Šefka BEGOVIĆ-LIČINA: Jedne večeri usnih neobičan san. Stojim na nekakvoj zelenoj livadi. Oko livade sa strane bila je gusta šuma sa prelijepim drvećem. Ispred mene se nalazila zelena trava, a malo dalje vidjela sam neku tamu i crnilo. Nije se u daljini ništa vidjelo od te tame. Odjednom sa neba, svuda oko mene, prosuše se zraci sunca. Neobična svjetlost obasja livadu, drveće i put preda mnom. Kad sam krenula naprijed, veličanstveni zraci su se pomjerali ispred mene i osvjetljavali mi put. Ona tama se povlačila i bivala sve bljeđa i bljeđa. Ja sam išla i pratila tu svjetlost kao hipnotisana. Oko mene su se čuli tihi prelijepi zvuci arapske muzike. Šuma je najednom zamirisala, kao da je neko po njoj prosuo najljepši parfem.

Zovem se Aiša. Veoma volim svoje novo ime i ponosim se njime. Do nedavno, sam se zvala Klara.
Bila sam student završne godine stomatologije, kada sam jednog dana, dok sam slušala predavanje, primijetila jednog momka kako me uporno gleda. Pogledala sam prema njemu i tada srela pogled najljepših i najblistavijih crnih očiju koje sam u životu vidjela. Momak je bio tamnoput, sa gustom kovrdžavom kosom i nekako drugačiji od ostalih studenata.
Okrenula sam glavu i nastavila da slušam predavanje, ali nisam mogla da se koncentrišem, jer sam o sjećala sam da me momak i dalje posmatra.
To se ponavljalo danima, na svim našim predavanjima. Primjećivala sam njegov pogled na sebi i nesvjesno počela osjećati neku uzdrhtalu toplinu.
Njegove oči su bile lijepe i mile i zbunjivale me, kad god bi nam se pogledi sreli.
Jednog dana, dok smo bili na vježbama, on mi se obratio: “Kolegice, dozvolite da vam pomognem“.
Tako je počelo naše poznanstvo i kao da smo se poznavali godinama, počeli smo razgovarati kao stari znanci.
Kasnije, dok smo sjedili u restoranu blizu fakulteta i pili prvu zajedničku kahvu, on mi se predstavio.
Rekao mi je da se zove Ali, da je porijeklom iz Sirije. Tamo je imao roditelje, braću Raduena i Abdel-Kadera, sestre Suilu i Zubidu. S ljubavlju je pričao o svojoj porodici, a ja sam ga bez daha slušala.
Bio je tako lijep, zabavan i drag. Rekao mi je da me odavno primjetio i posmatrao, da sam ja djevojka njegovih snova. Sanjao je djevojku svijetle kose i plavih očiju, a ozbiljnu poput mene.
Tog smo dana ostali satima zajedno. Šetali smo kejom pored rijeke, jeli kuhane kukuruze i pečene kestene, smijali se njegovim šalama. Recitovao mi je neke stihove na arapskom jeziku. Nisam ih razumjela, a on me zadirkivao.
Vrijeme nam je letjelo kao tren. Htjela sam da taj dan ostane vječan i da oko nas nema ničeg, osim nas dvoje.
Tako je počela naša idila i ja sam postala najsretnija djevojka na svijetu, ludo zaljubljena u Alija. Sa njim mi je svaki dan bio drugačiji. Upoznavala sam i otkrivala najljepše osobine čovjeka kojeg sam zavoljela. Sve je kod njega bilo na svom mjestu i sa nekim redom. Uvijek je bio besprijekorno čist, obrijan i uvijek mirisao prijatnim, meni nepoznatim mirisom.
U početku nisam razmišljala o tome da pripadamo različitim vjerama i svjetovima. Mene su moji roditelji vaspitavali da na prvom mjestu moram biti dobar čovjek. Trudila sam se da to i budem i da idem pravim putem. Moji su me nekada nedjeljom vodili u crkvu. Za naše praznike smo u kući imali skromne svečanosti i obrede, ali o svojoj vjeri nisam puno znala. Nikad nisam ni razmišljala o ljudima i o njihovoj različitoj vjerskoj pripadnosti. Bila sam jedino dijete svojih roditelja, voljena, mažena i pažena, sa vjerom u ljude i život.
O Aliju nikada nisam razmišljala kao o momku druge vjere, ni da mi to može biti nekakva prepreka u ljubavi. Bili smo veoma lijep par, ja prirodna plavuša sa plavim očima i svijetlim tenom, a Ali crn, visok, tamnoput. Bili smo dvije suprotnosti u svemu, ali smo postali jedno srce i jedna duša.
“Ne postoje srca s različitim vjerama” - mislila sam.
Roditelji su bili sa mnom jako bliski i ja nisam imala tajni pred njima. Oni su svakog dana s nestrpljenjem očekivali moj povratak sa fakulteta, da im ispričam kako mi je protekao dan. Puno su mi vjerovali i ponosili se mnome.
Ispričala sam im da sam srela prekrasnog momka, svog kolegu, da sam sretna i zaljubljena. Znala sam da će me razumjeti i nisam se prevarila.
Ali i ja smo jedne večeri zajedno došli kod mojih. Znala sam da će moji roditelji biti zadovoljni mojim izborom. Tako je i bilo. Tata je s Alijem diskutovao o politici, kao da su stari znanci, a mama mu nudila da jede: gibanicu, prebranac, sarmu i još kojekakve naše domaće đakonije.
Moja sreća je sa njima trojma bila potpuna. Uživala sam u njihovom okruženju, oni su mi bili najvažniji na svijetu i njih sam troje voljela svim srcem.
Ali je postao čest gost u našoj kući. Vikende smo provodili zajedno sa mojim roditeljima. Imali smo vikendicu blizu grada, pa smo često išli tamo Na imanju smo roštiljali, igrali lopte, trčali bosi po travi. Ponekad smo se satima prskali vodom u rijeci, zatim pekli krompire u žaru i uživali u svakom zajedničkom trenutku.
Pred veče smo slušali Alija kako svira gitaru i pjeva nam neke arapske pjesme. Ja sam ga slušala kao opčinjena. Uživala sam u svakom trenutku svoje sreće, a sa mnom i moji roditelji.
Ali je imao svoje obrede molitve, koji meni nisu bili jasni. Objašnjavao mi je da se u toku dana pet puta Bogu moli, a ja se čudila. „Zašto toliko puta i zašto nikada ne izostavi ni jednom?“
Izgovarao je neke meni nerazumljive riječi i objašnjavao mi pomalo smisao tih svojih molitvi.
Govorio mi je da prije tih njihovih molitvi čovjek mora biti potpuno čist i da se uvijek lična higijena mora održavati.
Ja sam se čudila i ponekad sam gledala dok izvodi molitve. Meni su ti sklekovi i pokreti ličili na fitnes. Jednom mi je rekao da je u tim molitvama na prvom mjestu pokornost Bogu, zatim relaksacija duha i tijela. Ponekad me je učio neke arapske riječi. Meni je bilo zanimljivo i počela sam da zapisujem i učim, ali izgovor riječi mi je bio dosta težak.
Roditeljima sam pričala o Alijevim obredima, oni su me slušali s velikim interesovanjem. Kad bi se u vrijeme molitve zatekao u našoj kući, obavljao ih je kod nas na nekoj čistoj prostirci.
Poštovanje i povjerenje vladalo je među nama i činilo našu ljubav čistom i lijepom.
Vjenčali smo se čim smo diplomirali, nekako je došlo samo od sebe. Ne sjećam se ni da li me je prije toga zaprosio. Obred vjenčanja u Općini i mala zakuska u restoranu bili su u nekoj dostojanstvenoj tišini. Moji roditelji su se složili sa nama da ne pravimo pompe za vjenčanje, već da to obavimo tiho i mirno.
Svi naši prijatelji čsu nam uz čestitke rekli da su znali da će se naša ljubav završiti brakom. Matičari su nam rekli da odavno nisu vjenčali ljepši par.
Na bračno putovanje smo otputovali u Siriju kod Alijevih roditelja. Kad se avion približio pisti, ja sam bila uplašena i uzbuđena. Ali me držao za ruku i šaputao:
“Ne plaši se, mila! Moji će te voljeti, onoliko koliko te ja volim“.
Na aerodromu su nas dočekala njegova braća i jedna sestra sa djecom.
Prvi taj susret s ljudima druge vjere, nacije, meni potpunim strancima, bio je srdačan i divan. Nikad nisam vidjela ljepšu familiju.
Bili su lijepo odgojeni ljudi. Dobila sam od njih bukete prelijepog cvijeća, sa natpisom: “Dobrodošla u našu zemlju i našu porodicu.“
Sa očima punim suza grlila sam i upoznavala ih. Bila sam sretna što ih ima u tolikom broju, jer sam ja odrasla sama.
Njegova braća su bila studenti medicine. To su bili naočiti momci, prelijepog lica i slični Aliju.
Kuća Alijevih roditelja je bila prelijepa i topla. Alijevi roditelji su prijatni i mili ljudi. Svekrva me odmah osvojila svojim umilnim glasom i blagim licem. Primili su me svi sa nevjerovatnom toplinom.
Ja sam već znala ponešto arapski, pa smo se nekako sporazumijevali. Pričala sam sa djeverovima na engleskom, pa su oni prevodili svojim roditeljima.
Zaove su bile slične svojoj braći i veoma lijepe mlade žene. Starija Suila je nosila hidžab. Zubida je imala dugu gustu crnu kosu, koju je upletala u pletenicu.
Moj boravak u Siriji bio je kao najljepši san. Ali i ja smo obilazili sve znamenitosti grada, čuvene džamije, turbeta, trgovine sa prekrasnim suvenirima. On mi je pričao historiju grada i svake građevine, pa sam pomalo shvatala historiju i običaje Arapa.
Njegova porodica pružala mi je puno ljubavi i ugađali su mi u svemu. S Alijevom majkom sam ponekad kuhala jela i upoznavala njihovu kuhinju. Ona mi je pokazivala jela koje je Ali najviše volio.
Dužnosti molitvi su često obavljali zajedno a nekad i posebno. Ja sam ih sa strane posmatrala i divila im se. Ali mi je često govorio neke mudrosti iz Kur’ana i tumačio mi ih. Slušajući ga, mislila sam da citira nekog poznatog filozofa.
“Da, Klara, te sve mudrosti je kasnije nauka koristila za svoja otkrivenja, istraživanja i napredovanja. Mi i sad otkrivamo, tumačimo i istražujemo mudrosti rečene nam u našem Kur’anu. Samo pravi mudraci i učeni ljudi mogu ih na pravi način protumačiti i prenositi drugima."
„Pročitat ću jednom tu knjigu, da upoznam te mudrosti“ - mislila sam.
U roditeljskom domu mog supruga i najljepšoj sobi punoj sunca, cvijeća, u bašči punoj voća, bila sam sretna i voljena.
Jedne večeri usnih neobičan san. Stojim na nekakvoj zelenoj livadi. Oko livade sa strane bila je gusta šuma sa prelijepim drvećem. Ispred mene se nalazila zelena trava, a malo dalje vidjela sam neku tamu i crnilo. Nije se u daljini ništa vidjelo od te tame.
Odjednom sa neba, svuda oko mene, prosuše se zraci sunca. Neobična svjetlost obasja livadu, drveće i put preda mnom.
Kad sam krenula naprijed, veličanstveni zraci su se pomjerali ispred mene i osvjetljavali mi put. Ona tama se povlačila i bivala sve bljeđa i bljeđa. Ja sam išla i pratila tu svjetlost kao hipnotisana. Oko mene su se čuli tihi prelijepi zvuci arapske muzike. Šuma je najednom zamirisala, kao da je neko po njoj prosuo najljepši parfem.
Korak po korak, opčinjena, pratila sam zrake sunca. Oni su mi obasjavali stazu, a ja koračala pravo, vođena nekom nevidljivom rukom. Ispred mene počela je svitati zora, tako da je tama nestajala.
Neko mi šapnu: „Mubarek ti odabrani put i nur! Dobro nam došla, Aiša!“
Uplašena od tog tajanstvenog glasa, probudila sam se. Bila sam uzbuđena i sva u znoju.
Ali me je dugo umirivao, a ja se tresla uplašena i zbunjena. Pričala sam mu san, a on je sa nekakvom radošću na licu dizao ruke i zahvaljivao se Bogu.
“Mila, sad si ti naša i potpuno moja” - govorio je kroz suze. Nisam ga razumjela.
Svekrvi sam odmah ispričala san, a ona mi polako prišla, zagrlila me i poljubila. Grlili su me i svi ostali ukućaniu. Dok sam se ja čudila, oni su svi dizali ruke ka nebu i naglas izgovarali:
“Elhamdulillah!”
Svekrva mi je kasnije rekla da je poruka koju sam u snu dobila, jasna .
„Kćeri, taj tvoj san je znak da primiš našu vjeru. Svjetlost - nur, koja te obasjala putokaz je ka vjeri pravednosti i znanja.“
Ponavljala sam za njom šehadet, a ostali su činili dovu.
Navečer, u njihovoj kući, tim povodom, priredili su slavlje. Dobila sam puno lijepih darova od njihovih rođaka i prijatelja.
Ali mi je donio u buketu ruža kutijicu sa najljepšom ogrlicom od smaragda. Dok mi je kačio na vrat, šapnuo mi je
“Hvala ti, najdraža, za najljepši dar mog života. Hvala ti, Aiša.”
Tako sam te noći dobila ime koje ću zadržati do smrti.
Svekrva mi je poklonila predivni smaragdno-zeleni hidžab, koji sam te večeri obukla.
Ali me je gledao s ponosom i predstavljao gostima.
“Ovo je moja supruga, Aiša”
Osjećala sam nekakvo blaženstvo i dodatnu sreću. Duhovna snaga i vjera natopile su moje biće.
Od tog dana počela sam učiti, proučavati Kur’an i sve knjige vezane za našu vjeru. Ali mi je pomagao i učio me.
Svakim danom ja sam bila sretnija i zadovoljnija. Počela sam da klanjam.
Devet mjeseci kasnije rodila sam krasnu tamnoputu djevojčicu, koju smo nazvali Nur.
Sljedeće godine dobili smo Fatimu, a poslije četiri Aminu.
Sve tri naše curice su tamnopute, s crnom kosom, i sve tri liče na oca. Naučile su sve o svojoj vjeri i veoma su uljudne. Ja sam perfektno naučila arapski jezik, a i naša djeca. Svake godine idemo kod Alijevih roditelja, a i oni su kod nas dolazili nekoliko puta.
Radimo kao stomatolozi u svojoj privatnoj ordinaciji. Živimo sretni i zadovoljni sa svojom djecom. Veoma sam ponosna na svoju porodicu i sreću koju mi je Bog dao.U primljenoj vjeri sam pronašla duhovni smiraj, kompas ka dobročinstvu i pokornosti ka jedinom Stvoritelju. Shvatila sam da je to vjera, nauke, logike i dobrih uputa.
Iduće godine, inšallah, Ali i ja, inšallah, namjeravamo zajedno otići na Hadž. Želim tamo osjetiti ponovo one zrake sunca, pronaći onaj nur i osjetiti isto ono blaženstvo.
Vjerujem da ću na Hadžu spoznati svu ljepotu korijena vjere koju sam primila i srcem prihvatila. Želim da sa milionima ljudi činim dovu za nas, za blagostanje cijelog svijeta, bez grijeha i iskušenja.
Nadam se da pronaći onu svjetlost, da ću i tamo na svetim mjestima, na Kabi, osjetiti onaj isti nur. Elhamdulillah!