Sudbin MUSIĆ: Bilo je vruće na kraju tog krvavog jula 1992.godine. Ja i moj mlađi brat smo tumarali smo među masom prestravljenih, gladnih i mršavih ljudi, žena i uplakane djece. Čuli smo da je na Poljskom putu iza nas sve pobijeno. Zakleli se jedan drugom da moramo ostati živi. Sitniji momčići poput nas uspjevali su da se pomješaju među zenama i djecom i krenu svakodnevnim konvojima iz logora Trnopolje u nepoznato, ali u svakom slučaju ka slobodi. Jednog dana, pojavila se Hanifa i onako ukočenim i začuđenim pogledom i skamenjenim licem povela nas. Kaže sine ja ću da glumim bolest a nek me moja Almira povede. Ti uzmi Almirino dijete a Ado nek uzme ovo malo stvari stvari, pa ćemo hajrom.

Umrla je Hanife. Iako očekivana, ova vijest me je pogodila jer sam je namjeravao posjetiti. Svoje posljednje dane provela je u staračkom domu da ne umre van svoje Bosne. Ništa neobično u današnji vakat. Rasuti širom svijeta stariji očito najviše čeznu za rodnom grudom.

Ona i njen rahmetli Latif bili su prave komšije. On je pogotovo bio svačiji i mogao i sa starim i mladim. Duša mu je bilo umiješati se među posvađane pa pomiriti. Dobro pamtim tu 1989.godinu i njegovu veliku dženazu punu muškog svijeta iz Čarakova i kišu koja je tiho padala.

Njegova Hanifa mu je u stvari druga žena. S prvom je stekao četvoro djece koju je nakon majčine smrti trebalo odgojiti. Djeca su zaista imala sreću da je umjesto majke u njihovu kuću ušla Hanife. Odgajala ih je ko svoju rođenu. Sa Latifom stekla još četvoro. Gazdinska kuća, puno posla i čeljadi. Nikad vremena. Ja sam je kao dijete bolje upoznao čuvajući stoku sa ostalom djecom iz mahale na barama Čokot. Ma nije se uopšte radilo o čuvanju stoke koja je imala dovoljno prostora da se pazi sama. Za Čokot me vežu najljepše slike iz djetinjstva. Dječja vreva i igra te bodljevina krava među kojima je moja Briza uvjek bila šampion. Ona kad se napase i krene kući za njom, kao po naređenju krenu sve ostale krave pa su zbog toga ostala djeca znala kod kuće imati belaja.

Hanifa bi često dovela i svoje krave jer je veći dio bara pripadao njihovoj kući. U pauzama između igre pričala nam priče koje je danas rjetko čuti jer ni nane vise nisu što su nekad bile. S ljubavlju nam je pričala o Hazreti Pejgamberu da sam se ja tada kao dječačić naprosto čudio jer ga ona nikad nije ni vidjela ni čula. No vele da i jest najčistiji iman u tih starih nani. Tek kasnije spoznat ću zašto to Hanife s tolikim žarom tako zbori.

Djeca su se od Hanife odvajala jedno po jedno i redale kuću uz kuću do babine i majčine. Čitava mahala je izrasla niz Poljski put. Vrijedni i veseli savijali su svoja gnjezda a ona i Latif bili ponosni. Latif je otišao tiho i uspio da se iskrade pa da njegove oči ne gledaju kako mu odvode Hameda i Ramiza, a na transporter tjeraju njegovog Sulju da legne, i ko biva bude živi štit da ne bi ko na dušmane zapucao. Otišla su sve trojica u nepovrat. Iako Hameda i Sulju nije rodila, plakala je za njima pri svako spomenu isto ko i za svojim mezimcem i najmlađim Ramizom.

Veliko zlo ugledaše Hanifine oči i ostaše začuđene ostatak života. Sa sinom Edhemom našla je smiraj u dalekoj Francuskoj u kojoj ju je polahko ali sigurno ubijala samoća. Nije radila pa je odmah usporila i ona i njeno srce. Gledala je s prozora u daljinu sanjajući o svom Čarakovu i očekujući vijest o djeci. Uzalud...

Rahmetli Hanifa Siječić

Rjetko je dolazila. Kad bi došla pričala bi mi o Francuskoj i nekim njenim Arapkinjama i Turkinjama koje su je jako voljele mada nije znala s njima prozboriti maltene niti jednu. Vodaju me, kaže sine, k’o kraljicu i plaču samnom čim spomenem svoja tri sina. Na kraju više nije mogla. Došla je da u miru ispusti svoju plemenitu dušu. Nisam je uspio sresti. Htio sam joj se još jednom zahvaliti...

Bilo je vruće na kraju tog krvavog jula 1992.godine. Ja i moj mlađi brat smo tumarali smo među masom prestravljenih, gladnih i mršavih ljudi, žena i uplakane djece. Čuli smo da je na Poljskom putu iza nas sve pobijeno. Zakleli se jedan drugom da moramo ostati živi. Sitniji momčići poput nas uspjevali su da se pomješaju među zenama i djecom i krenu svakodnevnim konvojima iz logora Trnopolje u nepoznato, ali u svakom slučaju ka slobodi. Jednog dana, pojavila se Hanifa i onako ukočenim i začuđenim pogledom i skamenjenim licem povela nas. Kaže sine ja ću da glumim bolest a nek me moja Almira povede. Ti uzmi Almirino dijete a Ado nek uzme ovo malo stvari stvari, pa ćemo hajrom.

Na samom izlazu guzva. Masa ljudi u panici. Stotine žena i djece u panici. Masa je počela da paniči a s njom i vojnici. Hanifa je učila poluglasno. Odjednom jedan od vojnika ispali rafal u nebo. Drugi udari Adu. Meni je od straha ispalo dijeta, Adi stvari…

Nismo otišli. Vratili smo se. One su uzele stvari i dijete i prošle. Hanife se još jednom suznim očima na nas osvrnula majčinskim pogledom i još više začuđeno, kao da u meni i bratu vidi svoga Sulju, Hameda ili Ramiza. Par dana kasnije u logor su dovedene mama i seke. Istim oni pogledom poput Hanifinog ali uplakana od sreće što smo joj živi mama je gotovo bezbolno primila vijest da je otac ubijen...

Bilo je vruće baš kao danas na Hanifinoj dženazi...
Hanifi sam svih ovih godina bio zahvalan ali me je mučio osjećao da joj to nisam iskreno saopštio. Pri svakom susretu ponavljali bi istu priču. Zadnji sam planirao ali do njega nije došlo. Spustili smo je u kabur u koji je otišla bez vijesti o svojoj djeci. Meni su ostala samo sjećanja na jedno dobro virjeme i ljude u njemu kojih više nema. Umjesto zahvalnice, zanesen sjećanjima i melanholije pun, zapisah ovih par redaka koje posvećujem i njoj i svim majkama slične sudbine.