Mr. Ahmed KULANIĆ: Početak misije OHR-a u Bosni i Hercegovini je višestruko ambivalentan. Nejasnost misije i nejednistvo politika međunarodne zajednice u prvim godinama prisustva OHR-a u BiH utjecat će u mnogome na kreiranje uloge i pozicije OHR-a u tom periodu. Nerazumijevanje Aneksa 10. i komplikovane situacije u Bosni i Hercegovini vodit će do nekolicine susreta Upravnog odbora PIC-a na kojima će se pokušati iskristalisati pozicija i uloga koju će OHR imati u narednim godinama u i na političkoj sceni Bosne i Hercegovine.

Uvod
Bosna i Hercegovina se nakon oktobarskih izbora 2010. godine nalazi u najvećoj krizi još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Neuspostavljanje vlasti na državnom nivou više od godinu dana, osporavanje legitimnosti regionalne vlade u Federaciji, kao i neizbor delegata iz nekih kantona za Dom naroda FBiH samo su očiti pokazatelji sve dublje krize koja potresa Bosnu i Hercegovinu. Nezainteresiranost kao i nespremnost međunarodne zajednice da djeluje, te neumijeće iznalaženja rješenja za bosanskohercegovačku krizu doprinosi još većem produbljivanju iste.

Bosanskohercegovačka politička scena uveliko je podijeljena oko položaja i uključivanja međunarodne zajednice i njenog visokog predstavnika u politička dešavanja unutar BiH. Ova podijeljenost nije prisutna od nedavnih oktobarskih izbora već seže unazad do tzv. „aprilskog paketa ustavnih promjena“ iz 2006. godine i vladavine posljednjeg visokog predstavnika u „punom kapacitetu“. Iako je tranzicija Ureda visokog predstavnika počela još u 2002. godini imenovanjem prvog specijalnog predstavnika Europske Unije za BiH, značajniji zamah se dešava uvođenjem tzv. „pet plus dva platforme“ za zatvaranje OHR-a 2008 godine. ^[2]

Od tog trenutka bosanskohercegovačka politička scena dobila je još jedan light-motive za ionako već sveprisutnu podijeljenost: kada, kako, pod kojim uvjetima treba zatvoriti OHR, te time smanjiti ulogu međunarodne zajednice u BiH? Ovo je postalo goruće pitanje BiH politike – važnije od bilo kojeg drugog pitanja namijenog poboljšanju BH društva u cjelosti. Neminovno je ovdje iznijeti sljedeće pitanje u kojoj mjeri i na koji način bi međunarodni i lokalni politički akteri bili u stanju da odgovore na izazove pridruživanja EU kao i NATO-u, kao i izazove poboljšanja sveopćih uvjeta naroda i građana Bosne i Hercegovine.

Međunarodni politički akteri u izgradnji postdejtonske BiH
Relativni mir u Bosni i Hercegovini, prisustvo zadovoljavajućeg nivoa sigurnosti od prijeratnog stanja kao i nova konfliktna žarišta u svijetu dovela su do smanjenja fokusa međunarodne zajednice sa bosanskohercegovačkog pitanja. Osnovni uspjeh Dejtonskog mirovnog ugovora, što i mnogi autori zagovaraju ^[3], bilo je zaustavljanje najkrvavijeg sukoba na tlu Evrope još od Drugog Svjetskog rata, kao što i sam tvorac Mirovnog sporazuma u svojoj knjizi navodi: DPA nije i mao za cilj stvaranje stabilne, funkcionalne i samoodržive države^[4]. Iako Dejtonski sporazum nije perfektan u smislu organizacije države u smislu moderno-organizovane države isti pruža osnovu za razvoj i uspostavu zajedničkih državnih struktura.

Dejtonski mirovni sporazum je predstavljao konačni rezultat napora^[5] Međunarodne zajednice da okonča rat u Bosni i Hercegovini. Odredbe Sporazuma sklopljenog u novembru 1995. godine u Dejtonu (Dayton), a ratificiranog i potpisanog u Decembru iste godine u Parizu, donijele su odredbu da će Republika Bosna i Hercegovina nastaviti svoj kontinuitet postojanja u međunarodno priznatim granicama, sada kao Bosna i Hercegovina a da će unutrašnje uređenje iste biti entitetsko, te je potvrđeno postojanje dva entiteta u Bosni i Hercegovini: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Entitetski model uređenja države Bosne i Hercegovine je predstavljao novi model uređenja države u savremenom zapadnom konceptu državnosti i suvereniteta iste. ^[6]
Period od kraja 1995 godine pa sve do maja 2000-te predstavlja u najvećoj mjeri preiod konsolidacije međunarodne zajednice u BiH, kao i period uspostave osnovne sigurnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine. Nekoliko značajnih događaja se desilo tokom ovog period kao što su formiranje Vijeća za provedbu mira (PIC) ^[7] i održavanje međunarodnih konferencija. Najznačajnije okarakterisana je bila Bonska konferencija na kojoj su ovlasti Visokog Predstavnika u BiH povećane u smislu smjenjivanja pojednaca koji krše odredbe Mirovnog Sporazuma. ^[6] Među značajnijim konferencijama u ovom periodu može biti ubrojana i ona održana u Sintri (Portugalu) gdje je PIC tumačeći Aneks 10. Dejtonskog Sporazuma odlučilo da je kroz taj Aneks Visokom predstavniku u BiH dat mandat da tumači i „duh“ i „slovo“ Dejtona kao takvog. ^[9] Ovo je dovelo da je Visoki predstavnik dobio autoritet da čak tumači i svoj vlastiti kapacitet i autoritet.

Dostignuća međunarodne zajednice predvođene SAD-om u Bosni i Hercegovini tokom ovog perioda su značajna. Većinom su se odnosila na jačanje uloge i pozicije OHR-a u Bosni i Hercegovini, ali su se vezala i za uspostavljanje osnovne sigurnosti na teritoriji BiH. Nadalje, u periodu od 1995-2000 godine, OHR kao instrument međunarodne zajednice u BiH uspostavio je nekoliko institutcija i donio nekoliko vitalnih zakona za BiH crpeći ovlaštenja data PIC-ovim konferencijama među kojima su najznačajniji: Zakon o Državljanstvu BiH (16. decembar 1997.); Zakon o zastavi Bosne i Hercegovine (3. Februar 1998); Zakon o Nacionalnoj himni Bosne i Hercegovine (25. juni 1999.); Zakon o graničnoj službi (13.januar 2000.); Zakon o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (14. Decembar 2000).^[10] U tom smislu međunarodna zajednica u BiH je putem ranih izbora ali i mnogih nastojanja –institucionalnih ali i vaninstitucionalnih – stvoriti centralnu vladu Bosne i Hercegovine koja bi radila na jačanju i izgradnji Bosne i Hercegovine kao moderne i organizirane evropske države.^[11]

Međutim, novootvoreno balkansko krizno područje još 1999 godine skreće kurs međunarodne zajednice sa Bosne i Hercegovine, ali ono što će najviše utjecati na potiskivanje interesa međunarodne zajednice, a prvenstveno američke politike jesu napadi 11. Septembra 2001 godine, te invazija na Afganistan (2001) i Irak (2002) označenih kao najvažnijih svjetskih kriznih područja. Od tog trenutka Bosna i Hercegovina neće nikada više imati pozornost cijele međunarodne zajednice. Najočitiji primjer promjene položaja Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni je vidlji kroz smanjenje budžeta OHR-u sa 35 miliona eura u 1999 na 25 miliona eura u 2001.^[12]

Briselska konferencija u maju 2000 godine se smatra ključnom tačkom u tranzicijskom procesu OHR u Bosni i Hercegovini, ali i prekretnicom u pogledu uloge i politike međunarodne zajednice u BiH.^[13] Od potsipisavanja Djetonskog sporazuma pa sve do Briselskog sastanka PIC-a 2000 godine, Europska Unija je igrala podređenu ulogu u provedbi Dejtona. Međutim, nakon ovog sastanaka kao i predstavljanja Mape puta EU-a za stabilizaciju i pridruživanje u martu 2000 uključivanje Europske Unije u bosanskohercegovačko pitanje je postalo snažnije i prisutnije. Ovo je nezvanično označeno kao prelazak sa PIK-ove na EU implementaciju dejtonskog mirovnog sporazuma koja će u konačnici postati podređena zahtjevima za kandidatski status i članstvo u Evropskoj Uniji. Ali, paradoks je ležao u činjenici da je Evropska Unija sama ispunjavala zahtjeve Mape Puta, jer je većina nametana od strane Visokog predstavnika u BiH.^[14] Ovo će dovesti do povećanja zahtjeva za restruktuiranje Ureda visokog predstavnika u BiH jer je „nametanje ustavnih promjena drakonska mjera koje će Bosnu i Hercegovinu pretvoriti u puni protektorat.^[15]

Glasovi za restruktuiranje Ureda visokog predstavnika su urodili plodom te je već 2001 godine Savjet za provedbu mira u BiH na sjednici održanoj u Briselu usvojio četiri glavna pitanja kojima će se OHR baviti u narednim godinama: izgradnja institucija, ekonomska reforma, povratak izbjeglica i vladavini zakona.^[16] Okvirni period potreban za ispunjavanje ovih uvjeta je postavljen na sedam do osam godina, s tim da je najavljeno da će povlačenje međunarodne zajednice u BiH početi već u 2005 godini. Zaokupljnost međunarodne zajednice svjetskim kriznim područjima prvenstveno Irakom i Afganistanom, te preuzimanje vodeće uloge od Europske Unije u bosanskohercegovačkom pitanju dovešće do smanjenja jedinstvene politike međunarodne zajednice o krucijalnim pitanjima vezanim za proces uspostavljanja efektivne, stabilne i samoodržive Bosne i Hercegovine. Još jedan faktor koji će voditi do neminovnog urušavanja i smanjenja kredibiliteta i autoriteta međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini jeste uvođenje tzv. „pet plus dva“ platforme za zatvaranje Ureda Visokog predstavnika. Ova platforma će u konačnici značiti da će svaki naredni pokušaj razgovora u i o Bosni i Hercegovini kao funkcionalnijoj državi značiti razgovor o uvjetima za zatvaranje OHR-a bez ikakve konkretnije i dublje analize potreba Bosne i Hercegovine za uspostavljanjem efektivnije, funkcionalnije, stabilije i samoodrživije države – „države u punom kapacitetu“ po zapadnim i svjetskim standardima funkcionalnsti država.

Visoki predstavnik i izgradnja postdejtonske BiH
Lernerov viđenje političkog djelovanja navedeno u rečenici „Ono što je njima teško jeste da, vladaju sobom“^[17] ukazuje na poziciju političkih aktera u Bosni i Hercegovini. Sveukupna politička situacija u BiH, direktno ili indirektno kreirana od strane međunarodne zajednice, je vodila do stagnacije i oslanjanja domaćih političara na međunarodne zvaničnike. PO svojoj prirodi, od OHR-a se očekivalo da bude institucija koja će rješavati sve konflikte, zastoje i opstrukcije domaćih političara, štaviše očekivalo se od OHR-a da upravlja državom u korist svih njenih građana i naroda.

Početak misije OHR-a u Bosni i Hercegovini je višestruko ambivalentan. Nejasnost misije i nejednistvo politika međunarodne zajednice u prvim godinama prisustva OHR-a u BiH utjecat će u mnogome na kreiranje uloge i pozicije OHR-a u tom periodu. Nerazumijevanje Aneksa 10. i komplikovane situacije u Bosni i Hercegovini vodit će do nekolicine susreta Upravnog odbora PIC-a na kojima će se pokušati iskristalisati pozicija i uloga koju će OHR imati u narednim godinama u i na političkoj sceni Bosne i Hercegovine.

Prve godine prisustva OHR-a u BiH mogu biti okarakterisane kao godine uspostavaljanja OHR-a, ali i godine potrage OHR-a za samim sobom i svojom ulogom datom u Dejtonu.^[18] Značajniji događaj koji je vapio za intenzivinijim uključivanjem OHR-a jeste organizacija i provedba izbora kao i rezultata izbora iz 1996. godine. ^[19] Ovo je značilo da će BiH po prvi put od 1992 godine dobiti jednu centralnu vladu koja će se sastojati od predstvanika svih naroda i građana Bosne i Hercegovine na njenoj cijeloj teritoriji, te da će se po prvi put zaraćene strane naći u istom uredu, žrtva i agresor će morati zajedno sjediti.

Rani izbori u Bosni i Hercegovini su doveli do toga da su one stranke koje su predstavljale narode tokom rata sada morale sjediti zajedno u uredima i raditi zajedno, te je to dovelo i do tzv. procesa etnicizacije umjesto procesa demokratizacije. Ovo je veoma lijepo opisao ...... koji drzi da je strategija demokratizacije u Bosni je uglavnom bila zasnovana na institucionalizaciji etničke podjele putem upotrebe „etničkog ključa“, te unaprijed određena raspodjela fotelja zasnovane na etnicitetu...Dok je etnicizacija politike bila poželjna, kao i multi-etnička administracija na svim nivoima, politizacija etniciteta, te uspjeh političkih partija koji se temeljio na etničkom grupisanju, je svekoliko viđen kao glavna barijera procesu demokratizacije kao i Dejtonskom sporazumu.^[20]

U ovakvom državnom okviru, podjela i neslaganja zasnovanom na etničkom principu, aktivno djelovanje OHR-a ne samo da je bilo poželjno nego i nužno u isto vrijeme. Međutim, sam čin uključivanja OHR-a u uspostavljanje funkcionalnije države u Bosni i Hecegovini vodit će do činjenice da se proces uspostavljanja principa demokaratije u BiH odvijao pod „staklenim zvonom“ što je dovelo i do upotrebe nove terminologije poput: „protektorat“, „poluprotektorat“, „kolonija“, te termin „kontrolisane demokatije“ što je u suštoj suprotnosti sa samim terminom i koncepcijom zapadne demokratije. U tom smislu V. Bojkov navodi:

politički sistem u Bosni i Hercegovini najbolje je predstavljen sljedećom definicijom kontrolisane demokratije – zbir vanjske promocije demokratije čiji nedemokratski elementi, često nekonsistenti jedan sa drugim, su diretkno ubačeni u ciljanu zemlju... u cilju uspostavljanja utjecaja nad njenim političkim razvojem.^[21]

Tokom perioda „kontrolisane demokratije“, kako zbog uloge koje je OHR-u dodijeljena tako i zbog činjenice da se domaće političko vodstvo nije moglo dogovoriti niti o jednom bitnijem pitanju vezanom za uspostavljanje efektivnije, funkcionalnije i prosperitenije države Bosne i Hercegovine, Visoki predstavnik je donosio odluke od velikog značaja za izgradnju države sa svim njenim obilježjima. U periodu od Bonske konferencije pa do 2000 godine i Briselskog sastanaka PIK-a, Visoki predstavnik je između ostalog nametnuo nekoliko ključnih zakona: Zakon o Državljanstvu BiH (16, decembar 1997); Zakon o zastavi Bosne i Hercegovine (3. Februar 1998); Zakon o Nacionalnoj himni Bosne i Hercegovine (25. Juni, 1999); Zakon o graničnoj službi (13. Januar, 2000); Zakon o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (14. Decembar 2000). Svi ovi zakoni su morali biti nametnuti jer nije postojala volja političkih predstavnika u Bosni i Hercegovini za dogovor o njima. Isto tako, nametanje ovih zakona je predstavljao, mali ali zasigurno stabilan korak ka pomirenju naroda u BiH, te je stoga Visoki predstavnik i morao nemetnutni te zakone koji su vodili stavaranju uslova za pomirenje ali i fukcionisanje multietničke državne administracije.^[23]

Lokalni politički akteri i izgradnja postdejtonske BiH
Uloga domaćih političara može se gledati kroz prizmu da oni nisu smatrali za shodno to da budu odgovorni glasačima na izborim, naprotiv, svu svoju odgovornost su usmjeravali prema zvaničnicima međunarodne zajednice s jednim ciljem da ne budu smijenjeni iz njihovih udobnih fotelja. Ovo je vodilo do inaktivnosti domaćih političara u svakom pogledu, a najviše u provedbi Dejtonskog Sporazuma i procesi izgradnje države Bosne i Hercegovine.

Kao najvažniju inicijativa domaćih političara u ovom periodu može biti izdvojen zahtjev Alije Izetbegovića, tadašnjeg Predsjedavajućeg predsjedništva BiH, o ocjeni pitanja ustavnosti ustava entiteta i pitanja „konstitutivnih naroda“ na terijtoriji BiH, i ocjeni ustavnosti i saglasnosti ustava entiteta Federacije i Republike Srpske sa Ustavom BiH. Odluka koju je Ustavni Sud BiH donio^[24] u pogledu zahtjeva o ocjeni ustava entiteta, je u konačnici predstavljala još samo jednu odluku na papiru bez pravog autoriteta za njenu implementaciju. Shodno tome, OHR je još jednom preuzeo vodeću ulogu u implementaciji i te odluke te je dogovor o implementaciji Odluke Ustavnog Suda BiH u pogledu skolopljen tek u martu 2002. godine pune dvije godine nakon donošenja odluke od strane Ustavnog Suda BiH. Ovaj sporazum sklopljen uz pritisak Visokog predstavnika, postao je poznat široj javnosti kao „sarajevski sporazum“, koji je Upavni odbor PIK-a istakao kao „odlučan korak naprijed u okviru demokartskog razvoja Bosne i Hercegovine i uspostave vladavine prava.“ ^[25] Sarajevski sporazum je postavio „simetrična“ ograničenja entitetima u pogledu raspodjele moći kao i zaštite vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda.Ocjene javnosti, kao i samih sudija Ustavnog suda BiH, o ovom pitanju i sporazumu su bile veoma različite. U tom kontekstu Snežana Savić –jedan od sudija Ustavnog suda- je navela:
„Ukoliko odluka Ustavnog suda BiH u pogledu konstitutivnih naroda u Republici Srpskoj i Federaciji bude provedena, onda se opstanak struktura definisanih ustavom BiH dovodi u pitanje. Ova odluka otvara mogućnost promjene ustava BiH, a što je veoma opasno jer dovodi u pitanje Dejtonski sporazum.^[26]

U tom kontekstu političari iz entiteta Republike Srpske su držali da je odluka Ustavnog suda u BiH kao i njena implementacija pogubna za Dejtonski sporazum ali i entitet Republiku Srpsku. „Ovaj sporazum vodi nestanku Republike Srpske, i on će, ukoliko bude prihvaćen, ostati samo mrtvo slovo na papiru“^[27] naglasio je Vitomir Popović jedan od sudija Ustavnog Suda BiH. Javno mnjijenje kreirano od strane političara ali i medija u RS-u na ovo je gledalo kao na gubitak beneficija stečenih tokom rata a potvrđenih u Dejtonu.
Ocjene ovog sporazuma među hrvatskim narodom, iako uz odobranje Hrvatske, su bili negativni i čak se dovodili u vezu sa veleizdajom hrvatskog naroda. „Vrbošićeva mostarska intervencija i poziv HDZ-u BiH da potpiše Sporazum, ocijenjen je kao konačni udarac Zagreba "nožem u leđa" Hrvatima u BiH i kao konačno "pranje ruku" od pokušaja traženja ravnopravnosti Hrvata u BiH s druga dva naroda.”^[28] Bosanski Hrvati su zagovarali tezu da će Bošnjaci manipulirati kategorijom “ostali” ted a će majorizirati Bosnaske Hrvate putem “lažnih” ostalih.

Tokom svog mandata Paddy Ashdown je nametnuo nekoliko zakona veoma bitnih kako za vladavnu prava tako i za izgradnju insitucija na nivou Bosne i Hercegovine među kojima su nesumnjivo najznačajnije jedinstvena vojska BiH, osnivanje državne obavještajne agencije, uvođenje indirektonog načina oporezivanja na nivou države, itd a sve u sklopu Sporazuma na Bjelašnici pripremljenog od strane OHR-a u aprilu 2004 godine i potpisanog od strane domaćih političara.^[29]

Period od 2000 do 2005 godine može biti označen kao najznačajniji i najproduktivniji u postojanju OHR-a kao institucije u Bosni i Hercegovini. Tokom ovog perioda visoki predstavnici su sukcesivno donijeli 757 odluka, smijenili 119 osoba kao i nametnuli 286 zakona ili amandmana.^[30] Tako su sve ove promjene koje su nemetane ili donošene pod supervizijom OHR-a na međunarodnoj sceni tolerisane uz postojanje različitih mišljenja oko njihovog utjecaja u budućnosti. Bitno je istaći i to da su sve ove promjene inicirane od strane OHR, kao i reforme sudskog i tužilačkog vijeća, na lokalno nivou bile ili prihvatane ili tolerisane. Prihvatane su iz dva glavna razloga: što je to bio zahtjev na putu ka EU ili NATO-ovom programu Partnerstvo za mir ili iz razloga što se nisu htjeli odreći udobnosti položaja koje su uživali.

U ovom razdoblju, na međunarodnoj sceni Bosna i Hercegovina je predstavljana kao uspješna misija te je uvijek, u prvom planu, istican napredak koji je BiH ostavrila na euroatlanskim integracijama. Međutim, greška međunarodih faktora u vezi sa pitanjem Bosne i Hercegovine jeste to da su precjenjivali ulogu domaćih političara dok su istovremeno zanemarivali ili podcjenjivali ulogu OHR-a tokom ovog perioda, što je dovelo do sve jačih poziva za ukidanjem/transformacijom OHR-a. U tom kontekstu Paddy Ashdown je viđen kao posljednji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH u punom kapacitetu, a njegov nasljednik Christian Swartz Schilling kao posljednji visoki predstavnik što je i sam najavio u prvom svom obraćanju stanovnicim Bosne i Hercegovine: „Znate da ću ja možda biti posljednji visoki predstavnik. Ova funkcija i ovaj ured će u bliskoj budućnosti prestati da postoje.”

Upravo, ovakava jedna promjena u kursu politike međunarodne zajednice, sada pretežno predvođene Europskom Unijom, otvorit će vrata početku najveće bosanskohercegovačke krize nakon ratnih zbivanja. Svi napori koje je međunarodna zajednica učinila u periodu od završetka rata pa do 2006. godine na izgradnji institucija na nivou BiH, su sa jednom ozbiljnijom promjenom ustava, što je u osnovi i sami srž bosanskohercegovačkog pitanja, propali. Sa propadanjem pregovora oko izmjena Ustava Bosne i Hercegovine tzv. „Aprilskim paketom“ promjena u BiH je na snazi najjači i najprisutiniji nacionalizam još od ranih devedesetinh.^[31] U svom tom vrtlogu nacioalističih ideja međunarodna zajednica kao da je „pogubila konce“ i iscrpila sve ideje oko rješavanja BiH pitanja. Ta pasivnost međunarodne zajednice u BiH u najvećoj mjeri će se odraziti na poziciju OHR-a i njegovu ulogu u narednim godinama. Bezidejnost politika međunarodne zajednice se u najvećoj mjeri očitovala kroz usvajanje izlazne strategije za zatvaranje Ureda visokog predstavnika i njegovu transformaciju i prenos nadležnosti na Ured Specijalnog predstavnika EU-a u BiH.

Uspostava funkcionalne države i „izlazna strategija“ međunarodne zajednice
Već početkom 2008 godine međunarodna zajednica reprezentirana kroz Vijeće za provedbu mira u BiH donosi paket uslova i ciljeva vezanih za zatvaranje Ureda visokog predstavnika.
“Ciljevi koje organi BiH trebaju realizirati prije tranzicije su:
• Prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između državnog i drugih nivoa vlasti
• Prihvatljivo i održivo rješenje vojne imovine
• Potpuna implementacija Finalne arbitražne odluke za Brčko
• Fiskalna održivost (unaprijeđena putem sporazuma o metodologiji utvrđivanja stalnog koeficijenta za raspodjelu sredstava od indirektnog oporezivanja i osnivanjem Nacionalnog fiskalnog vijeća)
• Učvršćivanje vladavine prava (koju treba pokazati putem usvajanja Nacionalne strategije za pitanje ratnih zločina, donošenjem Zakona o strancima i azilu, te usvajanjem Nacionalne strategije za reformu sektora pravosuđa).

Pored naprijed navedenih ciljeva, Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira je saglasan da se prije tranzicije moraju ispuniti dva uslova: potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i povoljna ocjena situacije u Bosni i Hercegovini od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, koja će se zasnivati na punom poštivanju Daytonskog mirovnog sporazuma.”^[32]

Međutim, iako je uvriježeno i sveopćeprihvaćeno mišljenje da PIK može odlučivati o zatvaranju OHR-a činjenice su upravo suprotne. OHR je dio mirovnog sporazuma skopljen između zemlja potpisnica tog Mirovnog Sporazuma, dok je PIK osnovan u decembru 1995 godine kao tijelo zaduženo za provednu mira i na čijem čelu se nalazi Visoko predstavnik. Prema tome, OHR kao institucija je starija od PIK, a tome u prilog ide i činjenica da Visoki predstavnik u BiH izvještaje podnosi direktno Vijeću sigurnosti UN-a. ^[33] Ovdje se može postaviti i jedno pravo i logično pitanje da li Upravni odbor PIK-a može promijeniti jedan mirovni ugovor bez pristanka potpisnika tog ugovora, a među kojima je i Bosna i Hercegovina.

Druga očigledna suprotnost koja se često ističe jeste da je strategija 5+2 dovoljna za zatvaranje OHR-a. Općenito uzevši, rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a kao krovne svjetske organizacije su, blago rečeno, nadređene u svakom pogledu svim tijelima koja su u okrilju ove organizacije i koja djeluju po njenim principima. Stoga, zaključci PIK-a kao pododjeljka osnovanog od strane UN-a, su podređeni svim rezolucijama Vijeća sigurnosti. U tom konteksu i Rezolucija 1031 o implementaciji Mirovnog sporazuma u BiH je nadređena svim zaključcima PIK-a, te bi u tom kontekstu i nagalasak rezolucije da se ona odnosi na provedbu Mirovnog ugovora u cjelosti^[34] bio nadređen odluci PIK-a o strategiji 5+2 koja sužava okvire te iste rezolucije. Da bi se otklonile sve sumnje u vezi ovoga bitno je istaći da je Bonska konferencija i njeni zaključci iz 1997 godine u vezi sa povećanjem ovlasti Visokog predstavnika također potvrđena u Vijeću sigurnosti UN-a.^[35]
Sljedeći uvjet za zatvaranjem OHR na osnovu Rezolucije 1031 jeste ispunjavanje misije Ureda Visokog predstavnika u BiH u potpunosti. Uzevši u obzir listu zadataka koje je povjerena OHR-u u aneksu 10. Dejtonskog sporazuma^[36], nesumnjivo se može zaključiti da Ured Visokog predtavnika nije ispunio svoju misiju jer nije u potpunosti proveo mirovni sporazum. I pored uvažavanja činjenica da je međunarodna zajednica involvirana u mnoga konfliktna žarišta diljem svijeta, činjenica je da je upravo ona najodgovornija za održavanje mira i sigurnosti u BiH, jer Bosna i Hercegovina još uvijek to nije u stanju. Održavanje mira i sigurnosti ne može biti samo pod ingerencijom države dok su još uvijek prisutne politikantske retorike o otjecpljenu jednog dijela BiH, unitarizaciji kao i trećem entitetu. Ured visokog predstavnika, ne treba konstantno aktivno djelovati, ali je njegovo prisustvo, kako sada tako i u bliskoj budućnosti, od sveopćeg značaja za održavanje sigurnosti i mira u BiH.

Završna diskusija i preporuke
Tokom predratnog perioda u BiH se često kao ključni razlog navodio faktor straha od drugoga, drugačijeg i nastojali su se getoizirati narodi. Kao posljedicu toga imamo da su se danas konstitutivni narodi u BiH getoizirali, ali i sa određenom dozom nacionalističkih primisli.
Stoga, Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi u najtežoj krizi još od ratnih vremena. Uzevši o obzir činjenicu da rat nikada ne prestaje nego da samo mijenja stanje od oružanog sukoba na diplomatski/politički level slobodno možemo kazati da rat u BiH još uvijek traje. Tokom svih ovih šesnaest godina Bosna i Hercegovina se uvijek nalazila na „crvenoj liniji“ i blizu ustavne krize, a sada joj najbliže.

Uzroci ovakve krize se mogu ogledati u nemogućnosti domaćih političara da iznađu rješenje, ali isto tako i u međunarodnoj zajednici u BiH. Odgovornost međunarodne zajednice leži u tome da se ona u jednom trenutku uključila u velikoj mjeri podsredstvom OHR u rješavanje unutrašnjih pitanja u BiH, ali taj proces nije nikada privela do kraja. Preveliko uključivanje međunarodne zajednice je stvorilo lažni osjećaj odgovornosti domaćih političara, koji su se u jednom momentu više pribojavali o svome statusu i rejtingu pred međunarodnim zvaničnicima nego pred svojim biračima i građanima. Nadalje, intervencionizam međunarodne zajednice je doveo da se kultura dijaloga i dogovaranja kao i proces donošenja odluka među domaćim političarima ne razvije u potpunoj mjeri.
Zagovaranje ostanka OHR-a se često dovodilo o vezu sa pitanjem šta će se desiti ukoliko OHR ode, da li će se u BiH ponovo otvoriti oružani sukobi. Činjenica koju zapravo veoma mali broj ljudi želi priznati jeste da je BiH sada u goroj situaciji nego kada su se dešavala ratna zbivanja na ovim prostorima.

Danas je u BiH prisutna podijeljenost naroda na svim mogućnim principima: etničkom, vjerskom, entitetskom, kantonalnom, itd. Domaći politički činioci koji u svakom nastojanju pokušavaju da pokažu kako je suživot u BiH nemoguć naizgled su uspjeli u tome. Država Bosna i Hercegovina i godinu dana nakon izbora nema centralnu, državnu vlast.

Međunarodna zajednica, pogotovo OHR, je u ovih šesnaest godina doprinijela mnogo na uspostavljanju osnovne sigurnosti i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Proces izgradnje institutcija vođen od strane OHR-a je vitalan za organizaciju i poimanje Bosne i Hercegovine kao moderne europske države, ali je daleko od završetka. Međunarodna zajednica mora iznaći sredstva i načine na koje će učiniti da su domaći političari više odgovorni narodina, građanima i biračima u BiH. „Top-down“ sistem izgradnje države nije funkcionisao i mora se iznaći način za uspostavu „bottom-up“ korak po korak strategija. Međunarodna zajednica, a posebno Evropska Unija, putem pridključivanja Bosne i Hercegovine istoj mora struktuirati BiH na takav način da se njen svaki državljanin osjeća sigurnim na cijeloj teritoriji BiH, i da je svaki BH političar odgovoroan cjelokupnom bosanskohercegovačkom biračkom tijelu.

Fussnote:
^1]Vidjeti: Office of High Representative, 2011. 40th Report of the High Representative for Implementation of the Peace Agreement on Bosnia and Herzegovina to the Secretary-General of the United Nations, available at: http://www.ohr.int/other-doc/hr-reports/default.asp?content_id=46579; (01.12.2011); European Commission, 2011. Bosnia and Herzegovina 2011 Progress Report, available at:
http://ec.europa.eu/enlargement/pdf/key_documents/2011/package/ba_rapport_2011_en.pdf, (01.12.2011);
Peace Implemetation Council Steering Board, 2011. Statement by the Steering Board of the Peace Implementation Council, available at: http://www.ohr.int/pic/default.asp?content_id=46469, (03.10.2011)
^2] Haris Abaspahić and Reuf Bajrović, 2010. Perspektive politike Evropske unije prema Bosni i Hercegovini, Centar za politike i upravljnje –Heinrich Boll Stiftung BiH, Sarajevo.
^3] Vidi: : Evelyn Farkas, Fractured states and US Foreign policy; Kofi A. Annan, “Has Dayton worked”, After Dayton: Lessons of the Bosnian Peace Process, (ed.) Ruth Wedgwood, New York: Council on Foreign Relations, 1999, 25.; Richard Holbrooke, To End a War; Derek Chollet, The Road to the Dayton Accords, New York: Palgrave, 2005
^4]Evelyn Farkas, Fractured states and US Foreign policy, str.96
^5]Od početka agresije/rata na Bosnu i Hercegovinu postojalo je pet mirovnih planova za okončanje sukoba u Bosni i Hercegovini među kojima i Dejtonski mirovni sporazum.
^6]Ustavni Sud BiH, Third Partial Decision U 5/98 III, Official Gazette of BiH 23/2000, 29-31.; More on sovereignty see: Edin Šarčević, Dejtonski ustav: karakteristike i problemi, Ljubljana: IFIMES, 2009, 12; Omer Ibrahimagić, Supremacija Bosne i Hercegovine nad entitetima, 1999, same (fn.no.9); Kasim Trnka, Ustavno pravo, Sarajevo, 2000, 319.
^7]Peace Implementation Council
^8]PIC, “Bosnia and Herzegovina: Self-sustaining structures”, PIC Conclusions, Bonn: PIC, 1997. Available at: www.ohr.int/pic
^9]PIC, Sintra Declaration, Communiqué, Sintra: PIC, 1997, par.70. Available at: www.ohr.int/pic
^10]Reberto Belloni, “Civil Society and Peacebuilding in Bosnia and Herzegovina”, Journal of Peace Research, Vol. 38, No. 2 (2001), 172.
^11]Berit Bliesman de Guevara, States of conflict: a case study on Peace-building in Bosnia and Herzegovina, London: IPPR, 2009, 16.
^12]Vidi: OHR, Plans and Funding Requirements for 1999, Sarajevo: OHR, 1998, available at: www.ohr.int/print/?content_id=4677 and PIC, Communiqué by PIC Steering Board, Sarajevo: PIC, 2001, available at: www.ohr.int/pic. OHR Presentation to PIC Steering Board Political Directors, Recalibrating the Activities of the International Community – the Challenges of Partnership, (Brussels, 13 September 2001) available at: www.ohr.int
^13]PIC, PIC Declaration – Annex, Brussels: PIC, 2000. Available at: www.ohr.int/pic
^14]Sead Turcalo, “Međunarodna zajednica i izgradnja neuspješne države”, Status, No. 13 (Mostar:Dijalog, 2008), 20.
^15]Gerald Knaus, citirano prema: “Embedding Bosnia-Herzegovina in Euro-Atlantic Structures: From Dayton to Brussels”, Gearóid Ó Tuathail (Gerard Toal), Eurasian Geography and Economics, (2005, 46, No. 1), 51-67.
^16]OHR, Presentation to PIC Steering Board Political Directors, Recalibrating the Activities of the International Community – the Challenges of Partnership, Brussels, 13 September 2001.
^17]Max Lerner, It is Later than you Think: the Need for Militant Democracy, (New Jersey: Transaction Publisher, 1989), 88.
^18]Karl Bildt, Misija Mir, Sarajevo: ZID, str.
^19]International Crisis Group (ICG), Elections in Bosnia & Herzegovina, Sarajevo: ICG, Report no. 16. Available at: http://www.crisisgroup.org/~/media/Files/europe/balkans/bosnia-herzegovina/Bosnia%202.pdf
^20]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^21]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^22]Victor D. Bojkov, “Democracy in Bosnia and Herzegovina: Post-1995 Political System and Its Functioning”, Southeast European Politics, No. 1, (2003), 42-3.
^23]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^24]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^25]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^26]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^27]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^28]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^29]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^30]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^31]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^32]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^33]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^34]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^35]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.
^36]David Chandler, Bosnia: Faking Democracy, 2nd ed., London: Pluto Press, 2000, 111.