Fatmir ALISPAHIĆ: Koliko košta ova tinta kojom nastojim svjedočiti čist obraz, u vremenu opće prostitucije duha? Da li bi, i za koliko decenija bi, moja djeca mogla razumjeti ovo što pišem ako bi ostala bez mene, u pustinji bošnjačke otuđenosti, u kojoj nema mjesta ni za mene, a kamo li za njih? Sjetim se onda, kako su sumnje i strahovi šejtansko maslo, pridignem se u bolesničkom krevetu, pa zapisujem ove riječi.

Zamislimo da je neko dejtonsko potrčkalo, tipa Envera Kazaza, na radnom mjestu izloženo takvom mobingu i diskriminaciji da njegov šef s njim ne komunicira već godinama, pa njegove poslove daje drugim službenicima, a cijelom kolektivu išareti da s njime ne komuniciraju, da ga izoliraju, jer bi svako mogao imati istih problema, ako se ne pridržava ove nepisane naredbe; zamislimo da supruga od tog „enverakazaza“, sticajem okolnosti, radi u istoj firmi, i da joj šef firme nudi unapređenje samo da se razvede od svog supruga, kako bi taj mržnjom i zlobom opsjednuti šef prikazao svijetu da je „enverkazaz“ toliko nakaradan čovjek da od njega bježi i njegova supruga. A onda se događa da supruga od ovog progonjenika zanese njihovo treće dijete, čime šefu stavlja do znanja da ona neće napustiti svoga muža u ime unapređenja na poslu, velike kancelarije, službenih putovanja i službenog mobitela, čime također postaje žrtva diskriminacije, navlači gnijev šefa koji je, odmah na početku trudničkog bolovanja, degradira i premiješta na ponižavajuće radno mjesto. To više nije udar na jednog čovjeka, već na jednu porodicu, i na troje djece, od kojih najstarije ima deset, a najmlađe dvije godine. Totalitarni režimi u Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj i drugdje upravo su pojedince ubijali tamo gdje su najranjiviji – na djeci i porodici. Zamislimo da se ova priča događa danas u Bosni, i da je njena žrtva neko od dejtonskih intelektualaca, bliskih SDP-u, iako je teško vjerovati da bi neko iz tog kruga uopće mogao biti žrtva takve priče – jer oni vladaju danas kao što su vladali jučer. ...Zagraktali bi svi mogući „ombudsmani“ i „helsinški komiteti“, a slučaj bi se izučavao kao jedan od prototipova mobinga.
Tekst sa opričanim sadržajem napisao je Anes Džunuzović, pod naslovom „Ubijanje Fatmira Alispahića“, ali taj slučaj, sasvim očekivano, nije izazvao nikakvu reakciju. Znamo i zašto – jer Fatmir Alispahić, kao slobodan čovjek, koji nosi svoje a ne tuđe mišljenje, i kao Bošnjak koji se svojim narodom ponosi – ne može uživati ljudska prava. Ubijanje Fatmira i njegove porodice smatra se demokratskom kulturom, s obzirom da neko ko ima svoje mišljenje, i neko ko je musliman, i treba da bude progonjen – za primjer drugima. Odveć znamo da u dejtonskoj realnosti ni jedan SDP-ovac ne može biti s onu stranu zakona, pa ni kada postoje validni dokazi iz kojih se vidi da je majku troje djece tjerao da ostavi muža, a da troje djece ostavi bez okrilja porodice. Zato je ova priča završila na stranicama alternativne, a istinite hronike ovog doba, koja će nekada, kad se promijene okolnosti, steći dimenziju zvanične istine, kao što danas ne sumnjamo u patnje koje su od komunizma proživljavali istočnoevropski narodi. U međuvremenu, ja sam završio na odijelu Kardiologije, na Internoj klinici u Tuzli, zbog povišenog pritiska koji je, usljed višegodišnjih tortura, izbio na 175 sa 110. Toliko košta ova tinta kojom nastojim svjedočiti čist obraz, u vremenu opće prostitucije duha. A onda se upitam – da li bi, i za koliko decenija bi, moja djeca mogla razumjeti ovo što pišem ako bi ostala bez mene, u pustinji bošnjačke otuđenosti, u kojoj nema mjesta ni za mene, a kamo li za njih? Sjetim se onda, kako su sumnje i strahovi šejtansko maslo, pridignem se u bolesničkom krevetu, pa zapisujem ove riječi.

Ustaška tandara-mandara
Ubjedljivo sam „najperspektivniji“ pacijent na cijelog Kardiologiji. Da nisam došao na vrijeme, pritisak bi me nekad dokrajčio. Ovako ću živjeti uz tableticu koja će se sikirati umjesto mene. Pa, dokle je suđeno. Zato sam od hanume zatražio da mi donese notes i olovku, jer život bez slova nema smisla, a slova bez cilja, isto tako. Nikad u životu nisam bio u bolnici, vazda bio zdrav, pa mi je ovaj boravak posebno iskustvo. Prve noći mi je naumpalo kako bi trebalo ustanoviti „bolnički turizam“, da zdravi ljudi na koji dan zalegnu u bolnicu, da vide kakvih sve belaja tamo ima, pa da budu zahvalni Bogu na zdravlju, i da ga bolje čuvaju: i Boga i zdravlje. Kad ti se nešto poremeti, tad možeš biti turistički eksponat, a ne turista u bolnici. Pored mene je ležao jedan rudar iz Srebrenika, treći ga infarkt kosi, a on odbija liječenje (koronarografiju), navalio da ide kući, da pije kahvu u bašči, pa je na svoju potpis izišao, jer više voli jedan dan svoje avlije, nego godine života koje bi mogao dobiti. Kažem ja njemu: „Čuvaj se, i Bog će te čuvati“, a on samo u svojoj avliji priča. Opet sam se uvjerio kako bošnjačka kuća ima dušu, i kako onima koji su nam pootimali te naše kuće i avlije nikako nije lahko, jer mi u njima živimo i sad, gdje god da smo raseljeni. Jednog su mi dana natakarili holter, da 24 sahata hodam sa tim aparatom oko struka i sa kamaru pipaka prikačenih mi na prsa, kako bi se sve posnimalo i pofatalo. Reče mi onaj drugi cimer: „Eto te ko Mevlid Jašarević“, a meni bi krivo što nemadoh aparat da slikam tog Mevlida: desetak žica plus jedan torbica u kojoj se nalazi mali kompjuter, posred stomaka, kao da je eksploziv. Mislim nešto, taj Mevlid je cirkuzant, iako ga uporno predstavljaju kao „člana vehabijskog pokreta“, pa kad je već cirkuzant, nije trebao tamo izlijetati sa kalašnjikovom, već je mogao izletjeti sa holterom, jer bi baš bio štos da antiteroristi upucaju teroristu koji nosi holter za snimanje srca. Kako je dan u bolnici dugačak, a noći još duže, slagale su mi se i preslagale stare i nove misli, pa sam za tih sedam dana spoznao više nego za svakih drugih 77 dana, jer sam bio na vidikovcu, u blizini umirućih ljudi, odakle sve dobija realnije perspektive. Vidio sam i dva mejita, u dva dana, dok ih provoze u nekakvim metalnim kolicima na rasklapanje, a ja izišao do hodnika da iz aparata kupim kahvučino. Nisam im gledao u lice, a jesam u noge, pa sam sktonao kako će i mene nekad neko tako vozati, a neko će ili okrenuti glavu, ili baciti pogled do mojih nogu. Zato sad po ovim sekundama hodam nekako temeljitije, jer sam opipao saznanje o vremenu i potocima. Baška je to tema, a ja sam namjerio da napišem kolumnu, u kojoj se pored ove dvije uvodne pričice treba smjestiti i jedna prava, kao java i zelena trava. ...Nek' se makar nešto rimuje. Eglen benet, koliko god sam gledao da mirujem i da se smirujem, nisam mogao izbjeći makar pregledanje novina, a novine su hodale od sobe do sobe, pa i one što ih ja ne bi nikad kupio, jer marku ću vazdan ubaciti za merhamet, ali nikad neću za, recimo, „Oslobođenje“ i „Večernji list“. Ova druga ustaška novina u serijalu piše o „vehabijama“, pa mi se ta njihova tandara-mandara učinila pogodnom temom za ovaj tekst.

Džuvini džuveči
U tekstu, preko cijele stranice, pod naslovom „Vehabije su najveća opasnost za Bošnjake“, objavljenom u velikohrvatskom „Večernjem listu“, od 28.3.2012., citiran je taj nekakav Almir Džuvo, što je direktor ove dejtonske Udbe, a koji je – „upozorio da u BiH ima oko 3000 vehabija, potencijalnih terorista“. A da se radi o udbašu male pameti, dokazuje i sljedeći citat: „Vehabije se regrutiraju u 90 odsto slučajeva iz redova kriminalaca i narkomana, tu nije i ne može biti govora o vjeri“ – kaže taj Džuvo. Bravoooooooo!!! Pa ako te „vehabije“ nemaju veze s vjerom, kako tvrdi Džuvo, već su narkomani i kriminalci, zašto se onda traži reakcija Islamske zajedice, i zašto se uopće ovo pitanje tretira kao „vjersko“?! Dužvi je malo što je napravio džuveč od logike i argumenata, pa srlja dalje, u policijskoj tupavosti. On obavještava javnost da – posljednjih godinu dana po BiH kruži (bezbeli kao leteći tanjir, op.a.) Nijemac Kai Charly Kruger i drži predavanja, (a koji je) godinama prije nego što je postao vehabija bio istaknuti aktivist njemačkog nacističkog pokreta, kažu vrlo opasan i agresivan“. Bratu bratu, ovo više liči na film „Balkanski špijun“, nego na iole ozbiljan govor. Prvo, kome će Nijemac na njemačkom držati predavanja po Bosni, drugo, zar nije pozitivno ako je neko napustio nacistički pokeret, i postao musliman, jer pravi musliman ne može biti radikalista, treće, zašto bi neko prestao biti nacista, pa postao „vehabija“, ako to nije temeljita promjena koja isključuje nacističko opredjeljenje?! Hajmo logičari! Opet je Džuvo džuveč napravio! Ali sad slijedi papazijanija! Džuvo kaže da sa tim Krugerom – „predavanja drži i Nijemac Mark Korbik, bivši alkoholičar i skitnica“. Uz prethodne istovjetne nelogičnosti, iz ovoga saznajemo da je zvanično bolje biti alkoholičar i skitnica, nego musliman. Potom nam „Večernji list“ nabraja listu od nekoliko luđaka koji su ubijali ljude, a predstavljali se kao muslimani. Kao reprezent „vehabizma“ trebao bi poslužiti nekakav Vedad iz Sarajeva koji je zaklao majku jer navodno nije htjela s njima klanjati. Ako su glavna „teroristička“ opasnost ovakvi budalaši, onda nikakve opasnosti i nema, izuzev u pokušaju da se ti psihijatrijski slučajevi predstave kao dio tog virutalnog, nepostojećeg, izmišljenog „vehabijskog pokreta“. Gebelsovske manipulacije „Večernjeg lista“ idu tako daleko da se izmišlja organizacija koja se zove, i piše sa početnim velikim slovom – Asocijacija vehabijskih udruženja BiH. A niti ima „vehabijskih udruženja“, niti njihove „Asocijacije“. Svikli smo već da na kraju ovakvih izmišljotina zaključak daje hanumični Rešid Hafizović, koji prijeti da će Bošnjaci nestati ako se ne obračunaju sa „vehabijama“, što je ništa drugo do li zazivanje unutarbošnjačkih sukoba i neke vrste građanskog rata među Bošnjacima. A za čije interese? – da li se ikad upitao ovaj pop.
Odman na narednoj stranici istih novina, objavljen je veliki naslov „I Mostar dobio svoga Mevlida“, čime su do jada neprofesionalno, bez ikakvih dokaza, pucnji na Gradsku vijećnicu pripisani Bošnjacima. A šta ako su velikohrvati organizirali ovo pucanje kako bi mogli optužiti Bošnjake za „rafalanje“?! Bošnjaci nemaju nikakvog interesa od terorizma u Mostaru, a Hrvati imaju interes od organiziranja terorizma za koji optužuju Bošnjake, jer tako štite ono što su oteli od Mostara koji je bio simbol zajedništva, a postao je ustaška smrdara.
Tri dana poslije ovaj ustaški list otkriva „novo uporište vehabijskog pokreta“, i to u selu Sase, u općini Srebrenica, u blizini pravoslavne crkve. Radi se o stvaranju „novih baza vehabijskog pokreta“, tvrdi list, odakle su „utvrđene i rute prema Goraždu i drugim mjestima u RS i FBiH, što im omogućava dobru komunikaciju s istomišljenicima“. Tvrdi se i da se „viđaju vehabije u skupinama (koji) se u zabačenim područjima obučavaju sa terorističke aktivnosti“. Namjerno sam iscitirao dio ovog teksta, jer se tu nema šta komentirati, pošto je svakom pametnom jasno da se radi o komediografskoj konstrukciji, koja gubi svoju cirkusku notu kad shvatimo da iza nje stoji dejtonska država. Ova država, u kojoj živimo, kao njen najmnogobrojniji narod, programirana je da nastavlja genocid nad Bošnjacima, tako što će bošnjačke povratnike, u sela oko Srebrenice, proglasiti „vehabijama“, i progoniti ih onako kako su progonjeni bošnjački civili od 1992. do 1995., i dalje, također pod optužbom da su „islamski militanti“. Granica časti srušena je onog časa kada je dejtonski režim nastavio projekt izmišljanja tzv. islamskog ekstremizma, a taj projekt je bio uvod u genocid nad Bošnjacima. Svaka priča o „vehabijama“, koja bi da Bošnjake poveže sa ma kakvom vrstom ekstremizma i radikalizma, nije ništa drugo do sastavni dio dejtonskog genocida nad Bošnjacima. Jer da nema „vehabija“, bilo bi nešto drugo, sve dok i posljednji uspravni Bošnjak ne bude uklonjen pod optužbom da je sigurnosna prijetnja. („Saff“, broj 314, 6. april 2012.)