Mehmed Meša DELIĆ: Glavni cilj ove „studije“ je: Da dokažemo pristalicama izučavanja samo vjerskog nauka da je Kur'an pozvao izučavanju uz vjerske, i prirodnih nauka, bez izuzetka. Ali mnogi muslimani su i jedno i drugo zanemarili. Zato pozivamo sve ljude zadužene za da'vu (objašnjenje Islama) da lično pogledaju u sve savremene darove nauke, a ne da nas nosi stihija neznanja i da plivamo u moru neimaštine i patnje. Svjesno ignorisanje naučnih dostignuća dovelo je do naglog širenja otuđivanja od vjere među muslimanskom omladinom.

Budnome horoz (pjetao) pjevati ne treba, a ni sahat (veker - budilnik) zvoniti. Samo opijeni ovim svijetom opterećeni su problemima ovoga svijeta. Pospanost, duboki san su odraz stanja duha, uspavanost i zaboravnost u vjeri. Samo onaj koji na Uzvišenoga uvijek misli i nije nemaran spram vjere nije nikada uspavan. Čak i kada spava, njegovo srce je budno, jer on zna da nema drugog boga osim Allaha dž.š.

Bolesti duše ovoga svijeta potječu uslijed nemarnosti spram duha i Onoga koji ga stvori. Gledao sam mladića koji pred podne i džuma – namaza mahmuran kunjao na terasi kafića stotonjak koraka udaljenog od džamije, ophrvan nefsom, šejtanom i džinima. Zemlja mu se oko njega (o)kretala, a on se hvatao za ogradu terase da je (za)ustavi. Borio se protiv pospanosti i mahmurluka. Zar nije rano za mladalačku pospanost i mahmurluk?!

Previše smo usmjereni na tzv. bolesti koje su ustvari samo posljedica pospanosti u vjeri. Samo onaj koji je duboko u vjeri i ibadetu, zaštićen je od bolesti i tegobe ovoga svijeta. Samo takav čovjek je potpuno neovisan od svih stvari i pojava ovoga svijeta. Uspostavili smo zakone i dijagnoze nastanka psihički bolesti, koje su sasvim drugačijeg porijekla. Uzroci većine bolesti tog tipa su vjerske naravi i stvari u vjeri. Sve u životu čovjeka ima svoju duboku i smislenu poruku, ali je mi najčešće ne razumjemo, ne shvaćamo i ne dokučujemo.

Allah dž.š. koji je sve smisleno stvorio učinio je da Njegovo stvaranje ukazuje na Njega upravo kroz dubinu stvari i pojava koje mi trebamo da opažamo. Ta se dubina očituje i u izvanjskom stvaranju – stvaranju prirode. Rijeke su naprimjer na mjestima duboke, a ponegdje vrlo plitke da ih čovjek može pregaziti, rekli bismo. More je duboko da bi po njemu brodovi mogli ploviti, da bi živi svijet – flora i fauna, našli svoje mjesto, kao i da bi se uspostavila prirodna ravnoteža u pitanju potrebne mjere vode, njenog isparavanja sa ostalim tvarima na Zemlji.

Postoji sijaset razloga zašto je Uzvišeni dao neke stvari i pojave. Neke su stvari skrivene, a ipak vidljive, kao što je priroda i kosmos. Mnogi sebi postavljaju pitanje, kako je mogao biti tako savršen, veličanstven, Moćan i Znan, da udovolji svim tim potrebnim mjerama, a da istovremeno pošalje poruku ljudima kroz samu prirodu i kosmička (ne)dokučiva prostranstva.

Časni Kur'an sadrži puno ajeta koji pozivaju čovjeka proučavanju svijeta i života sa svih aspekata. Ti ajeti obuhvataju sve oblasti nauke: prirodne i praktične nauke; s tim da se Kur'an ne može tretirati knjigom ili enciklopedijom prirodnih nauka. Fizičar, hemičar i geolog, kao i drugi naučnici mogu se vraćati na njega u svojim istraživanjima i eksperimentima. Svi do sada „otkriveni“ zakoni nisu „otkriveni“ već primjećeni, jer su postojali, ali su ih pojedini naučnici primjetili, istražili i potvrdili. Ni fizičari, ni hemičari, ni astronomi, ni geolozi dok čitaju Kur'an u njemu neće vidjeti oprečnost između njihovih „otkrića“ i naučnih misli koje nose kur'anski ajeti u pojedinim specijalnim oblastima. To je samo zato što je Kur'an knjiga Božija:

„... ne propušta ni malo ni veliko a da ga nije nabrojala“, (El Kehf 49) i „U knjizi (Kur'anu) mi ništa nismo izostavili“ (El En'am 38).

Mi nećemo naći otvoreniji poziv s neba ili od čovječanstva da poziva naučavanju i da vrijednuje znanje i nosioce znanja, da podstiče na njegovo sticanje i „otkriva“ njegove ovosvjetske i onosvjetske koristi ljudima od znanja, kao što to čini Islam stavljajući taj poziv u kategoriju farza – stroge dužnosti.

O fadiletima znanja i učenih ljudi govori Uzvišeni Allah:
„Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje“. (El-Mudžadela 11).

Jer iman propraćen znanjem će uzdignuti čovjeka na visoke stepene kod Allaha, dok će samo iman (bez znanja) uzdići čovjeka na niže stepene na njegovom putu ka Bogu, a tuđe znanje će skupo plaćati.
U Islamu nema granica znanja; granice iza koje više ništa nema. Naprotiv, znanje je more bez granica koje niko neće dostići ma koliko učio i znao:
„Vama nije dato od znanja osim malo“. (El Isra 85). „A nad svakim znalcem ima još znaniji“. (Jusuf 76).

Zato je na alimu, kad god pređe jedan put u naučavanju, da se ne zaustavlja na tome, nego treba da uloži novi napor, da nastavi put ka novim višim fazama kojima se ne nazire kraj. Čovjek se ne uzdiže i ne napreduje samo pomoću svog intelekta i razuma.

Najvećem dijelu muslimana širom svijeta je neophodna stalna obuka i odgoj u civilizacijskim segmentima što se ogleda u golemoj potrebi za umjećem i upućenošću na planu praktičnog života. Zastoj, dekadenca ovome planu dobrano štete Islamu. Nije dovoljno reći: Islam će jednog dana (o)vladati svijetom. To više nije sporno, jer Islam se već proširio cijelim svijetom, ali njegove pristalice muslimani nisu još tamo stigli. Oni su jednostavno pali u gaflet, ulijenili se ostavljajući otvoren put i prostor drugima koji su itekako znali iskoristiti njihov zastoj i njihove slabosti. Istina je da je stanje koje je trenutno evidentno posljedica krivotvorene pobožnosti koja je u jednom razdoblju, mora se priznati, dominirala muslimanima. Ta krivotvorena pobožnost kod muslimana je uzrokovala svojstvena ograničenja i invaliditet kako na sakralnom planu – planu vjere, planu nauke, tako i na ovosvjetskom planu. Muslimani od samog stupanja na historijsku pozornicu imali su jasno trasirani put i cilj. Arapski svijet smatra da je Islam njihovo nacionalno blago i bogatstvo koje može rasti i kojim se može okoristiti i služiti samo arapska nacija kao što je npr. bogatstvo nafte, koje je na njihovoj teritoriji, ali drugi sa njim raspolažu.Kako naftu tako su i Islam ostavili da se samo širi svojim ličnim kapacitetom, potencijalom, trudom i zalaganjem naroda. Dok se narod bavio tebligom i promicanjem Islama oni su se bavili vlašću i funkcijama. Ali su pokazali i malaksalost, zastoj i iznemoglost, a to je vješto iskorišteno od ljudi da muslimani, danas pripadaju trećem svijetu koji je civilizacijski tapka u mjestu. Čini mi se da su muslimani – podjednako i kao svi narodi i kao vlade i države – pali na vrlo nizak nivo.

Šta više, pali su i srozali se ispod nivoa drugih naroda koji nisu bili počašćeni Objavom kojom nije bio u zadatak stavljen teblig Objave. Naš ummet mora biti u stanju da izvrši ono što se postavlja pred njega kao zahtjev koji ne trpi odlaganje.

Nisam zagovornik i jednostavno mi se ne dopada odvajanje nauke od duhovne pedagogije i politure, niti sve to postavljeno obrnutim redom, znači odvajanje duhovne pedagogije i politure od nauke. Jedno bez drugog ne vrijedi, i samo obje sretno ukomponovane čine sretan spoj.

Božija Objava i misija koju nam je Allah namijenio nije naše puko nagađanje ili zahtjev u ime korpusa kome pripadamo. Narodu koji ne zna svoj cilj i put mogu se desiti samo tri stvari:
-ili da tapka u mjestu
-ili da se kreće u suprotnom pravcu
-ili pak da radi u korist vlastite štete.
-Vjerniče...! Hoćeš li stajati skrštenih ruku pored ovoga dara Božijeg, pored ove ljepote i pored toga što ti je Allah sve potčinio, a da si nehajan prema svjetovima oko tebe i samo rekneš – Ja sam musliman!!? A ne da nam se pola svijeta ruga zbog (ne)znanja koje imamo, i imanja koje imamo (naftu), ali smo uboga sirotinja. Ima jedna izreka koja kaže: Čovjek uči dok je živ, a ipak umre glup. A šta reći za one koji uopšte ne uče, i one koji bogatstvo naroda sebi (pri)grabiše? Njih nosi stihija neznanja i pohlepa u more neimaštine i patnje.

-Nije li ti naređeno da ih (svjetove, darove) posmatraš? Da razmišljaš o njima? –Zar oni ne skreću tvoj pogled? –Nije li sve to tebi podređeno? Radi tvoje službe i koristi?
-Koliko i zašto okrećeš leđa od toga?
Naučni poziv Kur'ana je stalan i postojan za oslobođenjem uma od zabluda i za podsticanje na razmišljanje i gledanje u stranice kosmosa. U tom smislu vidimo da mnogi kur'anski ajeti završavaju riječima:
-Mi smo objasnili ajete onima koji znaju.
-Za ljude koji razumiju.
-Za ljude koji razmišljaju.

Glavni cilj ove „studije“ je: Da dokažemo pristalicama izučavanja samo vjerskog nauka da je Kur'an pozvao izučavanju uz vjerske, i prirodnih nauka, bez izuzetka. Ali mnogi muslimani su i jedno i drugo zanemarili. Zato pozivamo sve ljude zadužene za da'vu (objašnjenje Islama) da lično pogledaju u sve savremene darove nauke, a ne da nas nosi stihija neznanja i da plivamo u moru neimaštine i patnje. Svjesno ignorisanje naučnih dostignuća dovelo je do naglog širenja otuđivanja od vjere među muslimanskom omladinom.

Pokušat ću uvjeriti čitaoce da ne postoje oprečnosti između nauke i dina čak ni u atomsko doba i doba osvajanja svemira. Navešćemo nekoliko ajeta shodno naučnim cjelinama o kojima govore. Neki ustraživači studiozno su proučavali stepen skladnosti ovih kur'anskih ajeta i savremenih naučnih oblasti inspirisani sljedećim ajetima:
-Ne povodi se za onim što ne znaš. (El Isra' 36).
-Poučio je čovjeka onome što nije znao. (El Alek 5).
-A to su ajeti jasni, u grudima su onih kojima je razum dat. A naše ajete samo nasilnici osporavaju. (El Ankebut 49).

-... a o tome oni ništa ne znaju, slijede samo pretpostavke, a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi.

Kur'an poziva nauci
Znamo da je Knjiga objavljena, a time je i poslanstvo započelo, govorom Uzvišenog:
„Uči u ime Gospodara tvoga koji je stvorio, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna“.
Ovaj je poziv upućen Muhammedu, nepismenom, koga je Gospodar odabrao i poslao ljudima, s uputom i istinitom vjerom, da ponese ovaj poziv... Poziv nepismenom da čita, a čitanje biva samo iz knjige; knjigu ne čita osim onaj ko je naučio pismo i čitanje. Jasno je, dakle, da je to poziv za obavezno „uzimanje“ znanja i uzimanje koristi od njega.

Naš ummet je odustao od kur'anskih poziva nauci, zato je u našem ummet najveći broj nepismenih i siromašnih. Zato je potrebno studiozno bavljenje vjerom i njeno proučavanje, sigurno sada zahtjeva ozbiljnu reviziju. Obnova vjerskih znanosti su prezentovanju suštine stvari onima koji se zanimaju za Islam, prevazilaženje problema i razlika koje su se u određenim vremenima izrodile i umnožile iz vakuuma, šupljine, raskoši i razmaženosti, uz objašnjenja šta je relevantno, a šta irelevantno, šta glavno, a šta sporedno, pokazuje da su različiti mezhebi samo pogledi, stanovišta koja ni u kom slučaju nemaju kvalifikativ nepogrešivosti. Mnogi „svoj“ mezheb više vole i brane od nauke, bez koje ne ide ništa na ovome dunjaluku.

U muslimanskom svijetu ima puno onih koji Kur'an znaju napamet ili znaju veliki broj ajeta, i neka ih Allah zato nagradi, ali je veći broj onih koji ne znaju osnovne Islama, njegove historije, njegovog poziva nauci koji odredi zakone fizike, znanosti koja proučava prirodu u sveobuhvatnom smislu, a da ne govorimo o matematici, hemiji itd. Nažalost, ima i onih koji dobro poznaju ajete koji pozivaju nauci pa ipak kažu: Ne petljajmo se u Božije stvari! Za njih je dovoljno ono što su shvatili pročitavši ajete, ali da li su iste i razumjeli?

U svakom stvaranju koje vidimo ili ne vidimo, dakle izvana u prirodi, ali i u nama samima postoji neka simbolika i išaret na nas same ili na osobine u nama samima. Naš Stvoritelj – Uzvišeni i od mahana čist – Allah dž.š. je vrlo daleko i još dalje i duboko i još dublje od običnog i prostog pogleda okom. I uistinu je potpuno skriven bez dubljine promišljanja.

Zato su dostignute sfere na Miradžu (putovanje Muhammeda a.s.) upravo stoga, zbog te dubine udaljene za obične ljude. On se kažu približio samo na korak ili još manje, došavši do Sidertul – Munteha. Ova se dubina jednostavno ne može ni dokučiti ni prozrijeti. Zato nam se kroz Kur'an i hadis stalno poručuje: da razmišljamo, tražimo i tragamo, učimo, čitamo i ispitujemo. Toga se ne trebamo bojati, nego, dapače, samo ćemo tako do Njega doći. Mudrost i znanje su pojmovi koje musliman mora uvažavati, tražiti i napokon intenzivno usvajati. Duboka kontemplacija, razmišljanje, zahvaćanjem živog svijeta, kosmosa, nas samih, na kraju nas moraju dovesti do jednog Stvoritelja i Njegovu egzistenciju – Allaha dž.š.

Uzvišeni Bog – Allah dž.š., Tvorac svega onoga što vidimo i ne vidimo, odnosno tog smisla koji stoji iza naizgled običnih stvari i pojava. Treba zaista biti gluh i slijep pa ovo ne (u)vidjeti. Zamislite paradoks. Čovjeku je sve dato da mu služi i „robuje“ u prirodi, što znači da on treba da samo zahvaljuje (proizlazi iz toga), a on ne samo da ne zahvaljuje i ne cijeni to, nego čak zlorabi. Pa ko je onda kriv za njegovo kažnjavanje kad nastupi vrijeme za to? Čovjek treba da cijeni i poštuje sve ono što mu je dato sa punom zahvalnošću. Ako njemu priroda „robuje“, onda on treba da robuje Onome koji mu je pruži, i učini da mu robuje. Čovjek treba prirodu, a priroda ne treba čovjeka.

Zašto vjeronauku u školi?
Svugdje je vjeronauka sastavni dio školske nastave i to kao konfesionalni i najčešće redovni predmeti. Ali, u ovom slučaju radi se o zapadnjacima koji jasno znaju definirati svoje interese, a ne o muslimanima koji, često ne znajući sasvim zašto, oponašaju druge i prihvataju njihova rješenja. O „sarajevskom“ slučaju vjeronauke u školama puno se prepucavalo.

Zapadno – evropski čovjek proklamira jednaka prava za sve, zalaže se za društveni pluralizam i opredjeljuje za sekularnu državu, ali i nalazi načina kako u svojim institucijama od značaja za budućnost države i naroda očuvati u potrebnoj mjeri vjerske vrijednosti i svoje kršćanske temelje.

Škola ne smije biti paralelna, a još manje antidržavna ustanova. Isto tako ne smiju biti dvije škole pod jednim krovom. Škola pripada našoj živoj i najneposrednijoj stvarnosti. Ona je dominantni i nadmoćni topos ostvarenja odgojno – obrazovnih zahtjeva svakog vremena. U njoj se postulira razumjevanje svijeta u kojem živimo. Ono što je sa stanovništva razrješenja nekih naših dilema vezanih za vjeronauku važno istaći jeste činjenica da kroz školu prolazi cijela populacija jednog naroda. Škola jeste i ostaje jedino mjesto kojim mora proći sve stanovništvo, a pogotovo muslimansko.

U školi se odgaja i obrazuje budući atomski fizičar, doktor medecine, profesor islamskih znanosti, vođa muslimanskog ummeta, predsjednik države, prodavac cvijeća, menadžer, bankar, radnik, domaćica, zemljoradnik, pilot, kosmonaut... Ima li prikladnijeg i zahvalnijeg mjesta preko kojeg se može izvršiti dalekosežniji uticaj na čovjeka, na oblikovanje njegove ličnosti, stavova i pogleda na svijet nego što je škola?

Škola je radionica u kojoj se razrađuje buduće društvo... u kojoj se rađaju odlučne promjene društvenih odnosa. I zato na nju žele utjecati svi, budući da time utječu na karakter budućnosti, i već sada određuju svoje mjesto u njoj. Imamo li pravo sve to zanemariti i ispustiti rijetku priliku da u tome i mi ne učestvujemo? Smijemo li propuštati nesagledive mogućnosti što nam se nude kako bismo odgoj i obrazovanje naše djece proželi unverzalnim vrijednostima Islama i školu obogatiti novom kulturnom i duhovnom dimenzijom.

Ako želimo zreliji i svjesniji narod, slobodno i razvijeno društvo, jaku državu, islamsku zajednicu duhovno moćnu i stabilnu, moramo imati školu koja će biti sposobna sve to pripremiti.

Onoliko koliko budemo uložili u školu i koliko budemo u njoj prisutni toliko ćemo imati od nje i biti prisutni u budućim tokovima života. Naša djeca skupa s nama proživljavaju vrijeme strašnih iskušenja. Šta će biti od njih, ponajviše zavisi upravo od toga kakav će odgoj imati.

Suvremeni religijski pedagozi smatraju da vjeronauka opravdava svoje mjesto u školskoj nastavi ponajprije u ispunjavanju svoje odgojne. Također je sve više pedagoga i teoretičara odgojne znanosti koji smatraju da bi se aktivnom ulogom vjeronauke u školskoj nastavi mogao poboljšati kvalitet odgoja i uspostaviti mnogo povoljniji uvjeti za njegovim praktičnim ostvarenjem.

Muslimanskoj djeci, omladini i intelektualcima već duže vremena sliku o Islamu i njima samima grade oni koji vladaju moćnim informacijskim (internetom) i medijskim metodama i tehnikama. Tako na primjer „iskrivljena slika Islama projicirana u Sjevernoj Americi i Evropi razorno djeluje na svijet muslimana u cijelom svijetu“. Nažalost njima su se priključile „novokomponovane“ grupe (ne)muslimana koji obećavaju raj i u isti pozivaju, a one koji nisu na istoj talasnoj (vjerskoj) dužini, proglašavaju nevjernicima, čak i silom prijete. Zato se nerjetko predstava koju muslimani imaju o sebi, a koja je nastala pod moćnim uticajem drugih ne poklapa sa onim što oni jesu po svojim fundamentalnim konstituensama i odrednicama.

Jedan od izazova koji se postavlja školskoj vjeronauci kod nas jeste da našoj djeci i omladini popravi iskrivljenu sliku Islama koja se stoljećima u svijetu kojem i mi povjesno – geografski i sve više civilizacijski pripadamo izgrađuje i da pripremi pretpostavke kod njih za formiranje vjerodostojne predstave o našoj vjeri i nama samima.

A to neće biti moguće ukoliko budemo prispjeli potrebi predavanja vjeronauke tako da i posredstvom nje budemo kadri otkrivati „vječne istine Islama onakve kakve su objavljene u Uzvišenom Kur'anu, objašnjene i rastumačene u hadisu i sunetu Poslanikovom a.s. i onako kako su razumjevane stoljećima od tradicionalnih muslimanskih znanstvenika i mislilaca“.

Ovdje treba imati na umu da djeca koja žive u našem modernom svijetu, naviknuti na suvremeni informacijski i komunikacijski diskurs, neće sasvim razumjeti poruke Islama našem vremenu, ukoliko ih ne budemo bili sposobni prenositi na način blizak njihovom jezičkom iskustvu.

U svim zemljama razvijene demokratije vjeronauka je sastavni dio odgojno – obrazovnog sistema njihovog školstva. Zato su se sve zapadno – evropske zemlje jednodušno opredjelile budući su svjesne značaje religije u odgoju i profiliranju čovjekove ličnosti. Poznato je da Evropa ničemu ne poklanja pažnju i ne ukazuje svoje povjerenje što nije zahtjevano njenim interesima. Čineći dostupnim trajne religijske vrijednosti svojoj djeci kroz školsku vjeronauku ona čuva svoje kršćanske temelje i osigurava im trajnje u nadolazećim vremenima. Ako smo se već opredjelili za slijedeće evroske paradigme u našem budućem razvoju, ne bismo to opredjeljenje trebali iznevjeriti baš u školskoj vjeronauci.

Sa ovim možemo opravdati potrebu vjeronauke u školama kako bi Časni Kur'an i pojam nauke bio u glavama budućih generacija da bi oni znali proučavati svijet i život sa svih aspekata, a ne da im drugi ispiraju mozgove kada je u pitanju vjera Islam.

Tehnologija svemira
Svemir, sa svim onim što je u njemu, spomenut je u Kur'anu s jasnim dokazom ko ga je uspostavio. U skladu s Božijim zakonom evidentno je da je svemir ogromno stvaralačko djelo i da njegov tvorac može biti samo Uzvišena Egizstencija.

Skoro da nema sure u Kur'anu, mekanske ili medinske, a da ne spominje svemir ili nešto što se za njega veže.

I to zaista, po nama, upravlja pogled čovjekov da je on samo jedan mali dio ovog unverzuma, da bi se uklopio u njega i upoznao njegove tajne, njegove stadije i da bi spoznao kako je on, iako mali, taj kome je Allah sve to podčinio:
„Zaista je stvaranje nebesa i zemlje krupnije od stvaranja ljudi“.
Svako ko izučava i spoznaje svemir otkriće mnoge istine koje su i u Kur'anu spomenute: „Jedno od znamenja Njegovih je stvaranje nebesa i zemlje i živih bića koja je rasijao po njima; On je kadar da ih sve sabere kad bude htio.“ (Eš Šura 29).
U Kur'anu se navodi nešto što ukazuje na pokušaj čovjeka da se podigne u svemirske visine: „O družine džinova i ljudi, ako možete da preko granice nebesa i zemlje prodrete, prodrite, moži ćete prodrijeti jedino uz veliku moć!

Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?!
Na vas će se ognjeni plamen i gusti dim prolivati i vi se nećete moći odbraniti... (Er Rahman 33-36).
Bog je prekorio one koji su zapustili dar razmišljanja i zatvorili vrata znanja i spoznaje svojim umovima kad kaže da su oni slični ovcama nego ljudima:
„Mi smo za džehenem mnoge džine i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju, a njima ne vide, oni uši imaju- a njima ne čuju: oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni“. (Er Earaf 179).

Kada je spušten Kur'an je imao više od jedne mudžize (nadravna moć), izazvao je Arape u njihovoj riječitosti, a zatim je pocjepao zastore gajba. On je također pocijepao zastor prošlog vremena pričajući nam detaljno historiju poslanika i događaje koji su se prije nas dogodili u mnogim narodima, izazov je i dalje važeći. Onda je pocijepao zastor bliske budućnosti najavljujući događaje koji će se desiti nakon nekoliko mjeseci i drugie koji će se dogodtiti nakon nekoliko godina. Izazov i dalje ostaje. I sve što je najavio dogodilo se. A onda je raskinut zastor daleke budućnosti pružajući sljedećim generacijama iz svoje nadprirodnosti ono što će ih učiti da vjeruju u Kur'an i da padnu na sedždu onome ko je Kur'an objavio, a On je Allah.

Kao ilustraciju njegove nadravnosti u raskidanju zastora daleke budućnosti odabrali smo temu – prostranstva kosmosa – pa razmislimo o riječima Uzvišenog:
„Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je on (Kur'an), istina. (Fussilet 53).

U ovom ajetu upotrebljena je riječ afak koja zamjenjuje riječ prostranstva svemira i sve što ona sadrže od čuda i istina. Jasnu sliku o tome dalo je prvo spuštanje čovjeka na mjesec 1969. godine. Kojom prilikom je ostvaren najveći naučni poduhvat u 20. vijeku. Razmišljajući jezikom vremena (doba kosmosa) koje živimo, o onome što sadrži sljedeći kur'anski ajet, biće nam jasna nadprirodna narav Kur'ana kad je otkrio ovaj događaj:
„I kunem se rumenilom večernjim, i noći, i onim što ona tamom obavije, i mjesecom punim – vi ćete sigurno iz stanja u stanje prelaziti (po Sa'biju: Prelazićete iz jednog u drugo nebo! (Ibn Kesir, str. 620). Pa šta im je, zašto ne vjeruju, i zašto kad im se Kur'an uči na sedždu ne padaju“. (El Inšikak 16-21).

Dok prvi ajet upravlja čovjekov pogled na večernje rumenilo, potvrđujući to zakletvom, a aludirajući na rumenilo horizonta nakon zalaska sunca i na ostale činjenice koje se vezuju za svjetlost i nauku o svjetlosti: reflektovanje svjetlosti, lomljenje i njeno rasipanje – difuziju, (dotle) drugi ajet usmjerava ljudski pogled ka zvijezdama, noćnoj tami i mjesecu u fazi kad je on pun, odnosno kad se upotpuni njegova svjetlost i ljepota.

Ovu ljepotu koju je ajet opisao ljudi kao nešto romantično doživljavaju i ovakve slike i prilike nose u sebe, a da li o tome dublje razmišljaju?

Mi vidimo da je odvajanje vjere od nauke, ustvari, samo bježanje s vjerom od područja svjetlosti u kojem se pojavljuju istine o njoj i gdje se otkriva suština tih istina. Odvajanje vjere od nauke po prirodi čovjekovog je nemoguće jer je čovjek cjelina koja se ne cjepa po inteligentu, svojim osjećajem i svojim čežnjama.

Sve nauče istine koje spozna čovjek ne mogu živjeti izolovano od bilo koje istine koja se vraća čovjeku od vjerskih, tehničkih i drugih istina. Nauka ili će prihvatiti vjerske istine i na taj način one će ući u naučni opus, ili će odbiti istine vjere i tako ih isključiti iz okeana nauke. Šta mi znamo samo je jedna kap, a šta ne znamo je okean. To se desilo u svijetu hršćanstva u Evropi i Americi, nakon što je nauka dobila hršćanska objašnjenja o „rađanju“ Božijem kao „rađanju ljudskom kroz Mesiha, iskupljujući na taj način grijeh čovječanstva koje je naslijedilo od grijeha njegovog oca Adema, i o uskrsnuću Mesuha (Boga) tri dana nakon što je bio sahranjen, te drugih objašnjenja koje odbacuje savremeni um i ne prihvatajući da ona budu sastavni dio nauke koja želi sklad sa životom.

Ima mnogo onih koji su skeptični da li su ljudi sa svojom stopm (na)gazili mjesec i pitaju se zašto su istraživanja u osvajanju svemira usredočila na mjesec, a kasnije na druga nebeska tijela.
Njegova blizina od zemlje, u odnosu na druga nebeska tijela, jedini je razlog za to.

Čovječanstvo od izgubljenosti samo Islam može izbaviti
Ovdje se otvara prilika Islamu za izbavljenje nevjerničkog ljudskog društva od ovakve izgubljenosti; jer Islam je vjera koja uvažava pamet, dajući joj mjesto koje joj pripada u studijama i istraživanjima i u prenošenju vjerskih istina na život. On je vjera koja bratimi nauku, obećava nagradu za trud učenjaka uložen u otkrivanju istina postojanosti i tajni kosmosa. O tome Kur'an kaže:
„Allah će uzdignuti od vas one koji vjeruju i one kojima je dato znanje na visoke stepene.“ (El Mudžadela 11).
„To su primjeri koje mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju“. (El Ankebut 43).
„Reci: Da li su jednaki oni koji znaju i oni koji ne znaju“ Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!“

Nauku (ilmun) i sve riječi koje su izvedene od nje spomenute su oko devesto (900) puta u Kur'anu; važnost koja nije data ni jednoj od istina koje su spomenute u Božijoj knjizi. Za pohvalu nauke, njena važnost i onih koji se njome bave dovoljno je samo činjenica da je jedno od lijepih božijih imena Alim i Allam.

Čovjek je do pojave Islama vjerovao da je on centar kosmosa. Ukupna nauka i saznanja toga vremena sadržavala je samo jedan mali dio razmišljanja čovjeka koja su ojačala to uvjerenje smatrajući ga naukom, uprkos osporavanjima na koja su nailazila.

Čovjek je ostao dosljedan tim razmišljanjima, te ga je takva njegova aktivnost pomakla, korak po korak iz njegovog mjesta u centru kosmosa, i postala velikim faktorima njegovog umnog napretka, što dugujemo mnogim velikanima prošlih vremena. Čovjeku nije pružena prilika da se uvjeri i da posmatra posljednje faze historijskog napretka osim ova naša generacija.

Ljudi tog vremena, koji su vjerovali da je zemlja jedna okrugla ploča, smatrali su da njihove države leže u sredini te ogromne ploče. Za Kineza je njegova zemlja bila zemlja centra, kao što je to Indija za njene narode, ili stara Amerika za njen narod Maje. Stari Grci su prišli matematičkom određivanju centra zemaljske kugle, a ne ploče.

Za centar je određeno mjesto Delphi gdje se nalazio hram boga Apolla, a samo mjesto Delphi ležalo je u podnožju planine Mount Parnassus na udaljenosti od nekoliko milja ka unutrašnjosti od zaliva of Corinth. Kod Grka, hram je bio izuzetno sveto mjesto jer su u njimu bili vračari i proroci kojima su se obraćali kraljevi i ostali državna svita i ugledniji građani, tražeći njihova mišljenja i predskazivanja o pojedinim događajima. Međutim, hram u Delphi imao je važnost glavne zgrade ukrašene zaobljenim i uglačanim mramorom. Tu zgradu su nazvali imenom Omphalos što znači – pupak svijeta.

Proći će mnogo godina u kojima će čovjek postepeno napredovati u nauci dok postane dostojan ovog perioda u kome živimo, koji dobiva ime po najvažnijoj naučnoj pobjedi – osvajanje svemira.
Bez sumnje, nauka je ostvarila velike pobjede u 20. vijeku, od kojih su najvažnije prodiranje u bit kosmosa, izmicanje gravitaciji zemlje, lansiranje vještačkih satelita i svemirskih brodova, osvajanje mjeseca i ispravljanje pogrešnih poimanja pojedinih zvijezda i drugih nebeskih tijela.
Sad se postavlja pitanje da li je spoznaja svemira na način na koji to čine prirodne nauke odgovarajući prema metodu islamskog učenja? I koja je uloga ovih nauka u svjetlu ovoga metoda u spoznaji kosmosa?

Mi, zasigurno, nećemo pretjerati govoreći na početku ove „studije“ o ulozi prirodnih nauka u otkrivanju svemira, ako kažemo da su prirodne nauke, ustvari Tefsir knjige Uzvišenog Allaha, poseban Tefsir (tumačenja) koje se razlikuje od uobičajenih Tefsira i prevod Kur'ana jednostavnog načina koji se uveliko razlikuje od uobičajenih prevoda.

Mnogi prevodioci Kur'ana zbog respekta prema Njemu tvrde da su (po)kušali Kur'an što dosljednije prevesti na svoje jezike i zbog bojaznosti da nisu u tome uspjeli kažu da je bio iskreni (po)kušaj. Ipak neka ih dragi Allah nagradi da mi koji ne poznajemo arapski jezik možemo čitati i proučavati Časni Kur'an.

Na nama, muslimanima je, da čitamo i proučavamo kosmos u Kur'anu da bi se uvjerili da je On jasna istina koja će biti dodatni motiv vjerniku da se iskreno preda Allahu i Kur'anu; ne čineći tu istinu predmetom posmatranja, jer iman – vjerovanje u Kur'an, zahtjeva vjerovanje u sve ono što On sadrži.

Samo Kur'an sve (po)zna, a ko Kur'an (po)zna je (puno)znalica.
Ako se budemo strogo toga pridržavali saznat ćemo da nije genije bio sto godina ispred vremena, nego su obični ljudi bili sto godina iza genija.