Avdo METJAHIĆ: Nikakva razlika ne postoji u ponašanju Srba u prošlom ratu na Balkan, pokolju i genocidu nad Bošnjacima počekom devedesetih, ili krajem iste decenije na Kosovu nad većinskim albanskim narodom i ostalim nesrbima. Također je u sjećanju Drugi svjetski rat i četništvo, koje se borilo na strani fašizma, od čije su kame stradale hiljade nevinih Bošnjaka i ostalih, a i veliki procenat “neposlušnih” Srba, koji su bili na strani antifašizma.

Desi se svakom čovjeku, pa eto i meni, da se ponekad nađem u svom svijetu razmišljajnja, i prvo što mi dođe je slika rodnog kraja i djedovine, koju sam napustio davno. Već zakoračila peta decenija od kako sam daleko od moje rodne grude. Ne bih o vremenu u emigraciji, jer su samo mjeseci naslonili na godine i postali dijasporalni brojevi i ništa više. Nego bih o onome što mi nedostaje, ali kad pomislim da je tamo drugačije, onda ustuknem i “mučim”, ušutim. Jest, znam da tamo nije ništa isto, kao onaj dan kad sam pošao u emigraciju, koja mi bi usud, meni i mnogim mojim sunarodnicima.

Za period od četiri decenije, desila su se čuda na tim prostorima, ljudi su postali zvijeri, a od zvijeri sve je moguće. Narod za kojeg sam znao, da svakih nekoliko decenija skrena sa ljudskog puta, te prvo nasrne na svoje susjede, prolijevajući nevinu krv do jučerašnjih sugrađana, komšija, kumova i kolega na poslu. Činjenice nam dokazuju da se Srbi lahko nađe u zamkama laži i obmana, koje najmanje koriste baš njima.

Ovaj narod nikad nije imao moralni kompas, a i uvijek su im se rađali sinovi, otpadnici i prodavači magle. Ne što su im se samo rađali otpadnici ljudskosti, nego su ih oni uvijek izbacivali na površinu, kao nacionalne junake i slijedili ih u neljudskim radnjama. Čast izuzecima koji su bili zadojeni ljudskošću, ali to su samo izuzeci, koje su uništavali, tobože kao izdajnike, kao Brankoviće.

Izgleda da se ovaj narod teško snalazi u miru, i da se najbolje osjeća, kad ruši, ubija i uništava, pali i žari, čak i svoje što je sam odradio decenijama. Eto tako ti je, kad fukara postane lider i krojač sudbine svog naroda. Da takav nije štetan samo za okolini, ni po jada, ali on zagađuje, ne samo zemlju kojom hoda, nego i zrak kojeg udiše.

Ne bih gubio mnogo vremena na besmislice, koje dolaze od takozvanih lidera “republike šumske”, pa i Srbije, u kojoj nikad nije mankalo huliganizma.

Najnovije kićenje ordenjem toliko je nisko, da nema mjesta ni za smijeh havizanom čovjeku, ali ako nećeš sebi, kome ćeš. Ordenje je zadjenuto takozvanom presjedniku šumske Dodiku, onda Srbije, Tadiću, čoporu bivših presjednika šumske, vladici Vasileju Kačevendi, sa svojom svitom ratnih huškača i genocidaša. Eto još to im je preostalo, jer su sve drugo utanačili, “alal im vjera”, a narod ko narod samo zna da aplaudira.

Samo u kratko da napomenem, da se ne bih propustilo zaboravu, što sumnjam da će. Sve ono što je srpski narod napravio, svojim komšijama, sva divljaštva ovih zvijeri, nebi stale u memoriji pentagonskog kompjuterskog sistema.

Ono što dolazi od Dodika, jedne obične bitange, samo je plod zvanične srbijanske politike, koja tobože priprema teren, da napravi zamjenu, za izgubljeno Kosovo, naravno na teritotiji nezavisne Republike BiH.

Bez bavljenja sa tim ludostima koje dolaze od srpske strane, samo ću citirat par stihova, inicijatora mržnje i velikih nesreća na Balkanu, P.P. Njegoša, koji daje odgovar na srpske izazove:

“Tvrd je orah, voćka čudnovata,
ne slomi ga, al’ zube polomi”.

Ništa novo, jer odsutnost ljudskosti, suosječanja i savjesti kod jednog ili pak onog većeg dijela srbskog naroda, prema balkanskim narodima, specijalno Bošnjacima i Albancima, nikad nije izostajala. Istine radi, jedan mali procenat Srba, bakljonoša svjetlosti i razuma, sa strahom za gole živote, govori o zlodjelima i zločinima Srba nad svojim komšijama, ali to njihovo ne ide daleko. Mnogi bivaju ušutkani, od većine zavedenih i vrlo plitkih u glavi, vjerujući onim, koji ih vode u propast i izolacuju. Baš tako, u “propast” kako ono Karadžić zaprijeti Bošnjacima početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Ovaj put oni sami sebe gone u propast iz koje se neće izvući stoljećima, a najvjerovatnije nikad. Propaganda i mržnja prema svemu nesrpskom, izlazi iz glava onih kojima nije stalo do prosperiteta svog naroda, i sve što im je na umu je; osigurati sebi i samo sebi bolji život, preko leđa onih nesvjesnih, koji neznaju ništa drugo, nego bit pratioci.

Svijetlo istine zrači sa sviju strana, a jedna svijetla izjava dolazi od njemačkom borca za ljudska prava Tilmana Zülcha, koji kaže: “Takozvanom Republikom Srpskom vladaju sljedbenici agresije i podanici ratnih zločinaca”. Kao pečat njegovim tvrdnjama, kaže sljedeće: “Običan narod drže u obmani pokušavajući ih uvjeriti da su oni zaštitnici srpskih interesa”.

Nas koji smo rođeni pod tim podnebljom, ništa više ne može iznenadit, jer sjećanja su freška, kojima smo i mi bili svjedocii, pa i ona istina što nam je prenijeta od naših očeva i djedova, opominje nas; da ne smijemo vjerovat ovom višestrukom pristupničkom narodu. Nikad više!!

Nikakva razlika ne postoji u ponašanju Srba u prošlom ratu na Balkan, pokolju i genocidu nad Bošnjacima počekom devedesetih, ili krajem iste decenije na Kosovu nad većinskim albanskim narodom i ostalim nesrbima. Također je u sjećanju Drugi svjetski rat i četništvo, koje se borilo na strani fašizma, od čije su kame stradale hiljade nevinih Bošnjaka i ostalih, a i veliki procenat “neposlušnih” Srba, koji su bili na strani antifašizma.

Također nam je poznat i ulazak srpske vojske u Sarajevu, poslije kapitulacije Austro-Ugarske i Prvog svjetskog rata. Postoje ne samo pisani dokumenti nego i slike o Bošnjacima koji vise obješeni na stubovima sarajevskih sokaka. Ne što su napravili neko zlo srpskom narodu, nego što su bili drugačiji po narodnosti i duhovnom vjerovanju.

Pitate se ko sve to može napraviti svojem komšiji, svakako ljudske spodobe sa zvijeriskim nagonima, koji decenijama grecaju u krvi i barbarstvu.

Od njihvog barbarizma, samo ih može izbaviti čovjek iz svoje etničke grupe, Srbin, a nikako naturalizovani Srbin iz Bosne i CG.

Ali za nesreću i ovakvih podasta ima u ljudskom rodu, pa se pitamo; kad će već jednom Srbi, a i narode njima sličnim, izaći iz tamjanskog mraka i mitomanije. Kad će već jednom njihovo prgavo ponašanje ostavit na miru taj dio svijeta i već jednom postat ljudi i dio civilizacije dvadeset i prvog vijeka.

Da li će se naći sin ovog naroda, da stvori takav zakon i red, kojeg nikada prije nisu osjetili i ljepotu ljudskosti koja bi trebala da krasi svakog čovjeka? Da li će ikad čovjek ili ljudi razmišljati zajednički, za bolje sutra, ne samo sebi nego globalno o svakom čovjeku na planeti?

Sin srpskog narada Lj. Nenadović, jednim svojim stihom reče:
“Nemoj da očajavaš ako Pravda plače,
zlo i kad pobijedi, nikad nije jače”.

Ovo smo oprobali, i još smo pod dojmom ovoga, očekujući, da plač pravde pobijedi

Svemu ovome bih dodao englesku poslovicu koja kaže: “Sreća je sklona onima koji se služe razumom”.

Ovaj narod nekoliko stoljeća pati od “viška vrlina”, pa zato se ne smije dozvoliti, da nam neko trubi, da je sve ono što su napravili Bošnjacima i ostalim, pojedin;na odgovornost, nego sa pravom okarakterisat to, kao kolektivna odgovornost, što i jeste.

Izgleda da je uvijek liderstvo svjesnih falilo na tim prostorima, ne samo kod Srba, nego i kod ostalih, pa ću ispričati jednu anegdotu, koja će dati odgovor na sve što tražimo.

Kažu u stari vakat i hajvani su govorili.

Jedan siromašni trgovac imao samo jednu devu, sa kojom je zarađivao hljeb za sebe i svoju porodicu, ali i deva je živo biće, pa jedan dan kad ostari, gazda kupi mlađu devu. Nije znao šta da radi sa starom devom, pa ode njoj da popriča, te će joj reći:
- Devo, imam nešto pričati sa tobom, pa me saslušaj.
Deva radoznalo je gledala u svog gospodara, jer joj nije bilo jasno što smjera, pa će mu:
- Ti si moj gopodar i reci što imaš.
- Da budem iskren, teško mi je reći, ali nemam drugog izbora. Ti znaš da sam ja siromašan trgovac, i da sam od tebe hranio sebe i svoju porodicu, a danas si ostarila i nisi u stanju više nositi teret. Morao sam kupiti mlađu devu, ali ne znam šta ću stobom, da li da te pustim u pustinju, pa neka ti tamo dođe smrt, ili da te zakoljem. Ti biraj što ti najbolje odgovara, ali prije tvog odgovora hoću da mi halališ sve što sam ti nažao uradio. Za ovolike godine dok si radila za mene, mučio sam se da te nahranim kako sam mogao bolje i da te ne pretovaram, - reče trgovac devi, našto će mu ona:
- Istina je da si me hranio, kako si mogao bolje i da me nikad nisi pretovarao, ali te nikako ne mogu halaliti.
Trgovac se trgnu iznenađen, pa je upita:
- Kako to da me nećeš halalit?
- Eto tako – reče deva, - svakoji put kad smo putovali sa karavanima, uvijek si dozvoljavao magarcu da ide predamnom i predvdi karavanu.

Eh, niko nije toliko gluv, kao onaj koji neće da čuje.