Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
DOMOVINA TE ZOVE!
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Komentari

Ispovjest dezertera Vojske Republike Srpske
NELJUDI, KAO ŠTO JE DODIK, KREATORI SU UŽASA!
Autor: Rusmir Karat
Objavljeno: 19. April 2012. 04:04:41
Rusmir KARAT: Koliko je cinizma i bešćutnosti u citiranim riječima Milorada Dodika, koji bez trunke stida tvrdi da su „fašističke falange Alije Izetbegovića „okupirale“ Sarajevo i protjerale 150.000 Srba iz grada“. Ni spomena o tome da je Sarajevo četiri godine mučeno na najbestidniji mogući način; ni spomena o vojsci RS (čitaj i Srbije i Crne Gore) koja se godinama iživljavala nad ovim gradom, mučeći ga granatama, snajperima, isključujući mu struju, vodu, ostavljajući ga da polako umire.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da je fašizam 1992. godine doveo do iseljavanja 150.000 Srba iz Sarajeva.

"U Sarajevu nema 150.000 Srba koji nisu mogli da istrpe fašističku politiku Alije Izetbegovića i vlasti toga vremena, i zato su napustili taj grad“, rekao je Dodik za BN televiziju. (Srna – 06.04.2012 21:00).

„Akutna mržnja“ – tako se može u dvije riječi opisati trenutno psihičko stanje predsjednika RS Milorada Dodika. Čovjek koji ne želi nikakvo pomirenje niti integraciju sa drugim dijelom BiH; čovjek koji bi sutra otcijepio Rs od BiH i velikodušno je predao Srbiji; nasljednik velikofašističkog projekta zvanog - Velika Srbija; izvođač radova u mirnodopskim uslovima – politika je rat samo drugim sredstvima", piše za vojvođanski portal "Autonomija", Zlatko Jelisavac, mladić koji je dezertirao iz Vojske Rs i pobjegao u Vojvodinu. Njegov tekst prenosimo u cjelosti.

Koliko je cinizma i bešćutnosti u citiranim riječima Milorada Dodika, koji bez trunke stida tvrdi da su „fašističke falange Alije Izetbegovića „okupirale“ Sarajevo i protjerale 150.000 Srba iz grada“. Ni spomena o tome da je Sarajevo četiri godine mučeno na najbestidniji mogući način; ni spomena o vojsci RS (čitaj i Srbije i Crne Gore) koja se godinama iživljavala nad ovim gradom, mučeći ga granatama, snajperima, isključujući mu struju, vodu, ostavljajući ga da polako umire.

Položaj Sarajeva, za vrijeme opsade vojske RS, bio je sličan snajperskom „mamcu“… Snajperista namjerno samo rani neprijateljskog vojnika (u slučaju Sarajeva bilo kojeg prolaznika: žena, dijete – sasvim je svejedno) negdje na brisanom prostoru i onda „skida“ svakog ko mu pritekne u pomoć. No, bilo je tu i „smiješnih“ događaja… Pričao mi je jedan Sarajlija, moj prijatelj Senad, kako je nekoj ženi, koja je taman došla na red za vodu i nasula punu kantu, snajperista iz zezanja metkom
Zlo;in nad civilima Sarajeva od strane srpsko-crnogorskog genocidnog okupatora
probušio kantu... (Koliko je tu smjeha, a koliko ironije i sarkazma - procijenite sami).

Sarajevska djeca su se igrala sa snajperistima, pa su namjerno pretrčavali ulicu koja je bila na nišanu. Pa priče iz „Tunela života“ – tunel koji vodio do aerodroma UN-a; pa priče sa Markala, pa djetinjstva u podrumu pod svijećom… Sve je to bilo Sarajevo u vrijeme svoje „fašističke ekspanzije“ dok su hrabri „oslobodioci“ sa okolnih brda tukli topovima po gradu ne žaleći nikoga.

„Raspameti“ – kako je volio da kaže haški stanovnik Ratko Mladić.

Ja se sjećam Prijedora… April 1992. Ni slutio nisam kakvom ću užasu da prisustvujem. Prijedor je bio jedan od gradova koji je bio određen za „čišćenje“, jer svojom nacionalnom strukturom nije odgovarao velikosrpskim interesima.

Moralo se protjerati na hiljade ljudi da bi se „uspostavila ravnoteža“ i Prijedor proglasio srpskim gradom. I onda je počelo… U Prijedoru su formirana tri zloglasna logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje, u kojima je pobijeno na stotine Prijedorčana – Muslimana (i katolika). Čišćenje Prijedora od Muslimana je imalo svoju ubistvenu logiku: prvo se riješiti viđenijih i bitnijih ljudi u gradu, pa su u prvom naletu pobijeni ili odvedeni u logore pa onda ubijeni bogatiji Muslimani – uglavnom mali privrednici, političari, intelektualci – profesori i drugi nepoželjni elementi…

Sa fašističkom preciznošću, i očigledno pripremljenim planom, ubijani su i protjerivani prijedorski Muslimani. Nije to bio spontani bijes ili „osveta za istorijske nepravde“, ne, to je bilo isplanirano i sprovedeno u djelo. Isto kao i Srebrenica…

Te 1992. otišao sam iz Prijedora (lažem – dezertirao i pobjegao u Srbiju) i upisao fakultet u Novom Sadu. Godinama sam šutio o onome što sam vidio i doživio, jer nisam imao kome da ispričam. Ako bih i pokušao nešto da kažem, prijatelji bi me gledali čudno, kao da sam neki ludak, a Boga mi neki su i prestali da mi budu prijatelji…

Evo jednog mog zapisa o Prijedoru, negdje iz 2006:

Nebo nad Zrenjaninom

Sjeo sam da napišem neki tekst o gradu Zrenjaninu i bezuspješno pokušavao da formulišem neki jasan stav kojim bih izrazio šta mislim ili osjećam prema ovoj čaršiji. Zato sam odlučio da pišem o jednom drugom gradu koji uopšte ne liči na Zrenjanin i samo je „pozornica“ događaja koji su me zauvijek odvojili od tog mjesta i doveli u ovu vojvođansku varoš.

Taj grad se nalazi u Bosni i doživio je kataklizmu o kojoj se mnogo pisalo i pričalo, ali još niko nije ni izbliza uspio da dočara nivo užasa i patnje koje su doživjeli njegovi mještani. Lijep je to grad, to jest bio je lijep, a sada je ruina čija se ljepota krije još samo u sjećanjima. E, u tom gradu sam živio skoro dvadeset sretnih godina i nisam ni razmišljao o tome da ću ga jednog dana zauvijek napustiti, uplašen, osramoćen, pun užasa i gorčine.

Ali ne želim pričati o tim danima kada je rat došao u naš mali grad; hoću da vam pričam o mom prijatelju Bobanu, koji je cijeli rat proveo na frontu, a sada živi u Kanadi.


ZAKOPANO PRIJATELJSTVO: Otišao je i više se nismo ni čuli ni vidjeli
Boban i ja smo bili najbolji drugari i dijelili smo – što se ono kaže – i dobro i zlo, ali rat je ukinuo svako pomirenje između ove dvije suprotnosti i ostavio samo zlo. Nosili smo to zlo u sebi i zadesili se na dvije strane istog užasa. Pred sam kraj rata sreli smo se Boban i ja u Novom Sadu. Ne, to nije bila slučajnost, nazvao me je telefonom i rekao mi da želi da se vidimo.

Razumio sam da je pobjegao kao i ja i da mu treba pomoć. To je bilo opasno vrijeme, jer je policija tražila dezertere i sprovodila ih direktno na front. Sjećam se da je bio lijep i topao julski dan kada sam ponovo vidio Bobana, na autobuskoj stanici u Novom Sadu.

Sjeli smo u obližnji kafić i pričali o sebi. Nismo pričali o ratu, prisjećali smo se naših lijepih dana i druženja kada još nismo znali za mržnju i krv. Pitao sam ga za prijatelje sa kojima sam izgubio kontakt, a on mi je pričao samo o onima koji su uspjeli da se izvuku, za „one druge“ nije ništa rekao, samo bi se, kada bi spomenuo neko od njihovih imena, tupo zagledao u svoje ruke i šutio nekoliko trenutaka.

Par dana poslije mi je javio da ide za Kanadu. I tako, Boban je otišao i više se nismo ni čuli ni vidjeli, i kao da smo tog dana zakopali naše prijateljstvo i ostavili ga sa mrtvima.

Ne znam zašto sam ovo ispričao. Možda zato što je i danas tako lijep dan kao onda kada smo se sreli moj drugar i ja u Novom Sadu; možda zato što sam pročitao u njegovim očima koliko je tuge i krivice u nama jer smo se izvukli, a naši prijatelji nisu; možda zato što ih isto sanjamo. Sjećam se da sam odlazeći iz mog grada gledao u nebo da ne oslijepim od užasa, i bilo je čisto i plavo, kao i danas nebo nad Zrenjaninom.

Da, puno je užasa ostalo iza nas, a i u nama… A neljudi kao što je Milorad Dodik jesu kreatori užasa. Užas je njihova furka…“

Jeste, puno je užasa u nama i oko nas, puno boli i tuge, ali još uvijek i neizmjerno veliki broj kreatora i izvršilaca tih užasa, koji nisu osvješćeni vedrinom neba iznad bosanskih gradova, i koji nisu ništa naučili iz svoje i naše prošlosti.



Ostali prilozi:
» PET DUŠA KOJE SU ZARAĐIVALE HLJEB SA SEDAM KORA
Elmedina Muftić | 08. September 2014 00:25
» ZAVIČAJ ZATOČEN U REKOVIĆEVOJ DUŠI
Verica Tomović, dipl. historičar umjetnosti | 02. September 2014 12:06
» MAKSIMALNA HOMOGENIZACIJA PROTIV AGRESORSKIH OSTATAKA
Mr. Milan Jovičić | 28. August 2014 12:35
» BOŠNJAČKI CENTAR U NEW YORKU U POSEBNOM RUHU
Esad Krcić | 19. August 2014 21:15
» DRŽAVI JE POTREBAN DRŽAVNIK, NE VLADAR
Elmedina Muftić | 19. August 2014 13:48
» ISTINOM PROTIV BIROKRATSKE AGRESIJE - POEMOM PROTIV ZABORAVA
Elmedina Muftić | 10. August 2014 03:27
» FRONTOVSKO SANJARENJE GOSPOĐE RUŽICE!
Mr. Milan Jovičić | 08. August 2014 18:42
» KORIDE - SUMRAK BOŠNJAČKE PAMETI I KULTURE
Elmedina Muftić | 04. August 2014 13:15
» EJ DOVALE, BIVŠI ČOVJEČE
Admir F. Beganović | 30. July 2014 18:20
Ostali prilozi istog autora: