Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Kad odstrijeliš bošnjačke intelektualce koji muslimanski misle, tada ne ostaje više ništa. Zato je važno preko Džemaludina Latića poslati poruku drugima da se ne nadaju građanskoj ravnopravnosti ako će izigravati muslimane u nemuslimanskoj, kršćanskoj Bosni i Hercegovini. Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu kojom se dozvoljava klevetanje i blaćenje jednog od najznačajnijih živih Bošnjaka, upravo je bestidna poruka s ciljem utjerivanja straha u kosti bošnjačkom narodu.

U petak mi svratio jaran Fikret Vršanin. Priča kako u njegovom naselju grade džamiju. Poste i grade. Malo je halata koliko je žednih ruku. Svi u mahali hoće da udjenu doprinos. A posebno što je ramazan. Fikret je glavni za šalovanje, pa je svaki dan na gradilištu. Upravo šaluje lukove na prozorima. Sjedi Fikret, raskošan u postu i ramazanskom miru, i priča o izgradnji džamije kao što ljudi pričaju o rođenju djeteta. Ili kao što se u ratu pričalo o dobijenim bitkama. Baš tako, u jednom me trenutku podsjetio na gazije sa prve borbene linije. Ako se Bosna brani opstankom bošnjačkog identiteta, onda se Bošnjaci brane obnovom i podizanjem džamija. Ova najvažnija priča će u ovoj priči ostati sporedna, jer sam se Fikreta sjetio zbog nečega posve drugog, čime hoću otvoriti temu o oduzimanju građanskih prava Džemaludinu Latiću i onima što na njega liče. A na Džemu liči svaki Bošnjak koji se plaši Allaha, a ne plaši ljudi.
Priča meni, tako, Fikret kako je nekakav njegov rođak postao direktor Biblioteke u Tuzli. Tema bi me trebala zanimati jer sam ja profesor književnosti i bibliotekarstva. Saznam od Fikreta da je taj njegov rođak profesor geografije, došao je za direktora neke osnovne škole kao kadar SDA, a kad je vidio da pobjeđuje SDP, potpisao je za SDP, pa je postao direktor Biblioteke. Fikret mi je obećao da će me upoznati sa tim svojim rođakom, direktorom. I rekao mi je sljedeće: „Znaš, on sigurno zbog partije ne smije sarađivati s tobom, ali, nije loše da čovjeka znaš, ipak je on vedeta“. Riječ „vedeta“ nisam razumio, ali sam razumio da imam status Židova u Hitlerovoj Njemačkoj, čim se podrazumijeva da neko ne smije sa mnom sarađivati zato što sam obilježen. Uistinu, prije 10-15 godina sam godišnje i po nekoliko puta sarađivao sa svim tuzlanskim institucijama kulture (Biblioteka, Pozorište, Muzej, Galerija, itd.), o čemu svjedoče i moje i tuđe knjige, ali, otkako nas je okupirao dejtonski (velikosrpski&velikohrvatski) totalitarizam, ja sam postao jedan od onih bošnjačkih intelektualaca kojima su prešutno oduzeta građanska prava. Za takve Orwell kaže da su „ispareni“. Transparentni pokušaj da mi se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zabrani odbrana doktorata zato što sam nekome ideološki nepodoban, javno je očitovanje fašizma, jer je to poruka da se od mene ima bježati, po onoj: ko je s Fatmirom taj je protiv nas, a mi smo gospodari istine, pravde i slobode. ...A samo totalitarni sistemi imaju tu blesavu ambiciju da gospodare onim čime, otkako je svijeta i vijeka, gospodari Bog.

Sud vremena
Kao što velikosrpski agresor nije napisao „Odluku o činjenju genocida u Srebrenici“, pa genocid počinio, tako ni dejtonski režim nije napisao „Odluku o oduzimanju građanskih prava Džemaludinu Latiću“, pa ta prava oduzeo. Nema tog totalitarnog režima, od komunističke Rumunije ili Albanije do vojnodiktatorske Amerike, da će svoj politički barbarizam nazvati ružnim imenom. Izuzetak je, doduše, Izrael koji se ne stidi hvaliti ratnim zločinima, ugnjetavanjem djece i oduzimanjem tuđe zemlje. Paradržavni kanton Republika Srpska također slavi svoje genocidno porijeklo, i to kad god se obilježavaju tzv. oslobođenja gradova od njihovih starosjedilaca, pobijenih i protjeranih Bošnjaka. No, u pravilu, politička i društvena nakaznost nastoji se prikriti i upakovati u demokratske norme. A onaj koji skriva, čim skriva, znade zašto skriva.
Činjenica da se u dejtonskoj državi može biti kriv bez dokaza, zato što režim sumnja da biste mogli biti krivi, trajno ispisuje ovaj poredak iz legaliteta. Primjer za to je tzv. imigracioni centar, u koji se zatvaraju muslimani jer policijska država sumnja da bi mogli biti opasni, pošto su rođeni u islamskim zemljama. Za kaznu što su takvi sumnjivi, deportuju se u zemlje svog rođenja, a u Bosni ostaju njihova djeca i supruge – da pate. Onoliko koliko ova bosanska djeca misle na svoje deportovane očeve, toliko je uklet poredak koji takva zla čini. Oduzimanje građanskih prava neporobljenim bošnjačkim intelektualcima logična je metastaza poretka koji je zasnovan na priznavanju genocidnih osvajanja. Genocid se razvio, jer nakon što su 90-tih na meti bili životi bošnjačkih civila, danas su to postali duhovni životi u preživjelih Bošnjaka. Kad odstrijeliš bošnjačke intelektualce koji muslimanski misle, tada ne ostaje više ništa. Zato je važno preko Džemaludina Latića poslati poruku drugima da se ne nadaju građanskoj ravnopravnosti ako će izigravati muslimane u nemuslimanskoj, kršćanskoj zemlji. A to što se dogodilo Latiću klasičan je primjer tretiranja jednog građanina kao nižeg ljudskog bića koje nema pravo na jednakost pred zakonom, pa slobodno može biti vrijeđano i klevetano. A kada u skladu za Ustavnim i raznim proklamacijama Džemaludin Latić zatraži zaštitu od klevete, računajući da je državljanin Bosne i Hercegovine, onda mu se bestidno saopšti da klevetnik ima pravo na slobodu izražavanja, dakle – slobodu klevetanja muslimana. Autor Ahmed Burić je oklevetao Džemaludina Latića da ima „svoju teoriju da su djeca iz mješovitih brakova - kopilad“, što je apsolutna izmišljotina, te ga je oklevetao kao “Hitlera iz našeg sokaka”, ali je Kantonalni sud u Sarajevu presudio da se radi o “pravu na slobodno izražavanje”. Da li time Kantonalni sud preporučuje da se ljudi po medijima slobodno mogu nazivati pogrdnim imenima, da im se može imputirati da zastupaju teorije, recimo, o dobrobiti terorizma, pedofilije, narkomanije i sl., jer će sve to biti smatrano “pravom na slobodno izražavanje”?!
Taj isti Kantonalni sud u Sarajevu je znao rezati katilske kazne “na ime štete nanesene ugledu”, ali kada tužitelj nije bio Džemaludin Latić, već neko ko pripada istom ideološkom taboru kao i Ahmed Burić. Konkretno, ja sam morao platiti kaznu od 4900 maraka zato što sam 2003. pisao o informaciji koju je objavila Federalna obavještajna služba da Zlatko Lagumdžija i Munir Alibabić pripremaju destabilizaciju vlasti (afera „državni udar“). Poslije se ispostavilo, navodno, da to nije tačno, ali, zar sam ja kao novinar mogao biti kriv za nešto što je objavio državni organ, Federalna obavještajna služba?! Kantonalni sud u Sarajevu je odbio sve logičke dokaze i odvalio kaznu koju sam morao plaćati narednih 17 mjeseci u ratama po 300 maraka. Kako to u bošnjačkim pričama obično biva, kaznu za zajedničke interese odrapi pojedinac.
Usporedba ova dva slučaja nam govori o dejtoniziranosti pravosuđa, koje je i reformirano kako bi postalo instrument za zaštitu podobnih i ponižavanje nepodobnih. Sve ovisi od toga ko je tuženi, a ko tužitelj, a ne šta je pravda u određenom slučaju. Fascinantna je lohkomislenost tih sudija, koje ne računaju da će neko nekada sakupiti ove skandalozne presude, posložiti ih u knjigu, i zavještati pravnoj nauci, kao dokaz šta se dešava kada pravosuđe postane ideološki pendrek, kao u vremenima fašizma i komunizma. Oni koji lete za pozicijama, ne obazirući se na moralne kriterije, obično ne računaju na sud vremena, jer da računaju na tog svjedoka, vjerovatno ih ovakav nakaradan sistem nikada ne bi ni uzeo u službu. Mnogi su čestiti ljudi izopćeni iz dejtonskog poretka, jer služe trajnim vrijednostima, a ne prolaznim maglama.

Svjetlo vjere
Kao i pravosudni sistem u BiH, tako je i Vijeće za štampu proizišlo iz zle prirode dejtonskog poretka, koji na različite načine ponižava Bošnjake. Sva je sreća pa dosad ima mnogo pismenih dokaza koji svjedoče antibosansku bestidnost dejtonskog totalitarizma. Jedan od upečatljivih primjera ideološke upregnutosti Vijeća za štampu tiče se moje žalbe na članke Marka Vešovića u magazinu „BH Dani“ (Dvije sablasti od 07.05. i Prorok iz Jagomira od 14.05.2010.), u kojima se grubo krši Kodeks za štampu BiH, jer Vešović za mene piše sljedeće: „bolesnik“; „ovan“; „ovan-predvodnik“; „magarac sa titulom magistra“; „bjegunac iz Jagomira“; „magarac koji je magistrirao“; „koji bleji“; „smjesa tukca i bolesnika“; „gad“; „debil“; „smeće“; „fašista“; „ustaška sablast“; „hajvan sa titulom magistra“; „imbecil“... I, šta se događa? Vijeće za štampu se stavlja na stranu Marka Vešovića! Evo šta sam napisao u reagiranju na tu skandaloznu Odluku od 18.06.2010. godine:
Žalbena komisija je umjesto da razmatra kršenje Opštih odredbi Kodeksa za štampu u tekstovima Marka Vešovića, na koje se odnosi moje reagiranje, u svoju Odluku ubacila klevetničke dijelove iz tekstova Marka Vešovića, kako bi u tandemu sa Vešovićem oblatila moju ličnost. Navodim citat iz Odluke od 18. 06. 2010. godine: „U dijelovima tekstova g. Alispahića, citiranim u člancima g. Vešovića, radi se o očitom govoru mržnje i drastičnom kršenju Kodeksa za štampu, posebno Člana 1 – Opće odredbe, Člana 3 - Huškanje i Člana 4 – Diskriminacija. G. Alispahić u svojim demantijima niti jednom riječju ne negira navedene citate.“ Žalbena komisija Vijeća za štampu je OSAM puta konstatirala da ja putem novinskih tekstova KOMUNICIRAM sa Markom Vešovićem te je DVA puta konstatirala da ja vodim POLEMIKU sa Markom Vešovićem, što je NEISTINA, jer se ja nigdje ne obraćam Marku Vešoviću, već se obraćam Vijeću za štampu i uredništvu „Dana“, navodeći uvredljive citate Vešovićevih tekstova i Opšte odredbe Kodeksa za štampu.
Potom sam od Vijeća za štampu tražio da mi objasni sljedeće: Tražim da mi se kaže u kojem članu Kodeksa se nalaze formulacije „očiti govor mržnje“ i „drastično kršenje Kodeksa“, ili se pak radi o proizvoljnom i pristrasnom stigmatiziranju mojih tekstova. Tražim od Žalbene Komisije da objasni kakve veze sa Markom Vešovićem imaju citati iz mojih tekstova, u kojima se on nigdje ne pominje, a koje Žalbena komisija OSAM PUTA naziva mojim komuniciranjem sa Markom Vešovićem, a DVA puta polemikom sa Markom Vešovićem. Tražim od Žalbene komisije da navede izvore DEVET citata za koje tvrdi da su moji, jer je nedopustivo da se Žabena komisija bezrezervno vjeruje u istinitost Vešovićevih navoda, pošto postoji mogućnost da su neki od tih navoda lažni i neistiniti; stoga molim da mi se za svaki od ovih devet citata, na osnovu kojih Žalbena komisija donosi (ni od koga traženi) stav „o očitom govoru mržnje i drastičnom kršenju Kodeksa za štampu“, navede izvor, datum i mjesto objavljivanja teksta iz kojeg preuzet taj navodno moj citat.
...Odgovor, naravno, nikad nisam dobio, jer je moralni i intelektualni kukavičluk glavna osobina totalitarnih službenika. Jednako tako, kada sam nedavno napisao da ni jedan Bošnjak, poput mene, nije u ratu javno štitio i afirmirao jednakost srpskih i hrvatskih komšija, nije se pojavio niko da to opovrgne – jer nema čime! – ali su tu čopori plaćenih lajavaca da me okleveću za rasizam.
Ovo nam ukazuje da se radi o jedinstvenom totalitarnom sistemu, sa jasno raspoređenim ulogama. Tako je bilo i u komunizmu, jer su i pravosuđe, i mediji, i društvene instance, svi bili upregnuti u jedan ideološki cilj. Kada se 1983. montirao proces protiv Izetbegovića, Latića i drugih, u tom su montiranju svi učestvovali iz svoje pozicije. A šta se događa danas? Dejtonski „politbiro“ je obilježio nekoliko bošnjačkih intelektualaca koje za primjer drugima treba progoniti kao „ekstremiste“. Taj „ekstremizam“ se sastoji od imanja svoga patriotskog mišljenja i vjerskog uvjerenja, a to je kičma koju iz Bošnjaka nastoji izvaditi dejtonski poredak. Zato će na primjeru Džemaludina Latića, recimo, svi drugi Bošnjaci biti podučavani kakav ne treba biti. Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu kojom se dozvoljava klevetanje i blaćenje jednog od najznačajnijih živih Bošnjaka, upravo je bestidna poruka s ciljem utjerivanja straha u kosti bošnjačkom narodu. Nema sumnje da će se povećati broj onih koji će bježati od Džemaludina Latića, kako bi poltronisali dejtonskom sistemu, ali, povećat će se i broj onih koji će biti glasno ponosni što naš narod ima Džemaludina Latića. Jedni će nositi biljeg srama, a drugi svjetlo vjere i ponosa. /„Saff“, broj 321, 10.08.2012./