Mehmed Meša DELIĆ:

Volim Allahovog Poslanika Muhammeda a.s.w.s.:

*Zbog one zore što bljesnu iznad dvora Šama ponedeljka dvadesetog dana aprila „davne“ 570. godine. Ta svjetlost rastjera mrak i tamu, u toj svjetlosti rodila ga majka Amina, a da će roditi sina unaprijed je snila. U snove joj melek dolazio i radosnu vijest ispričao da će roditi sina, a ime će dobiti Muhammed od djeda Abdul – Muttaliba, ime što do tada nije imala cijela Arabija. On je od tada pa do Sudnjeg dana Allahu najdraže ljudsko biće, a majka Amina je majka svih muslimana...
*Zbog Arabije i svih njenih majki što ga na čistom zraku dojiše i tako mu broj braće i sestara po mlijeku povećaše, i arapski jezik ga naučiše, da lijepo govori, kad govori, da istinu govori, kad obeća, da obećano ispuni, kad mu se nešto povjeri da to ne iznevjeri, da je šutnja ponekad bolja od govora, da je jezik najbolji prijatelj, ali i najljući neprijatelj, da se klone ružna govora i da drugi od njegovog jezika budu sigurni.

*Zbog njegovih dječijih patnjih, jer biti siroče sa svega šest godinica nije baš lahko. Ali u nevolji se prepoznaju ljudi pravi pa tako bi i sa njegovim amidžom Ebu – Talibom što preuze brigu o njemu kao o svom sinu. On ga je sa sobom na trgovačka putovanja u Damask, u Siriju vodio i tako ga trgovanju učio...
*Zbog njegove prve bitke „Al – Fugar“ između plemena Kurejš i Kajs. On je u toj bitki učestvovao tako što je neprijateljske strijele sakupljao i svom amidži Ebu – Talibu dodavao, a on ih na neprijatelje izbacivao...
*Zbog strpljenja koje je imao mada je sa dvadeset godina po brdima izvan Meke stada čuvao. Meka ga je mamila, ali on nije u nju išao. Stada su bila povjerenje koje nije izigravao. On nas je naučio odgovornosti i povjerenju. Nema imana onaj u koga se nema povjernja.
*Zbog stečenog znanja bez naučenog pisanja i čitanja, nego kroz slušanje starijih i zrelog razmišljanja i bistrog posmatranja o svemu što se oko njega događalo...
*Zbog njegovog odnosa prema Hatidži i ostalim ženama. Hatidža mu je djecu izrodila, ona je prva Islam primila, i ona je prva muslimanka postala...
*Zbog njegove kćerke Fatime, ona je majka Muhammedovih nasljednika.
*Zbog spriječenog krvoprolića kada je obnova Kabe (Ćabe) bila. Tada je trebalo „Crni kamen“ premjestiti i oko toga izbili su nesporazumi i svađe, kome da čast pripadne. On imade ideju kako da „Crni kamen“ bude do mjesta ugrađivanja prenešen i na zadovoljstvo svih bude postavljen...
*Zbog brda Hira i pećine mira u koju mu u goste uđe glas, svjetlost, tutanj, u mjesecu ramazanu i zapovjedi: „Čitaj!“

A on prestrašen, iznenađen jedva da je uspio reći: „Ja ne znam da čitam!“, a melek Džebrail sa Prvom Objavom otpoče i tako Muhammed u četrdesetoj godini Poslanik i učitelj svim ljudima ovog svijeta postaje. On kao učitelj (na)uči nas, kako se rastavlja svijetlost od tame, vjera od nevjere, znanje od neznanja. On kao učitelj od riječi „uči“ (ikre) (pod)učio nas i na druge poput kaži, piši, reci, radi....

Njegova škola nije vezana samo za jedan narod, jednu zemlju ili jedan jezik. Njegova škola je univerzalna – za cijeli ljudski rod, za sve narode, gdje god da žive i ma kojim jezikom govore i tako će biti do Sudnjeg dana.

*Zbog prvih Muslimana, njegove žene Hatidže, njegovog sluge oslobođenog roba Zejd Ibni Harisa, njegovog prijatelja Ebu Bekra, njegovog rođaka dječaka sa nepunih dvanaest godina Alije...
*Zbog izdržljivosti kod tolikih proganjanja i mučenja. A u najtežim prilikama on je od Allaha dobio naredbu da javno u Islam poziva, a ne obožavanje idola već Jednog Boga...
*Zbog pametnih i hrabrih odluka. Kao i ona što je bila odlučiti se na put u Taif, a sve da bi pozivao u Islam. Ni vrijeđanja ni kamenovanja njega ne spriječiše od njegove namjere. A onima koji su bili sa njim na put Istine imaše Allahovu pomoć. I bijeg u Abesiniju bila je prinuda, ali to su bile odluke koje treba poštovati i cijeniti...
*Zbog načina ponašanja u trenucima bola i tuge. I on je sam nazvao – godinom tuge u kojoj mu umre voljena Hatidža i Ebi – Talib i velikog terora idolopoklonika koji su nanosili samo tugu i bol...
*Zbog njegovog izdignuća i putovanja (Isra i Mr'aradž)...
*Zbog njegovog uspjeha da i Medinlije primaju Islam ali i njegovo preseljenje iz Meke u Medinu kao Hidžra poznato (septembra 622. god.), za računanje vremena kod Muslimana.
*Zbog njegove sposobnosti kao državnika (prva uređena država na zemaljskoj kugli), a kao i velikog vojskovođu u bitkama na Bedru, na Uhudu, bitke na Hendeku...
*Zbog njegovih ugovora na Hudejbiji i poziva vladarima, oslobođenje Meke, pa još i one bitke na Hunejnu...
*Zbog njegovog oproštajnog Hadždža (februara 632. god.) i održanog govora na istom i reakcije na isti...
*Zbog cijelokupne njegove ličnosti i što je bio preporoditelj društva, i zbog njegovih savjeta i Hadisa...
*Zbog njegovog sunneta – jasnog puta, a koji se odnosi na sve što je Poslanik a.s. rekao, uradio, složio se s time ili zabranio...
*Zbog njegovog odnosa prema smrti. Na umrlu izgovarao je rečenicu: „O Bože, pomozi mi u smrtnom času! Nakon ove dove svome Gospodaru došla je smrt Božijeg Poslanika.
To je bilo nekoliko mojih odgovora na postavljeno pitanje, a usput ću dodati i jednu kratku tužnu priču:

„Smrt Božijeg Poslanika“
Ono lice blago i prijatno, one krupne, crne i žive oči pokrivene dugim trepavicama. Ona kovrdžava crna kosa što mu je padala do ramena, a i crna tanka brada. Ono čelo široko, obrve tanke i guste, ona posred čela jaka žila koja bi nabrekla u momentu uzbuđenja.

Onaj skladan i jak nos, a usta pravilna na kojima je često lebdio blagi osmjeh, kada bi se pokazali redovi bijelih, malo razmaknutih zuba. Ona njegova skladna pojava u kojoj se naročito isticao lijepo sveden i zaobljen vrat, koga su neki poredili sa srebrenom urnom optočenu zlatom. One dobro razvijene grudi, a oni ostali čvrsti i skladni dijelovi tijela. Onaj osrednji i dostojanstveni korak iako sitan. Ona cijelokupna pojava puna snage, a koja je zračila blagošću i dobrotom, mirom i spokojom...

Ovo Božije lijepo stvorenje napala je bolest teška. Tresla ga je groznica, gubio je snagu i brzo mršao, mada narušenog zdravlja nikada nije prestajao misliti o svojoj misiji, o zaštiti Islama i svega onoga što je do tada urađeno bilo, iako bolestan on je i dalje nastavio da obavlja svoje dužnosti. Pored ostalog, svaki dan bi išao u džamiju i predvodio vjernike u namazu.

Zdravlje je kao isparavanje rose tiho i nečujno iz njega izlazilo, a na njegovo mjesto uvlačila se bolest. Sve to pratila je teška glavobolja i visoka temperatura i groznica. Naglo je mršavio, a oni čusti sitni koraci postaju tromi. Otimao se bolesti koja ga je ovladala, a zbog velike želje da ode u džamiju zamilo je svoju ženu da ga hladnom vodom polije po tijelu i tako razblaži i temperaturu smanji. Kada je osjetio da mu je bolje, temperatura je pala, obukao se i otošao u džamiju.
Ono razhlađivanje i nakon toga odlazak u džamiju učinili su da Poslanik ponovo dobije visoku temperaturu i sljedećeg dana nije mogao ustati na klecave noge i otići da obavi molitvu. A da bi sve išlo svojim tokom pa i predvođenje vjernika u namazu poslanik je zamolio svog vjernog prijatelja Ebu Bekra da ga zamijeni u mihrabu.

Prošle su dvije hefte od početka poslanikove bolesti. I što je vrijeme više odmicalo njegovo zdrastveno stanje postajalo je sve teže i neizvjesnije. Njegovo jedino živo dijete, kćer Fatima svaki dan je posjećivala svog oca, a Poslanik bi svaki put sabrao snage da bi je poljubio. Tako je u jednoj situaciji nakon što je poljubio Fatimu tihim kao lahor drhtavim glasom nešto šapnuo u njeno uho. Nako toga Fatima je uzdahnula i glasno zaplakala. Vidjevši da je rastužio kćer Poslanik je ponovo zagrli i nešto joj šapnu i na drugo uho. Ona tad presta plakati, a na licu niz koje su se kotrljale suze bljesnu žalostan osmjeh.

Ovo što se tada događalo sa Fatimom primjetila je i hazreti Aiša, poslanikova žena. Nedugo nakon što je Poslanik preselio na Ahiret, hazreti Aiša je pitala Fatimu o ovom događaju.
Fatima joj je objasnila: „Prvi put mi je rekao da se neće oporaviti od bolesti i ja sam zaplakala. Drugi put mi je rekao da ću ja biti prva iz familije koja će mu se pridružiti i ja sam se osmjehnula.“

Upravo se tako i dogodilo: šest mjeseci poslije Poslanikove smrti i Fatima je preselila na Ahiret.
U nedelju 11. rebi-ul-evvela (7. juna 632. god.), jedanaeste godine prelaska iz Meke u Medinu, noć uoči svoje smrti, časni Poslanik je osjetio malo poboljšanje.

Prišao je prozoru koji je bio okrenut džamiji podigao je zavjesu kako bi bolje vidio svoje sljedbenike kako obavljaju namazi u gustim safovima ispred koji je stajao njegov prijatelj Ebu Bekr. Srce, duša i tijelo mu se nadumilo od silne radosti što vidi te ljude kako se mole i na sedždu padaju samo Jednom Bogu. Nije mogao odoliti tom ponašanju svojih sljedbenika te i on se uputi put džamije i kao sijenka uđe u džamiju.

Vidjevši da Poslanik dolazi Ebi Bekr u znak poštovanja i respekta skloni se i prepusti njemu mjesto u mirhabu. Međutim, Poslanik dade znak Ebu Bekru da on nastavi.

Kad se namaz završio, muslimani su bili radosni i presretni što opet vide među sobom Muhammeda i ponadaše se da je on na putu potpunog ozdravljenja. Oni koji su ga tada vidjeli ispričali su da ga u životu nikada nisu vidjeli ljepšeg i uzvišenijeg kao u tom momentu. Njegovo poslanstvo i ljepota njegova u tom trenutku bili su tema razgovora.

I dok su muslimani pronosili svoju radost o zajedničkom namazu i nadu u Poslanikovo ozdravljenje, njegova bolest se sasvim pogoršala. Te noći poveća mu se temperatura i groznica i on osjeti veliku slabost, koja je obladala njegovim tijelom. Svi napori i lijekovi koji su se u to doba mogli dobiti nisu pomogli da temperatura spadne.

U ponedjeljak 12. rebi-ul-evvela (8. Juna 632. god.), Poslanik je znao da mu dolazi čas susreta sa svojim Gospodarem. Tiho, šapčići, molio je: „Bože, pomozi mi u smrtnom času!“
Hazreti Aiša, na čijem je krilu bila Poslanikova glava u tim posljednjim trenucima, kaže: „Osjetila sam samo da mu glava postaje teža. Pogledala sam ga i vidjela njegove širom otvorene oči. Rekao je: -Mom Prijatelju, Najvećem..., -Govorio je isprekidano. Ovo su bile posljednje riječi Božijeg Poslanika izgovorene na ovom dunjaluku.

Vijest o Muhammedovoj smrti bila je kao grom iz vedra neba i širila se poput olujne kiše koja je sve ispred sebe plavila. U prvi mah niko nije mogao i nije želio vjerovati da je baš ta vijest istinita. Čak je Omer čuvši da je Poslanik mrtav, izvadio mač i zaprijetio da će probosti svakoga onoga ko laže da je Poslanik umro, ne mogavši doći sebi od silnog zaprepašćenja.

Mada je vladala gužva i zbrka ipak se nađe jedan od prisebnih i otrča do Ebu Bekra da mu kaže tužnu vijet, da je Poslanik umro. Ebu Bekr je hitro skočio na noge i jurnuo u Poslanikovu sobu, skinuo mu prekrivač sa lica i vidjevši pod njim mrtvo tijelo Poslanika, rekao:
„Lijep i čist si bio čitavog života, a takav i u smrti. Živi sad svoj vječni život, jer Allah daje samo jednu smrt.“

Potom je Ebu Bekr došao u džamiju u kojoj je vladala panika i zaprepašćenje. Ljudi su ponajviše ličili na ose kojima je neko osnjak oštetio. Ebu Bekr pribra snage i staloženosti, a potom se obrati uzbuđenim, uzrujanim i zbunjenim ljudima: „Narode! Svi vi, koji vjerujete u Muhammeda, znajte –Muhammed je umro! I svi vi koji vjerujete Allaha, znajte, da je Allah vječan!“ A onda je izgovorio riječi Kur'ana Časnog:
„Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo Poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?“ Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.“ (Imranova porodica, 144. ajet).

Iako su muslimani čuli ove riječi i po hiljadu puta, šok od iznenadne smrti voljenog Poslanika ih je toliko potresao da su se ponašali kao da prvi put čuju za njih. Suze su tekle nemilice. Plakali su kao djeca, a djeca su jecala kao ljudi. Više nije bilo sumnje da je Časni Poslanik otišao kao i svi poslanici prije njega.

Pripreme za dženazu su brzo i dobro izvršene. Muhammedovo tijelo je ukopao u onoj istoj sobi u kojoj je i umro. U pripremi dženaze učestvovao je vjerni i iskreni prijatelj Alija, on je okupao Poslanikovo tijelo, a dženazu mu klanjao Ebu Bekr.

Poslanikova džamija i mezar u džamiji postali su mjesto u Medini koje će se uvijek veličati. Već sada milioni muslimana dolaze svake godine u Medinu i na mjesto gdje je Poslanikov mezar, da odaju dužno poštovanje i zahvalnost našem Poslaniku koji živi u našim dušama i srcima...

Poslanik je umro, ali nije iz naših misli, srca, duša otišao niti će ikada otići. Zato treba da nam je na umu, da je Allah njega odabrao i povjerio mu veliku misiju, a to je da čovjek postane čovjekom, jer on tad može da dosegne najveće duhovne visine i postigne najveću sreću. Zato nas je Poslanik i pozivao na taj put koji vodi ka svjetlosti i čistoti duše, kako bi i mi više od četrnaest stoljeća nakon poslanikove smrti pred Stvoritelja našeg mogli stati i reći:
„Gospodaru naš, zahvaljujemo se na onome što jesmo, predajemo Ti svoja tijela, duše, srca, misli svoje, živote svoje, riječi, snagu, djela, dobra i loša, koje smo činili na Tvom putu. Molimo Te za milost na Dan konačnog suda!“

Hvala Allahu, koji je poslao svog Poslanika s Objavom istinite vjere, koja će se uzdići nad svim vjerama.
Hvala Allahu, koji ga je poslao da svjedoči, da obraduje, da opominje i da poziva svome Gospodaru, noseći svetiljku koja sija i koja se nikada neće ugasiti.

Hvala Allahu, koji je dao da u našem Poslaniku, imamo lijep uzor za sve one koji mnogo vole i mnogo slave Allaha i nadaju se Sudnjem danu.

Dragi moj Allahu, blagoslovi, i salavat i selam donesi na našeg Poslanika, njegovu obitelj, rodbinu i drugove i one koji ih slijede u dobrim djelima do Sudnjeg dana! Podari im izvore svoje milosti, svoga zadovoljstva i opskrbe!

Dragi moj Allahu, otvori džennetske bašče i za šehide moje domovine Bosne i Hercegovine i oni su bili na putu Islama, jedine istine, a to najbolje Ti znaš Allahu moj, ko je šta na ovom dunjaluku bio...!

Allah ekber!