Džeraldina Dina DELIĆ: Kad pjesma utiša, nesta Dalke. Zaškripaše drvene stepenice, zatutnjaše hitri koraci i Dalko, kao vjetar, uletje u naš čardak noseći sa sobom miris pređenog puta, konja i mladičke veselosti. Pritrča neni pa je odiže kao perce i zavrti se s njom po čardaku. Nena je vriskala kao kakva djevojčica, slabašno ga udarajući po ramenima. Dimije joj se napuhale kao balon. ”Nalete jedan, mene staru ženu naš’o…ma hrsuze nijedan…,” ružila ga nena, a u očima joj se vidjelo koliko mu se raduje i koliko joj je drago što on nju, ovako, vrti i grli…

Juni je mjesec kad iz komšijine avlije, kroz otvorene prozore, u naš čardak zaluta miris lipe i kad ispod strehe zacvrkuću lastavice. Juni je mjesec kad se moja nena Raifa nešto uzjoguni. To sam čula od babe. Sinoć je šapnuo mami, da niko ne čuje: ”Džemila, nena nam se opet uzjogunila.”
Ja sam čula i sad me kopka šta to znači "uzjoguni". Možda to znači da nenu nešto boli jer, nena je stara. Babo kaže da ima osamdeset godina, možda i koju više, i da je upamtila dva rata. A to je baš puno.
Moja nena je visoka i mršava žena. Kad je gledam dok stoji zaboli me vrat. Ima dugu sijedu kosu koju upliće u pletenice koje joj sežu sve do struka, a onda ih smota oko glave kao pitu. Ona kaže da ih upliće u vijenac, ali to meni više liči na pitu ili ptičije gnijezdo, a onda glavu pokrije šamijom.
Inače, volim nenu pa me sad nešto strah što se uzjogunila. Cijelo jutro pažljivo je posmatram. Jeste nekako drukčija, ali ne djeluje mi bolesno. I jutros je ustajući iz postelje tiho šaputala. ”Bismillah-irrahman-irrahim.”
I meni uvijek kaže da dan počinjem s Bismilletom i da nikad, ama baš nikad, kad ustajem iz kreveta, ne stajem na lijevu nogu. Trudim se da je poslušam, ali ponekad zaboravim koja je lijeva, a koja desna strana.
I jutros sam joj, kao i svako jutro, poljevala iz ibrika kako bi uzela abdest. Poslije toga sam, u tišini, gledala kako prostire postekiju i tu, pored mog kreveta, okrenuta istoku klanja sabah. Još ne znam šta je istok, ali znam gdje je, jer mi nena reče da se sunce rađa na istoku. Volim šumor njenog glasa koji joj se iskrade između usana u riječima molitve…Allahuekber…Ešhedu En La…Amin…
Kasnije, dok mati, u isto vrijeme, potkuhava somun i pazi da kahva ne zakipi na tek očišćenom šporetu, čija se plata blista poput ogledala, nena sjedi na sećiji, pored prozora, pokupljenih šarenih dimija. Pažljivo, bez srkleta, prstima, zahvata duhan iz kartonske kutije i raspoređuje ga, s preciznošću i mirom koji, inače, nemaju ruke starih insana, po bijelom cigaret papiru. Sve to gledam i strpljivo čekam, jer znam, kada obavi taj dio posla, povikaće: ”Fadunaaa, hodider, lizni papir da nena smota cigaru.” A ja sam se već uvježbala da liznem baš onoliko koliko treba. Ni previše da se papir raspadne, niti premalo da ga ne može zalijepiti. Onda bi mati prinjela tablju na kojoj je bio ibričić iz kojeg se pušila kahva, dva fildžana i šećer izlomljen na sitne komade. U to vrijeme i kahva i šećer bili su luksuz, tako da je ritual ispijanja kahve bio nešto posebno i dragocjeno u našoj kući. Mene bi mati nagradila lončićem toplog mlijeka u koje bi nena nasula koju kap kahve i stavila cijelu kocku šećera. Babo je odmah iza sabaha otišao na posao, pa su nena i mati pile kahvu same, onako, više u tišini, povremeno bacajući pogled na sokak, s vreman na vrijeme otpozdravljajući komšijama.

Lipa je i dalje mirisala pomiješana sa mirisnom svježinom jutra i pečenih somuna iz obližnje pekare.

Sjedim, šutim i gledam. Ne mičem oči sa nene koja srče kahvu, otpuhuje dim cigare, pa kad vidi da je taj dim u obliku kruga, začas ga uhvati rukom i strpa u njedra. Kaže, da ne pobjegne nafaka iz kuće…Viri napolje i sve kao da nešto čeka. Ako čuje lupu, nena brže bolje promoli glavu, a onda se zamišljenog pogleda opet povuče u sobu. I sve tako. Mati pruži ruku da upali radio, a nena ne da. Kaže da je boli glava. Ako mati bučnije pročara vatru u peći, neni nije pravo. A vala, ni mene, od jutros, nije čestito pogledala.

Tako se ušutjeh i ja, iščekujući šta će se desiti sa nenom koja se uzjogunila.

U neko doba, u sokaku, nešto zaklopara, drukčije, glasnije, a nena kao da joj je osamnaest, a ne osamdeset i onaj kusur, za koji nismo sigurni koliki je, trznu glavom kroz prozor. Viri. Kloparanje postaje sve glasnije, čuje se zvuk harmonike, pjesme, a meni se čini da se nena nekako mijenja, treperi kao list na grani, oči joj sijaju.
Nebi malo kad se, u sokaku, ukaza fijaker i zaustavi ispred kuće. Naše tri ženske glave ispuniše prozor, a ja zamislih da, sada, izgledamo kao slika, uramljena i obješena na zid.
Gledam. U crni fijaker upregnuta dva krupna konja. Jedan smeđ sa bijelim biljegom na čelu, a drugi potpuno crn. Pod zrakama jutarnjeg sunca dlaka im blista. Vidi se da su dobro istimareni. Ržu, podižu glave, griva im leprša. Poskakuju mlateći dugim repovima. Mujo, kočijaš ( ime mu saznadoh kasnije), povuče uzde, zacokta ustima i konji se umiriše, a iz fijakera, odloživši harmoniku, iskoči visok, krupan muškarac. Kako nas ugleda, razvuče rumene usne u širok osmijeh otkrivši bijele, krupne zube i povika: ”Sabahajrulah, hanumeee!”

Otpozdravismo u jedan glas: “Allahraziolah!”
Zakikotah se što i mene nazva hanumom.

Bio je to nenin bratić iz Sarajeva, Mehmedalija kojeg su svi, od milja, zvali Dalko. Dalko opet prihvati onu harmonku pa je razvuče i preletje prstima po onim bijelim i crnim dugmadima…zasvira i zapjeva: ”Džulzulejhaaa po Mostaruuuuu šeeetaaaa…”
Dalko pjeva, a nena, s osmijehom na licu, neobičnim sjajem u očima, i rukama sklopljenim na njedrima, uzdiše.
Kad pjesma utiša, nesta Dalke. Zaškripaše drvene stepenice, zatutnjaše hitri koraci i Dalko, kao vjetar, uletje u naš čardak noseći sa sobom miris pređenog puta, konja i mladičke veselosti. Pritrča neni pa je odiže kao perce i zavrti se s njom po čardaku. Nena je vriskala kao kakva djevojčica, slabašno ga udarajući po ramenima. Dimije joj se napuhale kao balon.
”Nalete jedan, mene staru ženu naš’o…ma hrsuze nijedan…,” ružila ga nena, a u očima joj se vidjelo koliko mu se raduje i koliko joj je drago što on nju, ovako, vrti i grli…
Cijelo jutro se i jeste uzjogunila jer je njega čekala.
A Dalko, hašarijast kakav i jeste, još malo zavrti nenu, pa je onda spusti na pod i malo pridrža da ne bi pala od dugog okretanja.
”Tetka, ja doš’o po tebe da te vodim u Sarajv’o. Vadi ono ruho iz sehare jer ću te vala udat’. Naš’o sam ti prosca.”
“Ma kakvo Sarajv’o, kakav zagondžija,” smijala se nena. ”Di ćeš mene staru udavat’?”
”Ma šta stara,” tetoši joj Dalko. ”Svaka bi ti djevojka mogla pozavidjet’. Vidi ti nje! Stara! Nego, pakuj se i da idemo. Svatovi čekaju.”
Mati se smije, ja gledam u čudu, otvorenih usta ( brine me taj zagondžija…šta ima neko moju nenu da zaganjuje po tamo nekom Saraj’vu), a nena sve jednako ponavlja, zajapurena kao prava djevojka “Nalete, nalete…mene on naš’o…staru…mene…ma…kad sam ti mogla pupak svezat’ kad si se rodio, mogu te vala i preko koljena pa ošinut’ koji put.”
Sve to moja nena govori, rekao bi insan sad će skinuti onaj prut sa kredenca koji tu stoji kao prijetnja meni ako šta uzijanim, ali osjećam, iako ovako mala, koliko joj godi ovo njegovo tetošenje i dodvoravanje, pa mi, u trenutku i izgleda kao cura za udaje. Malo se i prepadoh. Možda i jeste došao da je vodi i uda, tamo, daleko u Sarajevu?
Dalko se onda okrenu mami, poselami je, upita za zdravlje, mene pomilova po glavi i iz džepa prsluka izvadi šareni, slatki cibuk pa mi ga pruži. Prestadoh razmišljati o neninoj udaji i zabavih se oko te slastice, a mati ponudi Dalku da se opere, skine prašinu od puta, “štagoderce” prezalogaji i popije kahvu. Reče mu da pozove i Muju, ali ovaj je već otišao nekim svojim poslom.
Dok je Dalko u slast jeo vrelu pitu krompirušu i, iz plave ćase ukrašene sitnim bijelim cvjetovima, srkao kiselo mlijeko od kojeg su mu ostajali bijeli brkovi iznad usnice, a meni bilo smiješno (namjerno je to radio da mene nasmije), mati se vrtila oko šporeta, a nena, zanesena Dalkinom pojavom i apetitom, nije micala pogled s njega.
Niti je ona šta pitala, niti je on šta govorio. Samo bi joj, s vremena na vrijeme, šeretski namigni, a nena bi spuštajući pogled crvenjela. I to mi je bilo smiješno, ali sam prigušivala kikot da me nena ne otjera na sokak gdje se već čula vriska komšijske djece. Danas mi nisu bili zanimljivi ni oni, ni njihove igre.

Kad se najeo, a mati sve sklonila ispred njega, reče: ”Elhamdulillahi, hvala Allahu na ovom nimetu, a i tebi Džemila na trudu,” a onda ponuđen od nene smota cigaru i pripali.
Mati ode za svojim poslom, ja se skupih uz nenu, a nena tek tad poče ispitivati o familiji u Sarajevu, svom bratu i njegovoj hanumi…kako su sa zdravljem…radi li se…ima li se… gradi li se Sarajevo…
“Dobro su tetka,” reče Dalko, ”sve su vas poselamili, a babo mi je naredio da se bez tebe ne vraćam kući.”
”E sinko,” uzvrati nena, ”ne mogu ti ja tek tako, iznenada, od kuće. Imam ja svojih poslova. Valja ponjave tkat’, bezane košulje šit’. Ne može se ostavit’ započeto. A, pravo da ti kažem, iznenada si vala doš’o.”
( Ovdje je nena, kako kasnije saznadoh, malo slagala jer Dalko je vazda, baš u ovo vrijeme dolazio po nju, pa sam se zapitala - Kako to nena smije lagati, a ja ne smijem?).

“Ne mogu ti ja svakakva u Saraj’vo!”

”Tetka, ti si meni vazda lijepa, dotjerana, a znam i da u onoj sehari iza vrata imaš ruho što ga čuvaš za ovakve prilike,” uz osmijeh joj odgovori.
A nena, valjda kao i svaki ženski stvor, hoće da je se moli, da joj se podilazi…pa sve traži razloge da bi on više navaljivao i ljepše riječi joj govorio.

Imala osamnaest ili osamdeset, žena je vazda ista. Željnja pažnje, tetošenja i ljubavi.

Prođe vrijeme u pošalicama izmedju nene i Dalke. Mati je i dalje radila, jer valjalo je babu dočekati s posla, a ja sam uz nenin skut zadrijemala, sa onim slatkim cibukom, čvrsto stisnutim u ruci.

Uto je došao i babo. I on se obeseli dragom musafiru. Cijelo poslijepodne sjedilo se, pričalo. Dalko je zasvirao na onoj svojoj harmonici, dugmetari, a nena, koju sam vidjela u sasvim drugom svjetlu, pusti glas i zapjeva: ”U đul baaaaštiiii kraj šimšiiiraaa sjedi jednaaa cuuuraaa diiiiivnaaa…”

Dan je odmicao sitnim koracima. Spolja su se čuli zvuci mahalskog života, cvrkut lastavica, a u kući Dalkina harmonika vezla je svoj vez ukrašen neninim promuklim, ali još uvijek lijepim glasom. Sve je bilo nekako toplo, mehkano, veselo, sjajno i puno života. Činilo mi se da ona nenina pjesma plovi mahalom, pa uz i niz Bosnu, što je tekla nedaleko od kuće, žuborava i nabujala od kiša, plovi prema suncu i vraća se još toplija i mehkanija u našu kuću.
I od veselja se može zamoriti. Osjetilo se to u tišini koja je zavladala u kući, ali i ta tišina je bila lijepa i opijajuća.
Opet se oglasi Dalko: ”Haj’mo tetka! Pokupi stvari pa da idemo. Valja nama za dana stić’ u Saraj’vo. Eno i Mujaga je već oko konja.”
Očekivala sam da će se nena opet opirati, ali ona hitro, kao srna, skoči, pa pravac do sehare. Izvuče već pripremljen, uredno zamotan svežanj, kao što je Dalko naslutio, a sobom se prosuše mirisi metvice i bosiljka koje je nena uvijek držala među odjećom. Vidjela sam jednom kako, od beza, šije male vrečice i u njih stavlja osušene travke, a onda, sve to, tako upakovano, stavlja u škrinje, između odjeće. Brzo nestade u drugoj sobi i nakon izvjesnog vremena pojavi se u novim dimijama u boji zumbula, bijeloj bezanoj bluzi koju je sama istkala i izvezla, glave urešene šamijom. Kere, koje su krasile šamiju, takođe njen ručni rad, bijahu u istoj boji kao i dimije. Šamiju je omotala oko onih svojih pletenica u obliku pite, koketno je svezavši u malu mašnu sa strane. Stopala su joj krasile nove novcate papuče, ukrašene zlatnim vezom i sjajnim kamenčićima, malo zavrnute pri vrhu, kupljene u Sarajevu, prilikom jedne od sličnih posjeta.
Kad se pojavila tako obučena, sa osmijehom na licu i u očima, moja nena, od osamdeset i onih kusur godina, zaista je ličila na neku mladu ženu. Iz njene nutrine izvirala je mladost koju je davno već proživjela. Ali valjda insan ispunjen srećom i zadovoljstvom zrači mladošću i ljepotom.

”Bogami tetka,” reće Dalko, ”moraću te dobro čuvat’ do Saraj’va, da mi te ne ukradu.”
Babo i mati su se samo pogledali i nasmiješili. A ja… kao da sad shvatih onu riječ “uzjogunila”.

Dok je babo nosio nenine stvari, Dalko je oblijetao oko nene i pomagao joj da siđe niz škripave stepenice. Iako je niz te iste stepenice svaki dan po nekoliko puta silazila i uzlazila, sad se, obasuta pažnjom, prenemagala i dozvoljavala da joj se ugađa. Dok je koračala klepetale su njene papuče za ishoda, kako ih je u šali zvala.
Izašli smo iz avlije na sokak i tu se, ispred fijakera, pozdravismo s nenom. Mene nježno privi na njedra koja su mirisala na metvicu i poljubi u kosu.
Dalko nenu skoro pa unese u fijaker našto ona opet pođe negodovati, ružiti ga i govoriti mu da je pasković, ali on ne hajući, naviknut na ovu njihovu igru, navuče krov od fijakera, što je podsječao na onu njegovu harmoniku, da je zaštiti od poslijepodnevnog sunca. Okruži je jastucima da joj bude udobno, pa se i sam smjesti, na suprotno sjedište, pored svoje harmonike od koje se nije odvajao. Uglas rekoše Allahimanet, a Mujo kočijaš, koji je strpljivo čekao, pucnu lagahno bičem, konji se propeše i povukoše kočije, a u kočijama, mašući na pozdrav, ode i moja nena.
Babo i mati uđoše u kuću, a ja sam još dugo stajala na sokaku, gledajući za fijakerom koji je već odavno nestao iz vidokruga.
Nadala sam se da se moja nena, koju ja toliko volim, zbog zagondžije, o kojem je pričao Dalko, neće vratit’ iz Saraj’va razbijenog nosa, k'o što se meni desilo prošle hefte kad me po sokaku zaganj’o komšija Farko i kapijom mi razbio nos.