Mehmed Meša DELIĆ: Islamu se danas spočitava manifestaciona forma, a Islam je sve drugo u suštini, a najmanje manifestaciona forma. On predstavlja simbiozu fizičkog i duhovnog na način koji ne ostavlja nimalo sumnje niti ograde u iskrenosti onog koji upražnjava tu simbiozu. Inače, u suprotnom, to nije Islam kao permanentno dešavanje procesa stvaranja, umiranja, pretvaranja u druge oblike egzistencije (i duše i oživljavanja u fizičkom smislu).

Filozofi su svijet samo različito tumačili, a (u stvari) radi se o tome da se (taj) svijet islamizira.

Podsticaj da se napiše nešto na temu odnosa marksizma i Islama dolazi skoro svakodnevno zbog onih Bošnjaka koji kažu da im je teško da se mijenjaju, kada su desetljećima trenirani u materijalističkom duhu, jer u tom vaktu njihovog školovanja nije bilo vjeronauke u školama, a „marksizam“ je bio obavezan predmet. Kod kuće malo ili nikako se nije proučavao Islam. Drugim riječima, osnovica historijsko – materijalističkog pristupa teško može biti jednostavno izbrisana iz njihovog „razumnog“ promišljanja. Tako ispada da je to toliko jako, baš kao da su Marks, Engels i ostali njihove rođene amidže, i daidže, ili da marksizam kao najokorjeliji njegov oblik haman ima najjače korijene upravo u BiH.

Te dileme naših dobronamjernih Bošnjaka su, po svemu sudeći, vještački nametnute dileme, koje svoje izvorište imaju u nerazumijevanju suštine i Islama, ali po svemu sudeći ni marksizma u njegovom izvornom obliku. Naravno, ni u primisli nam nije da mirimo ove u historijskom obliku nepomirljive razine, ali nam je namjera da kroz promišljanje suštine pokušamo naći uporište tačke za ideološki iskorak ka prestanku kolebanja naših dobronamjernih Bošnjaka, a uz to još i intelektualaca. Jer, intelektualci su najviše i naučili naizust definicije iz debelih knjiga koje su im „objasnile“ svijet i disciplinirali ih da razmišljaju u jednom smjeru.

Odmah na početku da raščistimo sa osnovnim polazištem – niti se izvorni marksizam može posmatrati isključivo kao antireligijska teorija, niti se Islam može posmatrati kao klasična religija. Marksova (i Engelsova) teorija se pojavila u historijskim razmeđima scionističkog duha, koji je bio veličanje ljudskih prodora u nauci, a čime je započela era kapitalizma koja je sa teorijom ateizma na pijedestal obožavanja izbacila profit (novac, kao vrhovno božanstvo), a tako je idolopoklonstvo inaugurisano kao zvanično eliminisanja Boga. Ono što se dešavalo u praksi, Marks i mladohegelijanci su „dokinuli“ i u teoriji. Pri tome se tekstovi poput „Svete porodice“ moraju tretirati kao aktuelna kritika hršćanstva, ili još bolje rečeno prakticiranje hršćanstva, gdje je na mnogim mjestima na briljantan način, čemu se pridružuje i „Njemačka ideologija“, povezana sa materijalnim pogodnostima institucije crkve kao stožernog nosioca ideje svetog trojstva. Tako je Radosna vijest (Evanđelje) objavljena Isusu (Isa a.s.) dobila svoj put primjene sljedbenika Knjige, u čemu je prakticiranje osuđeno na razmimoilaženja koja će trajati do Sudnjeg dana.

Ovu digresiju smo napravili, prije svega, da bismo pokazali da je tekstove i do jučer neprikosnovenih ideologija, koji najvjerovatnije i nisu ni sanjali dokle će dovesti sintagme „marksizam“, pa bi se u nekom drugom kontekstu mnogi od izvornih marksista odrekli ovog naziva za ono što je uslijedilo kao njohova reinterpretacija. Osnovica ideološkog pristupa „savremenih marksista“ se mogla svesti na stav Nikoletine Bursaća: „Komesar je rekao da nema Boga“, što je cijelu teoriju svelo na uhodane šeme pojednostavljenog materijalizma.

Tako je stvarana ideološka matrica u kojoj je religija „opijum za narod“ i u čemu je u svim zemljama „socijalizam“ osnovna oštrica protiv religije bila usmjerena ustvari na borbu protiv – Islama, koji je jedini shvaćen kao stvarni ideološki protivnik.

Prikazivan kao „nazadni produkt nepismenog Orijenta“ spram „civilizacijskog blještavila i naučnog napretka Zapada“ Islam je trebao da jednostavno nestane kao prijetnja uhodanom šablonu življenja u jednom u suštini obezboženom svijetu.
A kako je onda bilo moguće „socijalizam“ uvesti i u islamski – arapski svijet?

Zašto je Islam na udaru?
Dosljednost u logičkom promišljanju teme zašto je socijalizam dobio ulogu borbe protiv Islama o čemu govori i praksa svih donedavnih socijalističkih zemalja, vodi nas u područje koje je nedovoljno obrađivano upravo zbog šablonskog pristupa. Trezvenije analize bi pokazale da od početnog zanosa „revolucionarnog ateizma“, gdje se na udaru našlo sve što ima veze u odnosima čovjeka i Boga, i što je dovelo do represivnih mjera prema svemu „nazadnom“, pri čemu su i crkve i džamije pretvarane u druge namjere, (spomenike pod zaštitom države), a proganjanje duhovnih ljudi dobivalo dimenzije prave poplave „narodne vlasti“. Od te početne faze metodi inkvizicije u kožnim mantilima koja ima svoja božanstva u likovima socijalističkih vječnih vođa (crvenih faraona čiji su kipovi i slike prisutni na svom mjestu) su postojali rafiniraniji i na sistematski način se okretali prema samo jednoj „religiji“ – Islamu. I to iz više razloga – jedno zato što je to uistinu jedina vjera obožavanja Jednog i Jedinog Boga, Svemogućeg i Samilosnog i to permanentnog obožavanja, kojeg je strano svako veličanje čovjeka, bilo ko da je on: „svetac“ ili neprikosnoveni „vođa“ (historijski, ili povjesni, narodni, nacionalni, vrhovni, itd.).

Drugo, što Islam traži permanentno upražnjavanje svog univerzalnog sadržaja što je život sam.

Islamu se danas spočitava manifestaciona forma, a Islam je sve drugo u suštini, a najmanje manifestaciona forma. On predstavlja simbiozu fizičkog i duhovnog na način koji ne ostavlja nimalo sumnje niti ograde u iskrenosti onog koji upražnjava tu simbiozu. Inače, u suprotnom, to nije Islam kao permanentno dešavanje procesa stvaranja, umiranja, pretvaranja u druge oblike egzistencije (i duše i oživljavanja u fizičkom smislu).

Islam je samo Islam ako je vječno živ, vječno u kretanju, vječno u primjeni, vječno u iskrenosti namjere, vječno sa sviješću o nadređenosti svim svjetovima Stvaraoca nad stvaraocima, Svijetla nad svjetlima. I tu se onda za profanu svijest ideolopoklonika javlja opasnost koja prijeti da sruši iluzije koje čovjek već hiljadama godina stvara. Opsjena je dovedena do vrhunca kada je „čovjek prezreo ulogu Boga“, kad je materijalistički nihilizam isturio osnovno geslo o praktičnoj „borbi opstanka“, o eveluciji kao činu djelatnog prilagođavanja okolini, klimi, a cijela historija svedena na „historiju klasnih borbi“. Periodizacija historije na etape „razvoja proizvodnih snaga i odnosa“ samo je naizgled pojednostavila proces stvaran i iz historije kao „strano tijelo“ izbacili duhovnost i odnos čovjeka prema Bogu.

Svaki zalazak u sferu duhovnog i na razumu utemeljenog principa stvaralačkih pokretača historije se svodi na utopiju, idealizam, pozitivizam, teološku imaginaciju ili krik umjetnika koji vidi dalje od „naučne“ svijesti koja traži „dokaze“.

Time je čovjek sveden na biće rada, a njegovo „majmunsko porijeklo“ mu daje osnovicu za neko značajnije mjesto od rođenja i smrti i time definitivnog završetka lične egizistencije. Pojedinac u suštini postoji ili kao biće koje proizvodi, pari se, bezlično živi, kao statistički broj, ili kao zoon politikon. Određivanje od svoje generičke suštine, koju je marksizam shvatio kao odrođivanje od proizvodnje (prakse) i robovanja radu je dobro zamijećen suštinski problem, ali pravi razlog nije shvaćen. Time je marksizam (ili njegovo i filozofsko i praktično ideološko primjenjivanje) upao u zamku koju su mu razni filozofski pravci pripremili shvatajući kritiku religije kao osnovu kritike, „kvaka“ koja nedostaje u teorijskom osmišljenju je „pronađena“ (kada je riječ o otuđenju savremenog čovjeka) u sferi proizvodnog djelovanja, praktičnog i stvaralačkog otuđenja, a ne u otuđenju čovjeka od osnovne suštine svoga postojanja: „Džinove i ljude sam stvorio samo da Mi se klanjaju“. (Kur'an).

Nijekanje prvog čina stvaranja i stvaralačkog procesa u sveobuhvatnom smislu te riječi, kao permanentnog procesa, dovodi čovjeka do udaljavanja od duhovnog života i pretvaranja u dio strojeva koji stvaraju profit („rob i privjesak mašine“). Tako je ponovo teorija sa glave postavljena ne na noge, nego na ruke, koje obavljaju najveći dio proizvodnih poslova. Pri tome besmisleno čovjek dolazi do punog izražaja, a time se zatvara i mogućnost da uistinu dođe do čovjekovog potpunog ispoljavanja kao jednog od stvorenih svjetova, koji je prihvatanjem amaneta na zemlji, dobio široke mogućnosti odgovornog halife kojem je kao milost Gospodara, koji ga je uzvisio nad drugim stvorenjima, pa čak i duhovnim bićem, stigla i Uputa i poslanstvo izabranih ljudi iz tog istog svijeta. Opomena, Radosna Vijest, Knjiga. I jasno obznanjena Vijest o vječnom životu, čime je čovjeku data mogućnost neograničenog izbora. Izbora između zahvalnosti i nezahvalnosti Gospodaru Svjetova Svih zbog tako uzvišene uloge koja je data čovjeku, izbor između života na zemlji (koji je samo zrnce vječnosti) u skladu sa Uputom a time i mogućnost osvajanja svemirskih prostranstava, skladnog života koji će osloboditi stvaralačke potencijale i neće dovoditi do tjeskoba i mračnjaštva, kakvo plastično i realistično opisuje i marksizam (bezobzirno iskorištavanje čovjeka od strane čovjeka), ljudi robuju ljudima, a ne Bogu.

Ponašanje u skladu sa Uputom i stvarni život na putu Islama (spasa) prevazilazi i isključenje mogućnosti klasnog ugnjetavanja, pitanja kamata i lihvarstva svake vrste, štetnih ugovora, prijevara i laži, alkoholizma – droge i prostitucije, ubijanja bez razloga, vođenja osvajačkih i kolonijalnih ratova, kriminala, harmoničnosti života sa drugim svjetovima (naturalizacija čovjeka i humanizacija prirode), razvoja nauke na dobrobit čovječanstva, prevalizaženja državnih i nacionalnih netrepljivosti, čovječanstvo kao zajednica odgovornih pojedinaca i naroda.
... Tu dolazi i poštovanje žene, pravilno odgajanje djece, prevazilaženje rasnih netrepeljivosti, spriječavanje samovolje oholih vladara, demokratizacija kroz naglašeno donošenje odluka itd., itd.

Naravno, moglo bi se ovdje nabrajati puno toga do detalja, koji bi takvoj jednoj zajednici donijeli, kao zahvalnoj i odgovornoj zajednici, pomoć koja bi bila neograničena od Stvaraoca, „blagoslov i na zemlji i na nebu“, a u takvoj zajednici bi umjetnost bila ne izdvojena kategorija za probrane, nego bi umjetnost bio svaki trenutak života takvog pojedinca, a kultura i nauka ( u sadašnjem poimanju tih riječi) skoro svojina cijelog čovječanstva. Jer, čovječanstvo bi bilo univerzalnim razumom obdareno, uz Božiju pomoć. Vrli kritičari „religije“ (kao opijuma za narod), ili uspaljeni krstaši, sluge oholih vladara, uznevjereno će, opsjednuti šejtanom, koji je protivnik jednog ovakvog projekta, da uzvikuje da je to utopija, da je ljudska priroda destruktivna, da je projekat idealistički, da su „prirodne“ rasne klase, pa i vjerske razlike, da to nije demokratično, da je to fanatizam, vjerska zatucanost, zloupotreba vjere u političke svrhe, da je vjera odvojena od države, da su nacije „vječne“, itd. Svaki od ovih razloga je ustvari, suštinski, odbrana postojećeg stanja ugnjetavanja, neokolonijalizma, naturanje zapadnog modela življenja, zasnovanog na gruboj ekdploataciji razvijenih zemalja, beskrupulozno iskorištavanje sirovinskih resursa, jeftine (robovske) radne snage, odnosa Sjever – Jug, Istok – Zapad, naturanje hršćanstva kao vladajućeg pogleda. Zar je onda slučajno što je na temeljima takvog stanja duha čovječanstva upravo tu i niklo sve ideološko zlo: marksizam, nacizam i socijalizam?

Zajednička karakteristika svakog „izuma“ je negacija Boga i time suštinski skretanje i cijelog čovječanstva i pojedinih ljudskih zajednica (država i naroda) od osnovne ideje i svrhe postojanja ljudi: da obožavaju Jednog i Jedinog Boga. Taj zavodnički zov teorije koja veliča čovjeka i njegov seientistočki duh i njegovu faraonsku ulogu, kroz vijekove i povijest, prijemčiviji je čovjeku, nego gotovo asketsko „tretiranja duha“ kao priprema za vječni život. Tako se cijela filozofska teorija može svesti na jednu koja pothranjuje ljudsku oholost i ateističku orijentaciju i drugu koja ima neophodno ishodište u Objavama Božijim. Pothranjivanje ljudske oholosti ima u svakom slučaju kao krajnju posljedicu (makar se radilo i o izuzetno „humanističkim“ teorijama) pothranjivanje mračne strane ljudske egistencije i svođenja čovjeka na uzvišeni položaj stvaraoca i onom koji je „neovisan“, na homo homni lupus, na ovisnika tog „neovisnika“ od novca, droge, slijepog slijeđenja „vječnog“ Vođe, dijela nacije, najjače države, lbermensch-a itd.
Historija je prepuna toga i pisana ljudska historija i jeste upravo to.

Šta nudi Islam (spas)?
Islam nudi ljudima drugu mogućnost, pozivajući ih u spas, pozivajući ih na korištenje razuma na način da je čovjek milošću Gospodara nadahnut, za razliku od drugih svjetova, zna imena (sadržaje) stvari. Uz naredbodavne i pedagoške principe umme, omogućava djelatnost usaglašenu sa univerzalnim zakonima i ljudsku zajednicu i nadilazi sve filozofske teorije činjenicom da ne inauguriše utopiju, nego nudi izbor. Izbor u kojem korištenje razuma i glas duše daju mogućnost spasa ne u jednoj historijskoj epohi, nego u pojmu vječnosti, kojeg ljudski ograničeni um i ne shvata u svim dimenzijama.

Dakle, taj izbor je stvar čovjeka. Otuda je svakom istinskom razumu stran fanatizam, otuda su svakoj odgovornoj jedinki i zajednici odgovorni ljudi, sa svim različitostima, koje od pojedinca do pojedinca uistinu postoje, kao što ni dva cvijeta, ni dvije jabuke nisu iste (to je u islamskom poimanju samo dokaz Svemogućnosti Stvoritelja), strana totalitarnost ili realizacija nemogućeg. Zato Vječna Knjiga (Kur'an) i ne nudi obrazac za jednu vrstu ljudske zajednice (države), ne zatvara mogućnost Stvaranja, ne inauguriše nijednu klasu, nego samo obećava pobjedu onima koji se iskreno drže Božijeg puta i Upute na tom Putu, ne ističe nijednu naciju, ne uspostavlja naziv budućeg društva, nego naglašava samo šta je to bolje za ljude, a šta lošije. Kao Božija riječ nadilazi prolaznost i profanost i ima uvijek svježinu i podsticaj za akciju i djelovanje ljudi u svim vremenima. Za one koji se oglušuju o sadržaju, a vrlo često ne znaju za njih, pripremljeni sa odbrambenim stavom onih koji „sve znaju“ ima i kazna, jer su svoju oholost doveli do nivoa kada do njih Opomena ne može ni doći, kada ih Znakovi jednostavno zaobilaze, jer su ohološću napunili i dušu i zatvorili se i za zvuk i sliku. „Allahove kazne se ne boji samo narod kojem propast predstoji.“ (Kur'an, VII, 99).

Zar i sami nismo svjedoci propasti komunizma koji se nije ni razvio do „zamišljenog“ stepena, koji se nije bojao kazne, propasti nacističkih država, propast Rima, Egipta, Sovjetskog Saveza...
Zato je svijetu ogrezlom u njekanje- „Boga, Jednog i Jedinog, Koji je Utočište svakom. Nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije“ (Kur'an, CXII).

Borba protiv Islama svim sredstvima gotovo kao uvijet opstanka takvog, jednog svijeta i nepravde. I oko borbe protiv Islama se vrlo lahko udruže i „religije“ i države i narodi i „komunizam“ i „kapitalizam“, jer ostvarenje Islama je negacija svih tih tvorevina.

Filozofski krik pronicanja u objašnjavanju svijeta, sa svim svojim trapavostima i skretanjima, u zakonomjernom toku istinske Povjesti zasnovane na Objavama i Upustvima, zato bi se mogao redefinisati u sljedećem: Filozofi su svijet samo različito tumačili, a (ustvari) radi se o tome da se (taj) svijet konačno islamizira. Islam (Kur'an) je Uputa cijelom svijetu, a ljudi (čovječanstvo) treba da već jednom krenu izgradnji Istinske Povjesti.
To je već (a obzirom da ovo piše čovjek) samo ljudska iskrena želja. U ovim historijskom trenutku ipak samo ljudska želja do čijeg ostvarenja je potrebno puno promjena. Ali, da bi do bilo kakvih promjena uopšte došlo, potrebno je da se svaki čovjek propituje i mijenja svoj stav. A na to nas i Kur'an upućuje: „Allah neće izmjeniti stanje jednog naroda dok on ne izmjeni svoj odnos prema Allahu“.

Pa i onaj naš dobronamjerni Bošnjak, kojem se materijalistička teorija, kao „konačna“ i koju je on napamet naučio, mota po glavi i betonira mu ispoljavanje stvaralačkih potencijala i ispunjenje vlastite svrhe – okretanja Uputi i život u skladu sa Uputom. To je realan korak, koji u budućnosti, uz Božiju pomoć, može predstavljati (jednu) osnovu na kojoj je dugoročno moguć prosperitet ljudske zajednice na jednom mikroprostoru koji se zove BiH. Samo na taj način ta zajednica će se moći suprostavljati silama zla koje uvijek prijete i samo na taj način će se moći ubrzati neminovna propast tih sila zla, koje se Božije kazne ne boje.

Preduslov tome da se Bošnjak počne bojati kazne Božije, koja mu je kao blagoslovljena Opomena, čiji smo mi savremenici još uvijek, data. I zanemariti „filozofa u kožnom mantilu“ koji još uvijek čuči u mnogim Bošnjacima, istjerati ga iz sebe na jedan jedini mogući način – snagom iskrene i istinske vjere. A prvi korak je upoznavanjem sa vjerom, a ne njeno kritikovanje bez ikakvog znanja (vlastitog), nego po principu naučenog od „filozofa“ koji su govorili „vječne istine“. Za to što su govorili i pisali, oni će odgovarati, a odgovornost ništa neće biti manja ni za sljedbenike i idolopoklonike okamenjene likove „vođa“ i njihove slike.

One im nisu pomogle u progonstvu i u logorima, a sasvim sigurno neće nikome pomoći, niti su to ikada i mogle, ni ranije. Što se prije raščisti ta zabluda, bit će lakši i prvi korak okretanju Svjetlu nad svjetlima i približavanja vlastitom temelju i svrsihodnosti postojanja čovjeka. A eto hvala Bogu i u BiH se nazire svjetlo na kraju tunela. Umjesto „marksizma“ kao obaveznog školskog predmeta u prošlom sistemu, a u ovo vrijeme uvodi se predmet „vjeronauke“ u školama.
Ovo je vrijeme rušenja idola i kumira (i u arapskom svijetu), a to je dobar haber dolaska Istine i nestanka laži.