Dr. Bisera SULJIĆ-BOŠKAILO: Danas je moderni koncept društvene demokratije nezamisliv ukoliko se ne uključe ravnopravnost muškaraca i žena na biralištima. No, da bi žena danas bila ravnopravna u tome, prethodile su mnogovjekovne borbe žena za to pravo da i ona odlučuje o svojoj sudbini.

Žene danas imaju pravo glasa na izborima i izgleda kao da su uvijek imale to pravo i u tome nikada nije bilo razlike. No, u psihi većine žena je ostalo da to nije za ženu i neka se muškarci zabavljaju sa tom igračkom, jer se svakako većinom samo oni nadmeću u toj disciplini, i tu nema šta žensko da traži. I tako žena olahko uzima to da ima pravo da da svoj glas onome ko zaista poslije vlada i njenim životom. Na glasanje ona neće otići, ako ne imadne lijepu frizuru; ako bude padala kiša pa ne mogne povesti dječicu za ručicu na biralište; ako joj se budu najavili gosti; ako joj bude daleko da silazi sa sela; ako živi u dijaspori i nije znala kako i gdje da se prijavi; ako, ako, ako... Ah, šta znači taj moj jedan glasić? I tako glasić po glasić milion i jedan glasić.

Sretnem prije neku godinu staru Njemicu kojoj je blizu 90. Vitalna je, pokretljiva, čita puno, pomagala je bosanske prognanike i izbjeglice u jednom bavarskom selu, uz prezir mnogih mještana koji su sa čuđenjem uzimali da se ona druži sa strancima koji su ruletski izbjegli smrt, igrom slučaja preživjeli genocid, a ona im još pomaže. No, ona je i sama bila žrtva Drugog svjetskog rata i sada se poistovjetila sa našom sudbinom, sada joj je životni zadatak i čista želja srca da pomogne ta protjerana nedužna bića. Godinama se družimo i veoma smo bliske. Tog jutra je sretnem na ulici lijepo uređenu i pitam gdje je krenula. Ponosno odgovara da ide da glasa. Brzopleto mi istrči rečenica, odnosno ne brzopleto, nego kao rezultat da mi ništa ne znači jedan glas. „Za koga ćeš glasati, Oma?“ Iako me voli i cijeni, i među nama ima veoma malo tajni, ona me ošinula pogledom. „Glasanje je tajno“, - prošaputala je. Shvatila sam u njenom prijekornom pogledu i uzdahu pitanje, kako možeš to uopšte da me upitaš? Glasanje je tajno i to je moje i samo moje pravo. Bila je povrijeđena mojom slobodom da je to upitam. To je njeno pravo, da pravo da za sebe i tajno da glas onome ko to zaslužuje po njoj i na to pravo ima samo ona i niko drugi. Ona to pravo koristi i ponosna je zbog toga.

Zaključila sam iz ove lekcije, zašto žene imaju velika prava u Njemačkoj. Po meni možda i prevelika (jer sam ja ono patrijarhalno odgojena, pa nikako još da shvatim da smo baš isti – i muškarci i žene. Opet bih ja makar malo više prava dala muškarcu, podsvjesno, iako sam na strani žena. Valjda onu Bošnjakinju iz mene nikako ni ova moderna Njemačka da posve pobijedi).

Ali, taj događaj me naučio šta znači svaki glas. Glasić po glasić, sto i jedan glasić, glasić po glasić hiljadu i jedan glasić, glasić po glasić milion i jedan glasić – dolazim do zaključka.

Analiziram decenijama i zaključujem: Bošnjakinja ne misli kao Njemica i zato dobija to što je i posijala. Većina njih će ostati da gleda kako se eto muški razmeću tu gdje se odlučuje i njena sudbina, jer šta znači taj njen jedan glasić. Ništa! Ionako će pobijediti oni „lopovi“ što nam život zagorčavaju godinama, misli i ostaje kući. Zašto da idem da glasam kada se ništa neće promijeniti?, - misli naša žena.

Ali oni što žele da uzmu vlast, ti tako ne misle i oni idu glasati i bore se za svaki glas. I upravo im ova pasivnost odgovara, ova žena Sandžaka i Bosne koja je nezadovoljna njihovom vladavinom i misli ako ne ode da glasa ona će im nažao učiniti, ne znajući da ako glasa tek će ih tada pogoditi, jer je jača za jedan glas. A glas je glas i nema razlike je li od žene ili je došao od muškarca, od predsjednika opštine ili od beznačajne starice. Glas je glas i za taj glas su se napredne žene Evrope i svijeta borile vijekovima. Za taj ženski glas su im glave odrezivane.

Danas je moderni koncept društvene demokratije nezamisliv ukoliko se ne uključe ravnopravnost muškaraca i žena na biralištima.
No, da bi žena danas bila ravnopravna u tome, prijethodile su mnogovjekovne borbe žena za to pravo da i ona odlučuje o svojoj sudbini. Naime, jedna od prvih žena koja je zatražila to pravo bila Francuskinja Olimpa, kojoj su odrubili glavu za to što je tražila to pravo, koje se dobija tek mnogo kasnije. Iako su mnoge zemlje Evrope to pravo ženama dale malo ranije, Francuska i zemlje ex-Jugoslavije to svoje pravo dobijaju tek po završetku Drugog svjetskog rata, dok Njemačka, Austrija po završetku Prvog svjetskog rata. Mnoge arapske zemlje mnogo kasnije daju ženi to pravo da glasa, no, neke ni do danas. Irak je dao pravo ženi da glasa 1980., Iran 1963., Maroko, Egipat, Sirija 1956.

Danas je žensko pravo na glasanje prihvaćeno gotovo u svim državama svijeta, izuzetak je Brunaj gdje žene nemaju nikakvo pravo; Liban, gdje žena ima pravo glasa samo ako ima dokaz o završenoj osnovnoj školi; u Saudijskoj Arabiji žena dobija pravo glasa za tri godine; Ujedinjeni Arapski Emirati, gdje je ograničeno to pravo i Vatikan gdje za papu mogu glasati odnosno odlučiti samo kardinali i tu nema žena.

Švajcarska - ta žemlja prestiža i novca, posve to pravo ženi daje tek 1990.godine.
Iz svega se da vidjeti da ako žena koja ima najmanje 50% glasova ne iskoristi za sebe to pravo, ko će joj ga onda dati to što njoj treba? Zašto bi joj muškarci pomogli, kada ona sama to neće, a data joj je mogućnost da samu sebe pomogne?, - kažu muškarci. Sa pravom.