Šefka Begović-Ličina: Blago onom, čija djela vječno žive, koga nose u srcu, koga spominju. Blago onom ko ostane da živi u srcima pravednih.“ Blago ko iza sebe, umjesto imanja, svojim potomcima, ostavi toplo i komotno mjesto u safu.“ (večeras čuh i zapisah ovu mudrost) Blago onome, ko nije zaboravljen! Blago tebi hadži Umihanumo, što živiš u srcima svojih djevojčica. Imaš najljepši i najmirisniji nišan u ovom lijepom šeheru.

Divno aprilsko popodne. Sarajevo kao umiveno od jučerašnje kiše. Trava, tek iznikla, zelenom bojom krasi bašče sarajevske. Behari razgranatog drveća kite avlije poput najljepših đerdana. Idući tranzitom ka Bistriku, gledam Sarajevo kao na dlanu u njegovoj ljepoti, ponosu i prkosu. Usput mislim koliko je ovaj grad promjenio vladara, režima, koliko je prebolio rana, poniženja. Bolovao, patio, trpio, smjenjivali se vlast, zakoni, politika, a samo narod opstao i ostao isti. Oživjeo šeher pjesmom, mladošću, napretkom. Sačuvan je obraz i duša bošnjačka.

Posmatram Bistrik i Vratnik u daljini. Puni su behara, iz kojih se dostojanstveno uzdižu minareta malih mahalskih džamija. U jednoj takvoj džamiji na Bistriku, zvanoj Podtekuša, održaće se večeras jedno dostojanstveno sjećanje na učiteljicu vjeronauke, rahmetli hadži Umihanumu Muftić. Pozvana sam da budem musafir i svjedok ovog sjećanja.

Mala džamija na blagom uzvišenju, zavučena, kao sakrivena u mahali na Bistriku, budi sjećanje na davne godine. Kao kad se oglasi zvono u školi za početak časa, pa učenici žure u učionicu, tako se grupe žena, brzim koracima primiču džamiji. Ulaze u džamiju sa selamom, sa osmjesima i vedrim licem, sa sjetom i radošću. Zadivljena ovim veličanstvenim skupom, kao da vidim uz brdo da se primiču džamiji, male učenice, zgrčene od studeni, sa ilmihalom ili sufarom pod miškom, umotane u neki debeli šal. Kao mali potočići žure svojoj rijeci gdje će sjedinjeni sa njom, postati veliki, tako i one, malehne, žure ka svom izvoru, svojoj vjeroučiteljici. Žedne Kur anskih ajeta, koje će im iz svog izvora znanja, pretočiti njihova duhovna majka, vjeroučiteljica hadži Umihanuma. Djevojčice ne osjećaju kišu, ni vjetar, ni studen. Ne mare ni što će ući u ledenu džamiju, gdje u maloj peći gori slabi plamičak vatre. One su sretne, jer znaju da će im učiteljica grijati ruke u svojimi majčinskom ljubavlju milovati im stidljive crvene obraze. Želja da savladaju i nauče svaki harf, otapa im led oko srca, napaja čula i grije prozeble noge. Ponavljaju za učiteljicom: lam, gajn, mim, sa, džim... i tada kao da lete, plove, jedre, sigurne sa kapetanom koji ih vodi tamo gdje je sunce, slatki plodovi, cvijeće, sreća...

Allahu ekber! Akšam. U safovima učenice hadži Umihanume, kao pod konac. Sedždu čine Allahu se mole, sarajevske hanume, dame, profesorice, lektorice, pravnice, domaćice, supruge, majke, muminke...
Es-selamu alejkum Umihanuma! Večeras, evo i ja sam jedan zalutali sandžački stručak u buketu tvojih ružica. Upoznajem te kroz svaku riječ koju izgovaraju tvoje djevojčice: Đula, Sakiba, Amira, Aida, Hatidža, Fazileta .... Kao da mi se duša spojila sa njima, pa postadoh noćas i ja tvoja učenica, ako me kabuliš. Zahvalna sam Allahu što me počastio da budem ovdje noćas, da klanjam namaz u istom safu, sa tvojim draguljima i sjedim možda na istom mjestu, koje je ostalo iza tebe, toplo i puno ljubavi.

Večeras spoznah tvoju veličinu i zažalih što nisam u tom vremenu bila blizu tebe. Večeras upoznah bogatstvo tvoga duha i čuh kad neka reče: hadži Umihanuma nam je bila više od majke... Opremila nas je najvrednijim mirazom što smo ponijele sa sobom u život i koji nam i dan danas traje.... Ona je bila učitelj, pedagog, psiholog, filozof, savjetnik. Bila je i sirota i bogatašica, roditelj i prijatelj... Ona je bila NAŠ UZOR!

Prozivka: Ja sam Aida..... djevojačko.... Završila sam fakultet....Sretno udata, imam djece... i tako redom, svaka sa osmjehom na licu i istim riječima, da pamte i nose u srcu svoju hadži Umihanumu.
Sve tvoje djevojčice jednako, njeguju sjećanje na tebe, zalivaju ga, kao najnježniji cvijet...

Na licima svih njih nađoh isti odgoj, obraz i jednak nur. Dok je jedna pričala, druge su slušale, šutjele, kao da piju iz istog ibrika slatki šerbet. Svaka druga riječ, Allahovo ime je djelo njihove učiteljice, njihove vodilje. Bila im je kao kompas mornarima, što odredjuje smjer ili svetionik koji brodovima osvjetljava i pokazuje pravi put. I evo ih, u jednoj grupi u istom safu, na istom putu, u istoj dovi i nijet da za hatmu, izuče po jedan đuz. Njih trideset, svaka je držala papirić sa brojem: Ja ću prvi, ja ću deseti, ja dvadesetpeti, ja trideseti ... Meni ne preteče ni jedan... Tako i treba. Ja sam samo počašćeni musafir iz Sandžaka...

Vratila sam se ispunjena ljepotom, spoznajom, bogatstvom i zadovoljna što sam dva namaza klanjala zajedno sa učenicama rahmetli hadži Umihanume i u tim trenutcima bila dio njih. Ja ću ipak noćas preučiti jedan đuz i pokloniti ga tebi hadžinice, jer te od noćas i ja poznajem.
Neka ti je vječni rahmet, hadži Umihanumo Muftić! Neka je na tebe Allahova milost! Neka nagradi Džennetom, tvoja djela, inšallah!

Blago onom, čija djela vječno žive, koga nose u srcu, koga spominju. Blago onom ko ostane da živi u srcima pravednih.“ Blago ko iza sebe, umjesto imanja, svojim potomcima, ostavi toplo i komotno mjesto u safu.“ (večeras čuh i zapisah ovu mudrost) Blago onome, ko nije zaboravljen! Blago tebi hadži Umihanumo, što živiš u srcima svojih djevojčica. Imaš najljepši i najmirisniji nišan u ovom lijepom šeheru.

Allah rahmet olsun, hadži Umihanuma!