Zgrada Rijaseta sa Bijelim zastavama u znaku sjećanja na žrtve genocida u Prijedoru

U znak sjećanja na 20. godišnjicu naredbe da Bošnjaci u Prijedoru nose bijele trake i na svoje kuće postavljaju bijele čaršafe, 31. maja 2012. godine na Kabinetu reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića izvješene su dvije bijele zastave s natpisom „Prijedor, 31. maj 1992. godine". Također isti dan reisu-l-ulema nosit će bijelu traku oko ruke. U petak, 01. maja, reisu-l-ulema će održati hutbu u Carevoj džamiji u Sarajevu u kojoj će podsjetiti na civilizacijsku sramotu s kraja XX stoljeća koja je bila na djelu u srcu Evrope i pred očima cijeloga svijeta.

Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić sa bijelom trakom oko ruke

Trideset prvog maja 1992. godine vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu kojom se bošnjačkom stanovništvu naređuje da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, a da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko ruke. Prvi put nakon nacističkog proglasa iz 1939. godine na osnovu kojeg su poljski Jevreji morali nositi na ruci trake s Davidom zvijezdom, u Evropi na kraju XX stoljeća članovi jedne etničke i vjerske zajednice javno su obilježeni radi istrebljenja, čime je počela sistematska kampanja masovnih progona, mučenja, ubijanja, silovanja i otvaranja koncentracionih logora za Bošnjake Prijedora.

U kampanji etničkog čišćenja i ubijanja uklonjeno je na području Prijedora skoro 94% od predratnih 53.000 nesrpskih stanovnika: ubijeno je 3.173 civila među kojima je bilo više od stotinu djece i 256 žena, dok je više od 30.000 hiljada ljudi prošlo kroz prijedorske koncentracione logore smrti. Članovi Evropske posmatračke misije su posvjedočili da su čak u avgustu 1992. tokom posjete selima oko Prijedora vidjeli bijele zastave na bošnjačkim kućama da bi se mogle razlikovati od srpskih.
Naredba o obilježavanju bošnjačkih kuća i stavljanju bijelih traka na ruke te formiranje koncentracionih logora za Bošnjake bilo je suštinsko oživljavanje fašističke prakse iz II svjetskog rata, iako je Evropa kazala „nikad više" koncentracionim logorima smrti, genocidu i holokaustu (MK).

---

KOLEKTIV I STRANICA RADIJA "BIR" SA BIJELIM TRAKAMA I ZASTAVAMA: Kampanju “Zaustavimo poricanje genocida” do sada je podržalo na hiljade ljudi iz preko 40 zemalja širom svijeta.

Ovoj inicijativi pridružio se i radio BIR. Tim povodom internet stranica radija BIR (www.bir.ba) je obojena u bijelo, uposlenici Radija su nosili bijele trake i mahrame. Na zgradi u kojoj su smještene prostorije radija BIR, vihore se bijela platna.

Time su članovi kolektiva radija BIR dali podršku ovoj akciji, a programskim sadržajima su cijenjeni slušaoci našeg programa pozvani da daju svoj doprinos obilježavanju ovog datuma i podrže nastojanja Prijedorčana da dostojanstveno obilježe dane stradanja.

---

Dan bijelih traka Prijedor - centar grada Odbornici pred sjednicu SO Prijedor: Nusreta Sivac i Mesud Blažević Optimisti - Kozarac Bjela kuća: Alem Hadžić Nepal Logoraši na kahvi u Prijedoru: Ibrahim i Hafo Hamulić Kenan u SAD Kelima Muhić, Novi Zealand

31.MAJ 1992. – DAN SRPSKO-CRNOGORSKE KAMPANJE GENOCIDNOG ISTREBLJENJA BOŠNJAKA PRIJEDORA:
U Prijedoru je već početkom ove godine oformljen odbor za obilježavanje 20 godišnice stradanja nevinih ljudi. Njega sačinjavaju predstavnici osam nevladinih organizacija i udruženja koja uglavnom okupljaju žrtve rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu s područja opštine Prijedor. Među njima su Udruženja Prijedorčanki „Izvor“, Udruženja logoraša „Prijedor92“, Udruženja logoraša „Kozarac“, Udruženja žena „Srcem do mira“- Kozarac, Udruženje žena „Mostovi prijateljstva“-Rizvanovići, Udruženje građana „Optimisti 2004“- Kozarac, Udruženje građana „Behar“ te Udruga za povratak u dolinu rijeke Sane „Hrvatski dom“ – Ljubija. Namjera Odbora je od početka bila da organizacijom različitih događaja u Bosni i Hercegovini i inostranstvu skrene pažnju domaćoj i međunarodnoj javnosti na ratne zločine iz 1992.godine gdje je Prijedor bio najstrašnije mjesto na planeti sa najgorim logorima smrti nakon Drugog svjetskog rata.
S obzirom na broj datuma koji su tokom 1992.godine, odnijeli gotovo 3500 ljudskih života, među kojima 256 žena i 102 djece, odgovorni pred populacijom koju zastupaju, manifestaciju obilježavanja 20 godina stradanja su nazvali „Genocid u Prijedoru – 20 godina“.

31.maj
Jedan od datuma je i 31.maj 1992. godine, dan kada je nelegalna i nasilno preuzeta vlast bosanskih Srba u Prijedoru izdala naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovništvu da obiljezi svoje kuće bijelim zastavama ili carsafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele bijele trake oko rukava. Bila je ovo kulminacija kampanje istrebljenja u kojoj su provodjene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i cinjeni drugi zlocini, i ciji je konacni ishod bio uklanjanje 94% bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije opstine Prijedor. Prijedorski logori smrti su vec od 24.maja bili dupke puni mještanima šire regije Kozarca. Masovne grobnice, poput najveće u Bosanskoj Krajini u Starim Kevljanima kod Omarske, su već bile pune tijela ubijenih.
Sve ovo je razlog da su navedena udruzenja i organizacije pokrenule kampanju pod nazivom „31. Maj-Dan bjelih traka“. Kampanja je imala nevjerovatan planetarni odjek. U vrlo kratkom periodu podržana je od ogromnog broja ljudi iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja te iz mnogih drugih. Rasuti na 5 kontinenata akciju su prije svih podržali prognani stanovnici Prijedora, njihovi prijatelji te prijatelji njihovih prijatelja. Pored njih ogroman broj boraca za ljudska prava širom svijeta.
Nakon toliko puta ponovljenih „nikada više“ bio je ovo je bio prvi put od 1939. i nacistickog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su clanovi jedne etnicke ili religijske grupe na ovaj nacin bili obiljezeni za istrebljenje, ovaj put u jednom bosnaskom gradu u srcu Evrope.
Meni lično će pored straha u očima mojih roditelja, ostati zapamćen i slučaj Emsuda Čauševića kojem je naređeno da bijelom trakom obilježi svoga konja. Nedugo zatim Emsud će ostati bez četvorice braće, majke i petnaestogodišnjeg sina koji su skupa streljani.

Prijedor, 1992-2012
Međutim kakva je situacija u istom tom gradu danas, 20 godina poslije, dovoljan je pokazatelj činjenica da je načelnik opštine Prijedor Marko Pavić je nedugo nakon saznanja za naziv manifestacije pozvao predstavnike ovih organizacija i glasno saopštino da će zabraniti svaki skup pod ovim nazivom koji se planira obaviti na prostoru u vlasništvu opštine. Naime, načelniku je zasmetala upotreba termina „genocid“! Prijedorska policija je već 26.maja zabranila postavljanje instalacije u znak sjećanja na 266 žena i djevojčica ubijenih u toku rata u Prijedoru pokazavši time da je prije svega podlegla političkom pritisku i da ponovo, dvadeset godina kasnije,samo jednima može garantovati sigurnost. Jučer je održan skup u znak sjećanja na odbranu grada od „zelenih beretki“ kojem je pored načelnika opštine nazočan bio i ministar Petar Đokić te ministrica Lejla Rešić. Mučno je bilo slušati izjave kojima se povratnicima u Prijedor šalju poruke koje otežavaju i onako težak povratnički ambijent prepun straha za budućnost.
Prijedor je dugi niz godina van oka međunarodne zajednice jer je sebi, zahvaljujući brzom impelemntacijom povrata imovine prognanim, nametnuo epitet primjera drugima kada su u pitanju međunacionalni odnosi. Pod motom „Prijedorčanin“, naglašavajući jednakost svih, bez obzira da li je riječ o povratnicima , domicilnomm stanovništvu i više od 20000 izbjeglih Srba iz Hrvatske i Federacije BiH, sprovodi se kampanja sistematske diskriminacije prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Razne prijetnje, izjave i saopštenja za javnost koje očito imaju za cilj uplašiti ovu grupu entuzijasta okupljenu u odbor za obilježavanje stradanja nevinih ljudi, osim što su udarac slobodi govora, okupljanja i slobodoumlja, alarm su svjetskoj i domaćoj javnosti i prilika da se spriječi posljednja faza etničkog čišćenja u gradu koji je indikator povratka u manji BiH entitet uopšte.
Prijedor je potvrdio da je još uvjek grad u kojem vlada strah i grad u kojem se i dvadeset godina nakon zločina, koji su se dogodili u naseljima u kojima su živjeli Bošnjaci i Hrvati te logorima zbog kojih je i pokrenuta inicijativa za formiranje Međunarodnog krivičnog Suda za bivšu SFRJ, nakon progona i ubistava nesrpskog stanovništva, žrtve i njihove porodice nemaju pravo ni na sjećanje.

Bijele trake
O postojanju bijelih zastava na već praznim i u dobroj mjeri porušenim bošnjačkim klućama posvjedočili su i članovi Evropske posmatracke misije koji su u avgustu 1992. tokom posjetile sela oko Prijedora u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani. Bijele zastave su mogli vidjelti samo na na muslimanskim kucama koje su se na taj način razlikovale od srpskih te postajale meta napada raznih vojnih i paravojnih srpskih formacija.
Zahvaljujući fotografijama iz koncentracionih logora Omarska i Trnopolje, spriječeno je još veće zlo, no svijet je prilično kasno otkrio nevjerovatnu tragedinu nesrpskog stanovništva ovog grada i opštine koji je tako postao paradigma stradanja nesrba u 1992.godini.
Danas su udruženja inicijatori Dana bijelih traka zasuta porukama podrške koje prate hiljade fotografija onih koji ih podržavaju. Fotografije iz zemalja čitave Evrope, Indije, Nepala, Kanade, Australije i čak iz Bijele kuće u Vašingtonu ohrabruju nastojanja aktivista da ustraju u svojim nakanama.
U Sanskom Mostu, Kozarcu, Zenici, Tuzli te u Sarajevu, bijele trake će se dijeliti na više mjesta. Bjelom zastavom obilježena je i zgrada Rijaseta Islamske zajednice.
Na Trgu Republike u Beogradu i danas je u znak podrške okupljanje u organizaciji „Žena u crnom“.
Ono što je zabrinjavajuće je činjenica da je danas jako malo onih koji su se usudili da s bjelim trakama prošetaju prijedorskom glavnom ulicom. One koje smo uspjeli upitati zbog čega, pravdaju to velikim strahom kojeg još uvjek osjećaju, jer bijela traka oko ruke je očito i danas u Prijedoru samo obilježje onih koji vrlo lako mogu postati meta i u najmanju ruku doživjeti neprijatnost.
Pored tuge i razočarenja u svoj grad i njegov odnos spram žrtava, Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor92“ iz Prijedora ističe: „Kroz glavu mi čitavo jutro prolaze sjećanja koja me guše. Pokušavam zaustaviti suze a u tome mi pomaže činjenica, da danas osjećam prvi put nakon svih ovih godina da nisam sam, odnosno da nismo sami!“
Na radiju Prijedor je u trenucima dok ovo pišem u toku prijenos zasjedanja Skupštine opštine s kojoj, s bjelim trakama oko ruku prisustvuje i dio odbornika pro-bosanskih političkih partija sa prvom tačkom dnevnog reda nazvanom aktuelni čas. Pitanja načelniku koja su postavljena već s početka zasjedanja opravdavaju strah u ovoj šačici povratnika, jer samo evociraju uspomene na dešavanja iz 1992.godine. (Sudbin Musić)

---

U NEW YORKU OBILJEŽEN DAN BIJELIH TRAKA: U povodu 31.maja - Dana bijelih traka, memorijala i solidariziranja sa žrtvama genocida u Prijedoru i kampanje “Zaustavimo poricanje genocida” web magazin Bošnjaci.Net na čelu sa glavnim i odgovornim urednikom Esadom Krcićem, u New Yorku je obilježen ovaj tužan dan u historiji prijedorskih Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Prijatelji Bosne i Bošnjaka su sa trakama na rukama, u blizini Empire State Buildinga u multinacionalnom i multireligioznom sastvu, obnovili su sjećanje na ovaj tužan dan. Prolaznici i znatiželjnici su se interesirali šta je povod nošenja bijelih traka, Krcić im je pojasnio značenje, ističući period srpsko-crnogorske agresije u vremenu vladavine blaksankih kasapina Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića, patrijarha Pavla, Mila Đukanovića, Momira Bulatovića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića kada je pred očima cijelog svijeta počinjen genocid nad Bošnjacima.

Iako je nakon Drugog svjetskog rata i holokausta transparentno rečeno “Nikad više”(!), ipak su svjetske sile, međunarodne institucije i bjelosvjetski zvaničnici dozvolili da se u Bosni i Hercegovini počini genocid nad nevinim bošnjačkim narodom. Prijedorčani, ali i svi koji se solidariziraju sa njima, dobro se sjećaju 31.maja 1992., kada su srpsko–crnogorski fašisti izdali proglas da Bošnjaci nose bijele trake na rukama, da obilježe svoje kuće i stanove kako bi bili prepoznatljivi da bi svom žestinom krenulo genocidno istrebljenje. Formirani su logori smrti kroz koje su prošli Bošnjaci cijele prijedorske regije. Na hiljade ljudi je ubijeno, zatočeno, mučeno, deportovano ili silovano, i Prijedor kao zajednica se promijenio zauvijek.. Ovo potsjeća na period kada su nacisti 1939. poljskim Jevrejima naredili da moraju nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava.