Autor: Safet Pozder

Safet POZDER: Duboko sam ubjeđen da naš bosanskohercegovački mikro-ummet u svojim redovima ima dovoljno bogobojaznosti, vjere i znanja da prevaziđe nastalu situaciju i izabere našeg Ebu Bekra koji će, uz Allahovu pomoć, i snagom vjere, znanja i umijeća uspjeti prevazići antagonizme i premostiti jaz između bh-kurejšija i bh-ostalih. Uostalom, i san sultana Fatiha, koji se tako često prepričava po našim džematima, nam veli da je naša zemlja uvijek imala svoje ebu bekrove, čestite i poštene vođe ali i umjerene i ponizne osmane te umne alije koji će ih, uz Allahovu pomoć (siguran sam) pronaći. A lik i djelo reisa Cerića će, po ovdašnjoj tradiciji, ispravno valorizirati tek vrijeme i naraštaji koji dolaze.

U svojim javnim nastupima, pri čemu posebice mislim na hutbe, nebrojeno mnogo puta sam navodio slučaj koji se prije izvijesnog vremena desio u jevrejskoj zajednici u Hrvatskoj. Tamo se, prema medijskim izvještajima, vrlo nekorektno postupilo prema jednom rabinu kome je, na koncu, prijetio i otkaz s posla. Željni velikih priča, skandala i top vijesti, brojni novinari su pokušavali doći do obespravljenog rabina te je telefonskim putem nastupio i u centralnom dnevniku, čini mi se, HRT-a. No, na žalost mnogih, rabin je cijelu priču javno okončao jednom jedinom rečenicom: 'To je interno pitanje mene i moje zajednice i to ćemo rješavati unutar zajednice a ne putem medija'. Briljantno!

U slobodnoj i demokratskoj zemlji, kakvom se želi pretstaviti naša Bosna i Hercegovina, interno pitanje, kada su u pitanju vjerske zajednice, konkretnije Islamska zajednica, jednostavno ne postoji. Primjera je u posljednjoj deceniji na pretek. Tako su se dušebrižnici, posebno iz reda medija, zdušno brinuli o novcima i naplati vitara, o mektepskoj pouci, gradnji džamija, izboru mutevellija; hutbe su, premda su one u principu javni govori kojima može prisustvovati bilo ko, špijunirane i potajno snimane, pa onda secirane i javnosti plasirane po želji i potrebi, u džamije se upadalo usred vaktova, imame se proglašavalo lopovima, mafijašima, pedofilima a pojedine džemate zaostalima i primitivnim. O atacima na reisu-l-ulemu već postoje i knjige. Naravno, kada su u pitanju druge vjerske zajednice, ni izbliza nije bilo sličnih medijskih i, rekao bih, krajnje lešinarskih ataka. No dobro.

Pitanje svih pitanja u medijima je ovih dana i sedmica, pogađate, opet reisu-l-ulema. Sve je krenulo puno ranije, zakuhalo se u Fojnici i kulminiralo na Saboru – rasplet se tek očekuje. Jasno, govorim o na desetine i stotine puta prežvakanim i protabirenim informacijama i polu informacijama te ih, ovom prilikom, ne želim nanovo reanimirati. Ono što je, čini mi se, izrazito uočljivo je činjenica da, nakon što je reisu-l-ulema, dr. Mustafa ef. Cerić na Saboru obznanio kako se neće više kandidirati na tu funkciju, iako je to, ako me pamćenje ne vara, govorio više puta i ranije, polagano se formiraju barem dva tabora ili dvije skupine: jedni koji su takvu vijest dočekali sa žaljenjem i nevjericom, strahujući za budućnost Islamske zajednice i drugi koji beskrajno likuju zbog konačne ''pobjede'' te, po svemu sudeći, užurbano kuju planove o liku (i stavovima) novog reisa. Da budem do kraja iskren, ne mogu se potpuno identificirati ni sa prvima ni sa drugima ali sam djelimično bliži prvima: žao mi je što se u novembru definitivno završava reisovanje dr. Mustafe ef. Cerića ali ne strahujem za budućnost Islamske zajednice.

Jedan sam od mnogih koji je afirmativno pisao o angažmanu, liku i djelu dr. Mustafe Cerića i s ponosom stojim iza svojih riječi. Ipak, uprkos svim, možda i dobrano utemeljenim argumentima, nisam jedan od mnogih koje obuzima osjećaj zebnje ned daljnjom sudbinom Islamske zajednice nakon odlaska uvaženog Cerića sa pozicije koju trenutno obnaša. Mišljenja sam da se među takvima, dakle, među simpatizerima prve ranije spominjane skupine, posve bespotrebno stvara atmosfera neizvjesnosti i straha koji ide dotle da pomalo podsjeća na vrijeme kada je muslimane, zbog smrti, napustio naš Pejgamber, iako su to dvije, po težini i značaju, teško usporedive situacije. Ipak, baš naš Pejgamber a.s., nam je kazao nešto ključno za ovakve situacije: ''La jedžtemi'u ummeti 'ala hata'in'', odnosno ''Moj ummet se neće usaglasiti i složiti po pitanju nečega što je pogrešno''.

Duboko sam ubjeđen da naš bosanskohercegovački mikro-ummet u svojim redovima ima dovoljno bogobojaznosti, vjere i znanja da prevaziđe nastalu situaciju i izabere našeg Ebu Bekra koji će, uz Allahovu pomoć, i snagom vjere, znanja i umijeća uspjeti prevazići antagonizme i premostiti jaz između bh-kurejšija i bh-ostalih. Uostalom, i san sultana Fatiha, koji se tako često prepričava po našim džematima, nam veli da je naša zemlja uvijek imala svoje ebu bekrove, čestite i poštene vođe ali i umjerene i ponizne osmane te umne alije koji će ih, uz Allahovu pomoć (siguran sam) pronaći. A lik i djelo reisa Cerića će, po ovdašnjoj tradiciji, ispravno valorizirati tek vrijeme i naraštaji koji dolaze.

Drugoj skupini je najbolju poruku, vjerovatno, odaslao i sam Cerić tokom zasjedanja Sabora. Iole pametnom i iole vjerom produhovljenom insanu je jasno da nije vrijeme za spletke i smutnje. Naprotiv, vrijeme je da ovdašnji muslimani, posebice oni koji imaju direktnog upliva u proces izbora novog reisu-l-uleme pokažu krajnji stupanj svijesti i odgovornosti te da ovom velikom zadatku pristupe sa jednako tako velikom ozbiljnošću.

Oni koji likuju nad Cerićevim odlaskom zapravo likuju nad presudnim periodom historije Bošnjaka muslimana koje je, mislim, reisu-l-ulema, dr. Mustafa ef. Cerić predvodio najbolje što je znao, umio i mogao – a, opet, vrijeme će pokazati.

I, da, onima što likuju nad Cerićevim odlaskom i to tako što nam, u znak svoje neopisive sreće i radosti, pokazuju njegova leđa, mali podsjetnik: Kada nekome pričate iza leđa, to znači da ste, barem korak ili dva, iza njega!