Prof. dr Šefket KRCIĆ: Ustavi SiCG su u praktičnom smislu mrtvo slovo na papiru, jer zvanični Beograd i zvanična Podgorica oglušuju se na sve demokratske inicijative koje dolaze iz Sandžaka. S druge strane, kako je došlo do stvaranja tzv. Republike Srpske u Bosni, kada do agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. godine, o takvoj paradržavnoj tvorevini nije bilo govora. To znači da tzv. Republika Srpska može da egzisitra na temeljima genocida, a autonomija Sandžaka ne može na temeljima slobode i tolerancije!

“Autonomija nacionalni interes Bošnjaka.
- Očuvanje cjelovitosti i suverenitetra BiH je nacionalni interes broj jedan svih Bošnjaka svijeta, kao i ključni faktor stabilnosti i mira u regionu. Drugi nacionalni interes bošnjačkog naroda jeste autonomija Sandžaka, koja bi se ostvarila dijalogom između legitminih predstavnika Bošnjaka i nadliježnih vlasti čime bi se vratio osjećaj sigurnosti građana Sandžaka....” Mr Muamer ef. Zukorlić, Glavni muftija Mešihata IZ u Srbiji (list “Decentralizator” br. 11, BG, 2011, str. 13)

Ove riječi, izrečene od strane uvaženog muftije M. ef. Zukorlića - upućuju na jedno novo preispitivanje nelegitimne odluke Trećeg zasjedanja AVNOJ-a (7-10. 08. 1945. g.), o podjeli Sandžaka i ukidanju ZAVNO Sandžaka. U tom pravcu, radi šireg upoznavanja javnosti, biće riječi u ovom radu o problemima definiranja statusa Sandžaka, citirat ćemo nekoliko bitnih dokumenata, koji idu u prilog šireg rasvetljavanja povijesti Sandžaka i još jednom akcenat dati na pribleme neligitimne podjele (Sandžaka), koji su izvršile Srbija i Crna Gora, suprotno odredbama Berlinskog kongresa. Zato je potrebno da najava Sandžačkog proljeća, budu u pravcu ukidanja odluka o podjeli Sandžaka, što je u nadliježnosti Narodog vijeća Sandžaka, koje nastavlja tradicije ZAVNO Sandžaka, kao i da se stave van snage - nelegitimne odluke III zasijedanja AVNOJ-a (07.-10. VIII 1945. u Beogradu).

Tkome smeta jedinstveni Sandžak
Nasuprot Republici Srpskoj, koja je stvorena nasilno na temeljima genocida nad Bošnjacima u vremenu od 06. 04. 1992. do 15. 11. 1995. godine, koliko je trajala bjesomučna agresija Srbije i Crne Gore na BiH, Sandžak posjeduje sve pravne, historijske, ekonomske i moralno-etičke argumente da povrati federalni status, koji je imao u svojoj povijesti, kako prije održavanja Berlinskog kongresa (1878), kao i kasnije sve do 1912., kada je zvjerskim balkanskim ratovima Sandžak podijeljen između Srbije i Crne Gore. Takvu podjelu je svojevremeno poništila čuvena Sjenička konferencija, avgusta 1917. g.

Čitavo stoljeće je proteklo, od 1912. do danas, kada su Srbija i Crna Gora suprotno međunarodnom pravu izvršile aneksiju Sandžaka. Svakako, međunarodni faktori su omogućili Kosovu da ostvari svoju historijsku misiju, ali trebaju otvoriti oči i pred pitanjima Sandžaka, koji preživljava veliku dramu između surove Srbije i Crne Gore. Dovoljno je bilo samo pogledati lica građana u Prijepolju 27. februara t.g. na Dan obilježavanja 19. obljetnice otmice putnika i zločina nad Bošnjacima u Štrpcima. Zato raspravljati o Sandžaku, znači otvarati pitanje budućnosti opstanka Bošnjaka na prostoru između Srbije i Crne Gore, sa ciljem kako prevladati surovu realnost vremena, koju očigledno ne razumije ni međunarodna zajednica koja otvara prostor za ulazak Srbije i Crne Gore u nove europske tokove, ali kao da ne primjećuje veliki bošnjački egzodus iz Sandžaka, koji svakodenvno ide iz političkih i ekonomskih razloga prema Zapadnoj Europi i Americi.

Najzad, humanističke snage NOR-a, u vremenu 1942-1945. ponovo su povratile autonomiju Sandžaka, ali ovog puta izrazito pod sumnjivim nazivom ratna autonomija, koja je pragmatnično služila za pridobijanje bošnjačkog stanovništva, koje se oduprelo kako okupatoru, tako četničkim i ustaškim desničarskim snagama, koja je trajalo kao Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka sve do 10. avgusta 1945. godine. Involuciju Sandžaka su pripremali staljino-komunisti, kada su 29. marta raspustili ZAVNO Sandžaka u Novom Pazaru, a potom na Trećem zasjedanju AVNOJ-a 03-10. 08. 1945.g. ponovo izvršili podjelu Sandžaka između Srbije i Crne Gore, da bi, tzv. Referendum u Crnoj Gori 21. maja 2006. g., Sandžaku se zadao teški udarac jednostranoj nelegitimnoj podjeli, dvijema državama Srbiji i Crnoj Gori. Na taj način, Sandžak se perfidno vratio 100 godina unazad, što nije bilo predviđeno čuvenim ugovorom na Berlinskom kongresu. Nažalost, bošnjački “prvaci” iz Južnog Sandžaka su krišom od Bloka za Jedinstveni Sandžak, potpisali sa Vladom Crne Gore sporazum o prekograničnoj regiji Sandžak, ali ih je crnogorski diktator Milo Đukanović u tome prevario, što se i moglo pretpostaviti .

Berlinski ugovor je štitio Sandžak od Srbije i Crne Gore
Berlinski kongres je donio poseban ugovor (13. VII 1878), kojim je precizirao zaštitu Sandžaka. Evo kako je taj događaj predstavljen u “Pravnom leksikonu (Savremena administracija, Beograd, 1964. god.):

Prema ovom dokumentu, utvrđuje se sloboda vjeroispovijesti. Pripadnost vjeroispovijesti različitoj od domaće isključuje se kao smetnja, za uživanje građanskih i političkih prava, za vršenje javnih službi, funkcija ili profesija, i dr. Pored nezavisnosti, knježevina Srbija također je stekla nove granice, pripojena su još četiri okruga: niški, pirotski, vranjanski i toplički. Srbiji, kao i Crnoj Gori određene su obaveze u pogledu izjednačenja vjerospivijesti. Nije joj dozvoljeno da za robu koja kroz njenu teritoriju prolazi naplaćuje tranzitne takse. Shodno dobijenoj teritoriji Srbija preuzima obaveze Turske prema Austro-Ugarskoj i Kompaniji za ekspolataciju željeznica evropskoj Turskoj u cilju dovršenja i eksploatacije željeznica na svojoj teriotirji. Izjvesne od tih kao i neke druge odredbe u određenoj mjeri ograničevali su njen suverenitet. Pomoć Srbiji na Berlinskom kongresu Austrija je uslovila postizanjem sporazuma u određenim pitanjima. Od Srbije je traženo da sa Austrijom sklopi trgovinski ugovor, da se odrekne proširivanju prema Kosovu i Novopazarskom Sandžaku, da izgradi prugu Beograd – Niš, a Austriji prepusti reguliranje Đerdapa, s pravom korišćenja srpskog zemljišta pri izvođenju tih radova. Potpisivanje privremenog sporazuma i načelno prihvatanje postavljenih uvjeta, doveli su do pristanka Austrije, da zastupa interese Srbije, na Berlinskom kongresu. (Vidi: “Pravni leksikon”, Savremena administracija, Beogad, 1964, str. 67).

Jasno, Srbija i Crna Gora, iako su skoro dvostruko proširi svoje teritorije, nikad se nisu držale slova zakona, donijetom na Berlinskom kongresu, već su nastavile da vrše teror nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom, koje je zbog pripadnosti islamskoj vjeri, ni krivi ni dužni, plaćali tursku krivicu. Dalji teror Srbije i Crne Gore, će nastaviti u toku balkanskih ratova 1912-14. pa u Prvom svjetskom rata od 1914-1918, zatim genocidom u Plavu 1919., u Šahovićima 1924., pa sve do Drugog svjetskog rata, kao i posljednjeg genocida u Bosni i Sandžaku, u posljednjoj dekadi XX stoljeća.

Novija geneza Sandžaka
Sandžak je na početku rata u okviru NOR-a bio predviđen za buduću federalnu jedinicu Jugoslavija i kao takav je imao poseban položaj i značaj u toku revolucije (1941 - 1945). Danas je Sandžak, kao što je poznato okružen Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom, Kosovom i Albanijom. Sada je od Europske zajednice sporvede integracije samo je Sandžaku onemogućeno da postane europski ekonomski region. No, da bi se to shvatilo, potrebno je da bacimo malo svjetla i na već spomenutu ratnu autonomiju Sandžaka, o kojem smo šire govorili na Međunarodnom skupu “Sandžačko pitanje” u Sarajevu, 2-3. jula 2011. godine.

Poznata je čijenica da pored Bošnjaka, Srbi i Crnogorci su zapaženi etnosi, koji žive u Sandžaku od pamtivijeka pa i danas. Podsjećamo, Sandžak je 1941. bio podijeljen izmeđi Nedićeve Srbije, Pavilićeve Hrvatske i fašističke Italije. Međutim, zahvaljujući politici koju je vodio vodeći bošnjački i uopće sandžački lider Rifat Burdžević u Sandžaku je na početku 1941. godine podigunut ustanak za oslobođenje. Jasno, uprkos politici okupatora i domaćih kolaborista, u Sandžaku je ubrzo poslije ustanka naroda, kao i opstanaka u Srbiji i Crnoj Gori podignut visoki nivo odbrane izbijanjem ustanka. Uporedo sa razvijanjem ustanka i osnivanjem partizanskih odreda, organizirani su i prvi narodnooslobodilački odbori u oslobođenim gradovima i selima. Oslobođeni djelovi Sandžaka bili su početkom 1942. povezani sa oslobođenim područjima Crne Gore i Bosne. Ova oslobođena teritorija sa centrom u Foči, omogućila je dalji polet u razvitku narodne vlasti kao i dalje jačanje partizanskih jedinica i njihovo pretvaranje u redovne vojne jedinice. Tada dolazi, pored ostalih i osnivanja čuvene i legendarne Treće. Sandžačke brigade. Ove činjenice su svim historičarima na području ex-Jugoslaviji poznate i ti statovi su preminijeti u svim republičkim enciklopedijama.

Paradok se dogodio koncem 1942. kada je Vrhovni štab donio apsurdnu odluku, da III sandžačka brigada kojom su rukovodili legendarni borci i hreoji Rifat Burdžović, Volođa Knežević i Tomaš Žižić na teritoriju Bosne i tim činom napravi veliki prostor za djelovanje zločinačkih četničkih jedinca pavla Đurišića i Draže Mihajlovića, zbog čega su preko 60 sela Sandžaka doživjeli neviđeni genocid krajem 1942. i početkom 1943. godine, o čemu smo na više skupova šire govorili.

Tragedija toga bezumnog čina da Treća Sandžačka briogada prođe u Bosnu, jeste i likvidacija tri vodeća heroja Sandžaka u Vrcar Vakufu, krajem 1942. godine, a nažalost tu činjenicu je tek rasvijetlio general Jaukovića, tek 1947. godine, dvije godine nakon bjesomučne podjele Sandžaka. Jer, da se znala istina o Rifatu Burdževiću, Volođi Kneževiću i Tomašu Žižiću, ne bi se lahko moglo prevariti revolucionari i humanisti da zatvore oči i uši pred historijskim činjenicama, koji su pod sumnjivim četničko-partizanskom dogovoru stradali u Grujića Jami (nedaleko od Vrcar Vakufa, BiH). O ovim presudnim i sudbonosnim činjenicama, govorio sam na skupu posvećen Sandžačkom pitanju, početkom jula 2011. u Sarajevu.

Dalji razvoj događaja teče, koji vodi, posebnom poletu, Narodnooslobodilačkog pokreta u Sandžaku, a time i zamaha u razvoju narodne vlasti, dolazi sredinom 1943. kada se osniva Vijeće, koje je imalo karakter Zemaljsko-antifašističkog organa, buduće federalne jedinice. Dokumenti to evidentno ukazuju, jer se to Vijeće zvaljo Zemaljsko-antifašističko vijeće naroda Sandžaka, koje se tijekom NOR borbe opredjelilo kao buduća federalna jedinica oslobodi teritoriju Sandžaka od okupatora i izdajnika.

Vijeće na ovom zasjedanju 20. XI 1943. donijelo sličnu odluku ostalim zemljskim vijećima i sa sličnom sadržinom, Tri osnovna dokumenta:
1) Rezoluciju o osnovanju AVNO Sandžaka;
2) Rezoluciju o organiziranju Vijeća, na čelu sa Predsjedništvom i Izvršnim odborom; i
Proglas narodu Sandžaka. ^[1]*
Kada je sve teko po planu i kada se razvijala buduća Republika Sandžak, komunisti staljinske orijentacije su vršili progone značajnih Bošnjaka, a istovremeno izvršavali zaplašivanja crnogorskih i srpskih rukovodećih kadrova Sandžaka. Na taj način došlo je do konfuzije stvaranja tajnih programa i priprema, za nove genocide i istrebljenja Bošnjaka u Sandžaku, koja traju do današnjih dana.

Poslije konačnog oslobođenja Sandžaka Antifašističko vijeće se sastajalo na paradoksalnoj supštini, po organiziranoj po specijalnoj narudžbini, u Novom Pazaru 29. marta 1945. Na ovoj montiranoj Skupštini je zaključeno da u skladu sa voljom naroda Sandžaka (suprotno volji naroda Sandžaka) nije potrebno da on postane posebna teritorijalna politička autonomna jedinica. U tom smislu, odlučeno je da se srezovi pribojski, mileševski, zlatarski, sjenički, deževski i štavički pripije federalnoj Srbiji, a srezovi pljavaljski (sa bivšim Boljanićkim,) i Bjelopoljski sa bivšim Lozanskim, Beranski, Bihorski, Rožajski i Plavsko-gusinjski pripoji federalnoj Crnoj Gori, kao i da se AVNO Sandžak raspusti!!! Taj famozni dokument, predsjednik Sandžaka akademik Sreten Vukosavljević nije potpisao i kao takav on je neligitiman za razbijanje Sandžaka. Zatim, na Vanrednom zasjedanju Antifašističke skupštine 1945. donijeta je rezolucija o prihvatanju ove odluke Sandžak, a sličan dokument donijet je i, kao što smo pisali, na Drugom zasjedanju crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja 1. aprila 1945. Ustvari, to nisu bile antifašističke skupštine Srbije i Crne Gore. To su bile skupštine četničke bratije, dakle fašističke skupštine, jer su lideri Srbije i Crne Gore, pridobijajući četničke poglavice za svoje redove obećali, da će uništiti Sandžak i likvidirati Turke, kako su nazivali i psovali Bošnjake, bez obzira što su u toj revoluciji dali i žrtvovali najbolje svoje sinove. Dalje, sličan dokument donijet je na Trećem zasijedanju (7-10. augusta 1945.), AVNOJ-a (organa sa fašističkim predznakom) čime je potvrđeno pored ostalog i Rezoluciju o priključenju Sandžaka Srbiji Crnoj Gori. Nažalost AVNOJ koji se proglasio u Vladu NRDFJ, nosi u sebi fašistički predznak, potpunog zaobilaženja Bošnjaka. Čak i kad je poslanik Husaga Čišić postavio pitanje, statusa Bošnjaka, za ustav 1. januara 1946. g., gubi mu se svaki trag. Rezoluciju nisu donijeli legitimni predstavnici Sandžaka, već tajne grupe koje su pravili razne genocidne planove, koje su kasnije kolminirale agresijom nad Bosnom 1992. – 1995. godine (Vidi: “Pravni leksikon”, Savremena administracija, Beogad, 1964, str. 1092-1093). Sve su to činjenice koje su vlastodršci Beograda i Podgorice pokazili, kada su ostvarili svoj cilj osvajanja vlasti.

Historijski pradoks – Trećeg zasijedanja AVNOJ-a
Treće zasijedanje AVNOJ-a održano je u Beogradu od 07. do 10. VIII 1945. godine. Ovim zasjedanjem prisustvovalo je 318. vijećnika od 368, koliko i je bilo poslije popune sastava AVNOJ-e. Na osnovu prijedloga Vlade, DFJ, a u skladu sa preporukama Međusavezničke konferencije šefova vlada, SSSR, SAD, Velike Britanije u Jalti, primljeni su u AVNOJ za vjećnike poslanici izabrani za predratnim izborima (1938), koji se nisu kompromitovali za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe, kao i drugih predstavnici političkih stranaka i ugleni pojedinci. Na zasjedanju je Moše Pijade podnio izvještaj Predsjedništva o radu između drugog i trećeg zasijedanja AVNOJ-a, uz koji su podnijeti na potvdu svi zakoni i odluke Predsjedništva doneseni u ovom periodu. U okviru odobrenih odluka Predsjedništva. AVNOJ je potvrdio Rezoluciju o priključenju djelova Sandžaka Srbiji i Crnoj Gori, kao i priključenju Kosova Srbiji. Također, AVNOJ je odobrio prijedlog predstavnka narodima Vojvodine, a u smislu zaključaka Narodne skupštine Srbije, dase Vojvodina priključi kao autonomna jedinica Srbiji. Na kraju, AVNOJ je jednoglasno odlučio da se pretvori u Privremenu narodnu skupštinu i u istom sastavu nastavi rad. (Vidi: “ “Pravni leksikon”, “Savremena administracija, Beogad, 1964, str. 34).

Helem, sada se jasno razobličava sva sandžačka tragedija i drama, oko ove regije i njene autonomije, i kolika je prednost bila Sandžaka u odnosu na Kosovu i Vojvodinu! Kosovo je već postala država, a na tom putu je i Vojvodina. S druge strane Srbija i Crna Gora i godine u godinu, iz dana u dan, ubijaju i najave Sandžak, posebno bošnjački etnos, koji je dana na najnižoj ljestvici od svih etnosa u Europi.


Zacijelo, da bi se razumjelo ovo pitanje, posebno od strane mlađe generacije, tj. univerziteske i srednjoškolske omladine, potrebno je organizirati znanstveni skup “Sandžak kroz historiju” i otovoriti širu duskusiju o ovoj temi, koja započela kroz sandžačke gradove još početkom 1990. g. kada je pokret bio jedinstven, a u cilju istrajavanja i primjene historijskih ideja.

Definitivno, nesavjesna, podanička i nelegitimna podjela Sandžaka (između Srbije i Crne Gore) izvršena je jednostranim Referendumom u Crnoj Gori 21. maja 2006. godine, kada su postavljene po prvi put najtvrđe granice unutar Sandžaka u Europi. Takvom podjelom, ugrožena su ljudska prava i slobode Bošnjaka u Sandžaku i šire.

Kompromis za budućnost: Prekogranična autonomna euro-regija Sandžak
Na temelju dosadašnjih kao i anticipiranja budućih demokratskih političkih i diplomatskih pregovora i dijaloga, moglo bi se naslutiti rješenja golemog sandžačkog pitanja u cilju kompromisnog demokratskog čina, gdje bi donja crta, bezbeli, bila prekogranična autonomna euro-regija Sandžak, o čemu su i prvaci iz Južnog Sandžaka potpisali sporazum sa Vladom R. Crne Gore prije referenduma 2006. god., kako bi podržali novi status Crne Gore, ali kako smo predviđali, da će biti pevareni. Za takav komprimis, postoji zakonski okvir kako u Ustavu Srbije, tako i Ustavu Crne Gore. No, ustavi su u praktičnom smislu mrtvo slovo na papiru, jer zvanični Beograd i zvanična Podgorica oglušuju se na sve demokratske inicijative koje dolaze iz Sandžaka. S druge strane, kako je došlo do stvaranja tzv. Republike Srpske u Bosni, kada do agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. godine, o takvoj paradržavnoj tvorevini nije bilo govora. To znači da tzv. Republika Srpska može da egzisitra na temeljima genocida, a autonomija Sandžaka ne može na temeljima slobode i tolerancije!

Srbija i Crna Gora čitavog posljednjeg stoljeća, sa svim državnim mehanizmima, nastojale su da unište institucije i građane Sandžaka. Prvo su na perfidan način pridobili Bošnjake da sudjeluju u revoluciji 1941-45. u cilju oslobođenja od okupatora i domaćih kvislinga, a zatim su perfidno pod tepih stavili sandžačko pitanja i ugušili Zemaljsko antifašističko vijeće Sandžaka, koje je bilo i Vlada i Skupština Sandžaka. Danas, nakon punih sedam decenija od tog čina, na bjesomučan način oduzimaju život aktivistima Sandžaka o čemu najbolje svjedoči monitirani sudsko-politički proces protiv grupe od 24 Bošnjaka, pripadnika SDA (koje je ova stranka zaboravila!), a koji su optuženi nakon sprovedenog referenduma za autonomiju Sandžaka. Kao što je javnosti poznato, taj proces traje pune dvije decenije i nenazire se kraj. Podsjećamo, nekoliko optuženih članova SAD su umrli u zatvorskim ćelijama, a više njih se nalaze na bolesničkim posteljama, a sudi im se po jedinstvenoj optužnici.

Zato, nitkom ne želimo okretati leđa, već svakog možemo pogledati u oči i razgovarati bez predrasuda o sadašnjosti i budućnosti Sandžaka. Sada o ovom pitanju se prilaze svestranije, a ne kao prije sedam decenija, jer tada je Sandžak imao mali procenat intelektualca, a mnogi ni tada a ni danas nisu svjesni brojnih tragičnih sutuacija, kroz koju su prošli Bošnjaci u posljednjem stoljeću. Bošnjaci o budućnosti Sandžaka razmišljaju bez ograničenja da će netkom učiniti štetu. Pitanje se Sandžaka ne zadire u teritorijalnoj cjelovitosti u Srbiji i Crnoj Gori, na temelju europskih principa regionalizacije i integracije, na osnovu čega se otvara širok prostor za ramišljanje o ovom pitanju. Samo na taj način, građanke i građani u Sandžaku mogu očekivati predstojeće izbore na ovom prostoru i zajednički graditi svoju budućnost u jednom novom slobodnom Sandžaku.

Jasno, svi dosadašnji dokumenti ukazuju da su sve činjenice na strani odbrane identiteta autonomije Sandžaka, koja je postojala i čiji su žitelji u toku Drugog svjetskog rata pridobijeni za izvođenje revoluciju, a na kraju bili zloupotrijebljeni, prevareni, likvidirani i protjereni. Zato bi bilo pošteno od Vlade Srbije i Vlade Crne Gore, da priznaju greške nehumanog prava i vrate Sandžaku autonomiju koja mu pripada, po historijskoj, pravnoj, ekonomskoj i etičko-moralnoj osnovi. U tim kategorijama i premisama, preko demokratskog otvorenog dijaloga, promišljamo budućnost sandžačkog pitanja kao fundamentalnog pitanja za opstanak, ne samo Bošnjaka, već i svih etnosa u ovoj regiji, kojima je stalo do istinske čežnje za istitnom i slobodom življenja.

---

^1]Reference – sva tri originalna dokumenta se nalaze u Arihivi Istorijskog instituta CK SK Srbije, br. 2016, a objavljeni su i u posebnoj publikaciji Zbornik radova, sa nau~nog skupa “Sandžak – jučer, danas i sutra”, Univerzitet u Novom Pazaru 21-23. novembar 2003. g., objavljen 2005. str. 407-419.

---

Autor je predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka i redovni profesor filozofije na Univerzitetu u Novom Pazaru.