Mr. Avdo NURKOVIĆ: Šta je, konačno, pitamo se, to djelo? Kako definisati knjigu za koju je mnogo lakše utvrditi šta sve nije nego šta, u stvari, jeste? Odgovor na ovo pitanje je, ujedno, odgovor i na sljedeće: šta je u ovoj knjizi vrijednost, a šta to nije? Kuću kućom čine lastavice je, prije svega, evokacija jedne regionalne psihološke klime, a zatim, djelo sa izvanrednim epizodama, scenama i fragmentima, sa poetskim i filozofskim pasažima, koji ponekad dostižu najveći nivo sa mnogim mjestima koja zanose i zadivljuju.

I drugim svojim romanom Kuću kućom čine lastavice (1962), Sijarić ostaje u vremenu između dva svjetska rata i u zavičajnoj, bihorskoj tematici. Pričajući o životu jedne patrijarhalne porodice u sandžačkom selu, on brojnim epizodama razrađuje svoju viziju tog vremena i te sredine, naglašenije nego što je to činio u “Bihorcima”, dovodi sandžačko selo u dodir sa spoljnim svijetom, pokazujući djelovanje njegovih centrifugalnih sila, koje odvlače u stranu i razaraju strukturu patrijarhalne zajednice (u rat, u iseljeništvo, na škole). On to čini koristeći se pripovjedačkom tehnikom tzv. romana-rijeke, koji zahvata obilje životne građe, prepliće je i modelira simultano prateći više različitih, za ideju romana karakterističnih, ljudskih sudbina.

Taj pripovjedački simultanitet Sijarić postiže nizom manjih mozaičkih cjelina, epizodnih ličnosti i događaja, koje povezuje sa glavnim junacima romana, Sejdićima: starim Aganom, glavom porodice, seljakom s dubokim korijenima u patrijarhalnoj tradiciji, njegovim unucima Amarom, koji se, na školovanju, već odlijepio od te veze i počeo da ,,lebdi", Saltanom, koji je jedno vrijeme s ocem trgovcem, proveo u Solunu, učeći trgovački zanat, pa se, po smrti oca, vratio u zavičaj, u kojem se više „nizašta nije mogao uhvatiti” , te najzad Ruškom, koju udaju u grad za stara, imućna čovjeka, agu, i koja se, s osjećanjem tragične krivice nerotkinje, prepušta seoskom čarobnjaku--vidaru da je izliječi, glumeći potom trudnoću. To, dakle, više nije zatucani, zabačeni svijet Bihoraca mukle svijesti, već svijet dotaknut sviješću o širini svijeta, o drugim oblicima života, drukčijem postojanju, ali se ta svijest ovdje, ipak, spotiče i sudara s iskonom porodične tradicije, sa potmulom silom običaja, pritiskom da se oni prihvate i nastave.

Svijetu patrijarhalne tradicijske petrificiranosti, apsolutizmu predačkog uzora, mitskom pritisku obaveznih modela života — suprotstavljen je, u liku Amara, drukčiji doživljaj života, drugo viđenje, drugi nagon — nagon mladalačke svijesti koja hoće da proširi duhovni horizont dosuđenog joj života, da se otme magnetnoj sili sredine i da se, nošena idealizmom, otvori novoj budućnosti. Otrgnut od sela, a neadaptiran u gradu, Amar, međutim, postaje zaneseni školarac poetske duše i bez smisla za praktične stvari života, „nekakav papirnati, iz dječje ruke otrgnut lutajući zmaj”, ^[2] kao što je i njegov brat od strica, Saltan, neadaptirana ličnost koju je iskustvo stečeno u stranom svijetu osudilo u zavičaju na udaranje u stranu, na usamljeničko maštanje o Solunu iz kojeg se vratio, gdje je život bio bogatiji senzacijama, raznovrsniji, slobodniji.

Sve likove u romanu prati jako elegično osjećanje neispunjenih težnji, prikrivani uzdah prikraćenosti i nemoći, hendikepiranosti duše. Pa i ako je u romanu opisan poneki njihov užitak, to je dato kao slika bolno ispružene ruke za pomoći i za spasom, za olakšanjem (udaja Rahime za Emrula, najamnog radnika; neuspio pokušaj ženidbe Jašara, potomka propale begovske porodice, koji kod Sejdića radi kao najamni radnik; prepuštanje Ruške seoskom čarobnjaku da je izliječi od jalovosti i, nakon toga, bolna gluma iscjeljenja i trudnoće).

Ćamil Sijarić, r.a.

Naročito dirljivo, poetski intonirano, data je u romanu bolna duša žene nerotkinje, Ruške, koja se prepušta seoskom vidaru da je zavede s nadom u ozdravljenje. Epizoda sa seoskim čarobnjakom Medom Melećem i njegovim pomoćnikom Feletom, koji kupa nerotkinju vodom iz magijskog tasa, da bi je zatim zaveo, data u poetsko-erotskoj viziji jednog folklornog obreda, lijep je primjer kako Sijarić na folklornoj podlozi gradi sliku pojedinih vidova života patrijarhalnog svijeta: tu je već ranijim pripovijedanjem pripremljen i zgusnut emotivno-erotski naboj koji provaljuje u epizodi, tu je i tajanstveni magnetizam sujevjerja, osjećanje misterije, prožeto strahom i nadom, koje obuzima ljude pred mogućnošću čuda, tu je i drhtava igra čula i erotski kliktaj duše, koja se otvara nadi i spasenju.

Taj drhtaj od straha pomiješan s nadom i njegovo preobražavanje u drhtaj čula ostvaren suptilnom gradacijom, poetskom scenom u kojoj se Ruška, omađijana, pre¬pušta vidaru Feletu, da pokaže svoj zanat, da bi u čulnoj razigranosti doživjela vrhunsko plotsko uznošenje, vrhunsku radost čula i samozaborav. A ovu epizodu, ovaj bljesak erotike uvijene u maglu tajanstva i sujevjerja, pisac završava ispraćajem vidara, jadnog izgleda na njihovim ragama, iza kojih, na fonu sive svakodnevnice, kojoj se valja vratiti, ostaju upitni pogledi seljana ,,na tajnovitu onu silu i moć koju imaju svete stvari i svete čini”, ^[3] pogledi u kojima se stapa anđeosko i đavolsko, nada u pomoć i strah od grijeha i kazne.
Sličnih epizoda u kojima se slikaju sandžački običaji, kao i onih u ko¬jima se opisuje kakav anegdotski događaj u selu, ima u romanu više (pokušaj ženidbe najamnog radnika Jašara; Ruškina svadba; konjske trke u selu; slušanje gramofona u opštini). Ali, u nekim epizodama romana Sijarić daje i određene projekcije istorijskih i društvenih prilika, koje radnju lociraju u kontekst određene tradicije, određenog društvenog trenutka (teror policije u Akovu pred dolazak bana u posjetu, na primjer). U uvodnom dijelu romana, naročito, Sijarić priča kako kroz svijest još maloga Amara, koji hoće da pronikne u tamu mutnog vremena koja mu je oca progutala, promiču slike vojski i pljačkaša, a u jednoj, naročito upečatljivoj epizodi, u kojoj se Amarov djed Agan sjeća scene vješanja četvorice Crnogoraca od strane austrijske vojske, za vrijeme Prvog svjetskog rata – on, poput Andrića u čuvenoj sceni nabijanja Radisava na kolac iz romana Na Drini ćuprija, postiže izvanrednu simbolizaciju trpnje i zavičajnog oslobodilačkog duha, dočarava snagu mitske svijesti koja se u gest pretvara: jedan od Crnogo¬raca ,,išao je vješalima kao zvonu u koje treba da zazvoni i vidio sebe u bljesku junačine”, a dok, pod vješalima, uzvikuje riječi o slobodi, izgleda „kao da se utrkuje sa smrću”: ^[4]
„Činilo se da to, mlada duša otvara svojih stotinu vrata i dijeli sve što je imala. Žario se od toga što je govorio – sav, poput treperavog javorovog lišća u nekakvu mladu jesen.
Tu pred mrklim mrakom, u čije će dveri da ga uguraju pod tim konopcima pripremljenim za grlo, on je sipao svjetlost iz svo¬jih skrivnica, i svojih ushita, postajući toga časa beskonačno mlad i beskonačno izgubljen, na nekakvom svom posljednjem putu.

Kao da se dozivao sa nečim dalekim, što je izvan ljudskoga doziva, ličeći tako na svijetlo čudo, koje sad iznova stvara svijest – iz svojih snova”. ^[5]
Roman počinje evociranjem mutnih, ratnih vremena, koja bezglasno gutaju ljude, u čiji smisao bistra Amarova dječačka svijest želi da pronikne, da bi otkrila korijene svoje životne hendikepiranosti ratnog siročeta; na kraju njegovom, i sam Amar, sa bratom Saltanom, odlazi u vojsku, dok u selo stižu zloslutni glasovi o bliskom ratu. Roman tako i svojim opštim fabularnim okvirom sugeriše ideju o višoj sili istorije koja pojedince nosi i gura u svoje ponore. I nije samo taj opšti okvir romana ono što sugeriše piščevu sumornu viziju njegovog zavičaja: i sve drugo o čemu roman priča prekriva duh nemoći i životne prikraćenosti – kao što je to lijepo rezimirao Nikola Kovač u svojoj studiji o Sijariću: ,,niti se starom Aganu vraćaju sinovi iz rata, niti Ruška – Aganova unuka – dobija željeno dijete, niti je Emrul – Aganov novi zet – našao sreću u Sejdića kući i dobijenoj zemlji, niti je Saltan – najstariji Aganov unuk – stekao ugled nasljednika Sejdića loze, niti Amar – drugi Aganov unuk – završava školovanje niti izbjegava ratne opasnosti koje ga čekaju u đačkoj četi”. ^[6]

Nasuprot mnogim zajedničkim obeležjima (isto mjesto zbivanja i približno isto vrijeme, veoma slična atmosfera i insistiranje na folklornom jeziku), drugi Sijarićev roman razlikuje se od prvog prisustvom ideje „nosilje”. Sijarić, naime, želi da u okviru već Bihorcima dočaranih miljea i atmosfere, naslika propast, rasipanje jedne porodice, učaurenost jednog načina života. Agan Sejdić, i troje od petoro njegove unučadi, djece dvojice njegovih poginulih sinova, protagonisti su ovog djela, dok svi ostali članovi porodice imaju epizodan značaj. Ta četiri lika, na kojima počiva kompozicija romana, djed i unuci, čine dvije bihorske generacije.

Agan predstavlja generaciju na izmaku, generaciju u kojoj ima još nešto svijesti o nekadašnjoj snazi, nešto od gordosti veleposjednika i glave porodice, ali mnogo više apatične pomirenosti sa životom, koji se više ne živi nego otaljava. Ono što je vrijedilo, odavno je iza njega: pred njim je još samo tragično osvjedočenje o rasipanju porodice, o promašenoj egzistenciji njegovih potomaka, senilnost, duhovna smrt i konačna, fizička smrt. Najstariji unuk, Saltan, rascijepljen je između emocionalne nezadovoljenosti, alkohola i traganja za samim sobom. Amar, najobrazovaniji, dospio do fakulteta, najsvjesniji je neizbrisivog prisustva svega bihorskog u sebi, svega onoga što ne dopušta da se potpuno otrgne i vine u neki drugi svijet, o neminovnosti povratka tamo odakle je ponikao i gdje jedino pripada. I Ruška, konačno, unesrećena svojom jalovošću, obuzeta ljubavlju za porodicu i bolesno opterećena nekakvim gospodstvom, koje je upoznala kad su je udali za starog agu u Rožajama, i zbog jalovosti vratili, bogato nagrađenu, u Bihor.

I ovako prepričani osnovni elementi sadržaja sugerišu pomisao da bi tu moglo biti riječi o hronici događaja za koje se vezuju ljudske sudbine. Sijarićeva knjiga Kuću kućom čine lastavice nije, međutim, roman-hronika koji bi obuhvatio istorijske tokove, ili bio velika nacioinalna scena, na kojoj su porodica, dom, klase, naslikani izuzetnom narativnom snagom. Ovo djelo, koliko se to može utvrditi, obuhvata nekih desetak godina i nekoliko glavnih regionalnih karaktera. Nije, dakle, evokacija jedne prošlosti. S druge strane, ne može se ni govoriti o nekim društvenim promjenama koje bi se izražavale kroz smjenu generacija o kojoj je u knjizi riječ. A najmanje je to roman u klasičnom smislu.

Šta je, konačno, pitamo se, to djelo? Kako definisati knjigu za koju je mnogo lakše utvrditi šta sve nije nego šta, u stvari, jeste? Odgovor na ovo pitanje je, ujedno, odgovor i na sljedeće: šta je u ovoj knjizi vrijednost, a šta to nije? Kuću kućom čine lastavice je, prije svega, evokacija jedne regionalne psihološke klime, a zatim, djelo sa izvanrednim epizodama, scenama i fragmentima, sa poetskim i filozofskim pasažima, koji ponekad dostižu najveći nivo sa mnogim mjestima koja zanose i zadivljuju. Pa ipak, to je samo literatura dobrih fragmenata, izvanredno tkivo neadekvatno organizovano. Mogućno je susresti se u tom tekstu sa tumačenjem vremena kao zbirom istorijskih događaja i prevrata, smjenjivanja silnih nekakvih vojski i okupatora, sa izražavanjem sopstvene filosofije, po kojoj suštinu života čine ljudski grobovi i međe koje dijele ljude. Sa shvatanjem opšte prolaznosti kojoj ne podliježu jedino muke čovjekove, i sa nizom izvanrednih, snažnih, dramatičnih, simboličnih, ljubavnih scena, opservacija i refleksija, koje govore da se Sijarić mjestimično upućuje visokim artističkim ciljevima. Zbog toga se izvjesna sugestivnost Sijarićevoj knjizi ne može poreći. Njegova osnovna, pomalo fatalistička misao: „Činilo mi se da su mi nebo i zemlja tu na domaku mojih ruku, ali kad god sam se pružio da ih dohvatim, oni su bježali ispred mojih ruku, i među mojim prstima ostajalo je samo lišće našeg javora, i crni gar naših lastavica...” ^[7] dopire do čitaoca.

Fussnote:
^1] Bogdan A. Popović, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knjiga 8, ANU BiH, Sarajevo, 1986, str. 187.
^2] Bogdan A. Popović, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knjiga 8, ANU BiH, Sarajevo, 1986, str. 246.
^3] Bogdan A. Popović, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knjiga 8, ANU BiH, Sarajevo, 1986, str. 213.
^4] Isto, str. 33.
^5] Nikola Kovač: Svijet čovjekove intime i prostori istorije u djelu Ćamila Sijarića, Treći program Radio-Sarajeva, 1978, br. 20, str. 34.
^6] Isto, str. 98.
^7] Nikola Kovač: Svijet čovjekove intime i prostori istorije u djelu Ćamila Sijarića, Treći program Radio-Sarajeva, 1978, br. 20, str. 232.

LITERATURA
Primarna literatura:

- Sijarić, Ćamil, Bihorci, Narodna prosveta, Sarajevo 1956.
- Sijarić, Ćamil, Kuću kućom čine lastavice, Svjetlost, Sarajevo 1962.
- Sijarić, Ćamil, Mojkovačka bitka, Svjetlost, Sarajevo, 1968.
- Sijarić, Ćamil, Konak, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.
- Sijarić, Ćamil, Carska vojska, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976.
- Sijarić, Ćamil, Raška zemlja Rascija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.

Sekundarna literatura:

- Asanović Sreten, “Sijarić kao pripovjedač”, Titograd,
- Bandić, Miloš,”Veličanje prosječnosti”, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića,
ANU BiH, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 8, Sarajevo, 1986.
- Barjaktarević, Danilo, “Novopazarsko-sjenički govor”, 1956.
- Vuković, Jovan: Naš književni jezik danas, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974.
- Gligorić, Velimir, “Bihorci”, Savremenik, Beograd, 1956.
- Đuričković, Dejan, “Razgovor sa Ćamilom Sijarićem” (Mali narodi, a ne veliki, imaju veliku prošlost i veliku istoriju), Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, ANU BiH, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 8, Sarajevo, 1986.
- Đurović, Žarko, “Bihorci”, Susreti, 1956.
- Ivić, Pavle, O jeziku nekadašnjem i sadašnjem, BIGZ - Jedinstvo, Priština, Beograd, 1990.
- Idrizović, Muriz, “Bihorci u djelu Ćamila Sijarića”, LMS, Novi Sad, 1956.
- Zorić Pavle, “Granice folklorizma”, Beograd, 1960.
- Jović, Dušan, Lingvističke analize, Biblioteka Društva za srpski jezik i književnost SR Srbije, Beograd, 1985.
- Koljević, Svetozar, Od Bihorca do Raške, Priboj,1956.
- Kovač, Nikola, Folklorna i mitska inspiracija u djelu Ćamila Sijarića, Priboj, 1979.
- Krnjević, Vuk, “U trenucima nadahnuća”, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, ANU BiH, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 8, Sarajevo, 1986.
- Leovac, Slavko, “Roman Bihorci Ćamila Sijarića”, Život, Sarajevo, 1956.
- Maksimović,Velimir, Nekad i sad, Svjetlost, Sarajevo, 1973.
- Mihajlović, Borislav, “Ćamil Sijarić - Bihorci“, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, ANU BiH, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 8, Sarajevo, 1986.
- Muratagić, Hasnija - Tuna, Jezik i stil Ćamila Sijarića, Priština, 1993.
- Nikolić, Miroslav, “Govor srbijanskog Polimlja”, XXXVII, Beograd, 1991.
- Ostojić, Karlo, “Ćamil Sijarić, Bihorci” , Sarajevo, 1996.
- Pasić, Feliks, “Sijarićevi vidici”, Svjetlost, Sarajevo, 1962.
- Peco, Asim, Iz jezika teorije i prakse, Naučna knjiga, Beograd, 1987.
- Protić, Miodrag, Bihorci, Svjetlost, Sarajevo, 1956.
- Riđanović, Mithad, Jezik i njegova struktura, Svjetlost, Zavod za nastavna stredstva, Sarajevo,1985.
- Smailović, Ismet, Hipokoristici i derivati muslimanskih imena orijentalnog porijekla, Zagreb,1977.
- Sijarić, Ćamil, “Prodrijeti u san ljudski”, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, ANU BiH, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 8, Sarajevo, 1986.
- Tautović, Radojica, “Mitska simbolika u realističkoj priči”, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, ANU BiH, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 8, Sarajevo, 1986.
- Ćorac, Milorad, Lingvističko-stilistička istraživanja, Jedinstvo, Priština, 1984.
- Ćupić, Drago, “Osnovne osobine govora Pljevalja”, CANU, Glasnik odjeljenja umjetnosti, knj.8, Titograd,1988.
- Škaljić, Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatsko – hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
- Šop, Ljiljana, “Sijarićevo pripovijedanje”, Kritičari o djelu Ćamila Sijarića, ANU BiH, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knj. 8, Sarajevo, 1986.
- U riječima lijeka ima, Zbornik zapisa narodnih umotvorina Rožaja i okoline, Rožaje, 1987.
- Rječnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, knj.1 - 14, SANU, Institut za srpskohrvatski jezik, Beograd,1980.