Sudbin MUSIĆ: Rastali smo se i s Mirsadom koji nam pokazuje šta je ove godine uradio na kući i potvrđuje da će ipak da glasa. Fotografije nosi djeci koja imaju firme ali sanjaju san o životu u Bosni. Za mnoge poput njega rasute širom svijeta ovaj san ostaje nedosanjan. Suzne oči po kraju sezone i onih što ostaju i onih što odlaze su ipak potencijal.Politički vrh u Bošnjaka to još nije shvatio. I pored činjenice da je glas za Bosnu ili nešto konkretnije zamjenili „Like“ na Facebooku te odlazak na utakmicu BiH fudbalske reprezentacije prilikom njenog gostovanja negdje na nekom velikom Evropskom poligonu na kojima sve češće gubi, suza u oku povratnika nam govori da za Bosnu još uvjek ima šanse. Vidimo se i dogodine, no kako krajem maja 1992.godine reče moj jedan profa: „Ali, ko preživi!“...

Nagla promjena temperatura podsjetila je povratnike u Bosanskoj Krajini na skori dolazak zime a s njom i problema. Iza njih su dugih 14 godina obespravljenosti,diskriminacije i prepuštenosti samima sebi. Posljednjom velikom komemoracijom na Korićanskim Stijenama na planini Vlašić, označen je početak kraja obilježavanja 20 godišnjice stradanja nedužnih građana Prijedora, a s njom i neka vrsta kraja sezone godišnjih odmora .Onih 80% koji odlaze svoje dolaskeuglavnom prilagođavaju kalendaru ovakvih dešavanja ili ove godine i Ramazanu. Kraj sezone i nagovještaj hladnih zimskih dana, prilika su da se u kućama ali i zajednici podvuče linija i napravi rezime. Iza leđa je burna 2012'ta a ispred sve veća neizvjesnost povratničkog ambijenta.

Ljeto 2012
Godinu koja ostaje u Prijedoru je obilježila buka oko obilježavanja 20-'godišnjice. Već s početka godine lokalnom načelniku je zasmetala upotreba termina „genocid“ u nazivu manifestacije obilježavanja koju su organizovala prijedorska nesrpska udruženja žrtava rata. Medijska buka i virtualni Facebook život u kojem se van realnosti Bosni i Hercegovini upućuje „Like“ i parole pune patriotizma, nisu utjecale da barem najveći skupovi koji se istih datuma obilježavaju svake godine na istim mjestima, budu posjećeniji.
Povratkom u realnost, van internet života, preokupirani privatnim problemima kojih inače biva previše da bi bili rješeni u dvije sedmice godišnjeg odmora, potrebom za relaksacijom te uređenjem sve brojnijih i ljepših kuća, mnoge žrtve prijedorskog genocida nisu stigle prisustvovati brojnim događajima kojima se još uvjek obilježava 20-godišnjica stradanja. Čast najupornijim pojednicima!
A kako bi i stigli?! Pored redovne godišnje torture prijave dolaska, upisa u matične knjige rođenih i umrlih, vađenja rodnih listova i ličnih dokumenata te silnih svadbi i privatnih okupljanja,vrijeme boravka u Bosni prođe neopaženo. Iza njih ostaju prelijepe kuće i puste mahale i sokaci u kojima se tu i tamo nađe još uvjek pokoja stalno naseljena kućica bez fasade u kojoj onaj pravi povratnik ostaje usamljen i u svojim brigama među kojima je prva: „Kako obezbjediti ogrev za sve oštrije krajiške zime“?
Povratnici u Krajini žive u svojevrsnim enklavama. Ovi najmoderniji rezervati u srcu Evrope izgledaju kao najljepše pustinje u svijetu. Lažna slika koju na prvi pogled ostavljaju prelijepe fasade, avlije, vrtovi i voćnjaci biva jasnija tek nakon posjeta nekoj od porodica koje su od 1998.godine, kada je startao povratak, fizički stalno tu. U takvim okolnostima i prepušteni sami sebi stvorili su nekakvu mikroekonomiju baziranu na poljoprivredi, izgradnji i obnovi kuća te ugostiteljstvu. Ovogodišnja suša i uvoznički lobi od poljoprivrednika u BiH su napravile pastorče. Građevinskih radova je sve manje. Osim u Kozarcu koji važi za krajišku Makarsku (iako mora ima koliko u Mađarskoj), ni ugostiteljstvu ne cvjetaju ruže. Posla je sve manje a s njim i onako malog broja povratnika. Zahvaljujući državi koja je svoje građane napravila samo turistima Kozarac je postao najposjećenije turističko mjesto u ovom dijelu Bosne.

Izbori
Ni onima koji odlaze, kao ni onima što ostaju predstojeći izbori nisu ni na kraj pameti. Svoje licemjerje politika pro-bosanskih opcija je najuočljivija u povratničkoj populaciji. U najvećem broju slučajeva ovi ljudi su prepušteni samima sebi. Poznata je činjenica da su povratnici u Bosni, ma o kojoj nacionalnosti da je riječ -ničiji ljudi. No, zabrinjavajući je podatak da se država Bosna i Hercegovina odriče svojih preko milion stanovnika. U toku rata bili su itekako bitan ekonomski faktor. Već po završetku oni očito Bosni nisu potrebni. Najveći broj njih biva iznenađen raznim zakonskim i podzakonskim rješenjima, opštinskim odlukama i taksama koje ih umjesto dobrodošlice kući već na ulasku u Bosnu neprijatno izenade.
Oni što su svo vrijeme boravili u Bosni, pri povratku na prijeratna ognjišta oduzimana su socijalno-statusna prava stečena u Federaciji BiH. Svojim povratkom stotine majki ostale su uskraćene za primanja po osnovu Zakona o civilnim žrtvama rata FBiH a u toku je revizija boračkih primanja kojom je već oduzeto pravo na primanja gotovo svim porodicama palih pripadnika Patriotske Lige BiH i Teritorijalne odbrane sa područja Prijedora, Kozarca, Bosanskog Novog...
Nedostatak koncepcije u borbi za integraciju države je doveo do situacije u kojoj su političku borbu za državu i punu implementaciju Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma preuzele su nevladine organizacije. Glas za Bosnu ili nešto konkretnije zamjenili su „Like“ na Facebooku te odlazak na utakmicu BiH fudbalske reprezentacije prilikom njenog gostovanja negdje na nekom velikom Evropskom stadionu. Prijedorska udruženja žrtava međutim, iako na visini zadatka i u najtežoj situaciji do danas, ostaše uskrećena za značajniju finansijsku podršku iz Sarajeva.

Država - majka ili maćeha?
U dvorištu svoje kuće u prigradskoj mjesnoj zajednici Ćela, preimenovanoj u Petrovo sjedi Behija R. Zbrajajući utiske i brojeći one kojih više nema Behija se čudi ponajviše praznim kućama. Danas su dobili prvi poreski odrezak i taksu od 40 Km koju moraju platiti Republici Srpskoj na ime poreza na nepokretnosti.
„Oni su čudaci“-kaže Behija misleći na komšije koje žive u inostranstvu i dodaje: „Ove kuće nisu ništa drugo do spomenici da je tu živjela ta i ta porodica, a sad još i krave muzare a oni i dalje u njih ulažu! Misle li ti ljudi svojom glavom!“
Nedugo zatim sretosmo i Mirsada M. koji se sprema za Australiju. Mirsad važi za aktivnijeg građanina. Iz logora je izišao s velikim procentom invaliditeta i sada je australijski penzioner. To mu daje mogućnost da svake godine dolazi i po nekoliko mjeseci boravi u svojoj kući u Prijedoru.
„Šta mislite o odnosu države prema vama?“-pitali smo Mirsada.
Nakon kraćeg razmišljanja i ljutito Mirsad reče:“ Nema države! Ima je ali nema! Kad bude države biće i reda. Ovo u Bosni je totalni nered!“ Na pitanje o glasanju nakon kraće pauze i duboko potresen Mirsad gotovo povika: „Za koga da glasam? Moram 20 dolara da izdvojim za glasanje poštom umjesto da sam u julu glasao dok sam boravio u Prijedoru. Sad još da i dalje plaćam glas državi koja me iz godine u godinu sve više udaljava od sebe! Neću glasati jer neću da plaćam svoju i propast svoje djece!“
Ni oni koji su stalno tu ne vide smisla u izlasku na izbore. Pokoja junica, rjedak motokultivator ili plastenik bili su više simboli i jeftin predizborni trik nego stvarna podrška održivom povratku. Bjesni na državu koja ih je prepustila samima sebi i u tuzi za djecom koja svakim svatovima odlaze iz Bosne, ni oni najveći entuzijasti nemaju više snage.
„Da odem odavde umrla bih“ kaže Sabiha S. i dodaje da je za sreću ovdje potrebno tako malo. Međutim, ulazak 26-godišnjeg sina Arnela u sobu pomuti njen veseli pogled. Arnel se u Čarakovo vratio sa 15 godina i sazrio u povratničkom ambijentu. „Gheto“ prostor od dva kilometra seoskog puta za šačicu mladih te dvorište i prazne prostorije zapuštenog društvenog doma u najstradalijoj mjesnoh zajednici u Bosanskoj Krajini, postali su mjesta okupljanja i šetnje ispunjene šutnjom. Utjeha im je dvolitrenjača piva i sve češće „joint“.
„Ovdje nema života i nemojte me slikati“ nervozno kaže Arnel kojeg su prije par dana ostavili prijatelji koji žive u inostranstvu. Arnel je njima najveća radost pri dolasku u Bosnu, no njegov položaj njima nerazumljiv. Arnel nema auto i nema posla dok njegovi drugovi to imaju ali nemaju Bosne. I jedni i drugi na rastancima plaču.

Aufwiedersehen!
Rastali smo se i s Mirsadom koji nam pokazuje šta je ove godine uradio na kući i potvrđuje da će ipak da glasa. Fotografije nosi djeci koja imaju firme ali sanjaju san o životu u Bosni. Za mnoge poput njega rasute širom svijeta ovaj san ostaje nedosanjan.
Suzne oči po kraju sezone i onih što ostaju i onih što odlaze su ipak potencijal.Politički vrh u Bošnjaka to još nije shvatio.
I pored činjenice da je glas za Bosnu ili nešto konkretnije zamjenili „Like“ na Facebooku te odlazak na utakmicu BiH fudbalske reprezentacije prilikom njenog gostovanja negdje na nekom velikom Evropskom poligonu na kojima sve češće gubi, suza u oku povratnika nam govori da za Bosnu još uvjek ima šanse.
Vidimo se i dogodine, no kako krajem maja 1992.godine reče moj jedan profa: „Ali, ko preživi!“...