prepoznaju nekog s kim su prije rata tek flertovale?!

Nanovo se obejanilo da je bošnjačka žrtva centralno mesto bosanske budućnosti. Što je manje pamćenja, to je manje Bosne, i obratno. Lažu svi koji tvrde da je „deviktimizacija Bošnjaka“ (Šaćir Filandra) uvjet obnove povjerenja, suživota, tolerancije. Tek sa maksimalnim forsiranjem bošnjačke žrtve, u političkom prezentu, može doći do katarze u srpskom i hrvatskom kolektivitetu, a time i do obnove tolerancije. Bez katarze, nema pokajanja, nema pomirenja. Zaborav može samo nahraniti ekstremizam kod Srba i Hrvata. Znaju za ovu logiku vladajuće separatističke snage u Republici Srpskoj, a što se vidi i iz činjenice da budžetskim sredstvima plaćaju negiranje genocida nad Bošnjacima. Američki publicista Michael Dobbs upravo je obznanio da je „grupa kojoj je sjedište u Hagu, sastavljena od pseudostručnjaka, primila 1,6 miliona dolara od Vlade RS“. Ako se vladi RS isplati plaćati po Hagu da se negira genocid, zašto joj se ne bi isplatilo plaćati po Sarajevu da se zaboravlja genocid? Nije li tu odgovor na decenijsku šutnju bošnjačke politike spram ideje o izgradnji Muzeja genocida nad Bošnjacima? Mi ne znamo da li su mnogi bošnjački prvaci primili pare iz izvora koji su namijenjeni negiranju genocida i zaboravu? Možda je tako srozana Tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid? Čime objasniti ignoriranje jedne moralne potrebe da se pamti i opominje, u udžbenicima, u umjetničkim djelima, u politici?! Satisfakcija za žrtvu nosila bi značenje političkih ustupaka u cilju obnove zavnobihske Bosne i Hercegovine? Podatak da Vlada RS plaća negiranje genocida dokazuje da je ponižavajući status bošnjačke žrtve u društvenoj i političkoj realnosti presudan za opstanak sadašnjeg dejtonskog uređenja, koje Republici Srpskoj omogućava da svako malo poteže nebulozu o svojoj nezavisnosti. Ako bi bošnjačka žrtva imala društveni značaj kakvog zavređuje u jednom antifašističkom i humanističkom društvu, to bi do kraja razgolitilo genocidnu suštinu nepravednog dejtonskog poretka, a u toj utrci onda opstaje pravda, a nestaje nepravda. Zato je Dodik velikosrpskim agentima u Hagu prebacio 1,6 miliona dolara, vidljivih para, i ko zna još koliko nevidljivih para u Sarajevo, na adrese mnogih domaćih izdajnika.

Pozlaćeno blato
Neovisno od spoznaje da se razmrvljena bošnjačka politika pretvorila u slugu velikosrpskog i velikohrvatskog pobratimstva, patriotske snage BiH trebaju nastaviti planirati budućnost u skladu sa optimalnim pravedničkim, duhovnim i akademskim potencijalima bošnjačkog naroda i svih drugih lojalnih građana BiH. Sigurno je da ima Srba i Hrvata kojima ne smeta zajedništvo i kojima se gadi ta dvodecenijska fašizacija srpskog i hrvatskog kolektiviteta. Istinskim antifašistima ne smeta uspomena na bošnjačku žrtvu, niti izgradnja mira po mjeri satisfakcije za one koji su bili ubijani, silovani, protjerivani. Upravo iz takve pozicije želimo promišljati marketing tragedije, odnosno, jezik kojim je najplodotvornije ubijediti međunarodni faktor, i čestite Srbe i Hrvate, ali i zalutale Bošnjake, da je dejtonski poredak nepravedan, nečastan i za svakog moralnog građanina ponižavajući. Zar bi se iko pod Hitlerom ili Staljinom mogao osjećati dobro, pa makar bio najveći njemački ili ruski patriota?

Civilizacija se i danas zgražava nad pogonima za ubijanje, ali, to je samo smrt i ništa više. To što su kreirali beogradski inžinjeri zločina gore je i teže je od smrti, jer u prvi plan stavlja iživljavanje nad žrtvom. Ako Treći rajh nije smio opstati zato što je ubijao ljude, onda Republika Srpska pogotovo ne smije opstati zato što je građena i na genocidu i na iživljavanju nad žrtvama! A to iživljavanje nije osjetio niko kao 50.000 silovanih bošnjačkih žena, koje su potom pogođene još jednom nepravdom – nespremnošću bošnjačkog društva da ovaj teret nosi kao najpotresniji dokaz o bošnjačkoj žrtvi, namjesto što se silovane Bošnjakinje guraju pod tepih kao nacionalna pastorčad.

Hitler je pobio šest miliona Jevreja, Staljin je pobio 66 miliona Sovjeta, pa 22.000 zarobljenih Poljaka u Katinskoj šumi i drugdje, ali, ta industrija smrti nije u sebi imala sistem mrcvarenja žrtve, kakav su razvili srpski zločinci. A taj sistem mrcvarenja i iživljavanja nije nigdje tako zastrašujući kao u projektu silovanja bošnjačkih žena. Civilizacija se i danas zgražava nad pogonima za ubijanje, ali, to je samo smrt i ništa više. To što su kreirali beogradski inžinjeri zločina gore je i teže je od smrti, jer u prvi plan stavlja iživljavanje nad žrtvom. Ako Treći rajh nije smio opstati zato što je ubijao ljude, onda Republika Srpska pogotovo ne smije opstati zato što je građena i na genocidu i na iživljavanju nad žrtvama! A to iživljavanje nije osjetio niko kao 50.000 silovanih bošnjačkih žena, koje su potom pogođene još jednom nepravdom – nespremnošću bošnjačkog društva da ovaj teret nosi kao najpotresniji dokaz o bošnjačkoj žrtvi, namjesto što se silovane Bošnjakinje guraju pod tepih kao nacionalna pastorčad. U aprilu 2012. u Mostaru su održani Prvi susreti Bošnjakinja, ali niko nije spominjao silovanu Bošnjakinju, već se jedanaest udruženja bavilo izlaganjem hekleraja, nakita i odjevnih predmeta. Postoji li bolji način – od bošnjačke mutavosti - da žrtva bošnjačke žene bude uzaludna, a velikosrpska politika oslobođena neprijatnog podsjećanja na svoju monstruoznu suštinu? Taj divovski posao kojeg nosi Udruženje „Žena žrtva rata“, uz još nekoliko nevladinih instanci, daleko je od koncepta koji podrazumijeva uključivanje svih društvenih potencijala u zaštitu uspomene na patnje 50.000 bošnjačkih žena. Pa više je Bakira Hasečić učinila u borbi za dokazivanje ratnog zločina silovanja, nego svi bošnjački političari zajedno! Čak ni film „Grbavica“ Jasmile Žbanić, ovjenčan berlinskim „Zlatnim medvjedom“, nije bitnije potaknuo društvo na aktivan odnos prema žrtvama silovanja. Trebala je da u naše živote sleti estradna Angelina Jolie, sa Brad Pittom, pa da pomislimo kako je tema o silovanim Bošnjakinjama cool, fresh and very good. Šta je to nego bespamet i provincijalizam jedne sredine koja je izgubila moralni i mentalni kompas? Ubjeđen sam da bismo prije desetak godina imale snage i medijskih sredstava da film Ageline Jolie „U zemlji krvi i meda“ pročitamo onako kako i treba – kao prljanje obraza silovanih Bošnjakinja, namjesto što ga čitamo kao pijetet prema žrtvi silovanja. To što je Angelina Jolie velikosrpske formacije predstavila istinito, kao zvijeri u ljudskom obliku, ne znači da treba previdjeti kako je arhetipski lik silovane Bošnjakinje predstavila kao bludnicu. Dok ostale Bošnjakinje bivaju silovane i iznurivane raznim vidovima iživljavanja, ova Angelinina arhetipska Bošnjakinja nema pametnijih osjećaja nego da se sa eksplicitnom pohotom prepušta bludničenju. Možda bi i druge Bošnjakinje mogle silovanje zamijeniti bludom, kad bi im se posrećilo da u tom logoru prepoznaju nekog s kim su prije rata tek flertovale?! Kao što je Wladyslaw Szpilman u filmu „Pijanist“ reprezent svih varšavskih Židova, tako je Ajla reprezent svih silovanih Bošnjakinja. Ako arhetipska Ajla može u ambijentu bola i silovanja osjetiti seksualni nagon prema jedva poznatom muškarcu, onda i sve druge silovane Bošnjakinje začas mogu preći tu granicu od žrtve ka bludnici. Zato je film Angeline Jolie uvreda časti silovanih Bošnjakinja, ali i cijelog bošnjačkog naroda! Srbi se ljute što im je ovim filmom skresana istina u lice, a Bošnjaci se ne ljute što im je bačena ljaga na čast silovane Bošnjakinje! Zašto? Zato što u bošnjačkoj kolektivnoj memoriji silovana Bošnjakinja ne zauzima definirano i istaknuto mjesto, već prije izaziva zbunjenost i nejasnošću – šta da se o tome misli? A kad je već tako, onda silovana Bošnjakinja može biti i bludnica, pogotovo kad nam to objasni lijepa Angelina. U istom paketu progutat ćemo i prikazivanje četnika kao organizirane vojske i prikazivanje patriotskih snaga kao horde šumnjaka, i to što na kraju priče Ajla izdaje ljubav prema Srbinu, u ime domoljublja, mada je logički nejasno gdje joj je bilo domoljublje dok se prepuštala bludu. Za sve te nakarade ne treba kriviti Angelinu Jolie koja nigdje u Sarajevu nije mogla dobiti jednu stručnu, muzejsku prezentaciju svih činjenica o silovanim Bošnjakinjama. To što rade pojedina udruženja jeste važno, ali nije dovoljno, jer posao opismenjavanja činjenica trebaju raditi stručna lica, i u Srebrenici, i drugdje. Takva je knjiga Irfana Ajanovića „Molila sma ih da me ubiju“ iz 1999. ili film Al Jazeere o silovanim Bošnjakinjama, premijerno prikazan u januaru 2006. godine. Sve te opismenjene činjenice dosad su se morale naći na jednom mjestu, u jednoj instituciji, gdje će se čuvati i razvijati uspomena i opomena o silovanim Bošnjakinjama. A razvijanje te uspomene podrazumijeva aktivan odnos u komemorativnom i kreativnom smislu, onako kako to već rade u Udruženju „Žena žrtva rata“. Trebalo je da Angelina snimi ovaj nakaradni film pa da na tom estradnom talasu oživi poslijeratna ideja da se logor „Kod Sonje“ u Vogošći, u koji su na piće i na silovanje Bošnjakinja dolazili oficiri UN-a, otkupi za potrebe historijskog muzeja. Bilo je to u maju 2012., kada je još bilo moderno predlagati Angelinu Jolie za najveća priznanja, zato što je „skrenula svjetsku pažnju na rat u Bosni“. Često je bolje ništa, nego svašta, kao što bi bilo bolje da Angelina nije snimila film u kome se izmišlja blud silovane Bošnjakinje. A ponajbolje bi bilo da je ovo društvo imalo pameti, morala, snage i slobode da to Angelinino nedjelo pročita i prezre kao uvredu na čast silovanih Bošnjakinja. Čak su se pojavile nekakve budale koje potpisuju peticiju da se Sarajevo izvine Angelini Jolie što je neko prije snimanja filma posumnjao u njene namjere. Zapravo se obistinila sumnja da će taj film biti skrnavljenje moralnog lika silovane Bošnjakinje, ali je pod medijskim pritiscima i masovnom korupcijom duha u Sarajevu ovo blato pozlaćeno. Nevjerovatna je ili kolektivna zatupljenost ili kolektivni strah u bošnjačkom narodu, pa niko ne vidi, ili ne smije da vidi, šta je Angelina Jolie napravila od silovane Bošnjakinje.

Sram veći od boli
I dok sarajevska malograđanština u zvijezde kuje Angelinu Jolie i njenu blasfemiju bošnjačke žrtve, dotle pored nas posve nepoznat (!) živi možda ponajbolji film o silovanoj Bošnjakinji, koji za ratni zločin silovanja optužuje i strane vojnike, a znamo za seriju svjedočenja da je komandant UNPROFOR-a Louis McKenzie u logoru „Kod Sonje“ silovao Bošnjakinje i da za taj zločin nije odgovarao. Riječ je o filmu „Skriveni život riječi“ autorice Isabel Coixet, koji je producirao slavni Pedro Almodovar, a koji je 2006. dobio nekoliko evropskih nagrada. U filmu se nigdje eksplicitno ne navodi da se radi o Bošnjakinji, ali niz podataka, od imena Hanna Amiran, preko učešća INTERNATIONAL REHABILITATION COUNCIL FOR TORTURE VICTIM u dokumentovanju građe za scenario, upućuje da je riječ o vjerodostojnoj priči koja, u današnjoj Evropi, nema kome pripadati osim silovanoj Bošnjakinji. Sadržaj nećemo prepričavati, ali hoćemo prenijeti ispovijedni monolog Hanne Amiran svome stranom prijatelju.

Angelinina Bošnjakinja ne osjeća sram dok u logoru za silovanje danima hoda gola, za(b)luđena i kobejagi zaljubljena. U tom bezveznom filmu „U zemlji krvi i meda“ nema traga suptilnosti i suosjećanju sa kojim je ova tema obrađena u kod nas nepoznatom filmu „Skriveni život riječi“. S jedne strane veličamo jednu estradnu blasfemiju, misleći da je to blaćenje silovanje Bošnjakinje njena zaštita i afirmacija, a s druge, nemamo pojma o ovom remek-djelu kojim je napravljena upečatljiva ekranizacija sudbine jedne od onih Bošnjakina koje danas u iseljeništvu, u ime Bosne i Hercegovine, „osjećaju sram zbog toga što su preživjele“.

- Imala sam prijateljicu koja je studirala sa mnom u Dubrovniku. Dobro smo se slagale. Bila je tako vesela. Ja nikad nisam bila vesela. Tako sam se ponosila što sam joj prijateljica. Čitale smo iste knjige, i ostajale budne dugo u noć samo da bi pričale o njima. Knjige su uvijek bile stvarnije no bilo šta drugo. Živjele smo skupa tokom rata. Imale smo 20 godina kada su zatvorili školu. I odlučile smo se vratiti odakle smo. Nismo mogle doći do svojih obitelji. Rekli su da se grozne stvari događaju, ali im niko nije vjerovao, mislim, ljudi često pretjeruju. Nije moglo biti istina, mislim, rat. Nekako se uvijek događa na nekom drugom mjestu. Posudile smo auto, ona je vozila, i otišle smo. Putem se ništa nije dogodilo, u daljini smo vidjele požare, uginule pse... Ništa. Mnogo mrtvih pasa. Slušale smo kasetu talijanske disco muzike. Smijale smo se. Puno smo se smijale na tom putovanju. Sjećaš li se pjesme La Dolce Vita? Bila je tako glupa. Zaustavili su nas samo dva kilometra od grada i odveli nas u hotel. Mislile smo da samo žele uzeti auto. Brinulo nas je kako ćemo to objasniti vlasniku. Smiješno, zar ne? Cijeli tvoj život samo što se nije promijenio, a tebe brine stari Ford turbo. Vojnici su govili kao ja, našim jezikom. Neki su imali samo 18 godina. Sjećam se, jednog dana su došle postrojbe Ujedinjenih nacija. Mislile smo da će nas odvesti odatle. Ne! Glasovi poput tvoga, Jozef. Govorili su kao ti. Sjećam se, jedan od njih se stalno izvinjavao. Izvinjavao se sa smiješkom. Ako možeš to zamisliti... Siluju te, opet i opet, i šapću ti na uho, da samo ti čuješ: Žao mi je, tako mi je žao, oprosti mi... Bilo nas je 15 žena, ponekad više, ali znale smo da će neke od nas ubiti. Natjerali su ženu da ubije kćer. Stavili su joj pištolj u ruku i prst na okidač, stavili su cijev pištolja djevojci u vaginu i natjerali je da puca, govoreći: Sad nećeš postati nana! Žena je umrla nedugo nakon toga od tuge. Jednog dana je svanulo, a ona je umrla od tuge. Znaš li šta su činile onima koje su se usudile vrištati? Rekli bi: Sad ćemo ti zaista dati razloga da vrištiš. I rezali bi je nožem na hiljadu mjesta po cijelom tijelu, zatim bi utrljali so u rane i iglom sašili rane. To su učinili mojoj prijateljici. Ja nisam mogla... Nisu mi dali da joj čistim rane. Po...polahko je iskrvavila. Bilo je tako... Bilo je tako sporo. Krv joj je curila niz ruke i noge. Molila sam da brzo umre. Brojala sam vriske. Mjerila sam bol. I mislila sam, ne može više patiti. Sada će umrijeti. Sada. Molim Te. Sljedeće minute. Molim Te.
Sljedeća znakovita scena događa se kada Jozef dolazi da u Rehabilitacionom centru preko socijalne radnice potraži kontakt sa Hannom Amiran, koja se vratila u nepoznato, u jednu dansku fabriku u kojoj radi kao „izbjeglica iz rata koji su svi zaboravili“. Jozef se socijalnoj radnici povjerava da sa Hannom želi provesti ostatak života, a onda mu kaže:
- Ali, čak i da zaista osjećate to što kažete, daje li vam to za pravo da pogledate ovu kasetu (Hanninog svjedočenja)? Bez njenog odobrenja? Znate li koliko Hanna ima ovdje? Znate li koliko krvi, smrti? Znate li koliko mržnje sadrže ove kasete? Znate li zbog čega ih snimamo? Prije holokausta Hitler je pozvao svoje saradnike, i kako bi ih uvjerio da će njegov plan uspjeti, pitao ih je: Ko se sjeća uništenja Armenaca? To je rekao. Trideset godina poslije niko se ne sjeća. Deset godina poslije, ko se sjeća šta se dogodilo na Balkanu? Preživjeli? Oni koji su uspjeli nekim čudom preživjeti da bi pričali. Ako mogu. Oni koji se srame, preživjeli su. Poput Hanne. Ironično je, ako se može tako reći, što osjećaju sram zbog toga što su preživjeli. A taj sram koji je veći od boli, veći je od svega drugoga, može trajati zauvijek.
Angelinina Bošnjakinja ne osjeća sram dok u logoru za silovanje danima hoda gola, za(b)luđena i kobejagi zaljubljena. U tom bezveznom filmu „U zemlji krvi i meda“ nema traga suptilnosti i suosjećanju sa kojim je ova tema obrađena u kod nas nepoznatom filmu „Skriveni život riječi“. S jedne strane veličamo jednu estradnu blasfemiju, misleći da je to blaćenje silovanje Bošnjakinje njena zaštita i afirmacija, a s druge, nemamo pojma o ovom remek-djelu kojim je napravljena upečatljiva ekranizacija sudbine jedne od onih Bošnjakina koje danas u iseljeništvu, u ime Bosne i Hercegovine, „osjećaju sram zbog toga što su preživjele“. To zapravo govori da ni Angelinu, a ni naše društvo, ne zanimaju plaho te silovane Bošnjakinje. Angelina je našla pogodnu temu da udovolji kolonijalnim ukusima, čiju perverznu maštu golica ta bliskost masovnog silovanja i bluda, a naše je hudo društvo ugledalo Angelinu uživo, usred Sarajeva, pa nek' košta šta košta!
Vratimo se na vijest o namjeri da se u Vogošći, u objektu gdje je bio logor za silovanje Bošnjakinja, otvori historijski muzej. Namjera je da to bude muzej za sve žrtve, sve logoraše, ali, prvenstveno bi trebalo biti mjesto sjećanja na silovane Bošnjakinje. Baš u Vogošći, tu gdje su po mnogim svjedočenjima, ali i po svjedočenju Hanne Amiran iz filma „Skriveni život riječi“, dolazili oficiri UNPROFOR-a da sudjeluju u ratnom zločinu silovanja Bošnjakinja, muslimanki. Ni jedan od njih do sada nije procesuiran i kažnjen kao ratni zločinac, a dok se to ne dogodi, pravda neće biti zadovoljena. Silovana Bošnjakinja treba biti institucionalna briga ovog društva, i to tako što će jedna specijalizirana ustanova, kakva je historijski muzej, odgajati sjećanje na „sram koji je veći od boli“, i na bol koja je teža od smrti, na žrtvu koja je podnesena u ime Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, i koja ne smije ostati zatočena u žrtvama silovanja, već mora živjeti kao opće mjesto naše antifašističke kulture. („Saff“, br. 324, 21. septembar 2012.)