Dr. Bisera Suljić-Boškailo

- Prijo, koliko ti ima ova nevjesta djece?
- Vala ima tri čore.
- Uh, još se nije primila, znači. Šteta...

To je razgovor dvije Sandžaklijke. To je ukupna situacija što se tiče žena i njenih prava u Sandžaku. I mi kao nešto hoćemo prava za ženu. Kakva prava Bošnjakinjama? One su za to još nezrele. One bi se samo izgubile u toj demokraciji. Tu bi nastao samo haos jer pravo je nešto drugo nego žena Sandžaka shvata i što bi u svom okruženju u kojem živi mogla da podnese. To bi vodilo samo katastrofi. Previše je okova i u njoj i izvan nje. Previše. Ove tri „čore“ koje je ona rodila su manje od jednog muškarca. Može ona roditi i deset ženskih bića, ali onaj jedan muškarčić, ako nije tu, onda je ona bez korijena i nije se još primila.

Ovaj razgovor gore vode dvije Bošnjakinje. Znači, ona sama, iako je žena, ne priznaje ženi da je žena, ako nije rodila muško. No, koliko god žene bila kriva za to, ona ipak, ako dublje analiziramo nije kriva. Patrijahalno gledanje na ravnopravnost ženska i muška joj je usadilo to da je ona manje vrijedna i da treba da živi samo onako kako je vode muški i kako joj kažu da treba. I možeš ti sada crknut i pričat o ravnopravnosti žene i muškarca, ona to neće shvatiti. Neće da bude ravnopravna jer su joj mozak tako prali, vaspitavali da je ona žensko i da treba roditi ono muško da bi se brojalo da je prava žena i majka, i da je uopšte žena koja je rodila, da se primila, da je vrijedna imena jedne snahe i supruge uopšte.

I tu se ne može još ništa uraditi, nažalost. Za prava i ravnopravnost u društvenom životu Sandžaklijka je još nezrela. Trebaće još mnogo, mnogo godina da se to pomakne sa mjesta. A neće se promijeniti sve dok je stvoren samo mit miškarca. Gdje je mit žene? U javnosti nema žene koja se ističe. Koja žena u Sandžaku može poslužiti kao primjer uspješne i pametne žena koja se može ravnati sa muškarcem? Nema je na sceni, ali ne zato što ne postoji takva, već zato što je potiskuju, kriju, ne daju joj da proviri glavu iznad. A ako se bude pružila malo više gore, ona može ostati bez glave. Ovdje je zakon da je na sceni samo muško.

A sve dok se ne budu istakle te vrijedne žene Sandžaka, te uspješne učiteljice, ljekarke, profesorice, doktorice, umjetnice, sve dok djevojčice ne budu imale ispred sebe svoj primjer, sve dok se i muškarcu i ženi uopšte u Sandžaku ne pokaže i istakne takva žena, žena Sandžaka će ostajati u kući i sanjati o životu iz sapunica kojima najviše posvećuje svog slobodnog vremena. No, bojim se ako se bude tako čekalo da muško njen život na bolje promijeni, njihova djeca će imati sve teži život. U Sandžaku treba početi napokon praviti i mit žene, ako se misli ići ukorak sa Evropom i modernim svijetom, i boljem zajedničkom životu. Tu leži sada jedini ključ.