Adi IMAMOVIĆ - politički analitičar: Kod nas, međutim, država se doživljava kao apstraktno strano tijelo koje nam neprestano nešto duguje. Svako teži da državi ne plati porez i time zakine državu, malo ko shvata da državna kasa nije rupa bez dna, već da količina sredstava u njoj zavisi od onih koji plaćaju porez. Tek kada bi se to shvatilo počeli bismo da tragamo za onom ključnom mjerom, između potrebe da državi damo što manje i potrebe da država ipak od nas dobije onu količinu sredstava kojom efikasno može da obavlja svoje funkcije. Takva svijest o realnom odnosu prema svojoj državi se stiče kroz kontinuirano sticanje znanja.

Istraživanje koje su sproveli američki eksperti za sociološke fenomene, ukazuje da građani SAD za ubjedljivo najveći moralni prekršaj smatraju utaju poreza. Ovaj moralni zločin, po mišljenju Amerikanaca, daleko je veći od preljube, a tek onda dolaze ostali prekšaji. U Bosni i Hercegovini smo daleko od toga. Čitavi slojevi najbogatijeg stanovništva ne plaćaju ili prikrivaju stvarnu dobit, kako bi izbjegli porez. Tajkuni, pitanja poreza riješavaju direktnim dogovorom sa nosiocima vlasti. Obični građani, također, žele slijediti primjere svoje „elite“ pa i oni gledaju kako da izbjegnu ovu obavezu. Ono što nas u pogledu državne tradicije razlikuje od zemalja koje imaju dugogodišnju niz institucija i državne hijerarhije, jeste maćehinski odnos prema istim.

Ovdje dolazimo do dva kompletna sistema mišljenja i odnosa prema svojoj državi, društvu i u krajnjem slučaju prema sebi samima. Američki građanin je duboko svjestan značaja države i institucija koje mogu da funkcionišu samo ako redovno i nepristrasno ubiru porez. Ako nema fiskalnih prihoda, nema ni nacionalne sigurnosti, efikasnosti policije, nepristrasnog i efikasnog pravosuđa, dobrih škola, bolnica, parkova, sportskih terena, jake lokalne samouprave i svega onoga što spada u domen javnog interesa. Stoga on sasvim opravdano smatra da svi oni koji ne plaćaju porez, ne samo da izbjegava svoj zakonski dio obaveza, već direktno ugrožava njegovu ličnu sigurnost i lišava i njega i sve druge građane svih onih prethodno pomenutih prava i mogućnosti. Zato on podržava efiksan rad poreskih službi i smatra da ako sam dođe do takvih saznanja, ima obavezu da takvog nesavjesnog građanina prijavi nadležnim organima. Zato mnogi u Bosni i Hercegovini smatraju građane tih zemalja „policajcima“.

Primjetićemo da se ovaj fenomen dovodi u kontekst moralnosti, kao i da cijela politička, ekonomska i ustavno- pravna struktura ne bi mogla postojati bez snažno utemeljene moralne osnove, isprepletene sa svim ostalim segmentima života.

Ukoliko ovu doktrinu uporedimo sa situacijom u našem društvu, možemo iz perspektive američkog građana konstatovati da je naše društvo visoko nemoralno. U Bosni i Hercegovini nema poreskog obveznika koji na direktan ili indirektan način želi izbjeći ovu zakonsku obavezu.

Ova ukupna struktura međuodnosa velikog broja segmenata nedostaje Bosni i Hercegovini. Na Zapadu se država i nacija doživljavaju dvostruko: s jedne strane, to je obaveza, skup naslijeđenih resursa i odlika kojima upravljamo i koje treba u što boljem stanju da ostavimo potomcima, a s druge strane to je servis, uprava koja od nas prikuplja određena sredstva i upravlja ih tako da bi svima nama omogućila da što bolje obavljamo svoje poslove. Kod nas, međutim, država se doživljava kao apstraktno strano tijelo koje nam neprestano nešto duguje. Svako teži da državi ne plati porez i time zakine državu, malo ko shvata da državna kasa nije rupa bez dna, već da količina sredstava u njoj zavisi od onih koji plaćaju porez. Tek kada bi se to shvatilo počeli bismo da tragamo za onom ključnom mjerom, između potrebe da državi damo što manje i potrebe da država ipak od nas dobije onu količinu sredstava kojom efikasno može da obavlja svoje funkcije. Takva svijest o realnom odnosu prema svojoj državi se stiče kroz kontinuirano sticanje znanja. Sociolog Aleksandar Štulhofer smatra neplaćanje poreza prije svega sociološko-kulturnim, a manje ekonomskim problemom, jer u Bosni i Hercegovini postoji začarani krug nepovjerenja i raširene sklonosti zaobilaženja normi. Zato je potrebna uspješna sveobuhvatna reforma poreskog sistema, koja bi podrazumijevala učinkovito kažnjavanje prekršitelja, posebno onih na najvišim razinama, te transparentan, profesionalan i odgovoran rad nadležnih institucija. Međutim, takva reforma znači i politički suicid vlasti, zato vlast pokazuje manjak političke volje za suzbijanjem političkog nemorala.

Veličina patriotizma se u drugim zemljama mjeri plaćanjem poreza, kod nas to očigledno nije slučaj. Da bi došlo do toga, potebno je promijeniti svijest građana, a svijest se mijenja vremenom. Na fonu toga je Ralf Dahrendorf, koji je u Razmatranjima o revoluciji u Evropi, nakon pada Berlinskog zida rekao:

“Za promjene političkog sistema dovoljno je 6 mjeseci, za promjene ekonomskog sistema treba 6 godina, za izgradnju civilnog društva (civilne i političke kulture demokratije) treba najmanje 60 godina.” Kao što vidite, riječ je o procesu dugog trajanja u kojem nastaju nove institucije i novi politički odnosi, nove političke orijentacije i novi obrasci političke kulture.