Mehmed Meša DELIĆ: Najveća dovišta Bošnjaka - muslimana u BiH nastala su na mjestima gdje se desilo neko „čudo“, gdje je Allah dž.š. svojim ustrajnim vjernicima udovoljio na njihove molbe. Međutim, ovim mjestima i okupljanjima nipošto se ne smije davati neki svetački karakter. To su samo mjesta na kojima se Bošnjaci - muslimani masovno okupljaju i zahvaljuju Allahu dž.š..

Katolička i pravoslavna svetišta, i muslimanska dovišta u BiH postala su tradicionalna okupljališta domaćih i vjernika iz inostranstva. Neka od tih mjesta, kao što je Međugorje, zapravo privlače najveći broj inostranih državljana, više od bilo koje turističke atrakcije.

U jugoistočnom dijelu BiH, u blizini Čitluka, smješteno je Međugorje, jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta na svijetu, koje godišnje posjeti oko milion hodočasnika iz svih zemalja svijeta. Iako Vatikan, zbog određenih kontroverzi u vezi s vjerodostojnošću ukazanja, još nije priznao ovo mjesto kao službeno svetište to ne sprečava hodočasnike da u velikom broju posjete ovo hercegovačko mjestašce.

„Međugorje nije službeno priznato kao svetište, no to i nije toliko bitno, jer ljudi vjeruju da se ovdje dogodilo čudo i tu nalaze utjehu. Mnoga svetišta su službeno priznata, pa ih malo ljudi posjećuje. Kroz Međugorje godišnje prođe oko milion hodočasnika iz gotovo svih zemalja svijeta, od Kine, Japana, SDA, Libanona, pa do svih evroskih zemalja. Propovijed na našim misama se održava na nekoliko jezika“, kažu u Župnom uredu u Međugorju.

Ukazenje djevice Marije u Međugorju
Međugorje je gotovo preko noći postalo drugo po redu (poslije Lourdesa u Francuskoj) najpopularnije katoličko svetište u svijetu. Svoju „popularnost“ duguje ukazenjima djevice Marije, koja se ovdje, od 24. juna (lipnja) davne 1981. godine, počela ukazivati skupini djece.

Prema pojašnjavanju, koje se moglo dobiti u međugorskom Župnom uredu, djeca su se prvog dana ukazanja uplašila i pobjegla, no radoznalost je bila jača od straha i drugi dan su u isto vrijeme otišli na mjesto ukazenja, gdje im se djevica Marija ponovo ukazala i pozivala ih da mole s njom.
„Taj dan, 25. juna (lipnja), slavi kao obljetnica ukazenja Kraljice mira, kako se tom prilikom djevica Marija prestavila. Zbog svojih su svjedočanstava vidioci te njihovi roditelji i rodbina, kako i svećenici, bili proganjani. Nakon pada komunizma Međugorje je doslovno procvjetalo. Gotovo da nema nezaposlenih i mještani zasigurno žive mnogo bolje nego u drugim mjestima u BiH. Svake godine konstantno bilježe porast broja hodočasnika, zaključuju u Župnom uredu.

Poznato svetište katolika u BiH nalazi se i u Podmilačju, kod Jajca. Kod crkve izgrađene sredinom 15. stoljeća je zavjetno svetište svetog Ivana Krstitelja kamo hodočaste vjernici iz svih krajeva BiH. U Podmilačaju već u 18. stoljeću ima pisanih spomena o hodočašćenju, a vjerovatno se radi o znatno duljoj hodočasničkoj tradiciji.

„Karakteristika za ovo svetište jeste da ne dolaze samo katolici, već i svi pripadnici ostalih naroda. Uglavnom ljudi ovdje dolaze i od svetog Ivana Krstitelja traže izlječenje. Za vrijeme glavne mise u junu znalo je u dva dana doći i stotine hiljada ljudi, bez ikakve razlike u vjeri. Svi traže izlječenje za sebe i svoje najmilije“, objašnjava kaplan u Podmilačju.

Crkva Gospe Olovske ubraja se među najstarija katolička svetišta na Balkanu. Prva bilješka koja ukazuje da je crkva u Olovu narodno svetište potiče još iz 1454. godine. U jednom dubrovačkom ljetopisu opisan je put u svetišta u Olovu.

U Olovu su čak i za vrijeme Turske carevine dolazili vjernici sa cijelog Balkana zbog čudesnih ozdravljenja o kojima se pričalo. I danas se vjernici okupljaju oko slike djevice Marije pred kojom se, prema vjerovanju, događaju čudotvorna ozdravljenja i koja je dobila naziv „Čudotvorna Gospa Olovska“.

Drugo okupljališta olovskih hodočasnika jeste „crveni kamen“ iznad crkve, koji je ostatak zida zdanja starog svetišta koje je uništeno početkom 18. stoljeća.

Mjesta gdje se Allahu dž.š. upućuju dove
U tradiciji Bošnjaka - muslimana u BiH ne postoji pojam svetaca ili svetišta, ali postoje dovišta, mjesta na kojima se tradicionalno okuplja veliki broj vjernika i gdje se Allahu dž.š. upućuju dove (molbe).

Sveta mjesta muslimana cijelog svijeta obilaze se kada čovjek vjernik izvrši jednu od osnovnih dužnosti muslimana, kada barem jednom u svom životu obavi hadždž i posjeti Meku u Saudijskoj Arabiji.

Najveća dovišta Bošnjaka - muslimana u BiH nastala su na mjestima gdje se desilo neko „čudo“, gdje je Allah dž.š. svojim ustrajnim vjernicima udovoljio na njihove molbe. Međutim, ovim mjestima i okupljanjima nipošto se ne smije davati neki svetački karakter. To su samo mjesta na kojima se Bošnjaci - muslimani masovno okupljaju i zahvaljuju Allahu dž.š..

Najstarije i najveće dovište Bošnjaka - muslimana u BiH je Ajvatovica, mjesto nekoliko kilometara udaljeno od Prusca. Ajvatovica je vezana za Ajvaz Dedu, koji je u Prusac došao sa sultanom Mehmedom El Fatihom 1463. godine i dobio zadatak da u Gornjem Vakufu (Uskoplju) među bogumilskim stanovništvom širi Islam.

Kada je Ajvaz Dedo, za jedne sušne godine, želio da u Prusac dovede vodovod velika stijena mu se ispriječila. Ajvaz Dedo išao je 40 dana svako jutro do stijene i tu klanjao sabah namaz, te molio Allaha dž.š. da se stijena rastavi, kako bi mogao provesti vodovod. Četrdeseto jutro kada je klanjao sabah namaz počeo je učiti dovu i učeći zaspao. U snu je vidio kako su se dva bijela ovna sudarila i stijena se rastavila. Kada se probudio vidio je stijenu zaista rastavljenu, ovako ukratko glasi priča koju pobožni već stoljećima prenose sa koljena na koljeno i zbog koje se Bošnjaci – muslimani svake godine okupljaju na Ajvatovici.

Na Ajvatovici se na uspomenu na Ajvaz Dedu i njegovu uslišenu molbu svake godine okuplja desetine hiljada vjernika. U narodu se kaže da tu dođu da obave „mali hadždž“, odnosno da dođu na „Malu Ćabu“.

Specifično za ovu manifestaciju, koja se danas naziva „Dani Ajvatovice“, je da je to narodno – vjerska manifestacija, jer osim vjerskih sadržaja važan dio Ajvatovice su defile konjanika i pokazivanje narodne nošnje, bajraka, kao i mnogih drugi sadržaji, što nije uobičajeno za slična okupljanja Bošnjaka – muslimana van BiH.

Za „Dan Ajvatovice“ određen je 26. juni, a ove 2012. godine biti će 502. manifestacija.
Svi Bošnjaci – muslimani koji dođu na dovište u BiH trebali bi da izvuku pouku iz priče po kojima su baš ta mjesta izabrana da se na njima sakupljaju vjernici.

Nažalost, mnogi na dovišta dođu i traže čudo. Mislim da bi vjernici trebali prije da uzmu u obzir i ugledaju se na upornost Ajvaz Dede, koji je 40 dana moli Boga, a ne odmah da traže pouku 'kad je mogla pući stijena, mogu i ja nešto uraditi'. Pouka je vjerujte u Allaha dž.š. i ako budete dovoljno strpljivi sve je moguće, pa čak i da stijena pukne.

Još jedno veliko dovište koje godišnje privuče nekoliko desetina Bošnjaka – muslimana je Lastavica, mjesto na razmeđu opštine Kakanj i Zenica.

Okupljanje vjernika na Lastavici datira još iz vremena bogumila, koji su prvog ponedeljka u augustu, na Alđun, na prigodan način zahvaljivali Bogu na prinosima koje im je ta godina donijela. Dolaskom Osmanlija na ove prostore, 1463. godine, ranije bogumilsko zborište, preraslo je u dovište muslimana.

Ovo mjesto nije samo vjerskog, nego i svjetovnog karaktera. Ljudi dođu da zahvale Bogu ako je godina bila rodna, ili ukoliko je bila sušna da Gospodara zamole za iduću bolju godinu. Nastojmo da očuvamo duh Lastavice, jer su se ovdje ljudi molili još za vrijeme bogumila. Lastavica je specifična i po tome što je ovo i dovište i zborište naroda, tako da su polako vraćene tradicionalne sportske aktivnosti kao što su bacanje kamena s ramena ili penjanja na jelić (motku).
Djevojačka pećina, dovište Bošnjaka – muslimana u Brateljevićima kod Kladnja, također je prije dolaska Islama u BiH bilo poštovano kao sveto mjesto gdje su sljedbenici bosanske crkve pravili hodočašće. Kod Djevojačke pećine bosanski muslimani okupljaju se moleći od Boga rodnu godinu i tako se naslanjaju na tradiciju bogumila.

Muslimani u velikom broju posjećuju tekiju na izvorište Bune, poznatu iz 17. stoljeća kao musafirhanu. Dođu da pročiste svoje duše kao što to rade kršćani iz cijelog svijeta kada posjećuju Međugorje.

Tekiju na vrelu rijeke Bune, u Blagaju kod Mostara sagradili su prije 600 godina derviši koji su došli iz Anadolije. U tekiji se nalazi i mezar u kojem je navodno ukopan Sari Saltuk. Tekija je bila zatvorena u doba Jugoslavije, a ponovo je otvorena po sticanju nezavisnosti BiH.
Danas je tekija na Buni jedna od najposjećeniji turističkih destinacija u našoj zemlji. Najveći interes za posjetu ovog turističkog dragulja pokazuju turisti iz Turske.

U tekiji se svakog četvrtka priređuje derviški obredi zikra, a svakog maja se organizuje vjerska manifestacija mevluda na kojoj, pored derviša iz zemlje i regije, sudjeluje na desetine hiljada ljudi.

Ove godine turska turistička kompanija je završila restauraciju, 600 godina stare, tekije, otvoren je reustauriran vakufski kompleks tekije.

U okviru ovog projekta restaurirana je musafirhana – soba za priem gostiju i imaret – javna dobrotvorna kuhinja, koji su srušeni prije 100 godina.

U BiH više od 20 pravoslavnih manastira
Pravoslavni manastiri u BiH vijekovima su bili centri duhovnosti i kulture, kao i obrazovanja i pismenosti. Kroz historiju ove svetinje su rušene i obnavljane, te lako su ostali bez najvećih vrijednosti koje su kroz historiju čuvane u manastirskim riznicama i dalje predstavljaju najznačajnije duhovno uporište pravoslavnih vjernika.

U BiH postoji preko 20 pravoslavnih manastira koje vjernici redovno posjećuju, a neki od njih su Moštanica, Gomionica, Liplje, Stuplje, Rmanj, Tvrdoš, Žitomislići, Papraća, Lomnica, Ozren, Dobrićevo Kosijerovo, Duži i Tvrdoš.

Manastir Moštanica nalazi se pored Bosanske Dubice (Kozarske Dubice), u podnožju Kozare i smatra se najstarijim spomenikom u donjem Pounju. Prema predanjima, Moštanica je zadužbina „roditelja svetog Save“, drugi kažu da je ovaj manastir podignut 1113. godine na mjestu pogibije svetog Teodora Tirona, čija se ruka, kao svete mošti, čuvala u moštanici do 1683. godine, a kasnije u Komogovini.
Manastir Liplje, koji se nalazi na sjevernoj strani planine Borja, zadužbina je svetog Save, a na zapadnom portalu kao vrijeme postanka navedena je 1219. godina. Manastir se u historijskim izvorima pominje krajem 15. vijeka u kruševskom pomeniku. Manastirska crkva je lomljenim neobrađenim kamenom, podnica je napravljena od obrađenih kamenih ploča, a u ovom manastiru sačuvana je samo manja zbirka starih knjiga, iako je ovdje u srednjem vijeku postojala prepisivačka radionica.
Manastir Žitomislići, koji se nalazi između Mostara i Čapljine, potiče iz 16. vijeka. Crkva koja je posvećena Blagovještenju Bogorodice sagrađena je 1565. godine. Tokom vremena ovaj manastir je postao duhovno i kulturno svetilište pravislavnih vjernika doline Neretve, pa i cijele BiH. Riznica ikona od kojih su neke stare više od tri vijeka, a potiču iz Rusije i grčke Svete gore, jedna su od najvećih vrijednosti manastira.

Manastir Tvrdoš, posvećen Bogorodici, nalazi se na Trebišnjici, u blizini Trebinja, a prvi pisani pomen potiče sa kraja 16. vijeka. Ovaj manastir je do razaranja 1694. godine bio sjedište hercegovačkih episkopa i mitropolita, centar kulturnog i prosvjetnog djelovanja, ali i žarište organizovanja mnogih diplomatskih i ustaničkih poduhvata za otpor naroda tog kraja turskom ropstvu.
Tvrdoš je stradao prilikom velikog zemljotresa u Dubrovniku 1667. godine, a 1693. godine Turci su zaposjeli manastir, a sljedeće godine Venecijanci su manastir digli u vazduh. Od 1695. godine počeli su pokušaji da se manastir obnovi, a današnja crkva u Tvrdošu podignuta je 1928. godine.
Manastir Lomnica je 12 kilometara udaljena od Papraće, a lokalno stanovništvo ovaj manastir zove Lovnica. Prema predanju, crkva je građena na drugom mjestu, a sve što je danju sagrađeno noću bi nestajalo. Onda su naišli lovci i pokazali neimarima mjesto, na koje se crkva preko noći selila, pa je po tim lovcima i manastir dobio ime.

Na planini Ozren, nedaleko od Petrova, sagrađen je manastir Ozren. Ozrenska crkva sagrađena je između 1557. i 1587. godine. Ozren je svoj procvat doživljavao u drugoj polovini 16. i početkom 17. vijeka. Poslije austrijsko – turskog rata 1690. godine ozrenski monasi su napustili manastir, a manastir je obnovljen 1775. godine.

Ovaj manastir je ponovo napušten poslije Prvog srpskog ustanka, a 1885. godine ponovo se okupila monaška zajednica. Ozrenska crkva je oštećena u bombardovanju tokom Drugog svjetskog rata, manastirska riznica je opljačkana, a arhiva spaljena, manastirsko bratstvo je 1945. okupljeno četvrti put.

Pravoslavni vjernici često obilaze manastire, a u većem broju za vrijeme kada su sveti dani.
Ima puno svetišta i dovišta u BiH, ima puno onih koji obilaze ta mjesta, ali ima i onih (u manjem broju) koji kritikuju i za ta mjesta kažu da su to paganska mjesta, a okupljanja na njima su opasna novotarija...

Dok jedni od toga (od)vraćaju drugi ne mogu (do)čekati vrijeme da se tamo pjave i upute dove (molbe) Allahu dž.š.. Oni svoje tradicije pretvoriše u manifestacije, zato oni koji to kude i na paganstvo upućuju ostaju usamljeni.

Ovdje ne želim da pišem ko je u pravu, a ko nije nego da napišem da u BiH ima puno mjesta koja su poznata kao svetišta i dovišta i da je veliki broj onih koji rado i redovno posjećuju ta mjesta ne osvrćući se na kritike onih koji to smatraju (ne)ispravnim i novotarijom. Ovdje sam sam opisao ona (naj)poznatija mjesta, mada ih u BiH ima još više.