Džerladina Dina DELIĆ: A onda, jednoga dana, moj brat Ibro dok smo se mi kao i obično kupali, izađe na svjetlo dana i na obalu pokraj rijeke iznese dijelove „nečega“, sastavljenog od komada daske, jednog direka, konopca i još štošta. Strpa dva prsta u usta i prodorno zviznu, a mi (mlađa sestra Fikreta, koju smo svi zvali Fikra, brat Hasan, kojeg smo zvali Hasko i ja) prepoznavši njegov zvižduk pregazismo plićak i dojurismo do njega kao bez duše. Blejali smo u njega kao da smo u po bijela dana vidjeli prikazu.

Moj mlađi brat Ibrahim nije bio kao svi drugi dječaci njegovih godina, a u to vrijeme o kojem govori ova priča imao je deset godina. Sjećam se da je od trenutka kada se pridigao na svoje male slabašne noge počeo nešto da majstoriše po kući. To majstorisanje je bilo na tugu i žalost moje majke, jer je vazda nešto znao “obatalit’”.
Znao se, u svojim prvim putešestvijama kroz kuću, doklimati do babine kutije s halatom i prvo za što je hvatao bio je čekić. Onda bi tim čekićem „popravljao“ stvari po kući, a ja sam zbog tih i takvih „popravki“ vazda bila bijena, jer moj je zadatak bio da pazim na njega. Možda ga u to vrijeme, iako mi je bio brat i rod najrođeniji, i nisam baš nešto voljela. Draži mi bio njegov parac Salko, sin naše komšinice Hatke. Salku kako postaviš, tako ga i zatekneš. Po cijeli cjelcati dan znao je sjediti u jednom budžaku, okružen jastucima kao paša, i glabat nekog gumenog zeca. (Čini mi se da ga je na kraju i pojeo. Bar veći dio). Prosto mi bilo žao što Salko nije moj brat. Ibrahima bih s halalom dala Hatki pa nek’ se ona bakće s njim.
Ibrahima smo odmah po rođenju prozvali Ibro. Jedino ga je mati, u huji, kad šta uzijani, zvala Ibrahimeee… a on, kada bi čuo svoje puno ime izgovoreno materinim glasom, gdje god i u kakvom god se poslu zadesio trčao je kao da ga šejtan goni, usput vičući: - Ideeeeeeeem, ideeeeeeeeeeem mattiiii!
Kasnije, kada je poodrastao i uznao, postao je nešto normalniji. Prestao je uništavati stvari po kući. Našao je ćoše u magazi, uzeo nešto od babinog halata i počeo praviti razne igračke. Nena bi govorila: - Što Ibrine oči vide, ruke naprave.
Pošto više nisam imala obavezu da ga čuvam, nisam željela da ga mijenjam za Salku, jer ako ćemo pravo Salko je bio ružan, onako klempavih ušiju, zalizane narandžaste kose s razdjeljkom po sredini glave, sa hejbet narandžastih tačkica po cijelom licu, uštirkanom košuljom u kockice zakopčanom do grla (činilo mi se da stalno isteže vrat k’o da ga davi) i crnim pantalonama na peglu. I nikad se nije igrao s nama, djecom iz mahale.
Ali da se mi vratimo mome bratu Ibrahimu, zvanom Ibro.
Jednom je od listova istrgnutih iz teke i drvenih štapova napravio vjetrenjače. Postavio je ispred kuće na četiri cigle komad daske kao tezgu, poredao te svoje vjetrenjače i počeo vikati: - Navaliiii narodeeee!!! Vjetrenjačeeee! Jeftinooo prodajeeeem vjetrenjačeeeee!!! Pet paraaaaaa jednaaaaaaa!!! Još malo pa nestaloooo!!! Navaliii narodeee!!!
Stariji, koji su prolazili sokakom, okretali se, smješkali i nastavljali svojim putem. Ali zato bi se sva mahalska dječurlija sjurila i gledala te njegove vjetrenjače. On je sav važan demonstrirao po kojem principu rade. Trčao je uz i niz mahalu, a onaj smotani papir nataknut na štap se okretao od vjetra koji je on izazivao svojim trčanjem. Djeca su širom otvorenih usta gledala to čudo od izuma, a on se sav znojan i istrpan vraćao za tezgu i čekao narudžbe. U prvi mah je ostajao razočaran jer bi se djeca polahko razilazila po kućama, ali onda se jedno po jedno vraćalo, zavisno koliko mu je trebalo vremena da namoli oca ili mater za pet para, i kupovalo njegov „pronalazak“. U trenu, tezga bi ostala prazna, a po sokaku su sa novim igračkama u rukama trčala djeca kao jata ptica, sretna, oznojena, zajapurenih lica, stvarajući od veselja takvu gungulu da su se malo, malo kroz prozore promaljale glave odraslih koji su prijetili, ali nisu mogli prijetiti nikome posebno, jer je i njihovo dijete bilo dio tog jata.
Za to vrijeme moj brat je brojao zaradu i skrivao je na svoje tajno mjesto koje, i pored sveg truda, nikada nisam uspjela otkriti.
Pravio je on tako leptirice od drveta koje je ukrašavao jednostavnim rezbarijama, šarao po njima bojama da budu privlačnije, a zatim bi za njih zakovao duge štapove, pa kad je spustiš na zemlju i brzo guraš, leptirica klepeće krilima. I sve je uspijevao prodati. Nekada za pet, a nekada za deset para. Zavisilo je i od imovinskog stanja kupca, koji je od silne želje da ima novu igračku i da ne bude izrod u mahali, plaćao duplu cijenu.
Posebno mi je u sjećanju ostalo ljeto pedeset i šeste godine. Bio je juli mjesec. Raspust. Mi djeca iz mahale skoro sve vrijeme smo provodili na Jagnjišću, malom ostrvcetu ispod Drvenog mosta, kupajući se u rijeci Bosni. Samo Ibro nije izlazio na bijeli dan. Zavukao se u onu magazu koju je skoro pa prisvojio i nikome nije dao da uđe. Vrata su bila zamandaljena, a iza njih su se čuli udarci čekića i njegovo stenjanje od napora. Viđali smo ga pred akšam kad ga je mati samo povikom Ibrahimeeee istjerivala iz magaze, koju bi on po izlasku pažljivo zamandalio da niko ne može ući, i na sabah kad smo svi ustajali klanjati. Sjećam se da smo kao djeca imali obavezu klanjati svaki namaz, ali kako nas je u toku dana bilo teško pohvatati, stariji su odustali od nas, ali zato smo pod budnim neninim okom u akšam naklanjavali podne i ikindiju.
A onda, jednoga dana, moj brat Ibro dok smo se mi kao i obično kupali, izađe na svjetlo dana i na obalu pokraj rijeke iznese dijelove „nečega“, sastavljenog od komada daske, jednog direka, konopca i još štošta. Strpa dva prsta u usta i prodorno zviznu, a mi (mlađa sestra Fikreta, koju smo svi zvali Fikra, brat Hasan, kojeg smo zvali Hasko i ja) prepoznavši njegov zvižduk pregazismo plićak i dojurismo do njega kao bez duše. Blejali smo u njega kao da smo u po bijela dana vidjeli prikazu.
Ibro nas tako skupi i svakom reče šta mu je zadatak. Vođeni njegovim naredbama počesmo sklapati to „nešto“ od čega je na kraju nastao ringišpil.
A njegov ringišpil je izgledao ovako...
Duboko u zemlju bio je zabijen jedan direk, otprilike metar i po visine. Na vrhu tog direka bile su unakrst zakovane dvije debele letve, a s kraja svake strane letve spuštala su se po dva komada konopca. Na donji dio svakog konopca Ibro je postavio manju dasku. Te daske su na krajevima imale rupe kroz koje je provukao konopce svezavši ih u debele čvorove kako bi bolje držali.
Taj ringišpil moj brat Ibro nazva „komendija“. Na komendiju je moglo sjesti četvoro djece do deset godina. Starija nisu dolazila u obzir, a Boga mi ni ona debela. Tako je odredio Ibro. Sljedeći zadatak je bio razglasiti po cijeloj našoj mahali, a i susjednim, da je na obali Bosne postavljena komendija i da sva djeca do deset godina i koja nisu debela mogu da se okreću. Cijena jednog okretanja je deset para. Pošto je Hasko bio od svih nas najglasniji, on dobi taj važan zadatak.
Išao je tako kroz sokake i vikao: - Čujteeeee i počujteeeee, od danaaaas na obaaaaliiii radiiiii koomendiijaaaaaa kod gazde Ibreee. Cijenaaaaaa korištenjaaaa komendijeee jeee deeeeseeeeeeet paraaaaa. Ko neeeeeemaaa paraaaaaaaaa, ne možeeeee se okretaaaaaaaaaat’. Po nareeeeeđenjuuuuu gaaaaaazdeeeee, okreetaaaat’ se moooooooguu saaaaamo djecaaa doooo deeeeeeeeeeeseeeeet goooooodinaaaa i pooooonekooooo staaaaaarijeeeeeee akoooooo nijeeeee plahooooo teškooooo. Ako je neko deb’ooo, ni on ne možeee!!! Čujteeeeeeeeeeeee i počuujteeeeee.....komendijaaaaaa, komeeeeendija...Navaaaaaaliiii narodeee!!!
Ni nas ostale nije mašila obaveza. Fikra, koja je imala lijep glas, dobi zadatak da pjeva, jer kakva je to komendija bez muzike. Mene je dopalo da naplaćujem okretanje. Ibrio je kao pravi gazda vodio brigu da se komendija okreće i da pridržava direk da se ne obori i da ne bude kakav belaj, a telal Hasko mu je i tu bio ispomoć. Trebalo je paziti da koje od djece ne odleti u hendek.
Tako i bi. Ubrzo se oko Ibrine komendije skupi buljuk djece, ali su samo oni koji su imali odgovarajuću kilažu i pare imali sreću da se okreću. Ibro bi ih prvo dobro “ošajcov’o”, a tek onda dao pristanak. Zarađene banke stavljala sam u jednu platnenu vrećicu koju smo drpili od nene. Djeca bi sjela, čvrsto se držeći rukama za konopce, Fikra bi zapjevala (uglavnom su to bile sevdalinke koje smo slušali od nene i po komšiluku, počevši od one: “Što nam nema sa Drine vedrine”, pa “Sinoć ja i moja kona”...), Ibro bi zavrtio one letve za koje su bili vezani konopci, a onda bi podupro direk zajedno sa Haskom. Komendija bi se zavrtila pet-šest puta i vožnja bi bila gotova. Ali, iako je okretanje kratko trajalo, nijedno od djece koja su se okretala nije se bunilo nego je letilo kući po još para, a oni koji iz gore pomenutih razloga nisu imali pravo na okretanje, s tugom i zavišću gledali su veselje ovih prvih, sretnijih.
Tako se cijelo ljeto u našoj mahali na obali Bosne okretala komendija gazda Ibre, kojeg su monogi roditelji ružili jer nisu se mogli nadavat’ djeci onih banki.
Iako smo svi bili uključeni u rad komendije (Hasko i Fikra su čak malo i promukli od dernjave jednog i pjevanja drugog), Ibro je ljubomorno čuvao zarađene pare od kojih mi za sve vrijeme nismo vidjeli nijedne jedine banke. Bunili smo se, nije da nismo, pa bi nam obećao sutra, a to njegovo sutra, tog ljeta, nikad nije nastalo.
Šta je uradio s tim parama nismo saznali, ali smo se naučili pameti.
U zimu iste te godine, kada je rijeka Bosna zaledila od obale do obale, Ibro se dosjetio da od drveta i lima pravi sličure. Trebali smo mu pomoći u prikupljanju materijala, ali znajući da ima para zašuškanih po budžacima i opečeni iskustvom iz vremena komendije, tražili smo da nam plati unaprijed. Nije mu baš bilo pravo, ali nije imao drugog izbora.
Tu zimu upamtismo po tome što i mi ušićarismo koji dinar, koji smo s ćejfom potrošili kod slastičara Ćamila kupujući šećerlame i vruć salep, po hejbet slomljenih ruku i razbijenih noseva mahalske djece i Ibrinim sličurama koje su se uprkos tim nezgodama prodavale k’o halva.