Na na obilježavanju 17. godišnjice genocida u Srebrenici srela sam se sa Avdom Huseinovićem, poznatim bosanskohercegovačkim istraživačem, piscem i autorom više dokumentarnih filmova u kojima se ne bavi samo prezentiranjem manje više poznatih događaja iz vremena srpsko-crnogorske agresije na RBiH, već otvara dileme i traži odgovore na još uvijek bolna pitanja. To je bio i povod za razgovor o njegovom filmu “Daleko je Tuzla” u kome je obradio dešavanja u Srebrenici i srednjem Podrinje od 1991. do 1995. godine. Kroz autentične filmske zapise svjedoci o srpsko-crnogorskojagresiji na BiH, genocidu u Srebrenici, odgovornosti međunarodne zajednice, ali ukazuje i na odgovornost bh. političara, vrhu Armije BiH, šutnju medija u Tuzli i press službe Armije BiH u vrijeme genocida. Kako bi vam tematika bila jasnija preporučujemo da pažljivo pogledate Huseinovićev dokumentarni film “Daleko je Tuzla”. Sam autor je jednom prilikom kazao da je to “najkrupniji izazov u njegovom ovodunjalučkom proputovanju”. Ove godine prikazan je njegov dokumentarni film o ubijanju djece u opkoljenom Sarajevu, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. I u drugim svojim djelima Huseinović istražuje zločin genocida počinjen nad Bošnjacima tokom agresije na BiH od 1991. do 1995.godine. To je tematika i njegove knjige “Dzelati naroda mog”. Za uvod u ovaj razgovor za Bošnjaci.net izdvojili smo jedan od historijskih bitnih zapisa iz filma “ Daleko je Tuzla” autora Avda Huseinovića. ,,Drugog jula 1995. komandant Drinskog korpusa Vojske RS, general Milenko Živanović izdao je na ekavici naredbu pod strogo povjerljivim brojem 04/156-2 koja je nosila naziv "Zapovijest za aktivna borbena djejstva", na kojoj je, između ostalog, pisalo: "Odlučio sam glavnim snagama Drinskog korpusa i dalje izvoditi upornu i aktivnu odbranu, a dijelom slobodnih snaga napadom što prije razdvojiti enklave Žepa i Srebrenica. Cilj dejstava: iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava. Sve pripreme jedinica za izvođenje ofanzivnih djejstava izvršiti do 4. 7. 1995. godine. Dovođenje jedinica izvršiti do 5. 7. 1995. godine". Bio je to ključni dio zapovijesti za operaciju "Krivaja 95", koja je započela 6. jula 1995. godine u četiri sata ujutro, iz koje će se izroditi najveći i jedini genocid na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, genocid nad Bošnjacima "Zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa".

Radošević: Gospodine Huseinoviću, kako je prvobitno javnost, prije svega u BiH reagovalo na film “Daleko je Tuzla” i otvaranja pitanja ili ostavljanje sumnje da se moglo više učiniti kako bi se spasili civilo od hrdi zla koje su počinile genocide u Srebrenic?
HUSEINOVIĆ: Na prvo gledanje, javnost ga nije toliko primjetila. Tek nakon nekog drugog, trećeg emitovanja, ljudi su počeli shvatiti njegove poruke, dubinu istraživanja i jedan jako bitan segment, kojim se nijedan srebrenički dokumentarni film, (a ima ih preko 30 što domaćih, što stranih) nije bavio, a to je jedan pregled ratnih događaja od 1992 do 1995. Svi su uglavnom svoje priče počinjali sa ulaskom zločinca Mladića 11.jula 1995. u Srebrenicu, a kako reče Dijego Arija, bivši predsjedavajući Vijeća sugurnosti UN, u Srebrenici se cijelo vrijeme od 1992. do 1995. dešavao usporeni genocid. Naravno, reakcija na to da se moglo učiniti više za spas srebreničkih žrtava, ima iz dana u dan, i one rastu.

Radošević: Da li je film zainteresovao javnosti, koliko su mu mediji u BiH dali prostora?
HUSEINOVIĆ: Do sada ga je emitovala TV Sarajevo i nekoliko kantonalnh televizija u BiH. Međutim, ove godine se desilo nešto čudno, tako da sam dobio zahtjeve desetak televizije da ga prikažu 11.jula u svojim programima. Između ostalog i Senad Hadžifejzović ga je prikazao na svojoj FACE TV. Uglavnom, prevladava mišljenje, a ja sam bio siguran u to dok sam ga i radio, da je to do sada najtemeljitije ispričana priča o Srebrenici. Nedavno sam dobio poruku jednog ovdašnjeg novinara, koji je komentarisao važnost filma rečenicom: “Ovo je pravi istraživački poduhvat u kojem si nam prezentovao, čak i broj registarskih tablica vozila u kojem je Mladić ušao u Srebrenicu.”

Radošević: Ko su po vama najdragocjeniji svjedoci i sagovornici u filmu “Daleko je Tuzla”?
HUSEINOVIĆ: Pa, apsolutno Naser Orić, kao čovjek oko kojeg se vrti svako ratno slovo vezano za Srebrenicu i srednje Podrinje. Također, svjedočenje rahmetli Zulfe Tursuna, jednog od Orićevih zamjenika, koji je umro četiri mjeseca nakon premijere filma. Tursun je jako bitna karika priče o Srebrenici, a prije mog filma, niko ga nije pozivao da ispriča svoju priču. Jako je bitna i priča dr. Ilijaza Pilava, srebreničkog ljekara, koji je vršio amputacije ranjenicima u nemogućim uslovima, i bio svjedok stradanja mnogih u koloni smrti u julu 1995. Usnimio sam priču jednog čovjeka koji je tek postao punoljetan prilikom pada Srebrenice. Međutim, ta priča o njegovom tromjesečnom skrivanju, među leševima ubijenih Bošnjaka, a često i među srpskim vojnicima je tako šokantna i dramatična, da sam odlučio da napravim jedan kratki film samo o tom momku i nadam se, ako Bog da, da ću to uraditi do jula 2013.godine.

Radošević: Da li je bilo onih koji su odbili svjedočiti o tom periodu?
HUSEINOVIĆ: Za razliku od nekih filmova sa “škaljivim sarajevskim ratnim temama”, koje sam radio, i gdje su nerado akteri nekih bitnih događaja prihvatali učešće, u ovoj priči nije bilo takvih koji nisu željela govoriti. Uglavnom, Srebreničani su korisni sagovornici, ali rijetko koji istraživač ima namjeru da im zaviri u dušu. Uglavnom, istraživači se bave suhopadnim, često dosadnim statistikama i nekim ledenim dokumentima

Radošević: Da li možete nešto više reći o vašim saznanjima tokom rada na filmu, o odluci da se pripadnici Armije BiH, iskusni borci poput već tada poznatog Nasera Orića, povuku sa područja Srebrenice neposredno prije napada srpskih zlocinaca i genocida u Srebrenici?
HUSEINOVIĆ: Pa, to će ostati misterija i tajna koja će još predugo lebdjeti iznad Bosne. Akt Generalštaba Armije RBiH o njihovom izlasku postoji. Ustvari, ima nekoliko naredbi od 1.marta do sredine aprila 1995. Godine, jer Orić sa saradnicima nije odmah odletio iz Žepe, iz razloga što helikopter nije dolazio, a on je danima čekao u planinskoj kolibi iznad Žepe.
Već njegovim odlaskom iz Srebrenice u Žepu, u samoj enklavi se pogoršala bezbjedonosna situacija. On je bio taj koji je svojim autoritetom mogao kontrolisati raznorazne grupe, formacije, mentalite ljudi jer tad se u taj mali srebreničkih kazan skupilo preko 40.000 ljudi koji su izbjegli iz Vlasenice, Zvornika, Bratunca, Višegrada, Cerske, Konjević Polja, Rogatice, Han Pijeska….
Ono u šta nikada niko neće uspjeti ubijediti te ljude iz Srebrenice, jeste njihovo mišljenje i stav, da je neko iz vojnog vrha bosanske vojske, pomagao Ratku Mladiću. Ne odnosi se to samo na naredbu za Orićev izlazak, nego i na naredbu da se ljudi iz enklave 26.juna 1995., pošalju u diverzantsku akciju na srpsko selo Višnjica, gdje su tako malo zapucali i nikakvog konkretnog vojnog cilja, ni zadatka nisu imali, a Orić je tada bio u Tuzli. Ta akcija je kasnije koristila Mladiću kao argument za Operaciju “Krivaja 95”, jer je neophodnost operacije opravdavao izlaskom određenih bosanskih vojnih grupa iz Zaštićene zone Srebrenica i Žepa, a te grupe su izašli po naredbi Generalštaba Armije RBiH. Čak u zapovijesti za operaciju, koju je potpisao tadašnji komandant Drinskog korpusa Vojske RS general Milenko Živanović, ne stoji zauzeti Srebrenicu, nego fizički razdvojiti teritoriju Srebrenice i Žepe, zbog izlaska naoružanih grupa iz Zaštičenih zona.

Radošević: Načelnik Glavnog štaba Armije BiH Enver Hadžihasanović potpisao je dokument kojim je 1.marta naredio povlačenje Orica i grupe oficira iz Srebrenice. Kakva su vaša saznanja tokom rada na filmu o odgovornosti komandnog kadra Generalštaba Armije BiH za stradanje Srebrenice?
HUSEINOVIĆ: Pa djelimično sam Vam odgovorio u prijedhodnom odgovoru. Ona postoji. Predsjednik Alija Izetbegović je kazao: ”KAD SE DESI ZLOČIN RAZMJERA KAO U SREBRENICI, TU NEMA NEVINIH. Izetbegović je u pismu generalu Rasimu Deliću, komandantu Generalštaba Armije RBiH, 16. jula 1995. godine između ostalog napisao “da ga strani prijatelji Bosne pitaju zašto je Armija RBiH mirovala, dok su četnici napadali Srebrenicu, te da misle, kao i običan bošnjački narod, da je njena aktivnost bila neprimjetna. ” Činjenica je da Armija RBiH nije ništa uradila da pomogne koloni koja je krenula iz Srebrenice. Naser Orić je privatno skupljao Podrinjce po Tuzli i krenuo na Baljkovicu, u pomoć koloni koja se probijala kroz zvorničku opštinu. General Hadžihasanović je bio načelnik Glavnog štaba, njegov potpis stoji na tim aktima. Bilo je za očekivati da jednom izađe javno i da sve to objasni, da se napravi jedan okrugli sto gdje bi “oči u oči”, pričali i oni koji su izašli iz Srebrenice, oni koji su bili u koloni, ovi koji su bili prvi ljudi Armije RBiH i naravno komandant Drugog korpusa Armije RBiH Sead Delić. Ono što je neobjašnjivo, jeste da tokom cijelog perioda izolovanosti enklave, nije nijedan visoki oficir Armije RBiH otišao da pomogne srebreničkom otporu, da tamo ustroji vojsku, da ubrizga moralnu injekcija među vojsku i narod. U historiji svjetskih ratovanja, uvijek su u najugoroženija područja odlazili i najveće bitke predvodili najsposobniji i najvišerangirani oficiri. Ovdje su takvi oficiri, radije boravili u salonima.

Radošević: Da li ste po ovom pitanju a u povodu filma kontaktirali bilo koga od tadašnjih kadrova u Glavnom štabu Armije BiH, kako bi pitali zašto su u ključnim momentima povukli kičmu odbrane Srebrenice, prije svega Nasera Orica? Da još citiram: ,,Niko nije imao afiniteta da brani te ljude tamo”, kaže u vašem filmu Naser Oric. Znači li to da je Srebenice još ranije bila prepuštena sebi?
HUSEINOVIĆ: Dogovarao sam intervjuu sa generalom Seferom Halilovićem, prvim komandantom Armije RBiH. Nismo ga uspjeli realizovati iz razloga što je general bio odsutan iz BiH. Što se tiče generala Hadžihasanovića, nisam uspio stupiti u kontakt sa njim jer je on navodno, po informacijama koje sam dobio, bio ljut na mene zbog jednog ranijeg filma o Sarajevu.

Radošević: Koliko je odluka da se pokuša proboj ka Tuzli a ne ka Žepi, doprinijela stradanju Bošnjaka u Podrinju? Da li vam je poznata ta teritorija, da li je put ka Žepi bio kraći, bezbjedniji, zbog čega je proboj ka Tuzli bio svrsishodniji?
HUSEINOVIĆ: Pa zasigurno, izabran je najpogubniji pravac u kojem je 15 hiljada ljudi, znači kolona duga 15 kilometara, kretala se otvorenim prostorom preko Buljima, Kameničkih brda, Pobuđa, Konjević Polja, Cerske, Udrča, zvorničkih sela prema Nezuku i Sapni i bila je pogodna meta za artiljeriju sa svih strana, kao i zasjede srpskih specijalnih jedinica, zato što je morala preći nekoliko opasnih putnih komunikacija. Tursun mi je pričao da je predlagao da idu u nekoliko grupa, da jedan pravac bude ovaj kojim su krenuli, druga grupa da ide prema Žepi, treća da zaobiđe Vlasenicu kod tzv. Ružinih voda, pa dalje prema Kladnju ili Olovu. Bio je to, po Tursunu, puno lakši put jer bi se kretalo manje ljudi, a u većem dijelu je prekriven crnogoričnom šumom, gdje bi bilo teško praviti zasjeda, a i moć artiljerije ne bi bila tako djelotvorna. Puno bi pogodnije bilo jer bi u tom trenutku srpske snage bile razvučene na širem frontu i ne bi tako lako vršile lov nad ljudima. Žepa još nije bila pala. Meni su branioci Žepe govorili da su očekivali Srebreničane da im dođu, i da su tada došli njima, da sa tim ljudstvom, Žepa ne bi mogla pasti. U presudnom momentu odluke kojim će pravcem kolona ići, 11.jula naveće u selu Šušnjari u kući Sidika Ademovića, presudila je namjera srebreničkih vojnika sa područja zvorničke opštine, Konjević Polja i Cerske. Oni su rekli: ”Mi znamo ovaj put preko naših sela, i mi isključivo idemo ovuda.” Kasnije, su i ostali pristali na to i krenuli za njima na put smrti.
Naravno, ne treba zaboraviti ni sramnu ulogu Holandskog bataljona UN-a koji je cijelo vrijeme bio pod Mladićevom komandom. Taj sramni komandant Tom Karemans je spriječio i odsudnu bitku za Srebrenicu, jer je došao nepozvan na sastanak kad se planirala bitka i kazao da zna za nju i da nema potrebe da se gine jer će NATO avioni ujutro sve spržiti što se bude našlo u zoni ratnih djejstava. Vidjeli ste u filmu, kako mu se na rastanku, na Ljubovijskom mostu, Mladić zahvaljujem na “pomoći u ovoj operaciji”.

Radošević: Kako se iz filma saznaje, komandanta II korpusa je odbio Orićev zahtjev da odobri ljudstvo kojim bi pomogao proboj stradalnika. Ni jedna jedinica Armije BiH im nije posla u pomoć. Kakva je bila uloga komandanta II korpusa Seada Delića?
HUSEINOVIĆ: Definitivno, njegovo ime se sa puno gorčine spominje u izjavi svakog preživjelog Srebreničana. Pored toga što Oriću nije dozvolio da uzme naoružanje i ljude, te da krene u proboj prema koloni koja se probijala prema slobodnoj teritoriji, komandant Drugog korpusa Armije RBiH je naredio da se jedinice tog korpusa povuku i sa zauzetih položaja na Baljkovici koje su probili ljudi iz kolone 16.jula 1995. Ujutro, što je bilo pogubno jer se u narednim danima prema Baljkovici kretala nekoliko hiljada ljudi, procjene kažu oko 3000, i koji su nakon što je Drugi korpus napustio položaje koje zauzele srebrenička kolona, zarobljeni i kasnije strijeljani u okolini Zvornika.

Radošević: Kakva jos saznanja imate o Deliću, kažete da je nagrađen od Armije nakon ovoga i da li ste ga kontaktirali, kako bi svjedočio u filmu?
HUSEINOVIĆ: Znam da je dobio čin generala, najviše ratno priznanje “Zlatni ljiljan” i Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačem, a u obrazlaženju je stajalo za pomoć u izvlačenju srebreničkih Bošnjaka. Historija će tu morati jednom dati konačno posljednju riječ. Nisam ga kontaktirao jer sam u njegovim ranijim intervjuima vidio da negirao bilo kakvu svoju odgovornost za Srebrenicu.

Radošević: Elektronsko slušanje dešavanja na terenu bilo je moguće u Armiji BiH. Da li vam je poznato iz istraživačkog rada, šta je radila Press služba Armije u Tuzli, zašto ona nije plasirala informacije sa terena kako bi se javnost domaca i svjetska upoznala sa genocidom, kako bi se pomoglo učesnicima “Marsa smrti”? Da li vam je poznato ko je bio glavni u kontaktu sa strancima u Press sluzbi Armije BiH?
HUSEINOVIĆ: U pravu ste, tragedija kolone se mogla čuti preko sistema veze. To dokazuje, da je u jednom momentu Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade Vojske RS, inače haški ratni zločinac, u jednom momentu vezom uspostavio kontakt i otvorio koridor za dio kolone, jer mu je jedan oficir Zoran Janković Janez, bio zarobljen prilikom postavljanja zasjeda. Press služba Armije RBiH, ništa nije uradila više od njenog pretpostavljenog kadra.

Radošević: Nikada nije razjašnjen razlog pada helikoptera Armije BiH koji je letio za Žepu? I u filmu je ostavljen veliki znak pitanja tim povodom. Kakav je vaš utisak o ovom događaju nakon snimanja film a na osnovu kontakta sa direktnim učesnicima?
HUSEINOVIĆ: Helikopter je jedna velika misterija, zato što nikada nisu prezentovani dokazi iz crne kutije, za koju znam da je nakon pada Žepe prenesena u Sarajevo. Zasigurno je da je Mladić znao da se u helikopteru treba naći Naser Orić, Ejub Golić, Ramiz Bećirović, Ramo Čardaković, sve oficiri od velike važnosti za Podrinje. Cijela Tuzla je danima brujala o letu tog helikoptera 7.maja 1995. On je morao proći neposredno iznad Mladićeve komande u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska. Orić je u zadnje čas izašao iz helikoptera, rekao mi je baš iz ovih razloga što je običan narod znao za let. Međutim, ja bih dodao, pošto sam ga dobro upoznao, da je tu proradio i neki njegov urođeni radar za opasnost. Vojska RS je gađali helikopter iznad Han Pijeska i prilikom njegovog ulaska u Žepu. Vozili su ga iskusni piloti koji će poginuti u padu. Činjenica je da je pao prilikom slijetanja na heliodrom Igrnišnik. Da li je bio pogođen? Da li je u pitanju domaća teorija zavjere?
Da li je uzrok pada pretovarenost ljudima i robom ili to da je zakačio vrhove planinskh bukvi? Nadamo se da će i to jednom historija odgonetnuti. Činjenica je da je ovaj pad naslutio kraj priče o enklavama i početak najvećeg evropskog genocida nakon Drugog svjetskog rata.