Mehmed Meša DELIĆ: Ovdje se nameće i pitanje: Da li džematski odbori i imami (hodže) uvijek imaju na umu da je u podizanju džemata potrebna naročita umješnost, nesavladiva volja, veliki i uvijek novi napori. Neki odbori i imami, najviše zbog subjektivnih slabosti, prerano klonu duhom ili se prerano zadovolje postignutim. Malen je broj džematlija u gradovima gdje postoje aktivni džemati u odnosu na broj onih koji nisu se učlanili. Te razlike i razloge treba da ispitaju odbori i njihovi imami, jer je to u njihovoj avliji.

Polustoljetni period naše socijalističke prošlosti, koji je karakterizirao agresivni ateizam, ostavio je duboke psihološke i ideološke tragove u našem društvu, posebno u bošnjačkom narodu. Jedna od brojnih posljedica bivšeg sistema za našu sredinu odražava si i na smrt određenih pojedinaca. Dešavalo se i u proteklom sistemu, a pogotovo danas, da se deklariranom ateisti, umrlom Bošnjaku - muslimanu, obavi sahrana po vjerskom obredu, odnosno sa gusulom i klanjanjem dženaze!

Naravno, postoji i teoba, koja se može učiniti i pred samu smrt, pa u vezi s tim i želja svakog ateiste da mu se sahrana obavi na vjerski način. A što ako porodica umrlog ateiste koji je ostao dosljedan svom ideološkom opredjeljenju, koji nije učinio teobu, unatoč te činjenice porodica, insistira da se obavi dženaza? Ima li u takvom slučaju uopće smisla, je li džaiz klanjati takvom sugrađaninu dženazu? Evo još jednog, čisto teološkog, pitanja: da li je muslimanka koja se udala za nemuslimana samo griješnica ili je činom sklapanja braka sa nemuslimanom prestala biti vjernica? Ako takva umrla žena nije bila vjernica, zašto se takvoj klanja dženaza? Zar nije lakrdija klanjati dženazu osobama koje su čitava života otvoreno nijekali Boga, vrijeđa li Ga, pa čak i psovali? Zašto se uopšte boriti za mrtve ljude i potpuno izgubljene slučajeve? Ko treba ili mora i takvima obaviti sahranu?

Evo jednog simpatičnog i logičnog stava, kojeg je zbilja hrabro ispoljilo jedno naše čeljade, prije nekoliko decenija u jednoj našoj provincijskoj sredini: bijaše umro jedan Bošnjak, deklarirani komunista, čija je obitelj željela da makar minimumu vjerskog učini za svog umrlog. Čovjek je umro noću, a već u ranu zoru, još po mraku, jedan član njegove obitelji došao je pred hodžinu kuću i zatražio domaćina. Pošto je efendija bio otišao na sabah u džamiju, njegova kći je pitala posjetioca što mu treba njezin babo. Nakon izvjesnog skanjivanja posjetilac reče, moleći za diskreciju, da je umro taj i taj, pa pošto će biti ateistička sahrana, njegovi ukućani bi željeli, prije nego se mejjit odnese, da ga okrenu onako kako to vjera i tradicija zahtijeva, a oni, eto, ne znaju kako i u kom pravcu da ga okrenu, kako da to uopće urade? Na to hodžina kći, onako s nokata, odvažno i zdravorazumski reče: „Pošto je taj i taj cijeloga života bio okrenut prema Moskvi, okrenute ga i sad tamo!“

Istina, i na onoj drugoj strani bilo je borbe za mrtvog čovjeka. Evo jednog, zaista, nesvakidašnjeg slučaja, koji ilustrira prednju tvrdnju. Negdje sredinom druge decenije nakon II svjetskog rata u Zenici je umro jedan naš sugrađanin, partijac, običan smrtnik, naš tipični provincijski Bošnjak.

Na uporno insistiranje vjerničke porodice umrlog, odlučeno je da se sahrana obavi po vjerskom ritualu. Međutim, njegovi patrijski i radni drugovi nisu se mogli s tim nikako pomiriti. Smislili su, odlučili i izveli klasičnu otimačinu, odnosno kidnapiranjem mrtva čovjeka. Bilo je to režirano kao u kakvom akcionom filmu.

Dok su džematlije bile u džamiji na ikindijskom namazu, iza kojega je trebao biti obavljen dženaza namaz, mejjita su, pripremljenog za dženazu, naprosto kidnapirali iz gusilhane, udaljene svega dvadesetak metara od džamije, ubacili ga u kamion koji je pripremljen čekao, odvezli ga na groblje i na ateističkoj parceli hitno sahranili.

Naša osnovna briga, odnosno, zadaća je da se brinemo i borimo za živoga čovjeka, za njegov odgoj, za njegove moralne i duhovne vrijednosti, za njegovu porodicu, za našu djecu, za taj naš naraštaj koji neće biti inficiran ateističkim virusom, i od kojega se kao takvoga trebaju stvariti nove vjerničke generacije, koje će, ako Bog da, sačuvati i održati Islam na ovim našim okrvavljenim i poharanim prostorima. Potvrdu o tome pruža i sljedeće rečenica, odnosno apel jednog dječaka, kada se krajem Ramazana obraća ocu ovim riječima: „Tata, molim te, okupaj se i posti barem sutra, radi 27. ramazanske noći!“

Dječak, čiji su roditelji vjerski potpuno indiferentni, pošao je sasvim samoinicijativno – ponukan svojim jaranima koji idu u džamiju i koji su istovremeno najbolji učenici u njihovom razredu pohađati mektebsku nastavu i sada (kakvog li paradoksa?/ nastoji makar malo „poturčiti“ svoga oca). Zasluga pri tome pripada, svakako, i njegovom muallimu.

Ovakvih ili „sličnih“ primjera ima i u dijaspori, da Bošnjake – muslimane ne sahrane onako kako je po vjerskim propisima. Da li zbog toga što nisu (na)čisto Bošnjaci - muslimani? Da li zbog velikih troškova ili nema članova porodice da bi organizovali dženazu u mjestu življenja, ili da umrlog prevezu u domovinu? Zato umrli Bošnjaci - muslimani bivaju sahranjeni na nekom gradskom, ateističkom, katoličkom ili evangelističkom groblju u organizaciji pogrebnog društva.
Ima i slučajeva da Bošnjaci – muslimani budu sahranjeni kao „ateisti“ na pomenutim grobljima, mada imaju priliku biti sahranjeni u grobljima određenim za muslimane. Takva groblja postoje u pojedinim gradovima u Njemačkoj, ali mnogi Bošnjaci – muslimani ne zato što su „ateisti“ nego zato, što nisu članovi džemata u mjestu u kome žive ne budu pokopani na pomenutim mezarjima. Postoje cijenovnici vjerskih usluga u koje spada i dženaza, kako za članove, tako i za one koji nisu članovi džemata.

Ako umrli nije bio član mjesnog džemata od njegove porodice (ako je ima) se zahtjeva članarina za one prošle godine u kojima nije bio član, i ako te dugove izmire, umrla osoba biva ukopana na groblju dodjeljen od grada za muslimane i po vjerskom obredu ili se klanja dženaza prije nego se umrla osoba preveze u domovinu. A, ako se ne izvrše obaveze prema džematu, onda džemat nema ništa sa umrlim. Prije nekoliko godina u jednom njemačkom gradu, u kome postoji džemat, a u kome umrli nije bio član, a familija nije uplatila zaostale članarine, umrli biva sahranjen u katoličkom groblju. U istom gradu, nakon par godina opet umire osoba koja nije bila član džemata, a bliža familija (sestra) ne može da plati zaostalu članarinu i ostale džematske usluge. Opet po principu: Džemat je tu samo za članove i usluga od džemata i imama je izostala. Džemat, a i imam nije tu za one koji nemaju „Člansku kartu“.

A da umrli ipak bude ukopan pobrinuli su se njegovi prijatelji sa kojima se družio i oni ga ukopaše bez džemata i imama u groblju u kome se ukupavaju muslimani. Na ovoj dženazi bio je prisutan veliki broj ljudi.

Ružna naša pojava o kojoj se malo ili nikako ne vodi računa. Zašto to niko ne stavlja na Dnevni red? Zašto ne postoje „Muslimanska pogrebna društva“, a ne da to bude u režiji džemata i da oni određiju koga treba ukopati u „Muslimanskom groblju“? Džemati izdaju svojim članovima „Članske karte“ sa kojima dokazuju da redovno izvršavaju obavezu prema svom džematu. Bilo je slučajeva da džematske „Članske karte“ iz dijaspori ne priznaju u BiH, jer nisu bili članovi džemata u svom rodnom mjestu, a članarina se uplaćuje tamo gdje neko boravi, a ne gdje je rođen.

Zato ova mnogobrojna pitanja:

Ko misli na bošnjačko – muslimansku dijasporu?
Da li vlast Bosne i Hercegovine?
Da li Islamska vjerska zajednica Bosne i Hercegovine?
Da li i jedni i drugi kada su (pred)izbori?
Da li jedni ili drugi imaju statistiku: koliko u dijaspori umre i gdje i kako budu ukopani, koliko se uda i oženi, ili koliko se rodi Bošnjaka – muslimana?
Gdje i kako se umrli sahranjuju, ako znamo da Aneks 7, „Dejtonskog (ne)sporazuma“ nije ispoštovan, i omogućio da umrli i njihovi tabuti stignu u groblja njihovih rodnih mjesta, a posebno u RS, u kojoj ni mrtvi nisu dobro došli?
Ko je taj da određuje da li je neko Bošnjak - musliman vjernik ili nevjernik, ili je i jedno i drugo?
Da li su vjernici samo oni koji imaju „Člansku kartu“ mjesnog džemata?
Ko koga više treba, džemat - džematlije, ili džematlije - džemat?
Da li „Članska karta“ određuje ko će na koje groblje, jer je ona bivša „partijska“ određivala, a ipak su se pravili izuzeci. Puna su muslimanska groblja i onih koji su bili „članovi partije“ koja je radila protiv muslimana.
Ima puno „novih“ džematlija koji su iz jedne krajnosti otišli u drugu, ono nisu bili ni u partiji, ni u džematu, ali su bili tamo gdje drugi nebi ni zavirili. Teoba ili...?
Jučer su bili „komunisti“, „boemi“, „kockari“, a danas „vjernici“ u prvim safovima, a neki od njih su u odborima džemata i odlučuju da li će „njihov“ imam (hodža) nekome klanjati dženazu. Neki vele: Kada sam ja postao član, zašto nebi i drugi! Opet drugi žele da umru i budu sahranjeni kao „vjernici“ i tako ispune želju svojoj djeci. Mnogi sahranjuju svoje članove porodice u dijaspori, jer nemaju gdje, ili ne žele da se vrate u domovinu svojih predaka. Ako im je domovina oteta i daleka, neka su onda grobovi najmilijih blizu.

Ovdje se nameće i pitanje: Da li džematski odbori i imami (hodže) uvijek imaju na umu da je u podizanju džemata potrebna naročita umješnost, nesavladiva volja, veliki i uvijek novi napori. Neki odbori i imami, najviše zbog subjektivnih slabosti, prerano klonu duhom ili se prerano zadovolje postignutim. Malen je broj džematlija u gradovima gdje postoje aktivni džemati u odnosu na broj onih koji nisu se učlanili. Te razlike i razloge treba da ispitaju odbori i njihovi imami, jer je to u njihovoj avliji.

Oni zaboravljaju na kur'ansku obavezu da u životu muslimana, prvenstveno Islam, džemat i džematlije treba da predstavljaju tačku bdijenja i stražarenja. Jer, i posljednjem laiku je jasno da nema „čarobnog štapića“, da nema „čarobnog metka“, kojim bi preko noći, naprečac, mogli ukloniti neke naše negativne pojave u životu i radu, a zasaditi lijepe Islamske običaje, radne navike i slično.

U odgojno – obrazovnom radu metod rada je veoma važan. Od toga u velikoj mjeri ovisi uspješno vjeronaučno poštovanje. Imam treba da nastoji upoznati mlade ljude i džematlije uopće i to u sredini u kojoj žive. Nažalost nije to baš uvijek tako, kako u domovini i sredinama gdje žive pretežno muslimani, a u dijaspori stanje je još gore. O tim ljudima – džematlijama se može malo što znati dok se ne vidi kraj u kojem žive, način njihovog života i prilike koje vladaju. Ružna je slika da u urbanoj muslimanskoj sredini i u toku Ramazana teturaju pijani i mahmurni, a te bolesne svi (za)obilaze pa i džemati i imami. Takvim osobama neće pomoći samo izgovorena rečenica: To što radiš je haram! Već bi trebalo godinu dana pred Ramazan dodati pojas za spašavanje, jer davljenik se i za slamku hvata, a ne za riječ haram.

Imam treba da poznaje i sjeme i tlo na kojem će sijati sjeme. Stalno treba imati na umu da je upoznavanje i onih koji tu žive, a koji nisu članovi džemata uslov uspješnog rada.

Ako imam čeka da mu džematlije dođu na noge, treba da zna da će sa malim brojem njih konktaktirati. Muhammed a.s. je išao brdu, a ne brdo Muhammedu a.s.. U konktaktu sa džematlijama kako u džematu tako i izvan njega treba im dozvoliti da i oni govore, da iznose svoje mišljenje o raznim pitanjima, a ne stvarati tabu teme. Na taj način će brže i lakše steći njihovu naklonost; pridobiti ih svome (islamskom) načinu mišljenja i ponašanja. A to je najvažniji zadatak svakoga imama. Ali to su veoma teški zadaci koje uspješno rješavamo pridržavanjem niza provjerenih savjeta iz oblasti međuljudskih odnosa. Bilo je imama koji su ulazili u kafiće i iz njih (iz)vadili mlade koji su se pridružili džematu.

Već smo rekli da Kur'an pitanje metologije rada tretira na više mjesta. Tako, na primjer, u 16. suri, 125 ajeta stoji ovo važno didaktičko pravilo:
„Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način postupaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta njegova, i on zna one koji su na pravom putu“.

Svaki imam, treba da se opredijeli za najefikasniji stil rada u skladu sa vlastitim sposobnostima i okolnostima. Često treba znati da (ne)predvodi učenike ili studente medrese, nego da ima i onih koji imaju mektebijsko obrazovanje, ili ono što ih dido i nana (po)učiše. Svakako, u skladu sa svojom savješću, treba sam da odluči koji će put odabrati. Ljudi su spremni prihvatiti Istinu – Islam. Treba im je ponuditi u lijepom obliku. A najljepši je oblik živi Kur'an. Naš život prema Kur'anu. Kada, pak, džematlije ne znaju, gdje je istina, povjerovaće našoj ljubavi. Prazne riječi nosi vjetar!

I kao što školovani radnik u fabrici za mašinom, da bi postigao što veće proizvodne rezultate, mora da je održava i stručno rukuje s njom, tako isto imam mora da je školovan i s ljubavlju i pažnjom odnosi prema džematlijama, a naročito prema vjeroučenicima. U ovom pogledu imam je dužan da se koristi savremenim dostignućima raznih znanosti, da pored tefsira, hadisa, da'weta, poznaje metodu psihologije, metodike, didaktike, androgogije, a posebno psihologije međuljudskih odnosa, a sve u cilju postizanja što boljih odgojno – obrazovnih rezultata u radu sa ljudima.

U svom radu imam treba da stalno ima na umu, pored ostalog, poznatu Geteovu pedagošku maksimu koja glasi:
„Ako ljude uzimamo onakvim kakvi oni jesu, onda ih činimo gorim. Međutim, ako s njima postupamo kao da su ono što bi trebalo da budu, onda ćemo ih dovesti tamo gdje treba da budu“.
Imam treba, također, da se u granicama šerijata, prilagođava džematlijama, njihovom načinu izražavanja, mišljenja i shvaćanja, i njihovim običajima. On treba da nastoji da postane jedan od njih. Iskustvo nas uči da od oštre kritike i prijekora nema nikakve koristi. S ljudima je teško na prkos!

Prilikom održavanja vazova, hutbi i opće, prilikom kontaktiranja s vjernicima, imam, dalje treba da upotrebljava riječi koje znače tačno ono što se njima kaže; da bira savremene, aktuelne, poučne i opće one teme koje bodre duh, jačaju volju i utvrđiju iman; da govori čistim književnim jezikom, odnosno narodnim govorom, onako kako će ga slušaoci najlakše shvatiti.

U tom smislu, Muhammed a.s. veli:
„Obraćajte se ljudima na način kako će vas najbolje razumjeti“.
Dakle, potrebno je da se imami oslanjaju na najsavremenije metode i u njihovoj primjeni moramo biti savremeni i elastični.

Stoga važi u da'wetu pravilo: stare metode, ma koliko bile korisne i vrijedne u svoje vrijeme, kad u datom momentu postanu sterilne ili čak štetne, treba neizostavno mijenjati. U tome moramo pokazati izvjesnu smjelost i osloboditi se nasljedne rutine: „Pleti kotac, kao otac.“ Danas mladi i (ne)znaju šta je kotac, ali poznaju prirodne i druge nauke.

Ne smijemo vječno prežvakivati iste stare olinjale recepte, treba tražiti nove puteve i nove bolje metode. Nove metode su nam potrebne na svim područjima: u hutbama, u vazovima, na vjeronaučnim časovima, duhovnom vođstvu i običnim razgovorima. Današnje generacije to traže, jer imaju i veća obrazovanja u odnosu na one prošle.

Ovo bi bio samo mali dio od onoga što bi trebali i morali imati islamski radnici – imami i njihove džematlije prilikom vršenja časne ali i veoma odgovorne dužnosti, ukoliko žele brže i dublje motivirati svoje sagovornike za dosljednju primjenu islamskih propisa.

Ni Kur'an ni hadis nigdje ne govore o detaljima načina poziva u vjeru. Na ulemi, odnosno na pedagozima i psiholozima je da u okviru datih načela detaljnije razrade metod i stil rada u datom vremenu i u konkretnim prilikama i sa konkretnim ljudima.

Imajući na umu kvalifikacionu i socijalnu strukturu našeg i imamsko – muallimskog kadra danas (ne još potpuno zadovoljavajuću), realno je očekivati kvalitativne promjene nabolje.
Danas, a pogotovo kod nas, u dijaspori i u cijelom islamskom svijetu ne možemo biti i nismo zadovoljni sa stepenom i kvalitetom (ne)sposobnosti imama da jače i više motiviraju vjernike za primjenu islamskih propisa u ličnom i javnom životu zbog čega je društveno – ekonomski, kulturni i politički razvoj u muslimanskim sredinama na niskom nivou.

Svaki imam dužan je da razvija osjećaj za vjeronauku, nauku uopće i islamsku zajednicu; da bodri duh, da podstiče volju kod svojih sagovornika, kod džematlija; da pred sobom uvijek vidi vjeroučenike, kojima treba govoriti, u čiji život treba unositi ljepotu i svjetlost Islama, islamske zajednice i čitave zemlje, da se oslobode zaostalosti, nepovjerenja prema muslimanima, vezanosti za sve što je zaista prošlost, a da čuvaju dostojanstvo, merhamet prema onome ko ga zaslužuje, opreznost, humanost koja je među muslimanima postojala u prošlim vremenima, odnosno da postanu ljudi. A prema Kur'anu i sunetu čovjekov je važan cilj upravo da postane čovjek, kako u domovini isto tako i u dijaspori. A od ljudi je lakše dobiti aktivne članove džemata.

Ovdje treba postaviti i pitanje:
Šta je pravi iman onih koji po svom nahođenju odlučuju koji je Bošnjak – musliman „vjernik“ „nevjernik“, ili „ateist“?
Šta je sa šerijatskim sistemom vrijednosti?
U Islamu nema povlaštenih položaja gdje se odobrava nekim pojedincima ili grupama da rade šta hoće ili da izađu iz okvira Šerijata. Isto tako Islam ne priznaje formu bez suštine. Da li u pojedinim džematima, u njihovim upravnim odborima i njihovim hodžama ima imana? I oni bi trebali znati da nije dovoljno reći priznajem, vjerujem i poštujem, već je pokoravanje to koje je plod vjerovanja. Dakle ne smije se desiti mu'minnu da kaže ja poznajem propise i vjerujem ih, ali zbog vremena, društva, situacije, adeta (običaja), prakse među ljudima ili takozvane veće koristi, radim drugačije i po svom nahođenju i shvatanju. Iskušenja dolaze da se čovjek njima ispita i pokaže kakav je u stvarnosti i kakav mu je iman. Iskušenja su neminovna i zato naš princip mora biti ustrajavanje u istini, a ne popuštanje i prilagođavanje istine ljudskim prohtjevima.

O tome govori Kur'an:
„Tako mi vremena. Zasigurno je čovjek na gubitku osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i međusobno istinu preporučuju i međusobno preporučuju sabur (strpljivost, izdržljivost, ustrajnost).“ (Kur'an, CIII).
Kad se govori o smislu imana i njegovoj suštini, treba reći da iman ne predstavlja golu izjavu čovjeka da je vjernik ili da vjeruje. Koliko je munafika čija usta govore da vjeruje, a njihova srca nisu povjerovala.

Isto tako iman ne predstavlja puko pristupanje radnjama i obredima koje uobičajno rade vjernici. Koliko je nasilnika i oholih koji obavljaju obrede i čine dobra djela, a njihova srca su ruševina da bi primila iskreni iman i iskreni odnos prema Bogu:
„Zaista, munafici vjeruju Boga, a On njih vara, a kad ustanu radi namaza, oni su lijeni. To čine radi ljudi, a Boga ne spominju osim malo“.
Iman također nije sama spoznaja istina imana: Koliko je ljudi koji su znali istine imana, a ipak nisu bili vjernici.

Iman, uistinu, nije izgovor jezikom niti pokret tijelom, niti saznanje intelektom. Šta bi onda bilo pravo vjerovanje? U suri El – Bekare Uzvišeni Allah kaže:
„Ima ljudi koji govore: „Mi vjerujemo Boga i Sudnji dan“- a oni nisu vjernici. Zavaravaju Boga i vjernike a oni, ustvari, zavaravaju samo sebe, samo to ne osjećaju“.
Dakle iman se odražava na djelima i ne može biti da neko kaže da vjeruje kako treba, a njegova djela da su u suprotnosti sa Islamom. To znači da u njegovom imanu i Islamu nešto nije u redu.
Govoreći o imanu Sejd Kutb kaže: „Iman je vjerovanje srcem u Boga i Poslanika i to takvim vjerovanjem da ga sumnja ne može poljuljati. Jer, kada srce okusi slast imana, ono postaje pokretačem za ostvarivanjem ciljeva imana van srca – u zbilji života dovodeći do svojevrsne sinteze onoga što je u njemu (iman) i onoga što je van njega.

Srce puno imana ne trpi velika razilaženja unutrašnjeg i vanjskog života. Ta unutrašnja strana u srcu gura čovjeka automatski u borbu želeći da ostvari sliku života onakvom kakva je u njemu.

I svaka sudaranja mumina i džahilijetskog života oko njega jeste nešto čemu se on ne može oduprijeti jer on ne može živjeti dvojako osjećanje niti dvojaki život. Njegovi zdravi imanski pogledi se sudaraju sa džahilijetskim pogledima“.

Da bismo saznali šta je istinski iman, moramo shvatiti njegovu suštinu i smisao. Ljudi su vremenom zloupotrijebili ovu riječ, iman, koristeći je i onda kada joj nije bilo mjesto u džematu i van njega. Tako se može čuti da neki kažu: Vjerujem u egzistencijalizam; vjerujem u socijalizam; vjerujem u demokratiju; vjerujem u nacionalizam; vjerujem u revoluciju, vjerujem u stranku, itd.

Ovdje neću (na)pisati u šta sve još ljudi vjeruju, a trebali bi znati ako su vjernici, da je pravi iman, onaj iman koji je označen u Kur'anu i Poslanikovom sunetu, a to je da vjerujemo Boga, Sudnji dan, meleke, knjige i poslanike.

To je svjetonazor koji riješava tajne života i smrti; odgovara na vječna pitanja: odakle postojanje, gdje ono završava i zašto čovjek postoji?

Allah ne prima vjerovanje bez dobrih djela, niti dobra djela bez osvjedočenog vjerovanja. Vjera je savjetovanje i upućivanje na dobro. Čovjekova vjera je njegov razum: ko nema razuma, nema ni vjere. Razum je prvo što je Allah stvorio.

Očito je da Allah dž.š. otvara srca i upućije na pravi put onoga koga hoće!
„Allah će zasigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, a Allah je zaista moćan i silan.“ (Kur'an, XXII/40).
Allah dž.š., će pomoći vjernike sa kojima je On zadovoljan, jer su primjenili Njegovu volju. Uzvišeni! Učini, da se takvima broj povećava!

Gospodaru naš, pomozi nam da jedni drugima pomažemo, a ne da prkosimo ma gdje da se rađamo, živimo i umiremo u dobročinstvu i čestitosti, a da ne sudjelujemo u grijehu i neprijateljstvima.
Amin!