U izdanju dnevnog lista Večernje novosti, po 24-ti put se dodjeljuje prestižna nagrada za knjigu godine „Meša Selimović“. Kome će pripasti ovogodišnja nagrada, odlučiće 48 članova najvećeg i najreprezentativnijeg žirija ne samo kod nas već i u regionu.

Prof. dr. Šefket Krcić, kritičar, redovni profesor filozofije, estetike i etike na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, jedan je od dugogodišnjih članova žirija "Večernjih novosti" je.

U svom Obrazloženju prijedloga pet knjiga za književnu nagradu “Meša Selimović”, upućenom uredniku kulturne rubrike, profesor Krcić predlaže sljedeće naslove:

Ferid Muhić: “DUHANKESA – KAP KIŠE” (eseji), Almanah – Monitor, Podgorica, 2011. g. (str. 320)

Svetislav Basara: “MEIN KAMPF”, Laguna, Beograd, 2011.

Zoran Bognar: “VUKOVARSKE ELEGIJE” (pjesme), Balkanski književni glasnik, Beograd, 2011. g. (str. 190)

Nenad Grujičić: “VIJADUKT” (pjesme), Prometej, Novi Sad, 2011. (str. 64)

Enes Halilović: “PJESME IZ BOLESTI I ZDRAVLJA” (pjesme), Konras, Beograd, 2011. g. (str. 144)

Kritičko prosuđivanje
U obrazloženju svojih prijedloga, profesor Krcić između ostalog navodi: Izbor djela iz bogate riznice prošlogodišnjih izdanja, za jednog kritičara je veoma težak zadatak. Jasno, kritički sud o nekom djelu, da bi smo mogli reći, da je u njemu ostvaren novitet i estetska vrijednost, treba da posjeduje u svojoj strukturi esencijalnu bit, kako bi moglo samostalno da nastavi svoj život, tj. da bude ono, što treba da bude, djelo koje će obilježiti pisca i njegovo vrijeme. Takav osjećaj za slobodno mišljenje esejističkog žanra, ima djelo (1) “Duhankesa - Kap kiše”, esejistika, pjesnika i filozofa Ferida Muhića (1943), koje izlazi iz fantazmogorije autorove duhan kese, kroz koju promatra svijet na originalan način. Bez sumnje, riječ je o najlucidnijem napisanom djelu, na slavjanskim jezicima, kojim se služimo. (Žalim, kao kritičar, ako izdavač ovog djela nije plasirao ovo remek djelo na beogradskom književnom tržištu, kako bi ono, kao takvo, bilo dostupno širem krugu članova žirija) (2) “Mein kampf” roman angažiranog suvremenog pisca Svetislava Basare, zaslužuje posebnu pažnju čiji lirizam, originalni jezik, metafora i romanesna struktura, prikazuju jedno fenomenološko razobličenje modernog društva. Bez obzira što je posuđen ovaj naslov iz negativnog konteksta jednog teškog vremena, smatramo da će ova kao i brojne druge knjige pomoći da se promijeni svijet u kojem živimo; (3) “Vukovarske elegije” Zorana Bognara (1965), permanentnog pjesnika i stvaraoca, mlađe generacije, koji pleni pažnju svojom originalnošću i poetskim stilom. Vukovarske elegije najbolji način predstavljaju stvaročevu tragičnu recepciju zavičaja. (4) “Vijadukt”, Nenad Grujičić (1954) afirmirani i glasoviti pjesnik. Gručićev “Vijadukt” donosi tri veoma misaone poeme koje podstiču na fenomenološko promišljanje raznih tokova ljudskog rada, sportskog i društvenog života. I najzad (5) “Pjesme iz bolesti i zdravlja” mladog i veoma afirmiranog sandžačkog poete Enesa Halilovića (1977), čiji je tiraž namjenjen darivanju prijateljeva pjesnikovim i dobronamjernim čitateljima i “zlonamjetnim” kritičarima. Halilović se i ovom knjigom uspio vinuti u same vrhove, ne samo jugoslovenske, već i europske tokove suvremene poezije sažetog, slobodnog i refliksivnog stiha. Poznato nam, je da je Halilović još kao mlađi gimnazijalac u Novom Pazaru, objavio zirku pjesama “Srednje slovo”, kojom je pokušao izbaviti svog oca iz zatvora u monitranom sudsko-političkom procesu, početkom 90-tih godina, prošlog stoljeća.

Kritičareva napomena
- Za spomenuti izbor, rukovođen sam estetskim, etičkim i aksiološkim razlozima – ovih pet naslova iz obimne literature, koja je objavljena tijekom 2011.g. Prednost ove nagrade, je u tome što svaki naslov ravnopravno konkuriše za ovu prestižnu nagradu. Istovremeno, izražavamo žaljenje, što nismo u mogućnosti da prijedložimo širi spisak djela. Svakako, polazio sam od principa savjesti individualnog kritičkog realizma, bez spoljnih uticaja, da sa zadovoljstvom predstavim djela i njihove autore, koji su na tragu Selimovićevog književnog puta, koji je po mnogo čemu jedinstven u literaturi moderne. Selimović je kao i Kjerkegor Kami i Zamjatin, bio vrlo učen pisac. Njegova sintetična djela o tome najbolje govore i na kojima se mogu duhovno podizati i učiti mnoge nove generacije. U tom pravcu i predloženi naslovi predstavljaju, egzistencijalno sjećanje, tj. čuvanje od zaborava kako lirskih, tako i epskih i svakodnevnih tema, koje preokupiraju prijedložene pisce. Međutim, u čitavom ovom postupku ostajemo oprezni i pitamo se, da li kritičar može biti na nivou pisca (?) i da li može ući u svijet ideja pisca, koji na svijet donosi svoja orginalna umjetnička djela (?), i ko je, kao takav, zaslužio da bude laureat, po imenu čuvenog Selimovića, koji preko “Novosti”, već više od dvije decenije širi spoznaju ideja čuđenja filozofije apsurda. Najzad, i da spomenemo, Selimović je u književnom metropolu došao otimajući se od palanke i od njenog palanačkog duha, kako bi se izrazio Konstantinović. U tome je poenta i visina njegovog stvaralaštva, i kao takav, nikad nije pripadao književnim klanovima koji su usko gledali na literaturu. Takav metod me je rukovodio, da i predloženi pisci, svojim književnim kretom i stvaralačkim pokazom, idu tim putem.

Na kraju, svaki kritičar ima svoje posebnosti i nadahnuće za promišljanje jednog etičkog globalizma, odnosno, vlastitog promišljanje djela. Zato su pisci istovremeno i izgnanici u svom zavičaju, te im je potrebno jedno priznanje. “Novosti” u tome prednjače, u odnosu na druge izdavačke kuće i nagrade, zato što svaki pisac, koji je predložen za Selimovića, na jedan način, pripada drugoj fazi svog stvaralačkog života, te zato zaslužuje da se javno i transparentno objektivizira njegovo djelo.