Autor: Safet Pozder

Safet POZDER: Fatmir Alispahić je odvažan mislilac o kome su visoko mišljenje istakli mnogi. Međutim, Fatmirov najveći problem je u tome što misli svojom a ne tuđom glavom te što se tu svoju misao ne libi reći/napisati. Uz to, Fatmir je iznimno kreativna osoba čiju kreativnost su nerijetko iskoristili drugi i okitili se njegovim perjem (Tuzlansko jezero je samo jedan od očitijih primjera). U tom smislu i ovaj tekst ima za cilj da nam djelimično otkrije kako razmišlja jedan odvažni intelektualac kome se, nažalost, radi to što se radi. Cilj ovog teksta je i u tome da se ideja Herc festivala zaštiti i jednom zauvijek pripiše onome ko ju je i zakolutao.

Umjesto da naši univerziteti širom Bosne i Hercegovine, poglavito sarajevski, budu intelektualni nukleusi koji će svojom primarnom misijom ne samo fabricirati buduću intelektualnu elitu nego i postojećim kapacitetima braniti opstojnost svoje zemlje, oni su već odavno redovni akteri kojekakvih skandala, afera i spletki. Tako ssmo više i oguglali na priče o zapošljavanju podobnih ili diskreditiranju nepodobnih kadrova, samovolji raznoraznih dekana, jeftinom izrabljivanju studentica, šesticama do kojih se može doći tek uz dobro ''podmazan'' indeks... Umjesto da budu korektori aktuelnih društvenih zbivanja, predstavnici akademske zajednice nerijetko su samo glasni kritičari svega što i jeste i nije po njihovoj mjeri, a dijaloške tv emisije bez njihovih jalovih umotvorina su nemoguće (a to što su u tim istim emisijama ti isti akademski djelatnici skoro po pravilu u pripitom stanju je čisto moralno-etičko pitanje a koga još briga za to). Spremni su oni govoriti na svaku temu i pompezno valorizirati sve i svakoga. Nije im mrsko, zapravo, običaj im je djeliti svoje posvemašnje znanje i iskustvo i na više fakulteta pa i univerziteta. Ta hiperaktivnost stalno porađa nove akademske discipline (čitaj kako hoćeš) a jedna od najnovijih je šaketanje dobrano pripitog profesora sa razularenim navijačima po hercegovačkim kavanama. Aferim, nema šta!

Jasno, ovo je samo šturi isječak iz repertoara domaće akademske zajednice o čijim aferimima znamo, slušamo i čitamo svakodnevno. Ako smo se u pojedinim trenucima ponadali da bi, po ugledu na susjedstvo koje hita ka Evropi i tamošnju akciju ''Index'' i mi mogli dočekati nešto slično, slučaj ''Fatmir Alispahić'' nam je po ko zna koji put otvorio oči i pokazao da se zalud nadamo. Međutim, budući da ''nada umire posljednja'', uvjeren sam da, ni Fatmir, ni oni koji ga podržavaju neće odustati.

O Fatmiru bih, ovaj put, u jednom drugom kontekstu. Budući da se poznajemo duže vrijeme i polazeći od činjenice da smo u nekim projektima imali zajedničko učešće, želim se osvrnuti na jednu zamisao, zapravo projekat koji, nažalost, još uvijek nije dočekao svoju realizaciju a čiji idejni tvorci su upravo Fatmir i moja malenkost. O čemu je riječ?

Razgovarajući o jednom njegovom tekstu u kome je pisao o životarenju pojedinih bošnjačkih intelektualaca, Fatmir me je upoznao sa tim da u njemu već neko vrijeme živi ideja o pravljenju jednog bošnjačkog festivala u Hercegovini, ali da, zanimljivo, ne može naći sagovornika koji bi bio voljan da ga barem sasluša. Razmijenili smo mišljenja i odlučili se na konkretnije korake. Valjalo nam je najprije pripremiti idejni projekat a potom zajedno tražiti potencijalne sagovornike.

Sagovornike još uvijek nismo našli a idejni projekat već se nalazi u nekoliko hercegovačkih ladica. Ukratko, festival bi nosio naziv HERC FESTIVAL što bi, naravno, aludiralo na srce, ljubav, dobrotu i pozitivnu energiju. Bio bi prvi regionalni festival u Hercegovini sa prevashodnim ciljem potpore povratnicima i to kroz široku lepezu sadržaja (pozorišne predstave, izložbe, promocije knjiga, koncerti, večeri sevdalinki, tribine i sl.). Festival ne bi prezao ni od multietničkih sadržaja jer je ''bošnjačko'' uveliko uslovljeno i ''bosansko-hercegovačkim''.

U cilju kvalitetnije organizacije i efikasnosti projekta, festival bi trebao imati nekoliko tijela. U prvom redu to bi bio Programski savjet Herc festivala čija zadaća bi bilo osmišljavanje i ugovaranje sadržaja, vodeći računa da se radi o prijemčivim sadržajima koji, opet, ne bi iziskivali značajnija materijalna sredstva a koji bi imali svoj cilj i značaj. Drugo tijelo bio bi Savjet Herc festivala kojibi se sastajao dva puta; jednom prije festivala radi razmatranja programa i drugi put nakon festivala s ciljem analize učinjenog. Konačno, neophodno bi bilo imati i Producenta festivala, kompetentnu osobu zaduženu za tehničku koordinaciju svih navedenih aspekata Herca.

"Slučaj Fatmir Alispahić" Bošnjacima je po ko zna koji put otvorio oči

Naravno, od izuzetnog značaja bi bilo i to kada bi se u koncepciju festivala, po mogućnosti, uvrstile i tri važne manifestacije i to: Dani mevluda i zikra, Dani stolačkih džamija te Slovo Gorčina. U tom slučaju bi Herc festival bio otvoren Danima mevluda i zikra a mjeseci koji slijede, zaključno sa avgustom, bili bi otvoren prostor za sadržaje koji bi se dešavali, kako u Mostaru, tako u Konjicu, Jablanici, Prozoru, Stocu, Trebinju, Ljubuškom, Čapljini i ostalim sredinama. Potencirali bi se sadržaji koji ne iziskuju značajnija materijalna sredstva ali se ne bi bježalo ni od sponzora koji bi uveliko olakšali cijeli projekat.

Na koncu, siguran sam da bi se pozitivne refleksije Herc festivala osjetile već prve godine (nadam se 2013.). Bio bi to snažan impuls i vjetar u leđa Bošnjacima Hercegovine, posebno povratnicima, ali i jaka poruka drugima koji nas olahko shvataju i nipodaštavaju naše viševjekovne tekovine u Hercegovini.

Dakle, ideja festivala je Fatmirova a on je, sticajem okolnosti, prvog sagovornika našao u potpisniku ovih redova. Nekako u isti mah smo rekli jedan drugome ''Hajmo mi to zakolutati pa šta bude!''. I, eto, zakolutali smo, a šta će biti, ostaje da se vidi.

P.S.
Fatmir Alispahić je odvažan mislilac o kome su visoko mišljenje istakli mnogi. Međutim, Fatmirov najveći problem je u tome što misli svojom a ne tuđom glavom te što se tu svoju misao ne libi reći/napisati. Uz to, Fatmir je iznimno kreativna osoba čiju kreativnost su nerijetko iskoristili drugi i okitili se njegovim perjem (Tuzlansko jezero je samo jedan od očitijih primjera). U tom smislu i ovaj tekst ima za cilj da nam djelimično otkrije kako razmišlja jedan odvažni intelektualac kome se, nažalost, radi to što se radi. Cilj ovog teksta je i u tome da se ideja Herc festivala zaštiti i jednom zauvijek pripiše onome ko ju je i zakolutao.